Na ledu. Pucanj u damar sljepoočni, hromirani, blistav fijuk rikošeta.
To učini muha ljeto.
*
Iz 1700-tih stiže ova staza drvosječa što svija ka jugu.
Ja upravo stižem iz Saksberga.
Muha izlazi iz procijepa, motri mozaik pokrajine rasprslog drveta.
Sunce nas grije. Svi smo se mi ovdje slučajno zatekli.
*
U narodnom vjerovanju carić je bio Božija ptica svraka je imala kontakte lično sa Sotonom. O žutom voljiću Tilhagen* nije imao ništa da ispriča. Crnoglavu grmušu seljaci su fratrom nazivali. Hortling** bilježi za sojku stotinu imena. Jedan žutotrbi bastard… on se nazivao, virtouz koji se upravo vratio na johu kod starog podruma za krompir. Naravno, usavršio se zimus na ekvadoru… Velikodušno dijeli stajsko đubrivo, montira citate u osobnu kompoziciju.
Hippolais icterina – bio si postmodernist daleko prije svih francuskih filosofa!
* Ivar Hortlnig (1876-1946, finski ornitolog.
** Carl-Herman Tillhagen (1860-1939.), švedski etnolog.
*
Znakovi se pomaljaju kroz preplete zraka i zeleni, kroz treptaje gustih sjeni. Susrećem pogled slavuja, vidim očnu- ivicu kao nikad, na po metra blizu, u jednom sam drugom svijetu.
Nekoliko trenutaka granica smo jedan drugom.
*
Družba divova ruči tezgere napunjene brežuljcima.
Stojim na Vaskeretu. Crna grmuša nadjačava grmljavinu.
*
Kolnik je vidan, i da se pratiti. Brežuljak – iskustvo skriveno u magli na Sve Svete. Dan se mučno vuče. Žunje započinju svoje prastaro umijeće.
Pjevuši štiglic u magluštini. Ona još leži ali se takođe podiže i rijedi.
*
Bez daška vjetra. Jutarnja žega. Krajolik: mirna slika koja bivšoj il budućoj slici sliči. Jastreb prepušta život zakonu termike.
Udno tišine prebivaju neki zvuci. Žunja kucka, čagrlja štiglic, kraguj klikće, signal sladoledžijinog auta, tamo, duž ivice horizonta.
*
Palice, zimus pobodene da bi markirale ivice puteva počele su da zelene, liči na štapove koji su mogli graničiti neki magijski ritual plodnosti.
*
U razumnoj jednoj knjizi stoji napisano: “informacija koja ulazi u čovjeka mnogo je obuhvatnija od one koja dopire do svijesti”
Ja sam stigao do krivine. U sjenci lišća opazih ispod nečega što s pravom može se nazvati “dio vremena” jednu 4 metra visoku ženu u suknji od plavoga sukna.
Pas se okupao. Šara u gliblju jarka na trenutak podsjećaše na posmrtnu masku Rusoovu. Možda.
Razgovor sa savremenicima
O duši je mnogo toga mudroga rečeno. U vestmanlandskoj varijaciji na primjer: “To što duša vidje samo slika beše.”*
Dječak što krave je napasao u Torbou docnije će dušu porediti s “lutajućom mrljom sunca, pod drvetom, krčevina…”*
Ovdje, na velikom Saksbergshigetu, mi kažemo: koža bubnja. Praznina ona što bije iznutra. I odskakajući ataci po koži, kratkotrajni poput leptira plavaca.
* Stihovi Larsa Gustafssona i Wernera Aspenstrema
Sjećanje na Džona Fielda
(a u vezi sa “Septembarskom pjesmom” Seamusa Hinija)
Većina sadnica koje posadismo, čini se, uhvati; crna grmuša pjeva ovdje, sinkope naliježu u strofu osnovnu, ubrzo će pjevat sama do poznoga jula. Ko nije čeznuo za smrću izvan zavičaja, na primjer u Moskvi?
