Prethodni tekstovi
Dževad Karahasan, moj pulski sugrađanin na autobusnoj stanici Valkane
Alla Tatarenko, rat protiv Ukrajine i heliocentrični sustav hrvatske književnosti
Kraljica-supruga Camilla, ona jedna visoka tetka kakve je bilo u svakoj familiji
Igor Bišćan: Odijelo ne čini čovjeka, kao što ni stadion ne čini veliki klub
Arhiva
Alla Tatarenko, rat protiv Ukrajine i heliocentrični sustav hrvatske književnosti
Kraljica-supruga Camilla, ona jedna visoka tetka kakve je bilo u svakoj familiji
Igor Bišćan: Odijelo ne čini čovjeka, kao što ni stadion ne čini veliki klub
Arhiva
Marko Livaja, nedostojno je bogova da muču kao volovi
Marko Livaja je nakon pobjede nad Šibenikom u finalu kupa zapjevao maloumnu navijačku pjesmu uvredljiva sadržaja. Vrijedi je citirati: “Freze, traktori i seoski putevi/ pičke šibenske, pičke šibenske/ dobit ćete batine”. Bila je to, kažu, reakcija na maloumnu navijačku parolu izvješenu pri ulazu u Rijeku, gdje se i igrala ova utakmica: “Livaja, poliži mi jaja”. U toj čemernoj rimi i jadnoj prozodiji ogleda se ukupna hrvatska navijačka supkultura današnjega doba. Najmanji je tu problem u psovkama i u pučkome nazivlju gdjekad ženskih, a gdjekad muških primarnih i sekundarnih spolnih organa. Mnogo su od toga gori loš stil i bijedna imaginacija te agresivne mladeži po hrvatskim stadionima, koja se bezizuzetno kiti nazivljem i insignijama lokalne i globalne desnice. Maloumnu mladež fašizam draži kao poppers, i oni ga konzumiraju obilato.
Najbolji nogometaš hrvatske lige zapjevao je nešto što je izvan svake sumnje nedostojno. Ali ne zato što je po Šibenčane uvredljivo, nego zato što je loše. Pjevanje takve pjesme za Marka je Livaju isto što i jedenje onoga što se ne jede. Za maloumnoga Hajdukova navijača nije, ali on nije, niti će ikada biti Livaja. I tu bi se pripovijest o frezama, traktorima i seoskim putevima mogla i završiti.
Međutim, jedine sportske dnevne novine, a s njima i niz zagrebačkih, Dinamu sklonih medija, tojest njihovih sportskih i nogometnih rubrika, iste će večeri, a onda i sljedećeg jutra pokrenuti hajku protiv Marka Livaje, zazivajući, kako naglašava Jutarnji, “drakonsku kaznu”. Pritom se pozivaju na slučaj suca Bebeka i transkripta Bebekova privatnog razgovora, u kojem je nogometni sudac uvredljivo i podcjenjivački, te krajnje neprofesionalno, govorio o Hajduku, za što je kažnjen najprije s četiri mjeseca, da bi mu zatim kazna bila smanjena na dva mjeseca zabrane suđenja. Livaji će ti novinari iste večeri kao otegotnu okolnosti natovariti i da je recidivist – prije godinu i pol pjevao je: “Mrzim Dinamo, srpsko ime to!” – da bi zatim, raspjevavajući i razvijajući dalje svoju hajku, napisali ono ključno, da se Marko Livaja nije ponio kao nogometaš nego kao navijač.
Doista, rečeno je već, nedostojno je bogova da muču kao volovi! Ali nezgodno je malo u jedinim sportskim dnevnim novinama u Hrvatskoj, kao i u srodnim im medijima, nogometašu Hajduka prigovarati da se ponio kao (maloumni i agresivni) navijači Hajduka, ako se istodobno novinari istih tih novina i srodnih im medija u slučaju Livajinog pjevanja ponašaju kao navijači Dinama. Nećemo se vraćati u tako daleku prošlost, pa po novinskoj dokumentaciji istraživati kako su te novine reagirale kada su Dinamovi igrači Ivan Kelava i Ivica Vrdoljak, navodno uz terciranje direktora Dinama, a kasnije i izvršnog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Damira Vrbanovića, pjevali maloumnu pjesmicu “Jedna će Torcida plakati ovu noć,/ jebi se jebi Splite,/ Dinamo šampion”. Ali bi, recimo, ljekovito bilo podsjetiti se uz kakve su se sve argumente u rečenim medijima štitili (Dinamov) Josip Šimunić, nakon što je u izravnome televizijskom prijenosu na sve četiri strane stadiona pozdravljao nacističkim pozdravom, kao i (Dinamovi) Lovren i Modrić, kada su u korist (Dinamova) gazde Zdravka Mamića na kažnjiv način mijenjali iskaze pred sudom. O posljednjem slučaju, kada je (Dinamov) Dejan Lovren na tiskovnoj konferenciji vrijeđao novinara, umislivši da mu je ovaj nesklon, nije nužno ni govoriti. Ali baš uvijek, kao i u skoro svih dvadeset godina vladavine tvorca modernog Dinama Zdravka Mamića, vrlo sklonog primitivnim ispadima i najbrutalnijoj lirici i epici, premda ne i maloumnostima, navijačka sklonost Dinamu i svim vrstama dinamovštine u većine zagrebačkih medija koji imaju nogometnu rubriku, naprosto je notorna. I onda, što misliti o tome kada novinari koji se ponašaju kao navijači (Dinama) Marku Livaji prigovaraju da se ponaša kao navijač (Hajduka)?
