Iza kovčega u kojem je počivalo izmučeno tijelo Rajne Z, moje školske drugarice, koja je umirala cijeloga drugog polugodišta, a do nas su stizale vijesti da joj je bolje, da joj je mnogo bolje, da će se uskoro pojaviti u školi, čim joj još malo naraste kosa, u ateističkoj su kapelici na Barama stajale četiri stolice, i na tim stolicama sjedili su Rajnini mama, tata, baka i maleni brat, koji se neprestano vrpoljio, dok je oko kovčega, kao oko mrtvoga Tita, tekla kolona ljudi – jer velika je žalost kad umre dijete – odrasli bi se saginjali, pružali ruku Rajninim roditeljima i baki, grlili ih, nešto im šaptali, dok bi brata samo pogladili po glavi, kao da je pas.
Kolona se sporo kretala, i ja sam, prilazeći im, primijetio da Rajnin tata, inženjer Z, na stopalima ima dvije različite čarape.
Sine Zorane, tebe je moja Rajna puno voljela, rekla je Rajnina mama, grleći me.
Zoran
Iza kovčega u kojem je počivalo izmučeno tijelo Rajne Z, moje školske drugarice, koja je umirala cijeloga drugog polugodišta, a do nas su stizale vijesti da joj je bolje, da joj je mnogo bolje, da će se uskoro pojaviti u školi, čim joj još malo naraste kosa, u ateističkoj su kapelici na Barama stajale četiri stolice, i na tim stolicama sjedili su Rajnini mama, tata, baka i maleni brat, koji se neprestano vrpoljio, dok je oko kovčega, kao oko mrtvoga Tita, tekla kolona ljudi – jer velika je žalost kad umre dijete – odrasli bi se saginjali, pružali ruku Rajninim roditeljima i baki, grlili ih, nešto im šaptali, dok bi brata samo pogladili po glavi, kao da je pas.
Kolona se sporo kretala, i ja sam, prilazeći im, primijetio da Rajnin tata, inženjer Z, na stopalima ima dvije različite čarape.
Sine Zorane, tebe je moja Rajna puno voljela, rekla je Rajnina mama, grleći me.
Nisam bio Zoran.