Čari noći naša je generacija upoznala u Kongu (Zairu) i Kanadi. Pretposljednjeg listopadskog dana 1974. budilo nas je u tri po ponoći da gledamo meč između Muhammada Alija i Georgea Foremana. O tom događaju, čuvenom kao “The Rumble in the Jungle”, napisao sam pjesmu, koja je izašla u “Hauzmajstoru Šulcu”, naslova “Pred veliki obračun u Kinšasi”. Skoro dvije godine kasnije, bio je srpanj 1976, dva tjedna sam noći provodio uz crnobijeli Ambasador 61, proizveden u Elektronskoj industriji Niš, hipnotizirano nazočeći Olimpijskim igrama u Montrealu. Bilo mi je deset godina, doba kada se duše pune uspomenama i kada se pamti i ono što se ne može upamtiti, i biva se tamo gdje se u životu nije moglo biti. Ali nekoliko će likova, velikih sportskih junaka, koje sam tad gledao, ostati amblematični za cijeli život: Alberto Juantorena, Lasse Virén, Kornelia Ender i petnaestogodišnja Nadia Comaneci. I Mirko Novosel, selektor jugoslavenske košarkaške reprezentacije.
U to vrijeme sve bila je košarka. Ili sve bili su šah i košarka. Ali o šahu nekom drugom prigodom. U košarci Jugoslavija je već bila svjetski prvak iz Ljubljane 1970. Toga se nisam mogao sjećati. I već dvostruki europski prvak. Ali Amerikanci, koje smo mi djeca tada zamišljali kroz Harlem Globetrotters, misleći da su to oni najveći i najbolji svjetski košarkaši, bili su nedodirljivi. A Sovjeti su se, po zajedničkom dubokom uvjerenju, za svako sljedeće prvenstvo pripremali kao za rat. U Jugoslaviji, pak, košarka je bila sredstvo za napuhavanje kolektivnog samopouzdanja, čije posljedice znamo osjetiti i danas, u ovim zemljama i mentalitetima izniknulim na njezinom zgarištu. I mnoge fatalno pogrešne procjene vlastitih, sasvim osobnih, moći i sposobnosti posljedica su opijanja košarkaškim uspjesima.
U Montreal, na Olimpijske igre, Mirko Novosel nije poveo Nikolu Plećaša. Najvećeg košarkaša u povijesti zagrebačke Lokomotive, prethodnog suosvajača svih medalja svoje reprezentativne generacije, Svetog Nikolu, jednog od simbolički najmarkantnijih košarkaša epohe. I danas, kad nam se čini da na sve ovo gledamo s kraja povijesti, bez pretjerivanja možemo reći da je Nikola Plećaš simbolički, a možda i igrački, najveći zagrebački košarkaš u povijesti. Da, igrali su u Zagrebu i Dražen Petrović, i Krešo Ćosić, ali oni su, za razliku od Plećaša, najveći postajali u Šibeniku i Zadru. Plećaš je bio i ostao Lamza i Zambata zagrebačke košarke i Lokomotive.
Bog sami zna, premda i On, možda, o toj stvari ima više pretpostavki, zašto je Novosel odbacio Plećaša. Najugodnije bi bilo vjerovati: zato što je htio da u toj ekipi on, Novosel, bude najveći među onima koji stižu iz Zagreba. Ali ugodna vjerovanja obično su daleko od istine. Službeni razlog, oko kojeg se javnost uglavnom suglasila, jest da je Plećaš prekrižen jer je, pazite sad, sudjelovao u jednoj televizijskoj reklami, te tako prekršio povelju o sportskom amaterizmu. Bilo je to, naime, vrijeme kada su samo amateri mogli sudjelovati na Olimpijskim igrama. Bila je to reklama za Franckov čaj, za koju Plećaš naravno i nije dobio novce, jer ju je snimao za klub u kojem je igrao i koji je Novosel trenirao. Taj klub godinu dana ranije mijenjao je ime, pa je od Lokomotive postao Cibona. A Cibona je bila novostvorena socijalistička korporacija, koja je ujedinjavala nekoliko zagrebačkih prehrambenih tvrtki. Ime joj je, valjda, nadjenuo netko tko je u gimnaziji učio latinski. Biva: cibus bonus, dobra hrana.