Marko Livaja preko svojih leđa istetovirane ima one tri okrunjene leopardove glave. Dalmatinski grb zauvijek je na sebe stavio u vrijeme kada se zlopatio po nogometnim pečalbama, vjerojatno svjestan da taj znak, koji će do smrti na sebi nositi, jer nema tog lasera koji bi ga onolikog skinuo, nešto doista znači samo u Dalmaciji i da će nakon postignutog gola moći zadizati majicu i pokazivati ga svijetu samo ako se vrati u Hajduk i zaigra na Poljudu. Mogao se on držati novca i svjetske slave, kao onaj u Španjolskoj osuđeni utajivač poreza, koji po džambo plakatima reklamira kartice jedne hrvatske banke, ali se vratio doma i rekao da će u Hajduku igrati dok mu bude gušt. Naravno da ni Livaja ne igra za brokve, za ljubav i za ideale, ali jedino Livaja u Hrvatskoj nogomet igra mimo poslovne logike. To je ono što Dinamove navijače i dužnosnike nervira: oni ne mogu imati igrača koji bi bio skuplji od cijene za koju su ga kupili. Otud tolika mržnja prema Livaji. Recimo, u utakmici pred Svjetsko prvenstvo u Kataru (Dinamov) Vinko Soldo, igrajući na posudbi u Slaven Belupu, krvnički je po nozi raspalio Livaju, na što sudac Ante Čulina nije sudio ništa. (Livaji će dodijeliti žuti karton nakon što se Livaja bude osvećivao Soldi!) Svjetsko prvenstvo najbolji igrač domaće lige dočekuje ozlijeđen, ali to nije medijska tema za Dinamove novinare. Zamislimo što bi se dogodilo da je kakav Hajdukov mesar na posudbi u Rijeci (tog je tjedna Dinamo na Rujevici pregazio Rijeku 7:0) tako ozlijedio Oršića…
No, opet, valja ponoviti: nedostojno je bogova da muču kao volovi! Pogotovu je u Livajinom slučaju to nedostojno u odnosu na Šibenčane. Ali ne zato što bi mu uzalud bili njegovi leopardi i svi dalmatinski grbovi, da nije Šibenika! Ne zato što bi si bez Šibenika na leđa mogao tetovirati Karepovac, Keruma i brčiće Marka Skeje, nego je nedostojno Livaje pjevati takve maloumne pjesmice zato što je HNK Šibenik, bez obzira na to gdje se, u kojoj pokrajini, nalaze istoimeni grad i stadion Šubićevac, najsličniji i najsrodniji upravo Hajduku. I ništa nije prirodnije od toga da maloumna frakcija Funcuta vrijeđa Livaju, kao što ništa nije prirodnije od toga da cijeli Šibenik, ili onaj njegov dio koji je za HNK Šibenik, usput navija za Dinamo. Ne navijaju oni za Dinamo kao Dinamo, jer da je tako, ne bi navijali za Šibenik, nego navijaju protiv Hajduka. A čovjek mora biti baš glup, pa da ne shvati zašto iz šibenske perspektive nema ničega prirodnijeg nego biti uvijek i dosljedno protiv Hajduka. To, za razliku od kojekakvih pjesmica i ukupne hrvatske navijačke subkulture, nije maloumno, nego je pametno, hrabro i srčano, te je u samoj srži čovjekova interesa za nogomet. Za navijače Šibenika biti protiv Hajduka u dlaku je isto što i za navijače Hajduka biti protiv Dinama. Ako si stvarno hajdukovac, a ne baviš se čovjeka nedostojnim oblicima sportskog patriotizma, protiv Dinama ćeš biti u svakoj utakmici koju Dinamo igra. I zašto bi to onda bio problem kada je riječ o Šibeniku i o Šibenčanima?
Ne samo da nije problem, nego bi upravo Marko Livaja, kao bog među volovima, trebao biti najsretniji što Šibenik postoji. Njemu bi, kao i svakom hajdukovcu koji ima zrno soli u glavi, moralo biti najviše žao kad Šibenik ispada iz prve lige. Sa Šibenikom je, naime, iz te lige pomalo ispao i Hajduk. Ali opet ne zato što je riječ o dva susjedna dalmatinska grada, nego zato što je HNK Šibenik jedan od malobrojnih hrvatskih nogometnih klubova koji ima svoj grad i svoje navijače. Nađite mi jednog čovjeka koji navija za Lokomotivu, Rudeš ili za pokojni Inker iz Zaprešića! To što navijači Šibenika navijaju protiv Hajduka dokaz je da navijaju za svoj klub, ali oni nisu Dinamova filijala. Dinamove filijale nemaju svojih navijača, pa ih je, vjerojatno, zato u Hrvatskoj više nego filijala Zagrebačke banke. Kada se ugase, nikoga nije briga.
Dinamo je u Mamićevoj eri stvaranja najjačega hrvatskog nogometnog tima previše uložio u stvaranje svojih filijala, u rad sa sucima i s novinarima, pa ga je to koštalo veličine. Hajka na Marka Livaju, zazivanje “drakonske kazne”, te uspoređivanje neusporedivoga (jer nogometni suci nisu isto što i nogometaši, pa njima ne bi ni trebalo biti dopušteno da se pretvaraju u – navijače), pokazuju samo da je za Dinamovo bratstvo sljedeća sezona započela prije nego što je ova i završila. Osim što je besmisleno, to je i bespotrebno, jer Dinamo će i sljedeće godine biti prvak. Takvim ga je, uz pomoć javnoga novca, sudova, politike i policije, stvorio genij Zdravka Mamića. I nije mu potrebno pomagati.
A Marko Livaja će, dok god u Hajduku bude igrao, biti najbolji igrač HNL-a. Ali gušta će i za njega i za Hajduk biti manje, jer Šibenika neće biti u prvoj ligi. I to najveća šteta.