Zvono

Bio onda mali, živio u kući pored crkve. Na njenom zvoniku sat sa rimskim brojevima. Tako sam ih naučio. Sat se oglašavao šupljim zvukom zvona. Na zvuk se navikao. Bio mi znak vremena i doma. A i iz školske klupe prema satu virio, kada će više kraj časa, hoće li me mimoići jedinica. Poslije zavolio Hemingwaya, dramatično izgovarao naslove njegovih romana. U jednom, na njegovom početku, našao pjesmu velikog Johna Donnea. Pjesma u meni zauvijek. Sada sam, evo, ostario, opet živim u lijepom kraju, samo drugom, drugačijem. Imam nekoliko razloga da se u mom kraju lijepo osjećam, neću sada sve nabrajati. Da ipak barem ovo kažem: volim ovuda šetati, posebno stazom pored obližnje crkvice. Obradujem se kada čujem njeno zvono. Znam da nikad ne zvoni bez razloga. Znam da i za mene zvoni. Da sam lošiji pisac, sada bih rekao nešto o sudbini.

 

Predrag Finci 20. 02. 2019.