Nakon što je dovršio svoju žalosnu pripovijest o staroj teti i maloumnoj sestrici, koje su odvedene od kuće, dok se on igrao žigicama, isljednici su ga – čisto iz pedagoških razloga, zato što su bili uvjereni da je lažac, i to priglupi lažac – temeljito istamburali. Mlatili su ga dobrodušno, onako kako se mlate djeca, remenima za hlače i šamarima, vodeći računa da ga ne povrijede više nego što bi bilo pristojno. Možda ih je dirnula naivnost njegove priče, može biti da su povjerovali da je mentalno zaostao, a možda, ipak, nisu bili sigurni stoji li iza njegove priče nešto ozbiljnije, u što se ne bi smjelo dirati.
Kako god bilo, smrtno su ga uplašili i izbezumili. Drečao je kao da mu deru kožu s leđa. Još odavno, Joška Hercl bio je spreman umrijeti. Ali nije mogao podnijeti da ga netko mlati bez namjere da ga konačno i umlati.
Osim toga nije znao što da im kaže, pa da mu povjeruju.
I tako je odlučio ispričati im cijelu istinu.
Priču je, odmah zatim, morao ponoviti pred višim oficirom. Pa još jednom, pred liječnikom psihijatrom, koji je i sam, vjerojatno, bio Židov. I još triput, pred ljudima koji su dolazili da čuju pripovijest o dječaku kojega su se roditelji odrekli jer je bio nemuzikalan, poslali ga u Graz, kod tete Židovke, koja ga je učinila Židovom.
Posljednji put, sedmi ili osmi po redu, pričao je Joška Hercl svoju žalosnu životnu priču Davorinu Gubijanu, predratnome komunistu i u tom trenutku, u ljeto 1945. najpoznatijem partizanskom proznom piscu, čiji je roman “Krvava godina” upravo bio u štampi i bit će objavljen prije jeseni. U toj prvoj poslijeratnoj književnoj sezoni, Zagreb je tim Gubijanovim romanom parirao Beogradu, gdje su u isto vrijeme tiskani romani Ive Andrića “Travnička hronika” i “Na Drini ćuprija”. Iako tu natjecanja nije bilo, u velikoj prednosti bio je onaj koji je svoju knjigu pisao po šumama i gorama naše zemlje ponosne, a ne u beogradskoj podstanarskoj sobici, podno Hotela Moskva. No, pustimo sad to za neku drugu priliku, možda za kakav književnohistorijski ogled… U ovoj priči, onako usput, vrijedi napomenuti da Joška Hercl nikada nije čitao ni Gubijanove, ni Andrićeve romane – zapravo, od školskih doba nije on čitao ništa, jer da jest ne bi našao smisla u žongliranju palidrvcima, niti bi imao vremena da u tome dosegne savršenstvo – dok je Rudolf Stubler bio vrlo pomnjiv Andrićev čitatelj, volio je tog pisca i držao je njegove knjige među njemačkim originalima Brocha i Thomasa Manna, doživljavajući ga ravnim tim piscima, dok je Gubijana, u vrijeme njegove kratke i burne slave, izbjegavao kao crnu kugu, tako da mu u ruke nikada nije ni došao roman “Davidov psalam”, objavljen u proljeće 1948, čija je cjelokupna preostala naklada zaplijenjena i uništena nakon što se istoga ljeta Davorin Gubijan vrlo pozitivno i neočekivano agresivno odredio prema rezoluciji Informbiroa. Zatvorili su ga, poslali na Goli otok, gdje će boraviti u dva navrata, i skoro bez prekida ostati sve do kraja 1959, nakon čega će, za duga vremena, njegov književni rad biti zabranjen, potom i zaboravljen. Roman “Davidov psalam” Davorin Gubijan objavit će u vlastitome izdanju, u Beogradu 1991, ali odjeka nikakvog neće biti. Dvije godine kasnije, sam i ojađen, umrijet će ovaj partizanski pisac i golootočki mučenik, u devedeset i trećoj godini života.