Sam Novosel tridesetak godina kasnije svoj će postupak objašnjavati tvrdnjom da bi nas Sovjeti potjerali s Olimpijade, e da je slučajno “profesionalac” Plećaš bio u ekipi. Bilo bi mu za vjerovati da u Montreal nije poveo mlađahnog Andra Knegu, koji je u istoj toj reklami pio čaj. Neki je novinar, čini mi se, Novosela upitao za Knegu, ali je veliki mag otpovrnuo da se ne sjeća što je bilo s Knegom i kako je on mogao igrati. Reklamu je režirao Antun Vrdoljak, a Sveti Nikola, najveći zagrebački košarkaš u povijesti i jedan od one danas rijetke autentične zagrebačke sportske gospode, nikad više nije zaigrao za reprezentaciju. Premda je prije Montreala osvajao sve one medalje, u nekom generacijskom imaginariju Plećaš je ostao lokalna zvijezda. Likvidirani simbol nekoga drukčijeg vremena. Umjesto njega u Montreal je pozvan Blagoja Georgijevski, kapetan Rabotničkog iz Skopja, čime je Mirko Novosel dobio svejugoslavenski karakter u svojoj reprezentaciji. Doista je tako imao igrače iz baš svake jugoslavenske republike.
Pamtim poluvrijeme kvalifikacijske utakmice s Talijanima. Jugoslavija je gubila 57:41. U tom vremenu bez trica, kada se igrala mnogo sporija košarka, i nije postojao bonus prekršaja, nego su slobodna bacanja bila stvar slobodne sudačke procjene, bila je to ogromna, skoro nenadoknadiva razlika. Onda se, međutim, sve izokrenulo, u posljednjoj minuti utakmice Jugoslavija je prvi put povela s pola koša razlike. FabrizioDella Fiori je uzvratio, da bi u posljednjoj sekundi Zoran Slavnić, koji baš i nije bio čuveni šuter, donio pobjedu. Da je Jugoslavija tada izgubila, ispali bi s Olimpijskih igara, a možda bi i karijera Mirka Novosela potekla nekim drugim koritom, na neku drugu stranu, pa bismo ga se, možda, sjećali kao klupskog trenera kojeg rezultat nije htio i kojem se, eto, osvetilo što se uplašio čaja, ili što se uplašio jednoga od svojih najboljih. Međutim, Slavnić je pogodio, Novoselova ekipa uzdigla se u neslućene visine, a uto je stigla i mitska utakmica sa Sovjetima. Oni su tada u svom reketu držali Vladimira Tkačenka, osamnaestogodišnje, dva metra i dvadeset centimetara visoko čudovište. Osim što je bio desetak centimetara viši od onodobnih visokih centara, Tkačenko je u širinu zapremao prostor dvojice-trojice normalnih košarkaša. I pritom se neočekivano dobro kretao. A Mirko Novosel na tog Tkačenka, to najstrašnije sovjetsko oružje, poslao je dvanaest centimetara nižeg Željka Jerkova, mršavog k’o prut. Danas bi takvo što, vjerujem, uradio svaki ozbiljan trener. Ali to je posljedica povijesnih iskustava u vremenu kada igrači poput Tkačenka nisu više bili čudo. Novosel je, pak, zaustavivši Tkačenka Jerkovom, pokazao svoju genijalnost.
U godinama stasavanja velike jugoslavenske košarkaške reprezentacije, koja će, ponavljam, uvjeriti pojedince i zajednice da su veći, značajniji i darovitiji nego što su ikada mogli biti, Mirko Novosel izmjenjivao se s Rankom Žeravicom na čelu te moćne ekipe. Poslije su nastupili i drugi. Stvorene su košarkaške škole, rađali su se mitovi i legende, koji će nadrasti čak i mitove i legende što će se desetljećima kasnije stvarati u nogometu. Najprije je 5. travnja 1979. Bosna u Grenobleu postala klupski prvak Europe, pa je Mirko Novosel 1985. uzdigao Cibonu, s mladim Draženom Petrovićem, do europskog klupskog prvaka, pa je na kraju svih krajeva naišla Jugoplastika, s generacijom koja će – mirne duše to možemo reći – ostati najjača u svim klupskim povijestima, prošlim, kao i onim koje će tek doći.
