Ivo Krešić, glumac koji je za sve nas odigrao trenutak katarze u ratovima iz devedesetih

Dugo je pripreman film “Božji gnjev”. Započeo ga je još 2017, kao producent, Slaven Knezović, uplevši se otpočetka u jednu krajnje kompleksnu i zamršenu autsajdersku mrežu. Najprije, film je začet u Mostaru, a ne u Zagrebu, što već stvara ozbiljnu nelagodu. Trebao bi biti snimljen po istoimenom romanu Josipa Mlakića, iz 2017. Mlakić jedan je od nesumnjivo najvažnijih i najplodnijih hrvatskih pisaca u posljednjih trideset i pet godina, nastanjen u dvoimenom gradiću Uskoplju/Gornjem Vakufu, ratni veteran iz jednoga od najstrašnijih i najkrvavijih hrvatskih ratova, vođenog s Bošnjacima, koji su u to vrijeme sebe nazivali Muslimanima. Film će režirati Kristijan Milić, jedini pravi žanrovac među suvremenim hrvatskim redateljima, koji je pritom u stanju da za male ili nikakve novce naslika i ispripovijeda čvrstu i napetu priču. O njemu priča se da je bio skinhed, da je desničar, navijački ekstremist… U svakom slučaju nije kul, kao što ni svi ti Hercegovci i Bosanci nisu kul, niti kul može u Zagrebu biti priča o hrvatsko-muslimanskom ratu…

Projekt je, ipak, dobio novce – između ostalog i zato što je Mlakić vjerojatno najplodniji hrvatski filmski scenarist, a za Milića se zna da uvijek snimi ono za što je dobio pare – a osim HAVC-a podržala ga je i sarajevska filmska fondacija. Na kraju, financijska konstrukcija je, čini se, tako bila postavljena da autsajderska tema dobije i adekvatnu autsajdersku produkciju. Potom je naišla i epidemija coronavirusa da upropasti sve. A za njom i inflacija, da skrcka ono što će ostati. Snimanje je, ako možemo vjerovati novinskim izvještajima s hercegovačkih portala, ipak dovršeno početkom 2022. U Lici, a ne u Bosni gdje se priča iz filma odvija.

Dvije i pol godine kasnije, jedne od onih najvrelijih večeri sredinom srpnja, dopola ispunjena pulska arena gledala je priču o skupini hrvatskih vojnika iz Bosne, koji su po nekom tajnom zadatku zašli u neprijateljsku pozadinu, gdje su do posljednjeg pobijeni. Ilija je brat jednog od njih, također borac, i on započinje svoju istragu: tko je to i s kakvim zadatkom poslao ljude u smrt? Iliju igra Ivo Krešić, četrdesetpetogodišnji Mostarac, pisac i pjesnik, glumac tamošnjega Hrvatskog narodnog kazališta, ali usput i drugih mostarskih kazališta, s obje strane nevidljive crte. Redatelj je “Božji gnjev” zamislio kao svog “Lovca na jelene”. Premda u filmu nema predratnih vremena, ili ih ima samo u dijalozima, atmosfera te čudne kasabe na kraj svijeta, napuštenih magacina i tvorničkih hala, mrtvih kuća, ima u sebi nešto od onog što je Pittsburgh u “Lovcu na jelene”. Razlika je u tome što je na tom istom mjestu, u tom istom gornjevakufskom Pittsburghu, i Vijetnam. A Marko Cindrić, ili lik kojeg on igra, i u ratu ima istu onu De Nirovu prijeratnu bradu…

Ilija se ubrzo nađe u situaciji da ostane sam u opasnoj potrazi za istinom o svome mrtvom bratu. Protiv njega moćni su ljudi, protiv njega je sustav, protiv njega je ono zbog čega je poveden rat, protiv njega su Zagreb, Crkva i nevidljiv netko. Ali Ilija rješava svoj privatni dug, on je taj tragični lik koji ide za svojom osobnom katarzom. Kristijan Milić precizno ga vodi, ali na njemu, na njegovoj figuri, pojavi, licu, ostaje na kraju cijeli film. Kao što će “Lovac na jelene” ostati na De Niru…

Ivo Krešić izgleda moćno i igra svoju ulogu onako kako već dugo, čini mi se jako dugo, nije igrao nijedan hrvatski glumac. Bilo je svih ovih godina ratnih filmova, uglavnom vrlo loših (osim onog koji su, uz filmove Kristijana Milića, snimali Dević i Jurić, te možda još neki…), i u takvim hrvatskim ratnim filmovima, ako je i bilo osamljenog junaka i ratnika, koji istjeruje neku svoju pravdu i na svojoj duši pokušava nositi sve duše svijeta, taj bi propao, jer ne bi valjao scenarij, ne bi umio režiser, ili on sam ne bi takvu ulogu mogao odigrati. Ivo Krešić je, nakon onih davnih vremena jugoslavenskoga ratnog filma, prvi koji je u Hrvatskoj takvo što uspio odigrati. Prvi postpartizanski ratni junak hrvatskoga filma.

Postoji u filmu scena u kojoj će se Ilija, prema dogovoru, susresti s Džaferom, neprijateljskim zapovjednikom, od kojeg bi trebao saznati što se zapravo dogodilo i kako mu je poginuo brat. Džafera igra Mario Knezović. U onome pravom ratu ovakvi susreti navodno su se događali. I nikada nije bila prekinuta komunikacija između ljudi koji ne samo da su se u isto vrijeme ubijali, nego su zapravo bivali i glavni protagonisti većine ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Osim što su međusobno dijelili dobar dio zajedničke prošlosti, zajedničko im je bilo i koješta drugo. To što je zajedničko češće je razlog za mržnju od onoga što pripada samo jednima, a ne i drugima.