Joški Herclu u njegovoj tamnici za Zrinjevcu nije trebalo više od dva, najviše tri sata, da Gubijanu ispriča svoju životnu priču. Na kraju je zatražio kutiju žigica, da slavnome piscu pokaže svoju vještinu, ali tamničari mu je nisu odobrili, iz opreza da ne zapali zatvor. Gubijan nije insistirao, da jest, možda bi oni i popustili, veliki je bio njegov autoritet, ali očito ni on nije vjerovao Joški. Mislio je, bit će, da je mladić apsolutno sve izmislio, svoj navodni život i sudbinu, ali imao je, mali vrag, dara! O, itekako je imao dara!
Na kraju, cijelu njegovu priču je, vrlo vjerno, bez ikakvih odstupanja, dosljedno prenio u svome romanu. Samo je glavnom junaku promijenio ime: Joška je, tako, postao David Šlomo. I naravno, promijenio mu je zanimanje, ali ne baš sasvim: umjesto žongliranjem palidrvcima, nemuzikalni sin slavne zagrebačke gospode glazbenika postao je šibicar. Po kolodvorima okupirane Europe on je, u romanu Davorina Gubijana, šibicarenjem varao naivne putnike. Vrtio je po peronima tri kutijice, a loptica je uvijek bila pod onom koju nitko neće otkriti…
“Davidov psalam” bio je skandalozan, čak i u to posljednje proljeće jugoslavenskoga staljinizma. Način na koji je Gubijan ismijavao hrvatske malograđane i inteligente i grubo izrugivao moral zagrebačke gospode, nasuprot proletarijatu koji je hroptao i dirinčio po predgrađima, bio je opskuran čak i za mjerila sovjetskoga i istočnoeuropskog socijalističkog realizma. Najstrašniji je bio kraj knjige, kada se David Šlomo nakon rata preporađa u zeničkome kaznenopoporavnom zavodu, gdje izuči za stolara i postaje vrijedan radnik, socijalistički građanin, muž otac… Priča završava partijskim sastankom na kojemu će ponosnoga Davida primiti u Komunističku partiju Jugoslavije, kada on u zanosu deklamira rečenice iz Komunističkoga manifesta. I to je ono što se u naslovu knjige zove Davidov psalam.
Stari Davorin Gubijan mislio je da će, u ratno ljeto 1991, beogradska i jugoslavenska publika konačno shvatiti njegovu priču o zagrebačkim malograđanima. Ostao je razočaran, jer nitko, opet, nije shvatio ništa.
Nakon što više nisu znali što će s njim, a uvjerili su se da nije nikakav neprijateljski element, zaostali suradnik Nijemaca i ustaša, krijumčar, opskurant, makro, nego samo uboga lažovčina, prosjak minhauzenovske mašte za kojeg je nemoguće tačno ustanoviti ni kako se zove, Jošku Hercla pustili su na slobodu. Neka ide svojim putem, kamo god ga taj put vodio.
Bilo je to krajem kolovoza.
Bosa Kamaufova već se pomirila s tim da je njezin odmetnuti sin propao u zemlju, nema ga i neće joj pomoći, pa je potražila pomoć među zagrebačkim glazbenicima, simpatizerima partizana, Srbima i Židovima, koji su mogli garantirati da je Maksimilijan Stinčić u cijeloj stvari savršeno nevin. Ne samo da je nevin, nego je poznato, svima u Zagrebu je to poznato, da najslavniji hrvatski glasovirač nije nijednom nastupio, za svo vrijeme postojanja kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. To je bio njegov način pobune protiv okupatora i njegovih suradnika. I što je drugo, molit ću lijepo, jednome starcu bilo na raspolaganju? Da li je on u toj dobi trebao zgrabiti pušku, poći u šumu i pucati? Pa Maksim je, ljudi Božji, barem deset godina stariji i od druga Vladimira Nazora, kojemu svaka čast, da se razumijemo!
I tako je 31. kolovoza, omršavjeo i već sasvim sijed, Maksimilijan Stinčić pušten iz svoje zrinjevačke tamnice. Možda ga je samo zid dijelio od Joške Hercla, ako jest, on to nije tada znao.
