Plato ispred crkve u Birzebbugi bio je prazan. Popodnevna melanholija. Duvao je vruć mediteranski vetar i donosio miris slanog mora. Sedeo sam na klupi pored knjižare i čekao da prođe siesta. Maltežani zatvaraju svoje radnje oko podnevna i ne rade do nekih 16 časova popodne, što je meni kao istočno-evropljaninu koji nije navikao na takve običaje donosilo dosta problema u planiranju. U ruci sam imao poveću žutu kovertu u kojoj je bio pasoš i pismo preporuke na engleskom jeziku od fiktivnog poslodavca iz Srbije. Na desetak metara od klupe bila je autobuska stanica na kojoj sam trebao sačekati autobus X4 koji će me odvesti do Floriane gde se nalazi policijska uprava. Trebao sam izvaditi papir da nisam krivično gonjen na Malti, što će mi olakšati proceduru zapošljavanja u ovoj državi. Bio sam migrant.
U trenutku kada su počela da zvone crkvena zvona odnekud se pojavio Makedonac Spira, čovek koga sam upoznao treći dan po dolasku na ostrvo.
– E bre, šo praviš tuka na Sonce?
– Ajde Spiro pusti me šale, ovi još uvek ne otvaraju knjižaru. Gde ću da fotokopiram ova čuda? Zakasnićemo!
– Ajde, ajde… ne se brini. Legnalo devojče, usnilo. Sad ke dojde. Oko 16 časova i 20 minuta, devojka od nekih dvadesetak godina pojavila se sanjiva i nervozna. Kada je videla nas dvojicu kako je čekamo da otvori knjižaru, još više se oneraspoložila.
Kako smo napustili knjižaru sa potrebnim fotokopijama, tako se autobus X4 pojavio na stanici. Digli smo oboje ruke dajući šoferu do znanja da želimo unutra. Na Malti autobusi ne staju ako ih ne pozovete rukom kao što se u američkim filmovima poziva taxi. Vožnja do Floriane potrajala je dobranih četrdeset minuta. Uske uličice malteških gradića, radovi na putu, mimoilaženje gradskih autobusa u svom tom haosu, čine samo neke od prepreka koje te mogu snaći u ostrvskom saobraćaju. Spira je sve to vreme pevušio „Slušam kaj šumat šumite bukite“ i držao oči zatvorene.
Negde u Paoli, na samoj raskrsnici gde je skretanje za Marsu i staro otomansko groblje, pukla je guma.
Nervozni putnici počeli su da viču i urliču, mene je prelio hladan znoj od nervoze, a Spira je pored mene ćutao i dalje zatvorenih očiju. Vozač autobusa se izvinio i rekao da drugi autobus samo što nije stigao. Tako smo čekali drugi autobus još nekih desetak minuta po žegi i stigli u Florianu par minuta pre nego što će šalterski radnici otiću na pauzu.
Zadovoljan što sam izvadio potvrdu iz policije i što smo uspeli sve na vreme obaviti, rekao sam Spiri da bi trebali otići u Vallettu na pivo. Centar Vallette bio je na nekih desetak minuta laganog hoda od policijske uprave u Floriani. U baru „Gugar“ koji se nalazio u veoma strmoj „Triq Ir-Repubblika“ ili ti„Republičkoj ulici“ koja je udarala na more, pili smo odlično lokalno pivo Cisk Excel. Spira se zaneo u priči sa konobarom koji je rodom bio iz Bugarske. Pravdao mu se da je on pravi Makedonac, ali da je bugarski pasoš izvadio zato da bi mogao raditi lakše u zemljama EU. Konobar je sve vreme odmahivao glavom i na ironičan način ubeđivao Spiru da je svaki stanovnik Makedonije zapravo Bugarin i da zbog toga svi oni zaslužuju njihove pasoše. U toku te mukle rasprave misli su mi odlutale zajedno za mojim zamagljenim pogledom… nastala je potpuna tišina.
U sledećem momentu video sam devojku. Crna, vitka, obučena nesvakidašnje. Izgledala je kao da je sa drugog kontinenta. Možda Afrike. Izgledala je kao da je iz Tunisa.
Promašio sam svoja usta i isprosipao pivo po majci i farmericama. Spira je grunuo u smeh dok je Bugarin vatrenim tonom i dalje prisvajao čitavu makedonsku istoriju svome narodu.
