Jaroslava Mahučik, ukrajinska djevojka koja je jednim skokom preletjela svih 37 godina naših života

U petak, 18. ožujka 2022, započinjalo je u Beogradu dvoransko prvenstvo svijeta u atletici. Na selu, blizu Dnjipra, već neko je vrijeme živjela obitelj dvadesetogodišnje ukrajinske atletičarke. Tamo su se sklonili nakon što je u četvrtak, 24. veljače, Rusija izvršila oružanu provalu, a zatim i invaziju na Ukrajinu. Živjeli su dan za danom, onako kako je valjda živjela većina ljudi u toj zemlji, prije nego što su se počeli navikavati na ideju da će rat potrajati dugo, i da se život više neće nastaviti na onaj trenutak u kojemu je tog februarskog jutra prekinut, nego da je započelo nešto što vjerojatno nikad više neće imati veze s onim prije. 

Mlada skakačica u vis nije trenirala od tog jutra kad su je iz postelje izbacile dvije snažne eksplozije, pa sve do sredine sljedećeg mjeseca, kad su joj se javili iz Kijeva, iz atletskog saveza, s viješću da bi trebala hitno otputovati u Beograd. Putovanje od Dnjipra do Beograda potrajalo je puna četiri dana. Toliko je trebalo da se mimo crta fronte, u vrijeme kada su prestali važiti svi vozni redovi, pređe rastojanje koje u miru iznosi 1952 kilometra, i može ga se, prema Googlu, preći za 23 sata i 33 minute. U Beogradu je prvi put nakon previše vremena trenirala, da bi se potom plasirala u finale, pa osvojila zlatnu medalju, skokom od 2,02 metra. S obzirom na okolnosti, njezin je uspjeh bio svojevrsna senzacija. Tog dana Jaroslava Mahučik skočila je centimetar manje od svoga osobnog rekorda, ali sedam centimetara manje nego što je u Rimu, 30. kolovoza 1987, na Svjetskom prvenstvu u atletici, skočila Štefka Kostadinova. Tih sedam centimetara čine veliku razliku, jer u njima nije sadržan samo prostor, nego je sadržano i vrijeme.

Atletika se od drugih sportova, recimo onih loptačkih, razlikuje po tome što se atletičari ne natječu samo sa svojim aktualnim suparnicima, nego i s nekima koje nikada nisu sreli, već dugo se ne bave atletikom, a možda više nisu ni živi. Štefka Kostadinova preskočila je 2,09 iz drugog pokušaja. Tako joj je prorekla baba Vanga, onodobna čuvena proricateljica, njezina bugarska zemljakinja. Imala je iste dvadeset i dvije godine, koje danas ima Jaroslava Mahučik. Od nje bila je tek koji mjesec mlađa. Bila je jednako visoka: jedva malo iznadprosječnih 1,80, samo uz pet kilograma više. Pred njom tek je bila velika i bogata karijera, za koje će skoro dvjesto puta letjeti preko dva metra, češće nego ijedna druga atletičarka u povijesti. Ali nikada više neće skočiti tako visoko, kao te večeri u Rimu.

U vrijeme kada je Štefka Kostadinova letjela 2,09, Amerikom je vladao Ronald Reagan, a Rusijom Mihail Gorbačov, telefoni bili su uglavnom s tipkama, crno-crveni, sjajno dizajnirani u tvornici Iskra Kranj, i svaki je telefonski pretplatnik imao dvojnika, mobilni komunikacijski uređaj imala je samo policija, u našem jeziku nazivan toki-voki; kompjutorski ekran bio je crn, po njemu plovila su zelena slova, printeri ispisivali su duge i široke kobasice papira, vječno istoga bljedunjavog fonta, Bugarskom je vladao Todor Živkov… U vremenu koje će zatim poteći, i bit će dugo i brzo, svijet će se dubinski mijenjati, tako da slobodno možemo reći da je od 30. kolovoza 1987. do 7. srpnja 2024. proteklo po prilici onoliko vremena kao od izuma tiskarskog stroja do rimskog skoka Štefka Kostadinove. Mjereno ljudskim životom: kada je u Rimu srušen ženski svjetski rekord u skoku u vis, imao sam dvadeset jednu godinu, i još uvijek nisam objavio nijednu knjigu.

Sve ovo, i još mnogo više toga, dio je priče o tom skoku u Rimu. Atletski rekordi su vremeniti, usađeni su u društvenu i kulturnu povijest zajednice, i u povijest svakodnevice. Imena svjetskih, europskih i državnih prvaka često se i zaboravljaju, ali kako zaboraviti ime danas sedamdesetogodišnje Jelice Pavličić, koja je 3. kolovoza 1974. u Sofiji pretrčala 200 metara za 23,14 sekundi. Ni pola stoljeća kasnije, nijedna žena iz Hrvatske nije trčala brže od Jelice Pavličić. U vrijeme kada je Jelica Pavličić trčala brže nego što će na 200 metara do danas trčati ijedna Hrvatica, telefoni su po sredini imali onaj kolut s brojevima i zvonili su kao vekerice, a žene u Švicarskoj tek su tri godine ranije dobile pravo glasa. Da velika Marlene Ottey nije 2004. trčala za Sloveniju, i da tada s već navršene četrdeset i četiri nije na 200 metara istrčala 22,74, Jelica Pavličić i danas bi bila rekorderka jedne odavno nestale, imaginarne jugoslavenske zemlje. U vrijeme kada je ona u Sofiji obarala rekord, predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske bio je Jakov Blažević, predsjednik Izvršnog vijeća (dakle, vlade) bio je Jakov Sirotković, dok je Josip Broz Tito već nekoliko mjeseci bio doživotni predsjednik SFRJ. (Što je nemalom dijelu građana bila potvrda trajne sigurnosti, jer su vjerovali da Tito nikad neće umrijeti; nešto od te psihologije mogli smo ovog ljeta vidjeti na HRT-u, kada je taj državni medij emitirao snimku djevojke u dresu nogometne reprezentacije, koja je izrazila nadu da se Luka Modrić “nikad” neće oprostiti od igre za Hrvatsku…)

