Igor Bišćan: Odijelo ne čini čovjeka, kao što ni stadion ne čini veliki klub

Opasno je dugo sjećanje, pogotovu iz vremena kada nije pamtio Google, nego su pamtili novinski isječci. Tako su u jednim novinama krajem prošloga stoljeća izlazile izjave sportaša, za koga će glasati na predstojećim izborima. Većina anketiranih, zapravo svi, osim ponekih koji su već bili članovi ili aktivisti vladajuće stranke, ali čak ni svaki od takvih, vrdali su, izvlačili se, govorili kako je demokracija proces u kojemu ljudi slobodno odlučuju kome će dati svoj glas, a onda neka vlada onaj tko dobije najviše glasova.

Samo je mladi i perspektivni stoper, koji je već s dvadeset i jednom unaprijeđen u kapetana NK Croatije, zaigrao je za reprezentaciju, te bio unaprijeđen u najveću nadu hrvatskoga nogometa i u zadnjega veznog, za te novine rekao: “Leve iti ne!” Doista, pred 3. siječanj 2000. bilo je potrebno biti vidovit, mudar i pronicljiv, pa tako nepogrešivo promašiti, kao što su promašile te novine, mogu vam reći i koje, kada su tražile nekoga, pa našle tog dečeca, Dinamova stopera, da agitira za HDZ.

Savršeno beskorisno bilo bi ovo sjećanje, i ni za što, osim kao sentimentalna relikvija, ne bi nam služio taj novinski isječak, da u jednim novinama, opet nije važno kojim, upravo na 1. svibnja, kada je 1. maja, pa novine možda ne bi ni trebale izlaziti, nismo pročitali izjavu koju je u povodu osvajanja prvenstva Hrvatske dao trener Građanskog nogometnog kluba Dinamo Igor Bišćan. Veli taj trener ovako: “Nažalost u Maksimiru ne možemo doživjeti nekadašnju atmosferu uslijed konfiguracije stadiona. Kada sve završi u pozitivnom tonu, sve je još bolje. Kada sjedneš na klupu voljenog kluba poseban je osjećaj. Također vidjeti i sreću i zadovoljstvo na licima igrača. Lijepa večer za mene i igrače, ali Dinamo neće imati ovakvu podršku kao što je na Poljudu dok se ne napravi novi stadion. Bez toga nikada nećemo biiti ni blizu. Uvjeren sam, kada se to jednom dogodi, i mi Zagrepčani ćemo pričati kao o ovim legendarnim iskustvima na Poljudu.” I sve to pod izazovnim naslovom: “Počinjemo graditi priču za budućnost: Treba nam novi stadion i imat ćemo podršku kao Hajduk na svom Poljudu”.

Ali što se događalo od vremena kada je Igor Bišćan, kao dvadesetjednogodišnji stoper NK Croatije, govoreći kao Zagrepčan govorio “Leve iti ne!”, i vremena kada kao četrdesetpetogodišnji trener GNK Dinama, opet govoreći kao Zagrepčan, govori da će Dinamo imati podršku kakvu ima Hajduk, samo neka mu netko, recimo država i grad, A. P. i T. T. u koaliciji, sagrade stadion?

Događalo se, otprilike, ovo: nakon što je 3. siječnja, još uvijek krajem prošloga stoljeća, jer novo počinje 2001, pobijedila koalicija smrtno uplašenih bivših komunista i manjinskih partnera liberala, pala je Croatia. Već 14. veljače, na Dan svetog Valentina, istoga onog dana kada se 1929. u Chicagu odvio čuveni mafijaški masakr, nakon kojeg je Al Capone zadobio neograničenu vlast, Zlatko Canjuga Dinamu je vratio njegovo zatajeno ime. Pozivao se tada na autoritet Franje Tuđmana, tražeći posljednju priliku da se održi na vlasti u sudaru s protivničkom skupinom, za koju se zapravo nije znalo ni čija je, ni tko je predstavlja.

