Bruno Anković i želja da se razumiju razlozi i osjećaji onog koga je oslobođenje 1945. zatjecalo u ustaškoj odori

Ovo mi naum padne u poluvremenima velikih sportskih, a naročito nogometnih natjecanja: sreća da nisu postojali ni televizija, ni reklame u poluvremenu, dok se nacionalsocijalizam krajem dvadesetih rađao iz duha minhenskih pivnica. Jer da jesu, bili bi to upravo ovi i ovakvi križanci domoljublja i veseloga pivskog pijanstva, kakve tih dana i tjedana gledamo na hrvatskim televizijama. Razlika bi bila samo u boji dresova.

Je li čudno što je skriveni autor neke od tih reklama Bruno Anković? Pa zapravo i nije. Kada u Zagrebu čovjek studira za filmskog montažera, onda zapravo i jest najvjerojatnije da će snimati televizijske reklame. Bude li imao stvarnoga dara za dinamično slaganje sličica, koje u vrlo kratkom vremenu pripovijedaju priče nečijih života – a najbolje života cijelog naroda! – tada postoji velika vjerojatnost da će to biti reklame za industriju piva. Sve drugo u Hrvatskoj je propalo, reklame za sportske kladionice, za mast protiv hemeroida i tablete protiv trbušnih vjetrova, ili za stambene kredite, ne smiju biti dinamične, jer se pretvaraju u vlastitu suprotnost. Ako bismo sudili po ulozi piva u društvenoj imaginaciji, mogli bismo steći zlokobni dojam da razlike nema između Bavarske iz dvadesetih godina prošloga stoljeća i Hrvatske iz dvadesetih godina ovog stoljeća.

Najtalentiraniji studenti zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, ako nemaju stalni angažman po kazalištima, žive od novca koji dobiju za televizijske reklame. Glumci prodaju svoja lica i nešto sitno od talenta ili od stečene glumačke karizme, a snimatelji, montažeri i redatelji svoje profesionalne vještine. Ono što vidimo na poluvremenima utakmica često je krajnji učinak i najviši stadij hrvatske kinematografije, kao i televizijske i kazališne produkcije.

U slučaju Brune Ankovića, kojem će za dvije godine biti pedeset, lako se moglo dogoditi da ostane doslovno tako. Ali onda je nekim slučajem dobio početne novce od HAVC-a, da režira film po romanu Damira Karakaša “Proslava”. Kako ih je i zašto dobio, nitko to ne bi mogao pouzdano reći. Da ih nije dobio, ne bi mogao snimiti film, jer njegov producent ne bi imao na osnovu čega da prikuplja ostatak novca. Ovako, postojala je mogućnost da film bude snimljen, ali uz vrlo malu, gotovo nikakvu vjerojatnost da bude barem podnošljiv. Sam talent Ankoviću značio je jako malo. Karakašev predložak još i manje. Čak bi se moglo reći da je ime ovoga pisca u strogo režimskoj hrvatskoj javnosti i kulturi bilo opterećujuće. I na kraju, svatko tko je čitao “Proslavu” zna da taj roman ima duh i atmosferu filma, no ima li priču koja bi se mogla slikama ispričati? I kako bi se po Karakašu uopće mogao pisati scenarij?

I eto me onda, kao gledatelja, u dvorani Istarskog narodnog kazališta, ali ipak na kraju reda, da mogu, bude li potrebe, pobjeći van. Ne vjerujem nikome, a najmanje filmskim kritičarima, koji su po nevolji svoga posla često vezani za HAVC, kada hvale hrvatske filmove. Oni su često s tom institucijom otprilike u istom onom odnosu u kakvom su autori pivskih reklama s industrijom piva. I jedni, i drugi dužni su ignorirati kvalitetu proizvoda kojim se bave, jedni piva koje reklamiraju, drugi filmova o kojima pišu. (Naravno da u svemu tome i ideologija igra nekakvu ulogu, ali kakvu?)

Nisam, međutim, izašao van. Ankovićeva “Proslava” sasvim me je preuzela, i na kraju bilo sam opčinjen njezinim pomalo neobičnim krajem. Što se na kraju dogodi, bilo bi šteta reći, premda hrvatske filmove odavno ne gledamo vođeni napetošću priče, tako da iščekujemo odgovor na pitanje tko je ubojica, ili zašto je ubijeni ubijen. Međutim taj kraj “Proslave” vizualno je tako neobičan, a za mene i potresan, da ga je, ipak, grehota razotkrivati.