Valja reći koju o jednome koji nas se tiče – a tiče nas se stoga što beše beskućnik. Džon, beše mu ime, umro u Moskvi, iza baršunastih magli oko njegovih nokturna; bez drugih strana smrti liše onih koje počivaju sasvim nepomično na gornjim stranama šaka ___dok je vježbao, deset hiljada rubalja, Džon, beše mu ime, prebačen brodom do Batha i dalje, “a stolen child”, odvožen dalje izmeđ klavirskih magazina gdje služio je baršunastom briljantu, koncertnoj estradi pojavljujući se često na čemernom mjestu, vremenu, čemeran, ukočen. Par nokturna vratilo se, to znamo, da poduže bude pristupačno na jednoj posve izgrebanoj ploči ( u Mosbawnu zar?) – da se ne priča o Clementisovoj ljubomori, Šopenovoj rezervaciji (ali je List rekao: “Er bezauberte sein Publikum, ohne es zu wissen und ohne es zu wollen…”), da se ne priča o čežnji za kućom, ništa o tome, baršun samo, i biserje, ono što brzo iscuri iz nas, malo hladno, smjesta “zastaralo”.
Gotivimo ovdje jasen; drvo života nećemo stići da vidimo ustasalo; dosipanje riječi mjesto drugih riječi; breza se, avaj, osušila, al drijen će se, možda, održati. Ima sirovosti u glasu grmuše, brzo će ona pjevati sama, sve do poznog jula. Jedan jedak zapah vlači gudalo kroz letnju močvaru. Idemo dalje.
Činio je što mentor odluči – šta Inače – i ostao gdje beše ostavljan bez tople odjeće i zimovnoj Rusiji, ostavljen da umre u Moskvi, s vremenom da umre, naprijed i natrag u uvijek zimovnoj Rusiji, mrtav, dovučen u Moskvu od gospode (lijenjost, rak ne debelom crijevu, aljkavo skopčana dugmad na prsluku) nakon što su majci pokazani rođajni biljezi; on “pjevao je na klaviru”, umro na mukama i baršunastoj magli, bivajući doista «mrtav u Moskvi», lišen zavičaja, s druge strane nokturna, izvan svakog placa poezije, u ledenoj Moskvi.
Nota: Džon Field rođen 1782. godine u Dablinu, umro u Moskvi, pijanist i kompozitor, nazvan “pronalazač nokturna”. Njegovo eventualno značenje za Šopena bilo je predmet rasprava. Bio je učenik Mucia Clementia i pratio ga je nekoliko godina kroz Evropu pri čemu je imao zadatak da predstavlja instrument u majstorovom klavirskom magazinu.
1803.god., Clementi ga ostavlja u Moskvi. Pjesmu S. Hinia “Septembarska pjesma” gdje se pominju Fieldovi nokturni, na švedski je preveo R. Isakson u zbirci “Na putu”, 1994. “A Stolen Child” cilja na pjesmu W B Jejtsa, u kojoj se on vraća na jednu keltsku sagu o djetetu koje otimaju duhovi.
Franc List je napisao veliki esej o nokturnima Džona Fielda.
*
Čitati poeziju, kaže B. E. Johnson, znači ići po tankome ledu. I onaj, koji se nakani na čitanje, a ne nalazi se na ledu, shvatiće možda ponešto od teksta, ali će samu pjesmu promašiti.
*
Bengt Emil Johnsson debituje 1966. godine knjigom Posvjete (Hylningana) iza koje vrlo brzo slijede još tri vješto komponovane hibridne zbirke koje se otimaju preciznoj žanrovskoj klasifikaciji. Čine se lakim i spontanim, kao produkti neobuzdanog unutarnjeg poriva, što ih formalno približava surealističkom automatizmu u njegovom nastojanju da osnovnu poruku izrekne što neposrednije, direktnije.