Makedonac je svojim telefonom napravio nekoliko fotografija na kojima sam ispao potpuno izbezumljen i kao popišan. Nervozno sam mu dobacio da ne radi to i da izbriše fotke, na šta je on odgovorio: „a bre, sega ke obrišem, ne beri gajle brale.“
Crnka je išla ka nama lagano se penjući uz okomite stepenice koje su vodile gore u sami centar grada. U tom trenutku zaboravio sam gde se nalazim. Želeo sam da joj krenem u susret i zapitam je za ime ali sam u sledećem momentu shvatio da bi to možda bilo naprasno. Svakako se u takvom popišanom izdanju ne bih usudio nikome da priđem. Nisam primećivao ni egejca ni pirinca pored mene. Još manje sam slušao nastavak njihove rasprave o nacionalnim pitanjima.
Devojka iz Tunisa u prestonici ll-Belt Valletti. Crna, vitka i neobično obučena.
*
Prošli su meseci kako živim i radim na Malti. „Stena“, tako je nazivaju domoroci. Od onog podneva u „Gugar“ baru više nisam video crnu devojku iz Tunisa. Moje radno mesto bilo je u Birkirkari. Mašin operater. I dalje sam živeo u Birzebbugi na samom jugu ostrva, prilično daleko od svih dešavanja. Svoje slobodno vreme, tj. vikend, provodio sam u stanu družeći se sa knjigama. Besomučno sam gutao rečenice Ismaila Kadarea. Tukla me je nostalgija. Želeo sam da se vratim kući. Opisi albanskih krševitih planina u knjigama Kadarea budili su u meni čežnju za balkanskim prostranstvima i zelenim livadama. Ovde sam bio okružen žutom zemljom i niskim bodljikavim rastinjem. Nekada sam umeo satima da sedim na plaži pokraj mora i slušam Maltežane kako pričaju. Njihov jezik je bio krt. Krt kao dobro vino. Između ostalog, žudeo sam za nepoznatom devojkom iz Tunisa.
*
Sedim u svom stanu u Novom Sadu i čitam. Pred mojim očima nižu se rečenice malteškog pisca Immanuela Mifsuda. Roman „Jutta Heim“ koji je nedavno preveden na srpski jezik, imao je svoju promociju pre nekoliko dana u nekoliko srpskih gradova. Bio je i autor. Govorio je o tome gde je on nailazio na inspiraciju za pisanje jedne takve knjige. Govorio je o malteškoj književnosti. Čitao je poeziju na svom krtom jeziku dok sam ja u publici pio krto vino.
U sledećem trenutku zaustavljam čitanje i ostajem u šoku pogleda sleđenog na stranici.
I on ju je video. I on je o njoj pisao. O crnoj, vitkoj devojci iz Tunisa koja se pela strmim basamacima u ulici „Triq Ir-Repubblika“. Još mi padoše na pamet Makedonac i Bugarin. I „Stena“ Suncem okupana. Želeo sam da se ponovo nađem na platou ispred crkve u Birzebbugi u vreme sieste dok vlada popodnevna mediteranska melanholija. Želeo sam da zazvone crkvena zvona i da vidim Spiridona.
*
Zvrčanje telefona mi odzvanja u ušnim receptorima. Svitkanje, mrak. Svitkanje ponovo. Na slušalici muški glas izgovara nerazgovetne fraze. Ne mogu da provalim još uvek kojim jezikom taj čovek govori. Naprežem se iz sve snage da se priberem i posle nekoliko sekundi mumlanja u telefon uspevam da razaznam: „Spira je bre, alo, alo!“ – Alo čoveče. Odkud ti moj broj? – prve su reči koje sam uspeo da sročim.