Mirko Novosel u tih je dvadesetak godina stvaranja velike jugoslavenske košarke, u kojoj je hrvatska komponenta imala veliku, danas teško i zamislivu ulogu, bio jedan od nekolicine najvažnijih kreatora. Vrijednost onoga što su u toj prvoj generaciji stvarali Žeravica, Novosel i Aleksandar Nikolić, a na što će se s Bogdanom Tanjevićem nastaviti sljedeći naraštaji košarkaških magova, ostaje neusporediva, jer to je vrijeme kontinuiranog rasta, čije vrhove onda i ne možemo uspoređivati s padovima. Padova naprosto nije bilo. Možemo samo zamišljati što bi bilo da je netko od njihovih velikih igrača promašio taj odlučujući šut u posljednjoj sekundi. Ali i takvih je šuteva bilo sve manje, jer se pobjeđivalo obilato. U tom vremenu koje je ispunilo naše mlade prazne glave i duše, tako da ga danas teško zaboravljamo, postojalo je još nešto što ne možemo uspoređivati: sve te velike ekipe, ti europski prvaci i osvajači svega živog, Bosna, Cibona, Jugoplastika, Partizan, nikad, niti u jednom trenutku svojih povijesti, nisu u domaćem prvenstvu mogli računati na sigurnu pobjedu. Prvaci Europe gubili su u Čačku, Valjevu, Skopju, posvuda gdje se ozbiljno igralo…
Čitam tako u novinama da je prošlog ponedjeljka, u nekoj svečanoj dvorani, sa živim i zdravim slavljenikom za stolom, proslavljeno sedamdeset godina od dana kada je Mirko Novosel na Tuškancu zaigrao košarku za Lokomotivu. I premda je u kasnijoj karijeri stvarao jugoslavensku i hrvatsku košarku, upravo onako kako je Zeus stvarao svijet, istina će biti da je Novosel došao u – Plećaševu Lokomotivu. Simboli traju izvan povijesnog vremena i nisu podložni kronologijama ljudskih života.
Novosel imao je tu nesreću da stvarajući u ljudima i narodima višak samopouzdanja i samopoštovanja to isto nije stvorio u sebi, pa je pristao da bude izbačen iz hrvatske košarke i ubačen u politiku i sport. Istovremeno, imao je on i tu sreću što Hrvatska jest bila čuvena po košarci, ali nije čuvena po efikasnom i poštenom pravosuđu, tako da nikad nitko neće biti suđen za zlodjelo počinjeno nad stadionom u Maksimiru. Meni je, sjećajućem, lasno ne suditi junacima vlastitih mitova i legendi.
Mirko Novosel, čudotvorac koji je Svetog Nikolu utopio u šalici čaja
Čari noći naša je generacija upoznala u Kongu (Zairu) i Kanadi. Pretposljednjeg listopadskog dana 1974. budilo nas je u tri po ponoći da gledamo meč između Muhammada Alija i Georgea Foremana. O tom događaju, čuvenom kao “The Rumble in the Jungle”, napisao sam pjesmu, koja je izašla u “Hauzmajstoru Šulcu”, naslova “Pred veliki obračun u Kinšasi”. Skoro dvije godine kasnije, bio je srpanj 1976, dva tjedna sam noći provodio uz crnobijeli Ambasador 61, proizveden u Elektronskoj industriji Niš, hipnotizirano nazočeći Olimpijskim igrama u Montrealu. Bilo mi je deset godina, doba kada se duše pune uspomenama i kada se pamti i ono što se ne može upamtiti, i biva se tamo gdje se u životu nije moglo biti. Ali nekoliko će likova, velikih sportskih junaka, koje sam tad gledao, ostati amblematični za cijeli život: Alberto Juantorena, Lasse Virén, Kornelia Ender i petnaestogodišnja Nadia Comaneci. I Mirko Novosel, selektor jugoslavenske košarkaške reprezentacije.
U to vrijeme sve bila je košarka. Ili sve bili su šah i košarka. Ali o šahu nekom drugom prigodom. U košarci Jugoslavija je već bila svjetski prvak iz Ljubljane 1970. Toga se nisam mogao sjećati. I već dvostruki europski prvak. Ali Amerikanci, koje smo mi djeca tada zamišljali kroz Harlem Globetrotters, misleći da su to oni najveći i najbolji svjetski košarkaši, bili su nedodirljivi. A Sovjeti su se, po zajedničkom dubokom uvjerenju, za svako sljedeće prvenstvo pripremali kao za rat. U Jugoslaviji, pak, košarka je bila sredstvo za napuhavanje kolektivnog samopouzdanja, čije posljedice znamo osjetiti i danas, u ovim zemljama i mentalitetima izniknulim na njezinom zgarištu. I mnoge fatalno pogrešne procjene vlastitih, sasvim osobnih, moći i sposobnosti posljedica su opijanja košarkaškim uspjesima.
