Nekoliko dana pred Veliku Gospu baba Marga i baka Lucija se malo posvađaju. Nikako se ne mogu dogovoriti gdje bi me trebale voditi na misu.
Baba Marga priča o Komušini, to je malo daleko do nas, ona je išla tamo, kaže, k’o cura pješice, sa svojom pokojnom materom. Popeli bi je na konja i baba je jahala kroz šumu do Gospe.
Ako budemo išli u Komušinu, baba kaže, ponijet ćemo pečeno pile, naranče i meni čokoladicu. I puno vode. Tata je gleda čudno. Ona mu priča da je i njega k’o dijete vodila, a nju su kad je bila mala, kao ja sad, oblačili u Bijelom Bučju u pravoslavnu narodnu nošnju jer bi tamo, kaže baba, svit iz Guče Gore prespavao. Imala je i sliku, ali, kaže, garant je u ratu zapaljena kad i kuća.
Tata je pita zna li ona koja je godina i da još nisu počela hodočašća u Komušinu. Nije siguran, kaže, ni ide li svijet autom do tamo. Baba uporno ponavlja da ako krenemo za dva dana, možemo taman stići. Marga, bona, friško je poslije rata, ‘ko zna čega sve po šumama ima – mina, granata, mudžahedina i još idemo prema Republici Srpskoj. Meni je to sve nejasno i blijedo gledam babu, a ona samo govori da se uz Gospin zagovor sve može kad se hoće. Tako je i on, govori mu, zeznuo i za povratak u Guču Goru. Baba kaže da joj nije dao da se vraća pješice gore nakon što je selo u ratu palo, a prošla su i tri dana. Baba je, kaže, ostavila bez svojih šerpi koje su joj poslale moje tetke iz Austrije.
Baka Lucija želi da idemo u Dolac. Tamo je, kaže, i naša župa i nije nam daleko i kad se umorimo imamo gdje ispred crkve sjesti. Priča kako je njena pokojna majka išla u Dolac na misu i nije bilo ceste, nego je morala Lašvu pregaziti pa kroz polje i gore u brdo na misu.
Obje govore u glas da se negdje na Gospojinu mora na misu otići i da je velika sramota na kuću ako se ne ode. I da i mama mora obvezno ići. Tata im objašnjava da mama ne može, ona radi, kaže tata, kod privatnika i to je srijeda i nema šanse da dobije slobodan dan. Baba i baka samo ponavljaju da treba pitati slobodan dan. Tata se onda ustane i pita kod koga on treba tražiti slobodan dan od njih dvije.
Ja sjedim i čekam što će se odlučiti. Meni to s Gospom baš i nije jasno. Jednom mi je Srbin govorio da, kad su velika crkvena slavlja, svijet dođe sa svih strana, druži se, jede i pije rakiju na vrućini i zaigra kolo. Srbinu se to baš i nije sviđalo. Rekao je da se to na kraju pretvori u svetkovinu domaće rakije, šljive i da to ima veze sa svime samo ne s Gospom. Rekla bih im to, ali one će se naljutiti i još više svađati gdje trebamo ići.
Navečer je mama došla i rekla da je najbolje da idemo u Dolac. Kad mama kasno dođe, ona sve razriješi i više se nitko ne ljuti. Tata nekad kaže da je ona kao UNPROFOR između babe i bake.
U sobi, prije spavanja, pitam babu Margu tko je Gospa i zašto je zovemo velika. Kaže da je ona majka svih nas na svijetu, majka sve djece koja su se ikad rodila i one koja se tek trebaju roditi. Nije mi baš jasno kako Gospa unaprijed može znati tko će se roditi. Ali, možda je zato zovu Velika. Narasla je, pa zna. Baba kaže da Velika Gospa ima svoje male sestre i jedna živi u Novom Travniku. Ta se zove Gospa Brze Pomoći. Druga živi na Vlašiću, ona je Gospa Snježna. Treća na Vrelu prema Kraljevicama, kaže baba, i ona se zove Mala Gospa. Pitam babu je li Velika Gospa majka i djece iz škole, posebno Domagoja koji me zaključao u školski wc, ona kaže da jest.
To mi se baš i ne sviđa, mislila sam da je ona majka samo dobre djece. Nisam babi ništa rekla, ali možda je dobro da je Velika Gospa i majka zločeste djece iz škole. Možda se oni poprave ako im je ona mama. Ona je, ipak, dobra.
Jednom kad narastem ići ću pješice u Komušinu. Možda tada neće biti tih mina i granata o kojima je tata pričao. Jednom kad narastem, sigurno će Domagoj biti svećenik u Komušini.