Ni dva mjeseca kasnije, u nedjelju 9. travnja, u deset ujutro, započinje izvanredna sjednica Skupštine Nogometnog kluba Dinamo, ex Croatia. Canjuga u očaju traži da sjednica bude otvorena za javnost, no skupštinari, na čelu s odmetnutim Stjepanom Brolichom, glasaju protiv. Javnost izlazi van, ali ne i igrači koji su željeli biti prisutni, Prosinečki, Šokota, Mikić, Bišćan, kojima je Canjuga, navodno, obećao isplatu dugovanja. Oni izlaze oko dva, nijemi, neraspoloženi za ikakve komentare. Malo zatim, možda ni pola sata kasnije, izlaze i članovi Skupštine. Mirko Barišić novi je predsjednik: dobio je 22 od 39 glasova. U oproštajnoj izjavi ojađeni Zlatko Canjuga kaže: “Sada, kad je napravljen stadion, momčad, igrači, isti oni ljudi koji desteljećima šeću ovim klubom i nisu ništa napravili jednostavno preuzeli klub i sad mogu s njime raditi što im je volja.” Dakle, Canjuga kaže da je napravljen stadion. Bišćan ne kaže ništa. On je perspektivi zadnji vezni, pred kojim je karijera.

Oko Dinama su se, čitamo u novinama, sponzorski udružili Siemens, Pliva, Podravka, Ina, ali je, kaže novi predsjednik, šezdesetčetverogodišnji gospodarstvenik, Dinamov veteran Mirko Barišić, najveći dioničar kluba Privredna banka. Koalicija već smrtno isprepadanih bivših komunista u Dinamu traži priliku za vlastito nacionalno preobraćenje. U tome ih predvodi onaj koji baš nimalo nije u strahu, budući vječni zagrebački gradonačelnik i predsjednik zagrebačke gradske organizacije SDP-a Milan Bandić. A svih tih ranih, pionirskih Dinamovih mjeseci navijači žive u uvjerenju da su oni klubu vratili ime. 

Mirko Barišić ubrzo je niz vodu bacio Mirka Novosela, biva navijači traže Velimira Zajeca, a nedužno je pridometnuo i to da bi u upravi trebali sjediti i ljudi iz Grada, jer u njihovom su vlasništvu objekti, tojest stadion na koji je, ako je vjerovati novinama, bilo utučeno 180 milijuna njemačkih maraka, i bio je, čuli smo to od Canjuge, dovršen. Možda je samo izgledao nedovršeno. Uostalom, ukoliko je doista bio nedovršen, a toliki je novac potrošen, onda je netko za to morao odgovarati.

Istog tog proljeća u klub se uvukao Zdravko Mamić. Predstavljao se kao veteran među navijačkim vođama, poduzetnik i revolucionar, borac za povratak imena klubu, besprijekoran domoljub i član velike Dinamove obitelji Mamića. On će u sljedećih dvadesetak godina provesti nezabilježeni projekt javno-privatnog partnerstva te će s tuđim novcima, društvenim i privatnim, te uz nesebičnu pomoć javnog odvjetništva, sudova i politike, stvoriti najbolji hrvatski nogometni klub. Prvi njegov veliki posao bit će, gle čuda, prodaja Igora Bišćana Liverpoolu. Utržio ga je za tada impresivnih dvadeset milijuna njemačkih maraka, uvjerivši Engleze da kupuju – zadnjeg veznog. U tom će klubu Bišćan ostati sljedeće četiri godine, zaradit će velike novce, i za sebe, i za Gazdu, a bogme i za Dinamo. Je li mu ikad na um palo da Liverpoola vidio ne bi da su ga hrvatski glasači poslušali kad im je poručivao: “Leve iti ne!”? Vjerojatno nije, jer svi ti Bišćani, Balabani, Modrići i Lovreni iz Mamićevih ergela bili su i ostali uvjereni da im po prirodi njihovih urođenih zasluga pripada sve što su dobili. Bišćan je, pamtiše će se sjetiti, u listopadu 2003. napustio kamp reprezentacije prije kvalifikacijske utakmice s Bugarskom, i nikad više nije za reprezentaciju zaigrao, jer mu nije bilo ni na kraj pameti da se ikome ispričava. Naprosto, nakon što se dokopao Liverpoola, tojest nakon što mu je Mamić svojom trgovačkom genijalnošću i prirodnom agresivnošću omogućio da ode u Liverpool, njemu je reprezentacija Hrvatske bila višak, danguba, besposlica.

Nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu 2001, Zdravku Mamiću uspjelo je nešto još nečuvenije od prodaje stopera pod zadnjeg veznog: Boška Balabana za dvadeset milijuna dolara prodao je Aston Villi. A kad bi bio nezadovoljan tretmanom svojih pulena u njihovim klubovima, Mamić je išao u Englesku, raspitivao se, urgirao, bjesnio. Novac koji je stvarao, umio je podijeliti na razne strane. I naravno da je nalazio načine da klub na taj novac ne plaća poreze. Zdravko Mamić genij je postkomunizma: umio je korumpirati ljude, nogometaše, političare i suce, a zahvaljujući njegovim sposobnostima i umijećima Vatreni su izuzeti od zakona po kojem građanima nije dopušteno lagati pred sudom. Je li tako predsjedničke Vrhovnog suda Dobroniću?

Godinama Mamić je stvarao moćni Dinamo, uzdigavši ga u daleko najbogatiji i najbolji nogometni klub u Hrvatskoj. Usput je preuzeo i Hrvatski nogometni savez, te je, malo-pomalo, krenuo osvajati državu. Smrtno uplašeni bivši komunisti odavno su već bili pali s vlasti, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić promijenio je političku bandijeru, te je s HDZ-om i radikalnom desnicom stvarao neki novi svijet. Mamić ih je kupio i potplatio sve, imao je već svoje novine, radio i televiziju, svoje suce i odvjetnike, te na kraju i svoju državu. Jedini oko kojih se prevario bili su navijači. Mislio ih je korumpirati time što će Dinamo zauvijek biti prvak Hrvatske i što će igrati u Ligi prvaka. Nije shvatio dvije stvari: hrvatske nogometne navijače, pa tako ni Bad Blue Boyse, nogomet zapravo ne zanima, a ako ih i zanima, onda im je dosadno da Dinamo stalno bude prvak.

Na kraju, Mamić je, uz pomoć policije, završio u emigraciji u Hercegovini, a onda su ga istjerali i iz Dinama. Tako je i umjesto Ante Čačića Igor Bišćan postao trener Dinama. Dogodilo se to nakon što je Čačić zapravo već osvojio ovo prvenstvo, tako da se naš Zagrepčan (ili kako bismo mi rekli Zagrepčanin) morao zahvaljivati “svima”, ali tako da ih ne imenuje. Ne treba, međutim, nimalo sumnjati da će Igor Bišćan sljedeće godine sam osvojiti prvenstvo. Vjerojatno će osvojiti i kup. Dinamo je, zahvaljujući onome što je stvorio Zdravko Mamić, sve uz pomoć novaca koji jesu i nisu bili njegovi, danas toliko bolji od svih drugih da je svejedno tko mu je trener. Dinamo bi bio prvak i da mu Borisa Dežulovića namjeste za trenera. Dinamo je naprosto najbolji.

Ali što je Mamić više radio na tome da Dinamo bude najbolji, to se, nekom čarolijom, Dinamo sve više i više smanjivao. Navijača je sve manje, kao i interesa za sve te titule. Klub koji je nekad bio skoro kao Hajduk, danas je od Hajduka manji upravo onoliko koliko je od Hajduka bolji. A to je zbilja mnogo. I sad Igor Bišćan žica da se Dinamu gradi stadion, jer će tad sve biti drukčije. Neće! Osim toga, gdje vam je onaj stadion o kojem su govorili Canjuga i Novosel? Koliko je stadiona Dinamu potrebno izgraditi da bi ste napokon shvatili da ste dokrajčili jedan veliki klub, učinivši ga, za tuđe novce, jačim od svih drugih?