U Montreal, na Olimpijske igre, Mirko Novosel nije poveo Nikolu Plećaša. Najvećeg košarkaša u povijesti zagrebačke Lokomotive, prethodnog suosvajača svih medalja svoje reprezentativne generacije, Svetog Nikolu, jednog od simbolički najmarkantnijih košarkaša epohe. I danas, kad nam se čini da na sve ovo gledamo s kraja povijesti, bez pretjerivanja možemo reći da je Nikola Plećaš simbolički, a možda i igrački, najveći zagrebački košarkaš u povijesti. Da, igrali su u Zagrebu i Dražen Petrović, i Krešo Ćosić, ali oni su, za razliku od Plećaša, najveći postajali u Šibeniku i Zadru. Plećaš je bio i ostao Lamza i Zambata zagrebačke košarke i Lokomotive.
Bog sami zna, premda i On, možda, o toj stvari ima više pretpostavki, zašto je Novosel odbacio Plećaša. Najugodnije bi bilo vjerovati: zato što je htio da u toj ekipi on, Novosel, bude najveći među onima koji stižu iz Zagreba. Ali ugodna vjerovanja obično su daleko od istine. Službeni razlog, oko kojeg se javnost uglavnom suglasila, jest da je Plećaš prekrižen jer je, pazite sad, sudjelovao u jednoj televizijskoj reklami, te tako prekršio povelju o sportskom amaterizmu. Bilo je to, naime, vrijeme kada su samo amateri mogli sudjelovati na Olimpijskim igrama. Bila je to reklama za Franckov čaj, za koju Plećaš naravno i nije dobio novce, jer ju je snimao za klub u kojem je igrao i koji je Novosel trenirao. Taj klub godinu dana ranije mijenjao je ime, pa je od Lokomotive postao Cibona. A Cibona je bila novostvorena socijalistička korporacija, koja je ujedinjavala nekoliko zagrebačkih prehrambenih tvrtki. Ime joj je, valjda, nadjenuo netko tko je u gimnaziji učio latinski. Biva: cibus bonus, dobra hrana.
Sam Novosel tridesetak godina kasnije svoj će postupak objašnjavati tvrdnjom da bi nas Sovjeti potjerali s Olimpijade, e da je slučajno “profesionalac” Plećaš bio u ekipi. Bilo bi mu za vjerovati da u Montreal nije poveo mlađahnog Andra Knegu, koji je u istoj toj reklami pio čaj. Neki je novinar, čini mi se, Novosela upitao za Knegu, ali je veliki mag otpovrnuo da se ne sjeća što je bilo s Knegom i kako je on mogao igrati. Reklamu je režirao Antun Vrdoljak, a Sveti Nikola, najveći zagrebački košarkaš u povijesti i jedan od one danas rijetke autentične zagrebačke sportske gospode, nikad više nije zaigrao za reprezentaciju. Premda je prije Montreala osvajao sve one medalje, u nekom generacijskom imaginariju Plećaš je ostao lokalna zvijezda. Likvidirani simbol nekoga drukčijeg vremena. Umjesto njega u Montreal je pozvan Blagoja Georgijevski, kapetan Rabotničkog iz Skopja, čime je Mirko Novosel dobio svejugoslavenski karakter u svojoj reprezentaciji. Doista je tako imao igrače iz baš svake jugoslavenske republike.
Pamtim poluvrijeme kvalifikacijske utakmice s Talijanima. Jugoslavija je gubila 57:41. U tom vremenu bez trica, kada se igrala mnogo sporija košarka, i nije postojao bonus prekršaja, nego su slobodna bacanja bila stvar slobodne sudačke procjene, bila je to ogromna, skoro nenadoknadiva razlika. Onda se, međutim, sve izokrenulo, u posljednjoj minuti utakmice Jugoslavija je prvi put povela s pola koša razlike. FabrizioDella Fiori je uzvratio, da bi u posljednjoj sekundi Zoran Slavnić, koji baš i nije bio čuveni šuter, donio pobjedu. Da je Jugoslavija tada izgubila, ispali bi s Olimpijskih igara, a možda bi i karijera Mirka Novosela potekla nekim drugim koritom, na neku drugu stranu, pa bismo ga se, možda, sjećali kao klupskog trenera kojeg rezultat nije htio i kojem se, eto, osvetilo što se uplašio čaja, ili što se uplašio jednoga od svojih najboljih. Međutim, Slavnić je pogodio, Novoselova ekipa uzdigla se u neslućene visine, a uto je stigla i mitska utakmica sa Sovjetima. Oni su tada u svom reketu držali Vladimira Tkačenka, osamnaestogodišnje, dva metra i dvadeset centimetara visoko čudovište. Osim što je bio desetak centimetara viši od onodobnih visokih centara, Tkačenko je u širinu zapremao prostor dvojice-trojice normalnih košarkaša. I pritom se neočekivano dobro kretao. A Mirko Novosel na tog Tkačenka, to najstrašnije sovjetsko oružje, poslao je dvanaest centimetara nižeg Željka Jerkova, mršavog k’o prut. Danas bi takvo što, vjerujem, uradio svaki ozbiljan trener. Ali to je posljedica povijesnih iskustava u vremenu kada igrači poput Tkačenka nisu više bili čudo. Novosel je, pak, zaustavivši Tkačenka Jerkovom, pokazao svoju genijalnost.