*
Geografski milje u kojem se rađa i dešava poezija B.E. Johnsona naziva se Saxdalen koji leži u Dalarni, pokrajini na severu Švedske, “dubokoj i gluhoj provinciji”. Krajolici: četinari, brežja, močvare, rudničke jame, krčevine, ruine, propali zidovi. Staze i puteljci preko Vaskäretaeta, Låsbergeta, Rannmossena, Grottfallet i Tors-Karisa. I kroz sve to, neprekidno, trajno – žuborenje Oksbrobekena. Johnosonova poezija sve to prisluškuje, oponaša, preslikava. Naročito ono što izmiče topografskoj karti: padanje snijega, kovitlanje magle, sjenke, treperenje suhog lišća, hvatanje leda, naprsline u ledu, u kamenu, nevidljii napor mahovine. Zvukovlje proplanka, svjetlucanje unutra, između, ispod, iza. Ornitološko iskustvo: ptica koja hitro prolijeće, nevidljiva, ali čujna.
*
U zbirkama nakon 90-ih, očiti su tragovi “spuštanja” jezika iz muzičkih u govorne sfere. U skladu sa ovim, jezik biva lakši i “jasniji”, pjesnička forma komotnija, radi se uglavnom o narativnim dužim cjelinama, prekidanim mjesimično lirskim pasažima koje grade jednu samostalnu zbirku.
*
Kako vrijeme prolazi, stvaralaštvo B. E. Johnsona biva uzorni i, veoma često, osnovni temelj na kojem najmlađe generacija švedskih pjesnika zasnivaju svoje peotike.
*
Bengt Emil Johnson (1936 – 2010), pjesnik, kompozitor, esejist. Važnije knjige: Hyllningarna (1963), Essäer om Bror Barsk och andra dikter (1964), Skuggsång (1973), Avlyssnat (1974), Tal till folket (1975), Rötmånad (1976), Efter vanligheten: höstlig dikt (1978),Vinterminne: kulturlyrik, memoarer och motstycken (1980), Upprört (1982), Över Oxbrobäcken (1996), Om öster (1999), En gång till (2003), Medan, sedan (2005), Tal till mig sjalv (2007), Aftonsånger (2010).
Lirska tumačenja, 22
Bengt Emil Johnson
Dvije muhe u Aprilu
*
Na ledu.
Pucanj u damar sljepoočni,
hromirani, blistav fijuk
rikošeta.
To
učini muha
ljeto.
*
Iz 1700-tih stiže
ova staza drvosječa što svija ka jugu.
Ja upravo stižem
iz Saksberga.
Muha izlazi iz procijepa, motri
mozaik pokrajine
rasprslog drveta.
Sunce nas grije.
Svi smo se mi ovdje
slučajno zatekli.
*
U narodnom vjerovanju carić je bio Božija ptica
svraka je imala kontakte lično sa Sotonom.
O žutom voljiću Tilhagen* nije imao ništa da ispriča.
Crnoglavu grmušu seljaci su fratrom nazivali.
Hortling** bilježi za sojku stotinu imena.
Jedan žutotrbi bastard… on se nazivao,
virtouz koji se upravo vratio na johu
kod starog podruma za krompir. Naravno,
usavršio se zimus na ekvadoru…
Velikodušno dijeli stajsko đubrivo,
montira citate u osobnu kompoziciju.
Hippolais icterina – bio si postmodernist
daleko prije svih francuskih filosofa!
* Ivar Hortlnig (1876-1946, finski ornitolog.
** Carl-Herman Tillhagen (1860-1939.), švedski etnolog.
*
Znakovi se pomaljaju kroz preplete
zraka i zeleni, kroz treptaje
gustih sjeni.
Susrećem
pogled slavuja, vidim očnu-
ivicu kao nikad,
na po metra blizu,
u jednom sam drugom svijetu.
Nekoliko trenutaka
granica smo jedan drugom.
*
Družba divova ruči
tezgere napunjene brežuljcima.
Stojim na Vaskeretu.
Crna grmuša nadjačava grmljavinu.
*
Kolnik je vidan, i da se pratiti.
Brežuljak – iskustvo
skriveno u magli na Sve Svete.
Dan se mučno vuče. Žunje
započinju svoje prastaro umijeće.
Pjevuši štiglic u magluštini.
Ona još leži
ali se takođe podiže i rijedi.
*
Bez daška vjetra. Jutarnja žega. Krajolik:
mirna slika koja bivšoj
il budućoj slici sliči. Jastreb prepušta
život
zakonu termike.
