Rafael Nadal, kralj zemlje koji svih ovih 20 godina djeluje kao da želi da ga svi ostave na miru

Vidim u toj slici nešto je krivo: Rafaelu Nadalu u zavoju je bedro, a Novaku Đokoviću koljeno. Na kraju meča odlazim na kat, po knjigu “Duge senke kratkih pesama”, Ibrahima Hadžića, beogradskog pjesnika, rodom iz Rožaja u Crnoj Gori. Pjesmu “Čitanje novina II”, kako stoji u njezinu podnožju, napisao je 5. srpnja 2012., i vrijedi je cijelu ovdje ponoviti: “Uvek posle mene/ Moja majka iščitava novine koje donesem kući,/ Ali danas,/ Bilo je drukčije,/ Saopštavajući meni/ Viknula je naglas:/ Rafael Nadal zbog bolova u koljenu/ Otkazao spektakl./// Šta je majko, pitao sam je,/ Videvši je tužnu./// Eto, i on,/ On o kome brine pola zemaljske kugle/ Ima kao i ja/ Problema s koljenima./// Da mi je nekako da mu kažem/ Da ih pričuva,/ Dosta je zaradio,/ Eto,/ Ja nisam umela da se čuvam/ Pa sad ne mogu ni da mrdnem,/ A nemam ni dinara/ U švajcarsku banku.”

Ako dobro računam prema jednoj drugoj Hadžićevoj pjesmi, u kojoj se spominje majčina dob, u vrijeme ove ona ima 89 godina, a Nadalu je 26, ali već je veliki tenisač svoga doba, jedan od najvećih. Toliko je velik da mu jedan apartan pjesnik posvećuje pjesmu. U toj pjesmi je, pročitali ste je, pa znate, riječ o odnosu majke i sina, o životu i o starenju, o koljenima, identitetu i jeziku. Na potki Ibrahimove srpske ekavice bolje se prepoznaje majčin ijekavski jezični vez. Pjesma je, dakle, o sve samim važnim stvarima, a Nadal je u njoj važan lik. I to u dvostrukoj postavci: Nadal u pjesmi je lik majčine priče, duhovite i vedre staračke žalopojke, ali Nadal je i lik same pjesme o majci. Nepažljiv čitatelj rekao bi da je u toj pjesmi slučajno baš on, da je to mogao biti i netko drugi, neki drugi sportaš ili tenisač. O, kako je samo u krivu nepažljiv čitatelj! Ova pjesma bila je moguća samo s njim. I to je, zapravo, i pjesma o njemu. Ali, kao da to nije pjesma o Rafaelu Nadalu iz srpnja 2012, nego o istome njemu, iz srpnja 2024, kada je već prošla 101 godina od rođenja Ibrahimove majke…

Taj meč između njih dvojice za ovog će promatrača ostati nesumnjivo najveći događaj Olimpijskih igara u Parizu. Olimpijade se od svih drugih sportskih natjecanja i razlikuju po tome što se ponekad, a zapravo i vrlo često, ne pamte po onima koji su na njima pobjeđivali. One su spomenici u vremenu, u kojima se svake četiri godine ogleda svijet. Tako se, eto, dogodilo i da u drugom kolu teniskog turnira jedan protiv drugoga zaigraju Rafael od Ranjenog Bedra i Novak od Bolnog Koljena, dvojica vjerojatno i najostvarenijih, pa što ne reći, i najvećih sudionika ovih Olimpijskih igara. Ali obojica, svaki na svoj način, poput su Ibrahimove majke u pjesmi, prešli svoj zenit, i odavno se već nemaju ni s kim, a ni zašto natjecati. To je, bit će, onaj trenutak u kojemu sport prestaje biti disciplina suparništva među ljudima, i biva nešto što je od toga plemenitije.

U neka druga, još nedavna vremena ne bih u toj utakmici bio samo promatrač. Navijao bih za Novaka Đokovića, i nemam sad volje objašnjavati zašto. Sad sam, da ne bih morao slušati Brunu Kovačevića, okrenuo program na Eurosport, i otamo sam u miru gledao igru. Nisam čak nimalo bio uznemiren ni time što su prepune tribine, kao na nogometu, skandirale Rafino ime, niti što su njegovog protivnika glasno ometali pri servisu. To bi me u neka druga doba okrenulo protiv Nadala, ali sad više ne. Sad su to bili samo neki nevažni ljudi praznih srca, koje ne zanima tenis i nije ih nimalo briga za ono što je bit događaja koji im se odvija pred očima. A bit je u samoj igri dvojice najvećih. I jedan i drugi nisu više nepobjedivi, pa će i na ovom turniru biti mladih lavova za koje nam se može učiniti da su od njih bolji – Carlos Alcaraz, svakako – ali njihova se imena još uvijek teško pamte, a njihove ličnosti nisu mitske. Često ljudi u sportu traže samo ono za čime se više ne usuđuju tragati u ratovima, ratnim pobjedama i krvoprolićima. Zato u hrvatskom hiper-nacionalističkom sportskom narativu i postoje termini kakvi su “ponizio” ili “uništio”, kada netko naš u nekoj igri nadmaši nekog njihovog. Ali i u ratu, i u ratnim krvoprolićima još od antičkih doba, nije neuobičajeno, pače vrlo je često, da netko kome se ime ne pamti, a vrline mu se ne znaju, pogubi junaka. Je li to, doista, dokaz da je od njega bolji?

