Kraljica-supruga Camilla, ona jedna visoka tetka kakve je bilo u svakoj familiji

Stigli smo pri samom kraju epohe u kojoj je čovječanstvo imamo mnogo tetki. U svakoj porodici, o široj obitelji da i ne govorimo, svaki je pojedinac, dječak ili djevojčica, odrastao muškarac ili udana žena, imao po sedam-osam tetki u prvom, po petnaest-šesnaest tetki u drugom i trećem, te po pedesetak tetki do sedmog koljena, do koliko se u svakoj familiji srodstvo izračunavalo. Svakakvih je među tetkama bilo, već i zato što je svaka odrasla žena nekome bila tetka, i svijet se tetaka unutar sebe više razlikovao, bilo je raznovrsniji i čudnovatiji od svih drugih društvenih zajednica. Među muškarcima nije bilo skupine koja bi se mogla usporediti s tetkama. Nijedna armija, nijedna vjerska sljedba, nigdje na svijetu, možda i nijedan narod, nije se mogao s njima mjeriti. Premda su se tetkama bavili najveći naši pisci, Miroslav Krleža, Bora Ćosić, nešto diskretnije Ivo Andrić, zapravo je nevjerojatno u kojoj mjeri ostaje neiskorišten narativni potencijal tetki u našim kulturama i književnostima. Majke su do trivijalizacije precijenjene, očevima su pripisana očinstva nad čitavim domovinama, nad sinovima gorke suze su se ronile, a naša povijest rasla je s tetkama, i zahvaljujući njima postojao je agar, postojala je ona škrinjica dukata, iz kojeg će se razviti naša kultura.

Uvijek bi se među tetkama našla i ta jedna za glavu viša, koja se nikad nije udavala, živjela je u prostranom samačkom stanu, uglavnom je nosila muške cipele, jer je imala stopalo broj 42- 43, cipele su joj uvijek bile svježe namazane i uglancane, stajale su u hodniku, s feder-kalupima, da im čuvaju oblik, bez zrna prašine po sebi. Muškobanja, govorilo bi se ispod glasa za tu tetku, koja bi se svaki put blago pognula dok se rukovala s našim očevima, kao Anvar el-Sadat dok se rukuje s Titom, a oni bi se poskrivećki ispinjali na prste, da bi se pokazali većim nego što doista jesu. Ružna, slijegale su ramenima naše babe i matere. Tko bi je i uzeo, govorile su one zlobnije, vjerujući da tako, tobož žaleći tu za glavu višu, neudanu tetku, sve svoje muke čine lakšima.

Bila je objekt mržnje i ogovaranja, dok god su vremena bila dobra, dok god se u obitelji samo ženilo i rađalo. Ali kada se počelo umirati, kada su nailazila vremena siromaštva i jada, kakvih je u svakoj kući bivalo, u nju se gledalo kao u Abuzemze. U nje bi moglo biti para. Ona bi mogla dati. Ona bi se mogla pobrinuti. Ona, možda, nekoga zna. I doista, u te je tetke vazda bilo para, uvijek bi ona dala, za sve bi se ona pobrinula, a to što je ona uvijek nekoga znala na vrlo čudan se način objašnjavalo: biva, sama je, nikad joj ništa ne treba, pa nema na što potrošiti svoje veze. Najveće bogatstvo u tom našem svijetu bile su dobre veze. Zato se o njoj u zla i teška vremena govorilo lijepo i s ljubavlju. Pretjerano bi bilo reći da se govorilo s poštovanjem.

Većina tih naših tetki bile su još nešto u životu, osim što su bile tetke. Nekom bi bile majke, nekom bi bile prijateljice. Ona je, međutim, bila samo tetka. I za mlađe i za starije generacije od sebe tako će ostati upamćena. Znamo kako su druge bolovale i kako su umirale. Za nju se ne zna ništa. Njezin grob na izdvojenom je mjestu. Sama ga je unaprijed sagradila. Duži od ostalih grobova, uspravne ploče, visok. Za vrelih ljetnih dana u njegovu se sjenu sklanjaju, da ih ne pogodi sunčanica, svi koji su došli u obilazak svojih grobova. I tu im tetka dobro čini.

Camilla Rosemary Shand, poznatija kao Camilla Parker Bowles, ta je naša tetka. Pa kad se u doista rijetkim trenucima oslobodim svih inhibicija, kad ne mislim na pijani mladi britanski ološ koji se i ovog trenutka gura po Karlovom mostu, po Stradunu i po Baščaršiji, kao da drugog svijeta mimo njih nema, kad smetnem s uma i taj nepodnošljivi jad hrvatske služinčadi, svog tog sobarskog i konobarskog svijeta koji kraljevske svadbe prati kao da im se svima ženi retardirani bratić, kad, dakle, zaboravim na tu samonametnutu obavezu da neprestano hračkam po tim vinsdorskim suvenirima od krvi i mesa, ukaže mi se Camilla Rosemary Shand u svoj svojoj nespretnosti i prirodnom neskladu kao najdraža od svih naših tetki, kao ona tetka kojoj bi prvoj trebalo podići spomenik. A Charles, taj vječni fićfirić, adolescent koji je već odavno u trećoj dobi, i koji je živeći s materom već zagazio duboko u sedamdesete, nesposoban da se osamostali, postane mi na čas drag zbog tog neobičnog, sasvim neočekivanog ukusa u ženama. Charles je već u ranim dvadesetim bio modificirani Vasa Ladački. Tojest, bio je Vasa Ladački, čije je zaljubljivanje, taj nepodnošljivi emocionalni dječački stereotip, samo malo pomaknuto i izglobljeno. A do najveće originalnosti se u književnosti (što je dobro) i u životu (što je veoma loše) stiže upravo minimalnim pomakom od stereotipa. Pomakom koji politički korektni i lažno pristojni neće ni doživjeti kao pomak. Dakle, za Vasu bi se reklo: “voleo je lepu, al sirotu”. To je bilo njegovo životno iskušenje i prokletstvo. Mladi Charles, pak, “voleo je ružnu, al sirotu”. Camilla bila je početkom sedamdesetih sirota ne samo zato što nije kraljevske krvi, nego zato što je, na užas njegove obitelji i velike Charlesove mame, bila raspuštenica. O, avaj, koliko li je tu samo teških riječi moralo pasti!

