Uz staru austrougarsku petokatnicu prazno je mjesto još otkako sam se doselio u Zagreb. Dugo je iza zahrđale priručne ograde, načinjene od metalnih cijevi, tu raslo šiblje i širio se vonj mačje mokraće, a onda je, nakon ulaska u Europsku Uniju, prostor očišćen i asfaltiran, postavljena je rampa i otvoreno skupo i ekskluzivno parkiralište u centru grada.
Bočna strana zgrade uz parkiralište je gola, od žućkaste je opeke, nikad nije malterisana, nego je ostala živa, bez fasade, jer je tu nekad stajala kuća. Malo uža trokatnica, s kosim krovom na dvije vode, sve kuće u centru Zagreba su na dvije vode, građena je kad i velika kuća pokraj nje, tako da je s njom dijelila bočni zid.
Desetljećima nakon rušenja – a ja sam već tu skoro trideset godina, i nje svo to vrijeme nema – na bočnoj strani petokatnice u kojoj se odvija život, u prizemlju su dućani i restoran, iznad žive ljudi, unutra je i jedan apartman za iznajmljivanje, obris je krova srušene kuće, a ispod obijeljeni tavanski zid, i zidovi soba na drugome i trećem katu, na kojima se i nakon toliko vremena razaznaju boje: zelenkasta, žuta i ružičasta. Vidljivi su i pregradni zidovi, stambeni raspored svijeta koji je ostao živjeti u zraku, u nečijem sjećanju i u metafori.
Zagledam ovo mjesto, nikad ne prođem bez jasne svijesti o njemu. Kroz godine mijenja se moj odnos prema nepostojećoj kući, s promjenom raspoloženja mijenjaju se i priče koje zamišljam, koje mi same od sebe dolaze s mišlju da je netko živio i da još uvijek, izvan ovog vremena, živi u toj kući. Istovremeno ništa o njoj ne znam i znam sve, jer ni u jednoj kući nisam toliko puta bio, i nijedna se nije toliko u vremenu mijenjala kao ta kuća koje, ustvari, nema. Ili se samo meni koji je primjećujem čini da je nema.
Kuća
Uz staru austrougarsku petokatnicu prazno je mjesto još otkako sam se doselio u Zagreb. Dugo je iza zahrđale priručne ograde, načinjene od metalnih cijevi, tu raslo šiblje i širio se vonj mačje mokraće, a onda je, nakon ulaska u Europsku Uniju, prostor očišćen i asfaltiran, postavljena je rampa i otvoreno skupo i ekskluzivno parkiralište u centru grada.
Bočna strana zgrade uz parkiralište je gola, od žućkaste je opeke, nikad nije malterisana, nego je ostala živa, bez fasade, jer je tu nekad stajala kuća. Malo uža trokatnica, s kosim krovom na dvije vode, sve kuće u centru Zagreba su na dvije vode, građena je kad i velika kuća pokraj nje, tako da je s njom dijelila bočni zid.
Desetljećima nakon rušenja – a ja sam već tu skoro trideset godina, i nje svo to vrijeme nema – na bočnoj strani petokatnice u kojoj se odvija život, u prizemlju su dućani i restoran, iznad žive ljudi, unutra je i jedan apartman za iznajmljivanje, obris je krova srušene kuće, a ispod obijeljeni tavanski zid, i zidovi soba na drugome i trećem katu, na kojima se i nakon toliko vremena razaznaju boje: zelenkasta, žuta i ružičasta. Vidljivi su i pregradni zidovi, stambeni raspored svijeta koji je ostao živjeti u zraku, u nečijem sjećanju i u metafori.
Zagledam ovo mjesto, nikad ne prođem bez jasne svijesti o njemu. Kroz godine mijenja se moj odnos prema nepostojećoj kući, s promjenom raspoloženja mijenjaju se i priče koje zamišljam, koje mi same od sebe dolaze s mišlju da je netko živio i da još uvijek, izvan ovog vremena, živi u toj kući. Istovremeno ništa o njoj ne znam i znam sve, jer ni u jednoj kući nisam toliko puta bio, i nijedna se nije toliko u vremenu mijenjala kao ta kuća koje, ustvari, nema. Ili se samo meni koji je primjećujem čini da je nema.