Gdje za Veliku Gospu
Nekoliko dana pred Veliku Gospu baba Marga i baka Lucija se malo posvađaju. Nikako se ne mogu dogovoriti gdje bi me trebale voditi na misu.
Baba Marga priča o Komušini, to je malo daleko do nas, ona je išla tamo, kaže, k’o cura pješice, sa svojom pokojnom materom. Popeli bi je na konja i baba je jahala kroz šumu do Gospe.
Ako budemo išli u Komušinu, baba kaže, ponijet ćemo pečeno pile, naranče i meni čokoladicu. I puno vode. Tata je gleda čudno. Ona mu priča da je i njega k’o dijete vodila, a nju su kad je bila mala, kao ja sad, oblačili u Bijelom Bučju u pravoslavnu narodnu nošnju jer bi tamo, kaže baba, svit iz Guče Gore prespavao. Imala je i sliku, ali, kaže, garant je u ratu zapaljena kad i kuća.
Tata je pita zna li ona koja je godina i da još nisu počela hodočašća u Komušinu. Nije siguran, kaže, ni ide li svijet autom do tamo. Baba uporno ponavlja da ako krenemo za dva dana, možemo taman stići. Marga, bona, friško je poslije rata, ‘ko zna čega sve po šumama ima – mina, granata, mudžahedina i još idemo prema Republici Srpskoj. Meni je to sve nejasno i blijedo gledam babu, a ona samo govori da se uz Gospin zagovor sve može kad se hoće. Tako je i on, govori mu, zeznuo i za povratak u Guču Goru. Baba kaže da joj nije dao da se vraća pješice gore nakon što je selo u ratu palo, a prošla su i tri dana. Baba je, kaže, ostavila bez svojih šerpi koje su joj poslale moje tetke iz Austrije.
Baka Lucija želi da idemo u Dolac. Tamo je, kaže, i naša župa i nije nam daleko i kad se umorimo imamo gdje ispred crkve sjesti. Priča kako je njena pokojna majka išla u Dolac na misu i nije bilo ceste, nego je morala Lašvu pregaziti pa kroz polje i gore u brdo na misu.
Obje govore u glas da se negdje na Gospojinu mora na misu otići i da je velika sramota na kuću ako se ne ode. I da i mama mora obvezno ići. Tata im objašnjava da mama ne može, ona radi, kaže tata, kod privatnika i to je srijeda i nema šanse da dobije slobodan dan. Baba i baka samo ponavljaju da treba pitati slobodan dan. Tata se onda ustane i pita kod koga on treba tražiti slobodan dan od njih dvije.
Ja sjedim i čekam što će se odlučiti. Meni to s Gospom baš i nije jasno. Jednom mi je Srbin govorio da, kad su velika crkvena slavlja, svijet dođe sa svih strana, druži se, jede i pije rakiju na vrućini i zaigra kolo. Srbinu se to baš i nije sviđalo. Rekao je da se to na kraju pretvori u svetkovinu domaće rakije, šljive i da to ima veze sa svime samo ne s Gospom. Rekla bih im to, ali one će se naljutiti i još više svađati gdje trebamo ići.
Navečer je mama došla i rekla da je najbolje da idemo u Dolac. Kad mama kasno dođe, ona sve razriješi i više se nitko ne ljuti. Tata nekad kaže da je ona kao UNPROFOR između babe i bake.
U sobi, prije spavanja, pitam babu Margu tko je Gospa i zašto je zovemo velika. Kaže da je ona majka svih nas na svijetu, majka sve djece koja su se ikad rodila i one koja se tek trebaju roditi. Nije mi baš jasno kako Gospa unaprijed može znati tko će se roditi. Ali, možda je zato zovu Velika. Narasla je, pa zna. Baba kaže da Velika Gospa ima svoje male sestre i jedna živi u Novom Travniku. Ta se zove Gospa Brze Pomoći. Druga živi na Vlašiću, ona je Gospa Snježna. Treća na Vrelu prema Kraljevicama, kaže baba, i ona se zove Mala Gospa. Pitam babu je li Velika Gospa majka i djece iz škole, posebno Domagoja koji me zaključao u školski wc, ona kaže da jest.
To mi se baš i ne sviđa, mislila sam da je ona majka samo dobre djece. Nisam babi ništa rekla, ali možda je dobro da je Velika Gospa i majka zločeste djece iz škole. Možda se oni poprave ako im je ona mama. Ona je, ipak, dobra.
Jednom kad narastem ići ću pješice u Komušinu. Možda tada neće biti tih mina i granata o kojima je tata pričao. Jednom kad narastem, sigurno će Domagoj biti svećenik u Komušini.