Svako selo, a valjda i veće mjesto, ima nekog svog Dragišića, koji je uvijek mimo sve ostale. On nikad neće s drugima u zajednički posao. Jok! Na sve je imao primjedbe, ne male, uvijek žestoke i potpune. Tako, ovaj naš, iz dumače, nije htio da prihvati ništa u vezi sa velikim mlinom i mostom preko jaza do tog mlina. On sam, dolazio je do jaza, skidao sa konja vreće, ulazio u vodu i prenosio vreće preko vode, i na kraju bi preveo i konja. Jednom je pokušao da to izvede s natovarenim konjem, ali se konj zanio i sav se teret sručio u vodu. Nije prihvatao da istovremeno sa zajedničkim mlinom radi još jedan koji bi omogućavao da svi brzo samelju. O putu da se ne govori, pred njegovom kućom bila je posred puta tolika rupa i vječno lokva puna blata i trnja da je bila živa muka preći je.
Ali, o Dragišiću ima i veselih priča. Tako je jednom neko dotjerao krmaču do njegovog nerasta. Za uslugu morao je dati polovnjak kukuruza. Gledajući tako nerasta na krmači, vlasnik krmače reče kako je to prevelika cijena jer je očigledno da i Dragišićev nerast uživa. Na to, Drgišić motkom stjera svoga nerasta sa krmače i otjera ga u obor među ostale svinje.
“Kad je tako”, reče on ovome, “jebi ti sam svoju krmaču i uživaj, ja nerasta ne dam.“
Neki Dragišić
Svako selo, a valjda i veće mjesto, ima nekog svog Dragišića, koji je uvijek mimo sve ostale. On nikad neće s drugima u zajednički posao. Jok! Na sve je imao primjedbe, ne male, uvijek žestoke i potpune. Tako, ovaj naš, iz dumače, nije htio da prihvati ništa u vezi sa velikim mlinom i mostom preko jaza do tog mlina. On sam, dolazio je do jaza, skidao sa konja vreće, ulazio u vodu i prenosio vreće preko vode, i na kraju bi preveo i konja. Jednom je pokušao da to izvede s natovarenim konjem, ali se konj zanio i sav se teret sručio u vodu. Nije prihvatao da istovremeno sa zajedničkim mlinom radi još jedan koji bi omogućavao da svi brzo samelju. O putu da se ne govori, pred njegovom kućom bila je posred puta tolika rupa i vječno lokva puna blata i trnja da je bila živa muka preći je.
Ali, o Dragišiću ima i veselih priča. Tako je jednom neko dotjerao krmaču do njegovog nerasta. Za uslugu morao je dati polovnjak kukuruza. Gledajući tako nerasta na krmači, vlasnik krmače reče kako je to prevelika cijena jer je očigledno da i Dragišićev nerast uživa. Na to, Drgišić motkom stjera svoga nerasta sa krmače i otjera ga u obor među ostale svinje.
“Kad je tako”, reče on ovome, “jebi ti sam svoju krmaču i uživaj, ja nerasta ne dam.“