Udno tišine
prebivaju neki zvuci. Žunja kucka,
čagrlja štiglic, kraguj
klikće, signal sladoledžijinog
auta, tamo,
duž ivice horizonta.
*
Palice, zimus pobodene
da bi markirale ivice puteva
počele su da zelene,
liči na štapove
koji su mogli graničiti
neki magijski ritual plodnosti.
*
U razumnoj jednoj knjizi stoji napisano:
“informacija koja ulazi u čovjeka
mnogo je obuhvatnija od one
koja dopire do svijesti”
Ja sam stigao do krivine.
U sjenci lišća opazih
ispod nečega što s pravom
može se nazvati “dio vremena”
jednu 4 metra visoku ženu
u suknji od plavoga sukna.
Pas se okupao.
Šara u gliblju jarka na trenutak
podsjećaše na posmrtnu masku Rusoovu.
Možda.
Razgovor sa savremenicima
O duši je mnogo toga mudroga rečeno.
U vestmanlandskoj varijaciji
na primjer: “To što duša vidje samo slika beše.”*
Dječak što krave je napasao u Torbou
docnije će dušu porediti
s “lutajućom mrljom sunca,
pod drvetom, krčevina…”*
Ovdje, na velikom Saksbergshigetu,
mi kažemo: koža bubnja. Praznina ona
što bije iznutra. I odskakajući
ataci po koži, kratkotrajni
poput leptira plavaca.
* Stihovi Larsa Gustafssona i Wernera Aspenstrema
Sjećanje na Džona Fielda
(a u vezi sa “Septembarskom pjesmom” Seamusa Hinija)
Većina sadnica koje posadismo,
čini se, uhvati; crna grmuša pjeva ovdje, sinkope
naliježu u strofu osnovnu, ubrzo će
pjevat sama do poznoga jula. Ko
nije čeznuo za smrću izvan zavičaja,
na primjer u Moskvi?
Valja reći koju o jednome
koji nas se tiče – a tiče nas se stoga
što beše beskućnik. Džon,
beše mu ime, umro u Moskvi,
iza baršunastih magli oko njegovih nokturna;
bez drugih strana smrti liše onih koje počivaju
sasvim nepomično na gornjim stranama šaka
___dok je vježbao,
deset hiljada rubalja, Džon,
beše mu ime, prebačen brodom do Batha
i dalje, “a stolen child”, odvožen dalje
izmeđ klavirskih magazina gdje služio je
baršunastom briljantu, koncertnoj estradi
pojavljujući se često na čemernom
mjestu, vremenu, čemeran, ukočen. Par nokturna
vratilo se, to znamo, da poduže bude
pristupačno na jednoj posve izgrebanoj ploči ( u Mosbawnu zar?)
– da se ne priča o Clementisovoj
ljubomori, Šopenovoj rezervaciji (ali je List
rekao: “Er bezauberte sein Publikum,
ohne es zu wissen und ohne es zu wollen…”),
da se ne priča o čežnji za kućom, ništa
o tome, baršun samo, i biserje, ono
što brzo iscuri iz nas, malo hladno, smjesta
“zastaralo”.
Gotivimo ovdje jasen; drvo života
nećemo stići da vidimo ustasalo; dosipanje
riječi mjesto drugih
riječi; breza se, avaj, osušila, al drijen
će se, možda, održati. Ima sirovosti
u glasu grmuše, brzo će
ona pjevati sama, sve do poznog
jula. Jedan jedak zapah vlači
gudalo kroz letnju močvaru.
Idemo dalje.
Činio je što mentor odluči – šta
Inače – i ostao gdje beše ostavljan
bez tople odjeće i zimovnoj Rusiji, ostavljen
da umre u Moskvi, s vremenom da umre,
naprijed i natrag u uvijek zimovnoj Rusiji,
mrtav, dovučen u Moskvu od gospode
(lijenjost, rak ne debelom crijevu, aljkavo skopčana
dugmad na prsluku)
nakon što su majci pokazani rođajni biljezi;
on “pjevao je na klaviru”, umro na mukama
i baršunastoj magli, bivajući
doista «mrtav u Moskvi»,
lišen zavičaja, s druge strane
nokturna, izvan svakog
placa poezije,
u ledenoj Moskvi.