U narodnoj pjesmi “Marko Kraljević i Musa Kesedžija” u jednom čuvenom distihu postoji jasan odgovor na ovo pitanje: “Jaoh mene, do boga miloga/ đe pogubih od sebe boljega”. To Marko kaže, koji niti je anoniman, niti je od onih čija se hrabrost ne pamti. A pritom zna da nije vrlina ono što uvijek pobjeđuje, nego je vrlina u tome da se umiješ nositi sa samim sobom. Carlos Alcaraz mogao bi, možda, postati Marko Kraljević, kao što bi mogao biti i zaboravljen. Što će od to dvoje biti ne ovisi o tome hoće li pobijediti od sebe boljega, nego hoće li prepoznati trenutak u kojemu je pobijedio od sebe boljega. Ako prepozna, i sam će postati od sebe bolji. I bude li imao sreće s koljenima, možda ravan Noletu Đokoviću i Rafi Nadalu.

Rafa je rođen 3. lipnja 1986. na Mallorci, najvećem i najčuvenijem otoku Balearskog arhipelaga. Tenisač postaje 2001, prvi Grand slam osvaja 2005. na Roland Garrosu, na istom ovom terenu na kojem se za Olimpijskih igara u Parizu 2024. susreće sa Đokovićem. Nakon toga, malo-pomalo, postaje jedan od vječnih gospodara svoje igre. Najprije, u intenzivnom rivalstvu s Federerom, koje se zatim, što je rijetkost, kako u povijesti sporta, tako i u mitologiji svakodnevice, u maloj povijesti, te u mitologiji i u književnosti, proširilo na trećeg i najmlađeg, Novaka Đokovića. Federer je od njih trojice igrao najljepši tenis, Nadal je bio najefikasniji, a Đoković fizički najmoćniji, te mentalno i emocionalno najspremniji da bude sam protiv svih. Federer je djelovao kao gospodin sa švicarskim kulturnim zaleđem, Đoković je bio Balkanac, i bio je Drugi u bijelom sportu, na što se nije dobro gledalo još od vremena Ilie Năstasea i Artura Ashea, a Nadal je oduvijek djelovao kao teški introvert, ali i kao onaj tko se nikada neće razmetati bogatstvom stečenim od sporta, niti će se družiti sa slavnima. Federer je diskretno uživao u tome što ga svi vole, Đoković je sve činio da ga zavole, a Nadal kao da je težio za tim da ga ostave na miru kada je izvan teniskog terena.

Meč u drugom kolu olimpijskog turnira u Parizu, koji su igrala njih dvojica, za ovog je gledatelja iz mnogih razloga bio veliki doživljaj. Ali najviše, ipak, zbog toga što sam gledao igru u kojoj doista više nije bilo ničega osim same igre. Nadmoć Đokovićeva u prvom setu, koja je bila posljedica Nadalovog dugog odsustvovanja, a pomalo već i ispadanja iz ritma velikih turnira, niti je donosila išta od onoga što će njegova suparnika učiniti manjim, niti je gledatelja dovodila u iskušenje da se emocionalno angažira protiv ikoga od dvojice igrača. Sredinom drugog seta stvari su se promijenile, Rafa je zaigrao kao u starim danima, Nole se branio, pa je počeo raditi greške, a onda bjesniti na publiku i rugati joj se, i tad sve kao da je najednom opet bilo u najboljem redu. Šteta što se na olimpijskim turnirima igra na dva dobivena seta, jer ova je igra mogla potrajati i mogla je donijeti makar i kratkotrajnu utjehu u ova zla doba. Naime, premda je to bio meč koji su igrala dvojica najvećih – jer trećega, Federera, nema više na teniskim terenima – važna je bila samo igra. Dakle, onako kako je to bilo, ili kako je trebalo biti, po temeljnim načelima olimpizma. Dobar slučaj je htio da dvojica profesionalno najostvarenijih sportaša na Igrama sudjeluju u nečemu što u sebi ima sačuvan duh sportskog amaterizma. U rana doba, na modernim Olimpijskim igrama sudjelovali su i umjetnici, ali se od toga s vremenom odustalo ponajprije zato što u umjetnosti nema natjecanja. Dva su događaja nakon stotinjak godina možda vratila umjetnost na Olimpijadu: otvorenje pariških igara, i meč između Nadala i Đokovića. Teniska igra, naravno, nije umjetnost, kao što nijedna sportska igra ne može biti umjetnost, ali ono što se u igri dogodi može, kroz način na koji biva ispričano ili na drugi način interpretirano, postati umjetnost. Kao u pjesmi Ibrahima Hadžića “Čitanje novina II”, u kojoj se krivo samo to što glavnom junaku nije bolno koljeno nego bedro. Ali u priči ionako sve ne smije biti isto kao u stvarnosti.

Rafael Nadal je kralj zemlje. Ali kako riječ zemlja u hrvatskom jeziku ima dva zapravo vrlo udaljena značenja, bolje će biti da kažemo da je on kralj zemljanih teniskih terena. I možda je najbolji tenisač koji je ikad igrao na zemlji. Zemlja teniskog terena – ustvari je to mljevena cigla, a ne zemlja – meka je podloga, po kojoj je moguće proklizavanje, lakše se ulazi u protivnički udarac, loptica slabije odskače… Zemlja pogoduje defanzivcima, ali na zemlji češće su i ozljede. Naročito zglobova i koljena. Rafa je, prema toj bajci, introvertni defanzivac. Tradicijski katolik, ali nije pobožan. Sklon sitnim praznovjericama za vrijeme igre. Vrlo je teško navijati protiv Nadala, a imati stvarnog interesa za ovu igru i za ljude.