Scena je, međutim, krajnje osjetljiva. Jedna od onih koja po tobožnjim ideološkim i etičkim crtama dijeli naš svijet. Ili jedna od onih koje ovise o tome s koje su strane snimljene ili ispričane. Kod loših pripovjedača i nedarovitih pisaca nacionalista, na jednoj strani mora biti pozitivac, a na drugoj negativac. Kod isto tako loših, ili još gorih pripovjedača i pisaca antinacionalista, njihov susret mora podcrtati i sentimentalno obojiti sav besmisao rata. Ilija će Džaferu reći da njega ne zanima tko mu je ubio brata, nego ga zanima zašto je njegov brat bio tu gdje nije trebao biti. Po šta je dolazio. Džafer će mu reći sve što je znao. Naravno da će to učiniti za novce. Mimo toga će razgovarati o cigaretama. Mimo toga će se gledati. I u tom će gledaju biti, uglavnom, sve. Pogled te dvojice zaraćenih muškaraca savršeno je autentičan. U njemu, pored svega ostalog, postoji i nešto što će kvalificirani gledatelj prepoznavati kao mentalitet ili narav zajednice. Ali niti je u tome podcjenjivanja, niti je jedan od njih dvojice donji ili inferioran. I nema mržnje, premda ima ubilaštva. Jednome od njih dvojice je, međutim, ubijen brat. Premda je rečeno da ta vrsta odgovornosti ne postoji, ali ipak su brata ubili suborci onoga drugog. Ili ga je, možda, ubio on osobno? Etički i emocionalno, razlog je to za nelagodu. I za tako dragocjen osjećaj moralne nelagodnosti. Na rastanku, Džafer kaže da mu je žao. Katarza u ratu trenutak je u kojem neprijatelj prestaje biti neprijatelj. Mi tu katarzu nikad i ni u jednom ratu nismo doživjeli.

Ljudi u Areni jasno su osjetili taj trenutak. Muškarci u publici stresli su se u ramenima, i zatresao se nevidljivo Vespazijanov kamen pod njima. I to je, zapravo, bilo sve. Tema filma nešto je drugo, a ni Kristijan Milić nije baš redatelj koji bi se bavio pitanjima bosanske ratne katarze. A opet, nije li upravo ovo moment za pravu katarzu?

Mario Knezović jest odlično odigrao svoju minijaturu, ali nje ne bi moglo biti bez Ive Krešića. Svoju ulogu on igra u Krešićevim očima, u njegovom pogledu i u zrcalu sudbine njegova lika, jer o njemu, Džaferu, i o njegovoj sudbini, mi nećemo saznati ništa. Osim onoga što unaprijed znamo: da je iz istoga svijeta kao Ilija i da s Ilijom dijeli još nešto osim dobrog dijela zajedničke prošlosti. Vijetnam hrvatsko-muslimanskog rata iz 1993. onaj je Vijetnam iz kojeg za njegove protagoniste nije moglo biti povratka. Nije bilo Sajgona iz kojeg helikopteri polijeću prema brodovima za Ameriku. Umjesto Amerike u tom je ratu bila Hrvatska, koja je pilatovski oprala ruke od tog Vijetnama.

I kao da nešto od tog pranja ruku ima i u tretmanu “Božjeg gnjeva”. Čini li se meni to, ili je film na Puli i po hrvatskim medijima ostao skrajnut, a da mu se nije mogla naći nijedna primjedba? Šteta ako je tako, jer su propustili vidjeti jednoga doista velikog glumca, na vrhuncima njegova stvaralaštva. U filmu je stalno propadivao snijeg, bilo je hladno i mračno između bosanskih planina. Blato se smrzavalo pod nogama, a u blatu smrzavali su se grobovi. U još jednoj lijepoj sceni na prvu crtu dolaze Ilijini roditelji, tu je grob poginulog brata, mati bi da mu Ilija zapali svijeću (ustvari lampaš, ali ne mogu ja tu riječ napisati, ružna mi…), a on joj govori da ne može paliti svijeću, jer će ga vidjeti s druge strane i zapucati. Ali mater navaljuje, i on kopa rupu za svoju svijeću… Naravno, oni s druge strane zapucaju, ali ni u tome nema viška sentimenta. Samo ludost mirnodopskog majčinskog žalovanja. Opet to Krešić odlično odigra.

Poslije on ide u Zagreb, da dovrši svoju istragu. Snimatelj Marko Pivčević i montažer Veljko Segarić, zajedno s Milićem, vjerojatno su se ubili da snime Zagreb iz 1994. u kojem se neće vidjeti ništa od Zagreba iz 2022, a da sve i dalje djeluje produkcijski uredno i vrlo skupo. U Zagrebu se Ilija susreće sa sudbinom, i gleda kad nepoznati čovjek ubija glavnog negativca, svećenika, zbog kojeg su ona devetorica izginula. Poželio je da mu iz kuće, koja je bila iza crta fronte, donesu njegovu uspomenu iz Drugog svjetskog rata: ustašku uniformu. Njegovog je ubojicu odigrao sam Josip Mlakić.