– Eeee, jas go znaem site malečki tajni!- uz smeh progovori Spira. Imao sam utisak da sanjam. Moje misli počele su da lutaju i idućeg trenutka ja više nisam slušao čoveka čiji je glas izlazio iz mog mobilnog telefona. U mislima, našao sam se u gradu Zejtun nadomak Birzebbuge. Bilo je veče. Stajao sam i čekao. Nisam znao koga čekam ali sam osećao da tu trebam da ostanem… nešto mi je govorilo da će se pojaviti upravo ona osoba koju bih voleo da vidim. I pojavila se u pratnji fotografa. Crna, vitka devojka. Nesvakidašnje obučena. Stali su na sred trga. Ona kao da je nešto očekivala. Delovalo je da je spremna na to. U okolnim ulicama nije bilo nikoga. Žive duše. Samo ja i njih dvoje na trgu. Fotograf joj je prišao. Udario joj je šamar svom snagom. Crnka je pala i počela histerično da se smeje. On je potegao nogom od sve snage i udario ju je u stomak. Stajao sam kao nemi posmatrač. Nisam mogao da se pomaknem. Nisam mogao da viknem. „Šta mi se ovo dešava majko mila!“ – prolazilo mi je kroz glavu. Sledećeg trenutka fotograf je počeo da fotografiše. Devojka je ležala u transu. Izgledala je očarano. Tanka linija krvi slivala joj se niz vilicu.
Posle nekoliko minuta fotografisanja ona ustaje i odlazi. Fotograf je nemo stajao i posmatrao devojku kako odmiče. Ja sam i dalje izbezumljen pokušavao da viknem i da se pomerim, ali nikako nisam uspevao u svojim pokušajima.
– Alo bre, ne li čuješ šo ti zboruvam? Alooooo! Probudio me je Spirin glas koji je odzvanjao na zvučniku. – Utre ke slikam ona tvojata crnka od Valletta.
– Šta?
– Da, da mačko. Jas sum fotograf. Toa ne si znao. Ke joj pokažem i ona tvoja fotografija iz „Gugar bar“. Ona so fleki. Ahhahahahahah.
– Alo bre manijače, rekao si da si izbrisao to!
– Ne bre, jas go čuvam site moi fotografiji. I obožavam da gi pravim koga luđe su uznemireni.
– TI BRE NISI NORMALAN ČOVEK.
– Tako ti e toa. Trebao si da ostaneš na Malti brate! Jel sam dobro rekao a? Kao pravi bBograđanin a? Sada ću ja da fotkam malu crnku a ti ćeš kući da ga drkaš na sećanja. Eeee budala li si.
– Ma jebaću ti mater bre kad te dohvatim…. Veza se prekinula. Čulo se samo monotono ti, ti, ti, ti… a meni i dalje nije bilo jasno da li ja to sanjam ili se sve ovo stvarno odigralo.
Triq Ir Repubblika
Plato ispred crkve u Birzebbugi bio je prazan. Popodnevna melanholija. Duvao je vruć mediteranski vetar i donosio miris slanog mora. Sedeo sam na klupi pored knjižare i čekao da prođe siesta. Maltežani zatvaraju svoje radnje oko podnevna i ne rade do nekih 16 časova popodne, što je meni kao istočno-evropljaninu koji nije navikao na takve običaje donosilo dosta problema u planiranju. U ruci sam imao poveću žutu kovertu u kojoj je bio pasoš i pismo preporuke na engleskom jeziku od fiktivnog poslodavca iz Srbije. Na desetak metara od klupe bila je autobuska stanica na kojoj sam trebao sačekati autobus X4 koji će me odvesti do Floriane gde se nalazi policijska uprava. Trebao sam izvaditi papir da nisam krivično gonjen na Malti, što će mi olakšati proceduru zapošljavanja u ovoj državi. Bio sam migrant.
U trenutku kada su počela da zvone crkvena zvona odnekud se pojavio Makedonac Spira, čovek koga sam upoznao treći dan po dolasku na ostrvo.
– E bre, šo praviš tuka na Sonce?
– Ajde Spiro pusti me šale, ovi još uvek ne otvaraju knjižaru. Gde ću da fotokopiram ova čuda? Zakasnićemo!
– Ajde, ajde… ne se brini. Legnalo devojče, usnilo. Sad ke dojde.
Oko 16 časova i 20 minuta, devojka od nekih dvadesetak godina pojavila se sanjiva i nervozna. Kada je videla nas dvojicu kako je čekamo da otvori knjižaru, još više se oneraspoložila.
Kako smo napustili knjižaru sa potrebnim fotokopijama, tako se autobus X4 pojavio na stanici. Digli smo oboje ruke dajući šoferu do znanja da želimo unutra. Na Malti autobusi ne staju ako ih ne pozovete rukom kao što se u američkim filmovima poziva taxi.
Vožnja do Floriane potrajala je dobranih četrdeset minuta. Uske uličice malteških gradića, radovi na putu, mimoilaženje gradskih autobusa u svom tom haosu, čine samo neke od prepreka koje te mogu snaći u ostrvskom saobraćaju. Spira je sve to vreme pevušio „Slušam kaj šumat šumite bukite“ i držao oči zatvorene.