Nakon što je Štefka Kostadinova skočila 2,09, mnoge su skakačice u vis uložile život u ambiciju da skoče barem centimetar više od nje. Smjenjivali su se olimpijski ciklusi, svjetska i europska prvenstva, prvenstva Sjedinjenih Američkih Država, atletske igre slobodnoga i neslobodnog svijeta, dok su znanstveni instituti kroz više znanstvenih disciplina nastojali doći do formule savršenog skoka. Farmaceutske i prehrambene industrije proizvodile su sve savršenije pripravke, koji će ženama i muškarcima pomoći da polete. Fizičari su, uz pomoć anatoma i kineziologa, nastojali usavršiti tehniku skoka. Proizvođači sportske opreme kreirali su tenisice i dresove, koji ne samo da neće otežavati skok, nego će atletičarki pomoći da skoči više nego što bi sama po sebi skočila. U međuvremenu se pojavio i Bog, koji je novim atletskim generacijama koje su pokušavale nadmašiti Štefku Kostadinovu, svakako bio od pomoći. Prije skoka su micale usnama, neka bi se i prekrižila ili bi samo pogledala u nebo. Štefka je, pak, bila uzorno bezbožna – vjerovala je samo babi Vangi, ali i njoj više u šali – njezino nebo bilo je pusto, njezine tenisice i dres bili su, iz današnje perspektive, amaterski, preteški za letenje, ali taj zalet prema letvici i skok bili su savršeni. Između njezina tijela i letvice nije mogao proći ni najtanji pelir papir. Dodirivala ju je, tijelom svojim kao percem, i letvica nije pala. I onda su tekla desetljeća, u kojima nijedna žena to više nije mogla ponoviti.

Blanka Vlašić bila je najbliža, ili se nama to samo čini, jer smo bili uvjereni da bi nas njezin skok izvukao iz bijede. Skakala je dugo i uporno, toliko joj je bilo stalo da je i srce, i um pretvorila u katedralu, skakala je s Biblijom pod miškom, i jednom je u Zagrebu preskočila 2,08, ali više od toga nije mogla. Zašto nije mogla? Odgovora nema, niti ga može biti. Ali možda u svemu ovom, ipak, postoji neko pravilo, koje se više tiče čovjekove psihologije, života unutar zajednice i logike priče koja će biti ispripovijedana, nego ičega drugog, uključujući, sportsku opremu, prehrambene i farmaceutske pripravke, fiziku i matematiku…

Jaroslava Mahučik nema karizmu ni autoritet Štefke Kostadinove. Djeluje pomalo plaho, lijepa je na neki novi način; rođena 2001, lice je neke druge i drukčije generacije. Tog dana u Beogradu, dok se činilo da takve geste mogu nešto značiti, na svoj obraz je krejonom napisala: Stop War. Kasnije je raznobojnim sjenilima oči znala podcrtavati bojama ukrajinske zastave. Situirana je, uglavnom, u Njemačkoj, kao sportska izbjeglica, nastupa često. U Pariz je, 7. srpnja, došla na miting Dijamantne lige, s 2,05 kao najboljim osobnim rezultatom. Onda je najprije preskočila 2,07, pa 2,10. Svjetski rekord Štefke Kostadinove oborila je u prvom pokušaju. I ona je skočila tako da između nje i letvice nije mogao proći ni dah anđela. 

Čovjek kada nadmaši sebe, atletičar kada nadmaši sve one koji su bili prije njega, često se nakratko izbezumi od sreće i ushita. Štefka Kostadinova i Jaroslava Mahučik su se, u ta dva trenutka između kojih je prošlo skoro trideset sedam godina, radovale umjereno. Prvoj, vjerojatno je to bilo u naravi. Druga je, pak, dobro znala da u životu postoje važnije stvari od tog savršenog, zadivljujućeg skoka, onog od kojeg zastaje dah, jer u tom letu gledatelju upravo je prošlo trideset sedam godina njegova života. Prošli put, onda dok je Štefka skakala, meni je bila dvadeset i jedna. Tada je državna televizija izravno prenosila Svjetsko prvenstvo u atletici. Sada u Hrvatskoj neće biti televizije koja bi uživo ispratila skok Jaroslave Mahučik.

Među vjerojatno brojnim razlozima zbog kojih Blanka Vlašić nije mogla oboriti svjetski rekord Štefke Kostadinove, dok je Jaroslava Mahučik učinila to silovito i s lakoćom, postoji jedan koji mi se čini životno važnim, pa ga vrijedi spomenuti. Blanki se, vjerojatno, činilo da u njezinom životu, a onda i na cijelome svijetu, nema ničega što bi bilo veće i važnije od toga jednog skoka. Jaroslava, međutim, u svakom je trenutku znala da za nju i za njezin svijet, značajno određen jezikom koji govori, zemljom u kojoj je rođena, Dnjiprom i tim ranojutarnjim buđenjem od 24. veljače 2022, postoje neusporedivo veće i značajnije stvari od svjetskog rekorda u skoku u vis. Zato je Jaroslavi bilo lako letjeti. Ali to naše divljenje nipošto neće učiniti manjim.