Nota: Džon Field rođen 1782. godine u Dablinu, umro u Moskvi, pijanist i kompozitor, nazvan “pronalazač nokturna”. Njegovo eventualno značenje za Šopena bilo je predmet rasprava. Bio je učenik Mucia Clementia i pratio ga je nekoliko godina kroz Evropu pri čemu je imao zadatak da predstavlja instrument u majstorovom klavirskom magazinu.
1803.god., Clementi ga ostavlja u Moskvi. Pjesmu S. Hinia “Septembarska pjesma” gdje se pominju Fieldovi nokturni, na švedski je preveo R. Isakson u zbirci “Na putu”, 1994. “A Stolen Child” cilja na pjesmu W B Jejtsa, u kojoj se on vraća na jednu keltsku sagu o djetetu koje otimaju duhovi.
Franc List je napisao veliki esej o nokturnima Džona Fielda.
*
Čitati poeziju, kaže B. E. Johnson, znači ići po tankome ledu. I onaj, koji se nakani na čitanje, a ne nalazi se na ledu, shvatiće možda ponešto od teksta, ali će samu pjesmu promašiti.
*
Bengt Emil Johnsson debituje 1966. godine knjigom Posvjete (Hylningana) iza koje vrlo brzo slijede još tri vješto komponovane hibridne zbirke koje se otimaju preciznoj žanrovskoj klasifikaciji. Čine se lakim i spontanim, kao produkti neobuzdanog unutarnjeg poriva, što ih formalno približava surealističkom automatizmu u njegovom nastojanju da osnovnu poruku izrekne što neposrednije, direktnije.
*
Geografski milje u kojem se rađa i dešava poezija B.E. Johnsona naziva se Saxdalen koji leži u Dalarni, pokrajini na severu Švedske, “dubokoj i gluhoj provinciji”. Krajolici: četinari, brežja, močvare, rudničke jame, krčevine, ruine, propali zidovi. Staze i puteljci preko Vaskäretaeta, Låsbergeta, Rannmossena, Grottfallet i Tors-Karisa. I kroz sve to, neprekidno, trajno – žuborenje Oksbrobekena. Johnosonova poezija sve to prisluškuje, oponaša, preslikava. Naročito ono što izmiče topografskoj karti: padanje snijega, kovitlanje magle, sjenke, treperenje suhog lišća, hvatanje leda, naprsline u ledu, u kamenu, nevidljii napor mahovine. Zvukovlje proplanka, svjetlucanje unutra, između, ispod, iza. Ornitološko iskustvo: ptica koja hitro prolijeće, nevidljiva, ali čujna.
*
U zbirkama nakon 90-ih, očiti su tragovi “spuštanja” jezika iz muzičkih u govorne sfere. U skladu sa ovim, jezik biva lakši i “jasniji”, pjesnička forma komotnija, radi se uglavnom o narativnim dužim cjelinama, prekidanim mjesimično lirskim pasažima koje grade jednu samostalnu zbirku.
*
Kako vrijeme prolazi, stvaralaštvo B. E. Johnsona biva uzorni i, veoma često, osnovni temelj na kojem najmlađe generacija švedskih pjesnika zasnivaju svoje peotike.
*
Bengt Emil Johnson (1936 – 2010), pjesnik, kompozitor, esejist. Važnije knjige: Hyllningarna (1963), Essäer om Bror Barsk och andra dikter (1964), Skuggsång (1973), Avlyssnat (1974), Tal till folket (1975), Rötmånad (1976), Efter vanligheten: höstlig dikt (1978),Vinterminne: kulturlyrik, memoarer och motstycken (1980), Upprört (1982), Över Oxbrobäcken (1996), Om öster (1999), En gång till (2003), Medan, sedan (2005), Tal till mig sjalv (2007), Aftonsånger (2010).
Preveo i priredio Refik Ličina