Negde u Paoli, na samoj raskrsnici gde je skretanje za Marsu i staro otomansko groblje, pukla je guma.
Nervozni putnici počeli su da viču i urliču, mene je prelio hladan znoj od nervoze, a Spira je pored mene ćutao i dalje zatvorenih očiju. Vozač autobusa se izvinio i rekao da drugi autobus samo što nije stigao. Tako smo čekali drugi autobus još nekih desetak minuta po žegi i stigli u Florianu par minuta pre nego što će šalterski radnici otiću na pauzu.
Zadovoljan što sam izvadio potvrdu iz policije i što smo uspeli sve na vreme obaviti, rekao sam Spiri da bi trebali otići u Vallettu na pivo. Centar Vallette bio je na nekih desetak minuta laganog hoda od policijske uprave u Floriani.
U baru „Gugar“ koji se nalazio u veoma strmoj „Triq Ir-Repubblika“ ili ti „Republičkoj ulici“ koja je udarala na more, pili smo odlično lokalno pivo Cisk Excel. Spira se zaneo u priči sa konobarom koji je rodom bio iz Bugarske. Pravdao mu se da je on pravi Makedonac, ali da je bugarski pasoš izvadio zato da bi mogao raditi lakše u zemljama EU. Konobar je sve vreme odmahivao glavom i na ironičan način ubeđivao Spiru da je svaki stanovnik Makedonije zapravo Bugarin i da zbog toga svi oni zaslužuju njihove pasoše.
U toku te mukle rasprave misli su mi odlutale zajedno za mojim zamagljenim pogledom… nastala je potpuna tišina.
U sledećem momentu video sam devojku. Crna, vitka, obučena nesvakidašnje. Izgledala je kao da je sa drugog kontinenta. Možda Afrike. Izgledala je kao da je iz Tunisa.
Promašio sam svoja usta i isprosipao pivo po majci i farmericama. Spira je grunuo u smeh dok je Bugarin vatrenim tonom i dalje prisvajao čitavu makedonsku istoriju svome narodu.
Makedonac je svojim telefonom napravio nekoliko fotografija na kojima sam ispao potpuno izbezumljen i kao popišan. Nervozno sam mu dobacio da ne radi to i da izbriše fotke, na šta je on odgovorio: „a bre, sega ke obrišem, ne beri gajle brale.“
Crnka je išla ka nama lagano se penjući uz okomite stepenice koje su vodile gore u sami centar grada. U tom trenutku zaboravio sam gde se nalazim. Želeo sam da joj krenem u susret i zapitam je za ime ali sam u sledećem momentu shvatio da bi to možda bilo naprasno. Svakako se u takvom popišanom izdanju ne bih usudio nikome da priđem. Nisam primećivao ni egejca ni pirinca pored mene. Još manje sam slušao nastavak njihove rasprave o nacionalnim pitanjima.
Devojka iz Tunisa u prestonici ll-Belt Valletti. Crna, vitka i neobično obučena.
*
Prošli su meseci kako živim i radim na Malti. „Stena“, tako je nazivaju domoroci. Od onog podneva u „Gugar“ baru više nisam video crnu devojku iz Tunisa. Moje radno mesto bilo je u Birkirkari. Mašin operater. I dalje sam živeo u Birzebbugi na samom jugu ostrva, prilično daleko od svih dešavanja. Svoje slobodno vreme, tj. vikend, provodio sam u stanu družeći se sa knjigama. Besomučno sam gutao rečenice Ismaila Kadarea. Tukla me je nostalgija. Želeo sam da se vratim kući. Opisi albanskih krševitih planina u knjigama Kadarea budili su u meni čežnju za balkanskim prostranstvima i zelenim livadama. Ovde sam bio okružen žutom zemljom i niskim bodljikavim rastinjem. Nekada sam umeo satima da sedim na plaži pokraj mora i slušam Maltežane kako pričaju. Njihov jezik je bio krt. Krt kao dobro vino. Između ostalog, žudeo sam za nepoznatom devojkom iz Tunisa.