Osim što je dobar, film je u osnovi katarzičan. Problem velike jugoslavenske kinematografije, i u okviru nje velike hrvatske kinematografije, sastojao se do 1990. u tome što se, uz izrazito malobrojne izuzetke, rat nikada nije prestao prikazivati u čvrsto zadanom etičkom ključu, koji je podrazumijevao konzistentno razlikovanje dobra i zla u skladu s razlikom između uniformi i znakova na njima. Najveća dopuštena odstupanja bila su da pojedinac među partizanima može biti zao, pokvaren, korumpiran, dok pojedinac među neprijateljima (Nijemcima, ustašama, četnicima, dok su za talijanske fašiste začudo vladali bitno blaži kriteriji…) ima pravo da bude zaveden ili tragično izgubljen. Ali i to je bila velika rijetkost. Osim lika Jakoba Jericha, oni koji trebaju znati, znat će tko je to, među neprijateljima naprosto nije bilo dobrog čovjeka, niti smo u četrdeset i pet godina Jugoslavije, i u nešto kraćem vremenu trajanja jugoslavenske kinematografije, bili u prilici da shvatimo zašto je netko uopće završio u ustašama ili u četnicima. Iritantni ljevičarski narativ o “pravoj strani povijesti”, koji se, istina, već javlja i među brojnom zapadnom čeljadi, osim što je rođen iz ljudske gluposti ili iz potrebe za fatalnim pojednostavljivanjima kompleksnih životnih situacija, između ostalog je posljedica loših, ili pogrešnih, knjiga i filmova. (Istina, bilo je unutar naših književnosti pisaca koji bi se odvažili pisati o tome zašto je i kako netko završio u četnicima: recimo crnogorski klasik, veliki Mihailo Lalić, pa i Branko Ćopić, u dva svoja romana za odrasle… Zašto je takvih nedostajalo u hrvatskoj književnosti, i je li ih uopće nedostajalo, priča je za drugi put.)

Bruno Anković u svojoj “Proslavi” ni jednoga trenutka neće opravdavati svog junaka, koji se s dobrim razlogom skriva od oslobodilaca iz 1945. Ali ne čini ništa ni da ga pokaže zlim. On čak nije ni zaveden. I on nije, kako bi se to današnjim jezikom reklo, nacionalist. Ali on je, eto, ustaša. I nema ničega čime će se relativizirati ni osporiti patnja njegova i stradanje. A kada dođemo do pitanja zašto se i kako on našao u toj uniformi, odgovor ne postoji samo jedan. Odgovora je više, i jedan od najmarkantnijih, emocionalno najintenzivnijih, tiče se sudbine jednoga psa iz djetinjstva. Postoji trenutak u filmu “Proslava”, nezamisliv u cjelokupnoj povijesti našega filma, a moglo bi se reći i da je prilično rijedak u europskom filmu, kada gledatelj pusti suzu za jednog ustašu. I kada je prilično blizu vlastitoj identifikaciji s razlozima zbog kojih je ovaj završio u ustašama. U tom momentu odvilo se nešto na što je velika jugoslavenska kinematografija, zajedno s velikom hrvatskom kinematografijom, čekala do naših dana, kada je u jednoj maloj i strogo kontroliranoj hrvatskoj kinematografiji autsajder Bruno Anković ostvario ono nemoguće, bez čega se, međutim, ni život, a ni povijest ne mogu tek tako nastaviti. Ne postoje prava i kriva strana povijesti, jer kada bi postojale, i kada bi dobri ljudi bili na strani antifašista, a zli na strani fašista, tada bi bilo smisla i u istrebljenju jednih za račun drugih. Kada bi postojala prava i kriva strana povijesti, i genocid bi bio poželjno rješenje. Nad Nijemcima, recimo. Ili nad Fincima.

Anković nije naročito rječit čovjek. A kao da mu je i pomalo neugodno što ga se barem na kratko tako ozbiljno shvaća. I onda stalno ponavlja kako je ovaj film snimio da naša djeca ne bi ponavljala zablude naših djedova i očeva, a onda i nas. To je, međutim, bit svega. I to je bit razumijevanja koje on i njegova sjajna scenaristica Jelena Paljan traže za tog mladića u neprijateljskoj uniformi, koji pokušava preživjeti zimu našeg oslobođenja. Nemoguće je ne ponoviti zablude, ako se ne želi razumjeti one koji su na zablude pristajali. Ujedno, negdje u tome je i nešto od one ličke književne misije Damira Karakaša. Svih ovih godina, naime, ja bih želio vjerovati da u njegovom držanju prema zavičaju ima najviše poze. I žalio bih vjerovati da Karakaš konfabulira, da ne kažem da laže kada govori da ga ne vole u Brinju, u Gospiću, u Otočcu… Jer on ne samo da tim opustjelim krajevima, koji su već nakon 1945. trajno izgubili ponešto od kulturne i identitetske supstance (hrvatske, ali i srpske), vraća pravo na njihove mitove, legende i pripovijesti, nego im on vraća i pravo na njihovu patnju i stradanje. Ničim se, osim nepismenošću, ne da objasniti da oni to ne cijene. 

Bruno Anković sličnu je stvar učinio pomoću slika. Zar je moguće da Ličani neće vidjeti, ili da neće umjeti vidjeti njegov film? Jest da je mnogo, mnogo duži i kompliciraniji od reklama za pivo u poluvremenu. Ali zar su zbilja vaši djedovi umirali zbog ideala iz reklama za pivo? I zar vam se djeca mogu spasiti samo odlaskom u Irsku?