Alla Tatarenko, rat protiv Ukrajine i heliocentrični sustav hrvatske književnosti 

Alla je stigla u Zagreb i vlada blaga pomutnja. Tu je po akademskim, predavačkim poslovima – šifra Erasmus! – smještena je u rezidenciju Hrvatskoga PEN- centra, i oko nje se u koncentričnim krugovima, koji se, naravno, međusobno ne dodiruju ni u beskraju Svemira, okupljaju hrvatski pisci, profesori književnosti i prevoditelji, njezini prijatelji, poznanici ili oni koje je susretala samo u tekstu, i tako se nakratko, na tih nekoliko dana koliko Alla ostaje u Zagrebu, spontano formira jedna živa književnost. Gotovo po heliocentričnom principu, gdje ulogu Sunca, privremenog Sunca hrvatske književnosti, preuzima jedna profesorica iz Lviva (kako ovaj grad nazivaju Ukrajinci, ili Lavova, kako ga, slijedeći vlastitu jezičnu tradiciju, povezanu s poljskim imenom grada, slobodno nazivaju Hrvati), prevoditeljica i, što je ipak mnogo važnije, čitateljica naše književnosti, formira se nešto što samo po sebi inače ne postoji. Mi ćemo, nalazeći se s Allom, udijevajući sebe i svoje ljudske taštine u njezin zgusnut dnevni raspored, dobro paziti da se slučajno ne sretnemo s onima drugim, s kojima, samo zahvaljujući Alli, činimo jednu književnost. Ili, preciznije rečeno, pazit ćemo da se ne susretnemo s nekima od njih: s onima koji su nas nastojali protjerati iz Hrvatske, s onima koji bi nas ubili kada bi to ikako moglo biti legalno, s onima koji su sve to mirno gledali i tvrdili da se ne događa ništa, s onima za koje mislimo da su naprosto neugodno slabi pisci… Pazit ćemo da se ne susretnemo s onima s kojima nikako ne možemo pripadati istoj književnosti. Osim u tom jedinstvenom slučaju: kad Alla Tatarenko (1962.), predstojnica Katedre za slavensku filologiju na Nacionalnom sveučilištu Ivana Franka u Lavovu, druge godine ruske agresije na Ukrajinu nakratko stiže u Zagreb. To je onda neizbježno. Samo tada ja mogu, pače i moram, pripadati jednoj književnosti s njima. I to je, zapravo, onaj oblik unutar kojeg danas postoje nacionalne književnosti, književnosti ujedinjene zajedničkim ili bliskim jezičnim i povijesnim iskustvom. Svaku od njih čini jedan ozbiljan čitatelj, književni povjesničar ili prevoditelj. On sam je ta književnost. Alla Tatarenko je, dakle, hrvatska književnost.

Već trideset godina hrvatski nacionalisti, matičari i desničari imaju problem s književnim kanonom. Stvorili su ga uz pomoć vojske i policije, ali njihov kanon važi samo tamo gdje vladaju Matica hrvatska i Ministarstvo kulture. Nešto kraće sličan problem s kanonom imaju zagrebački filofaksaši, lijevi aktivisti i tobožnji marksistički kulturalci, koji, istina, nemaju vojsku i policiju, ali svejedno svoje argumente utjeruju topovima i pendrecima. Tako su nastala dva kržljava kanona i jedan zajednički zaključak: književnost je mrtva! A mrtva je, jer nema drugog načina da se objasni kako je moguće da se izvan granica omeđenih maltama na Brežicama i Bajakovu, ne čitaju, ne prevode, ne tumače i ne doživljavaju pisci i knjige iz njihovih, topovima i pendrecima utjerivanih kanona.

Mimo njih, međutim, i mimo onog što bi oni htjeli da bude hrvatska književnost, slobodno se odvija život knjiga, pa se hrvatska književnost, makar tako minijaturna, uneređena i kanonima zasrana, uobličuje u imaginacijama svojih ozbiljnih čitatelja. Recimo, nekih inozemnih izdavača, prevoditelja, pisaca i profesora po slavistikama, koji prevode, objavljuju i pišu o knjigama nekih svojih pisaca hrvatskoga jezika. To već prilično dugo radi Alla Tatarenko. A kako izvan naših zemalja zapravo ne postoje kroatisti, koji ne bi bili i serbisti, te pomalo bosnisti i montenegristi, pogotovo ako se bave suvremenim i živim književnostima, tako je Alla svih tih godina uz svoju hrvatsku književnost stvarala i svoju srpsku književnost. Ima tome desetak godina kako je u Beogradu objavila knjigu “Poetika forme u prozi srpskog postmodernizma”, a zatim joj je izašla i knjiga eseja o srpskim suvremenim piscima “Iz čista nemira”. Prevodila je Crnjanskog, Ivu Andrića, Borislava Pekića, Svetislava Basaru, Davida Albaharija, Danila Kiša, Milorada Pavića, Dušana Kovačevića, Milenu Marković… Vrijedi nabrajati, samo da bi se pokazalo da ta imena tvore jedan kanon, jednu antologiju. Kao što jedan kanon, jednu antologiju čine njezini hrvatski pisci, oni koje je prevodila, o kojima je pisala, dovodila ih u Lavov, i tamo o njima govorila na način i u kontekstu koji je tim piscima prethodno bio nezamisliv. Najednom je sve oko njihovih knjiga, oko njihove poetike, stila i teme, djelovalo veće, značajnije, glasnije i jasnije. Nekako bolje objašnjeno. I onda bi se iz Ukrajine oni vraćali s tako važnim emocionalnim, intelektualnim, pa i moralnim dobitkom. Prvi put bi im se, možda, učinilo da su stvarno pisci. I da je vrlo ozbiljna stvar biti pisac, pa gospodariti tim širokim poljem vlastitog jezika, njegove kulture i imaginacije.