*
Sedim u svom stanu u Novom Sadu i čitam. Pred mojim očima nižu se rečenice malteškog pisca Immanuela Mifsuda. Roman „Jutta Heim“ koji je nedavno preveden na srpski jezik, imao je svoju promociju pre nekoliko dana u nekoliko srpskih gradova. Bio je i autor. Govorio je o tome gde je on nailazio na inspiraciju za pisanje jedne takve knjige. Govorio je o malteškoj književnosti. Čitao je poeziju na svom krtom jeziku dok sam ja u publici pio krto vino.
U sledećem trenutku zaustavljam čitanje i ostajem u šoku pogleda sleđenog na stranici.
I on ju je video. I on je o njoj pisao. O crnoj, vitkoj devojci iz Tunisa koja se pela strmim basamacima u ulici „Triq Ir-Repubblika“. Još mi padoše na pamet Makedonac i Bugarin. I „Stena“ Suncem okupana.
Želeo sam da se ponovo nađem na platou ispred crkve u Birzebbugi u vreme sieste dok vlada popodnevna mediteranska melanholija. Želeo sam da zazvone crkvena zvona i da vidim Spiridona.
*
Zvrčanje telefona mi odzvanja u ušnim receptorima. Svitkanje, mrak. Svitkanje ponovo. Na slušalici muški glas izgovara nerazgovetne fraze. Ne mogu da provalim još uvek kojim jezikom taj čovek govori. Naprežem se iz sve snage da se priberem i posle nekoliko sekundi mumlanja u telefon uspevam da razaznam: „Spira je bre, alo, alo!“
– Alo čoveče. Odkud ti moj broj? – prve su reči koje sam uspeo da sročim.
– Eeee, jas go znaem site malečki tajni!- uz smeh progovori Spira.
Imao sam utisak da sanjam. Moje misli počele su da lutaju i idućeg trenutka ja više nisam slušao čoveka čiji je glas izlazio iz mog mobilnog telefona. U mislima, našao sam se u gradu Zejtun nadomak Birzebbuge. Bilo je veče. Stajao sam i čekao. Nisam znao koga čekam ali sam osećao da tu trebam da ostanem… nešto mi je govorilo da će se pojaviti upravo ona osoba koju bih voleo da vidim. I pojavila se u pratnji fotografa. Crna, vitka devojka. Nesvakidašnje obučena. Stali su na sred trga. Ona kao da je nešto očekivala. Delovalo je da je spremna na to. U okolnim ulicama nije bilo nikoga. Žive duše. Samo ja i njih dvoje na trgu. Fotograf joj je prišao. Udario joj je šamar svom snagom. Crnka je pala i počela histerično da se smeje. On je potegao nogom od sve snage i udario ju je u stomak. Stajao sam kao nemi posmatrač. Nisam mogao da se pomaknem. Nisam mogao da viknem. „Šta mi se ovo dešava majko mila!“ – prolazilo mi je kroz glavu. Sledećeg trenutka fotograf je počeo da fotografiše. Devojka je ležala u transu. Izgledala je očarano. Tanka linija krvi slivala joj se niz vilicu.
Posle nekoliko minuta fotografisanja ona ustaje i odlazi. Fotograf je nemo stajao i posmatrao devojku kako odmiče. Ja sam i dalje izbezumljen pokušavao da viknem i da se pomerim, ali nikako nisam uspevao u svojim pokušajima.
– Alo bre, ne li čuješ šo ti zboruvam? Alooooo!
Probudio me je Spirin glas koji je odzvanjao na zvučniku.
– Utre ke slikam ona tvojata crnka od Valletta.
– Šta?
– Da, da mačko. Jas sum fotograf. Toa ne si znao. Ke joj pokažem i ona tvoja fotografija iz „Gugar bar“. Ona so fleki. Ahhahahahahah.
– Alo bre manijače, rekao si da si izbrisao to!
– Ne bre, jas go čuvam site moi fotografiji. I obožavam da gi pravim koga luđe su uznemireni.
– TI BRE NISI NORMALAN ČOVEK.
– Tako ti e toa. Trebao si da ostaneš na Malti brate! Jel sam dobro rekao a? Kao pravi bBograđanin a? Sada ću ja da fotkam malu crnku a ti ćeš kući da ga drkaš na sećanja. Eeee budala li si.
– Ma jebaću ti mater bre kad te dohvatim….
Veza se prekinula. Čulo se samo monotono ti, ti, ti, ti… a meni i dalje nije bilo jasno da li ja to sanjam ili se sve ovo stvarno odigralo.