On ju je, međutim, volio. I to baš kao Vasa Ladački. Mama i mamini provodadžije dugo su lomili Charlesa, pa su mu tako našli miraždžiku, “jedinicu, ćerku nekog gazde”, koja ne samo da je imala plemenit, kralja dostojan pedigre, nego je, u obrnutom stereotipu, izgledala upravo kao ljubav Vase Ladačkog. Nježna, čežnjiva pogleda, mlada i nedirnuta kao najvlažniji patrijarhalni san,  bila je idealna kraljica ne samo za taj narod koji nastrano uživa u tome da mu suvereni budu suveniri od krvi i mesa, nego je Diana umnogome bila kraljica cijeloga svijeta. Bila je, neki će me razumjeti, neki neće, planetarna Šemsa Suljaković. Samo što je ovo bila neka druga pjesma, a ne ona Šemsina: “Izdali me prijatelji, izdao me brat/ izgubila sve sam bitke, al još vodim rat”.

Vasa Ladački se, u ulozi princa Charlesa, ponio na jedini način koji je takvom muškarcu na raspolaganju: “Propio se, nije prošlo mnogo/ dušu svoju đavolu je prodo./ Znali su ga svi birtaši, tražio je spas u čaši/ ali nije mogo da ga nađe.” Charles je, kao Kontra-Vasa, ili kao junak jednoga drukčijeg svijeta, postupio suprotno nalogu sudbine. Ne samo da se nije propio, ne samo da nije prihvatio ono što mu je bilo namijenjeno i obećano, nego je, predomislivši se, shvativši zapravo da “voliš jednom u životu, sad bogatu i sirotu/ to ne bira pamet nego srce”, pogazio i bračne zavjete i materinu volju, i vlastito kraljevstvo, i sentimente cijele Velike Britanije i većine građana svijeta, te se iz istih stopa vratio onoj koju je doista volio. Žrtvovao je, kao nitko prije njega, kraljevstvo za ljubav. Nije njegov slučaj usporediv sa slučajem onoga njegovog strica, nudista i filonacista, i njegove američke prilježnice. Ovo je nešto mnogo ozbiljnije, ljudskije i simpatičnije. O kako su se ubili britanski scenaristi da tu priču nekako ispričaju, a da svejedno sakriju istinu! Istina je, naime, strašna, kao što su strašne sve ljubavne i porodične priče u kojima su matere i očevi, a onda i cijele familije, pokušavali odlučivati o tome za koga će se tko ženiti, i tko će koga voljeti.

Zahvaljujući tome što je pogazio materinu volju, Charles nije postao britanski kralj, niti je Diana postala britanska kraljica. Mati Elizabeta, koju smo mi trebali zvati Jelisaveta ili po hrvatski Jelisava, zarekla se da ga tako neurednog i razvedenog neće pustiti na prijestol. Ali ju je u dubokoj starosti, kada su i mater i sin već imali razloga da mjerkaju grobna mjesta, naglo prekinulo, i Charles je, što će, postao kralj u dobi za staračkog doma. A ljubav njegova života Camilla ponijela je titulu kraljice-supruge. A pjesma o Vasi Ladačkom je, nakon tolikih smrti i nesreća, dobila sretan završetak. Ljupka i utješna zna biti ironija sudbine.

Camilla je godinu starija od Charlesa. Premda se lijepo ponijela u toj krvavoj obiteljskoj priči, ne dopustivši nikad da ljubavni razlozi nadmaše razloge ljudskosti i odistinske gospoštine, nikad ona u javnosti neće biti voljena. To je zato što većina svijeta ne pamti vrijeme tetaka. I u Camilli ne vide onu jednu visoku, u muškim cipelama broj četrdeset i tri, koja se nikada nije udavala, premda su svi znali pripovijest o tom njenom đuvegiji, kojem je pamet okrenula ta neka Dijana, dubrovački turistički vodič, i eno ga, nesretnika, i danas s njom. Napije se, pa govori: “Groad, Stroadun, Soaraj’vo! E, Karlo, Karlo, đe ti je pamet bila!” A tetka samo prođe pokraj kafane, ne obrati mu se, iako bi ga najradije zagrlila i utješila. Ali ljudi bi i to krivo shvatili.