Daleko od toga, naravno, da je Alla Tatarenko, koliko god bila u svojoj prirodnoj vedrini karizmatična, načitana i moćna u našim jezicima i imaginacijama, mogla sve to sama učiniti. Ne bi ona mogla ništa da nije te uznemirujuće velike kulture koju Alla predstavlja. Kažem uznemirujuće velike, jer je Ukrajina i prije ovoga rata, i prije ruske agresije čiji je zapravo jedini cilj u prestanku postojanja ukrajinskog identiteta, jezika, kulture, imala nešto odistinski uznemirujuće u svojoj veličini. Naime, za razliku od svih tih amerika, britanija i ostalih rusija, koje u književnosti i u kulturi, pa i u pijanom turističkom tumaranju po stranim zemljama, vlastitu veličinu demonstriraju potpunim ignoriranjem svega drugog i svih drugih, Ukrajinci, kao recimo ni Poljaci, te u velikoj mjeri Nijemci, svoju veličinu ne doživljavaju u komparaciji s nekim tko je od njih manji. Poput ogromnog psa, koji nema svijest o tome da je maltezer od njega manji, pa ga njuška i proučava, oni umiju druge doživjeti jednako velikima. I onda zahvaljujući nekim odličnim prevoditeljicama i prevoditeljima, zahvaljujući književnim kritičarima, zainteresiranoj masi čitateljica i čitatelja iz svih dijelova Ukrajine, te zahvaljujući Alli Tatarenko, hrvatska književnost biva nekako velika. A u toj veličini, gle čuda!, najednom ništa nije lažno. Jer ništa, o avaj!, nije u skladu s kanonima koji se po zagrebima, osijecima, splitovima, rijekama i ostalim kasarnskim središtima nacionalne književnosti, jednako utjeruju desnim i lijevim topovima i pendrecima.

Sve to mi je pomalo na umu, dok u slastičarni, na mjestu gdje su nekoć bili Prosvjetina knjižara i Kino Zagreb, brbljam s Nadom Gašić o djetinjstvima i ranim sjećanjima. Oboje smo se došli naći s Allom, inače se sasvim sigurno ne bismo nalazili, premda smo jedno drugom dragi, ali nekako je nedrag taj širi kontekst susreta u hrvatskoj književnosti, i sad umjesto da s Allom razgovaramo, mi smo se tako nepristojno raspričali. Srećom, bit će vremena, i bilo ga je u tih nekoliko zagrebačkih dana Alle Tatarenko, pa smo jedni drugima rekli ono što smo trebali. Alla kaže da dugo, za prve godine rata, nije mogla da čita. Čitala je tehnički, čitala je sve ono što joj je trebalo za posao, ali nije mogla u pravom smislu čitati književnost. To me je potreslo, jer teško da bih se mogao sjetiti ičega goreg – osim teškog tjelesnog sakaćenja i smrti! – što bi neprijatelj mogao učiniti čitajućem čeljadetu. Što ti ostaje od života ako ti oduzmu čitanje? Po čemu si išta više od uplašene zvjerčice, ako su ti oduzeli tvoju književnost? Okupacija započinje onoga trenutka kada čovjekova imaginacija prestane biti prostor njegove slobode. Imaginacija je čitanje.

Srećom, to se s vremenom promijenilo. Neprijatelj je doživio poraz u jednome od ratova koje vodi. Onaj u glavi i u imaginaciji profesorice Alle Tatarenko. I tako je, negdje daleko od Hrvatske, a svejedno veoma blizu, spašena i sačuvana hrvatska književnost. Spašeni su Krleža i Nada Gašić. Spašen je Renato Baretić, kojem već dugo nema spasa (šala, šala.) … I Simo Mraović, i Zoran Žmirić, i Slavenka Drakulić, i Slobodan Šnajder, svi oni spašeni su. I Dubravka Ugrešić je spašena, Marko Pogačar, Alen Brlek i stari Ivo Brešan. Spašeni su oni koji i ne znaju da su spašeni, i oni koji još nisu napisali ništa i nisu postali pisci, ali će propisati, u čemu im neće pomoći nitko, a onda će postati pisci, u čemu će im veoma važno biti to što negdje postoji neka Alla, koja čita, i koja razumije to što čita. Da nema književnosti, ne bi bilo ni pobjede u ratu, jer nakon rata, da nema književnosti, ne bi više ostalo ljudi. Rusija je povela rat protiv ukrajinske književnosti, vjerujući da će, ako ubijanje bude trajalo dovoljno dugo, nestati onoga što neke ljude čini Ukrajincima. Dobro je znati da je to rat i protiv hrvatske književnosti. Vodi se protiv velike zemlje u čijim očima mi nismo mali. Ali najvažnije je znati da je to rat protiv književnosti uopće. 

Miljenko Jergović 24. 05. 2023.