U godinama stasavanja velike jugoslavenske košarkaške reprezentacije, koja će, ponavljam, uvjeriti pojedince i zajednice da su veći, značajniji i darovitiji nego što su ikada mogli biti, Mirko Novosel izmjenjivao se s Rankom Žeravicom na čelu te moćne ekipe. Poslije su nastupili i drugi. Stvorene su košarkaške škole, rađali su se mitovi i legende, koji će nadrasti čak i mitove i legende što će se desetljećima kasnije stvarati u nogometu. Najprije je 5. travnja 1979. Bosna u Grenobleu postala klupski prvak Europe, pa je Mirko Novosel 1985. uzdigao Cibonu, s mladim Draženom Petrovićem, do europskog klupskog prvaka, pa je na kraju svih krajeva naišla Jugoplastika, s generacijom koja će – mirne duše to možemo reći – ostati najjača u svim klupskim povijestima, prošlim, kao i onim koje će tek doći.
Mirko Novosel u tih je dvadesetak godina stvaranja velike jugoslavenske košarke, u kojoj je hrvatska komponenta imala veliku, danas teško i zamislivu ulogu, bio jedan od nekolicine najvažnijih kreatora. Vrijednost onoga što su u toj prvoj generaciji stvarali Žeravica, Novosel i Aleksandar Nikolić, a na što će se s Bogdanom Tanjevićem nastaviti sljedeći naraštaji košarkaških magova, ostaje neusporediva, jer to je vrijeme kontinuiranog rasta, čije vrhove onda i ne možemo uspoređivati s padovima. Padova naprosto nije bilo. Možemo samo zamišljati što bi bilo da je netko od njihovih velikih igrača promašio taj odlučujući šut u posljednjoj sekundi. Ali i takvih je šuteva bilo sve manje, jer se pobjeđivalo obilato. U tom vremenu koje je ispunilo naše mlade prazne glave i duše, tako da ga danas teško zaboravljamo, postojalo je još nešto što ne možemo uspoređivati: sve te velike ekipe, ti europski prvaci i osvajači svega živog, Bosna, Cibona, Jugoplastika, Partizan, nikad, niti u jednom trenutku svojih povijesti, nisu u domaćem prvenstvu mogli računati na sigurnu pobjedu. Prvaci Europe gubili su u Čačku, Valjevu, Skopju, posvuda gdje se ozbiljno igralo…
Čitam tako u novinama da je prošlog ponedjeljka, u nekoj svečanoj dvorani, sa živim i zdravim slavljenikom za stolom, proslavljeno sedamdeset godina od dana kada je Mirko Novosel na Tuškancu zaigrao košarku za Lokomotivu. I premda je u kasnijoj karijeri stvarao jugoslavensku i hrvatsku košarku, upravo onako kako je Zeus stvarao svijet, istina će biti da je Novosel došao u – Plećaševu Lokomotivu. Simboli traju izvan povijesnog vremena i nisu podložni kronologijama ljudskih života.
Novosel imao je tu nesreću da stvarajući u ljudima i narodima višak samopouzdanja i samopoštovanja to isto nije stvorio u sebi, pa je pristao da bude izbačen iz hrvatske košarke i ubačen u politiku i sport. Istovremeno, imao je on i tu sreću što Hrvatska jest bila čuvena po košarci, ali nije čuvena po efikasnom i poštenom pravosuđu, tako da nikad nitko neće biti suđen za zlodjelo počinjeno nad stadionom u Maksimiru. Meni je, sjećajućem, lasno ne suditi junacima vlastitih mitova i legendi.