Uskoro, Bosa Kamaufova počet će predavati na Muzičkoj akademiji, i ubrzo će joj, po nekoj diplomatskoj intervenciji, dopustiti i da putuje u Salzburg, kao gostujući profesor. Nadoknadit će sve što je propustila tokom rata, a njezino će glazbeno učenje, amoralno i hladno, matematički precizno i vrlo jasno, dominirati srednjoeuropskim sveučilištima i muzičkim školama. Bach, Mozart i Chopen tih će prvih poratnih godina ljudima biti potrebni kao laka razbibriga, naraštajima koji su, usljed užasa rata, patili od teške nesanice bila je potrebna samo uspavanka. Glazba nema savjesti, pogotovu ako je bez teksta, a većina dobre glazbe je bez teksta. Tako onda ni glazbenicima savjest nije potrebna kada izvode svoju glazbu. Potrebna im je samo kao privatnim građanima, jednako kao i limarima, pekarima i oružarima, učila je Bosa Kamaufova svoje studente, i to je njezino učenje osvojilo Europu onako kako tenkovi i topovi nikada ne bi mogli.
Sve dalje bilo je predvidljivo, skoro dosadno u vječnome ponavljanju istoga.
Maksimilijan Stinčić tonuo je sve dublje u svoju alkoholnu melankoliju, već sasvim nalik brončanoj bisti koja će jednoga dana stajati u auli Muzičke akademije – kada se Akademija jednom konačno useli u Ferinportovu zgradu na Trgu maršala Tita – nije radio ništa, ni sa kim nije razgovarao, niti je više prilazio klaviru. Nakon što su ga pustili iz zatvora, nekoć slavni hrvatski pijanist nijednom nije otklopio svoj stari glasovir, nije dotaknuo dirku. Kada bi Bosi dolazio neki od njezinih darovitijih studenata, Vojkan Milić, budući vođa Revijskoga orkestra Radio televizije Beograd, ili Husnija Beglerbegović, danas slavni sarajevski glasovirač i skladatelj, autor “Simfonije opsade”, koja je 1993. u bezbroj izvedbi obilazila svijet, Maksimilijan bi odložio svoje novine, digao se iz fotelje i uz duboki uzdah napuštao sobu.
Pitala ga je što mu je.
Odgovorio je da mu glazba više ne prija. Kao da je riječ o hrani koja mu teško padne na želudac.
Polako su, s vremenom, u svoje razgovore počeli uvoditi Jošku Hercla. Sažaljivo, uz slijeganje ramena i ceremonijalne uzdahe, spominjali su ga kao što bi spomenuli i Miškeca, ili nekog drugog gradskog beskućnika, ludog i siromašnog rođaka, ekscentrika kojem odavno nema pomoći. Više im nije bio na savjesti nakon što je završio rat, a on je, kao i oni, ostao živ. Nije im smetalo ni to što živi tu negdje u blizini, Bog zna gdje, bit će u kakvom iličkom ili vlaškouličanskom podrumu, niti su strepili da bi kome mogao ispričati svoju žalosnu životnu priču, i da bi mu netko mogao povjerovati.
Na kraju, ni njih dvoje nisu vjerovali da se sve dogodilo baš tako, da su imali sina i da su ga se odrekli jer je bio nemuzikalan. Rat je svakome život prerezao na dva dijela, i ono što je ostalo prije rata kao da više nije bilo važno, nestalo je odgovornosti, poništeni su svi dugovi i zajmovi, ali malo koga je taj rez oslobodio kao Stinčiće. Prestali su svakoga tjedna paliti svijeće na praznome grobu svoga neprežaljenog sina jedinca, na Mirogoj su išli još samo na Svisvete, u vrijeme svezagrebačke grobljanske promenade, ali ni tada nisu imali potrebu da ljudima pokazuju svu tugu i očaj što nisu imali od srca poroda.
To je ono što znamo o Joškinim roditeljima, što je zabilježeno u zagrebačkim novinama tog vremena ili što prenose svjedoci, u svojim predsmrtnim ispovijestima i memoarskim knjigama. Naravno, ponešto od svega je nadopisano, izmišljeno, izmaštano – prvi je njihovu priču nadopričavao Rudi, u bezbroj verzija koje je od 1954. do 1976. prenosio Stublerima i štublerovskim potomcima, njihovim prijateljima, znancima i gostima doma na Kasindolskoj cesti, a onda ju, još opširnije, možda i tendencioznije, nadopisuje i konstruira sam pripovjedač, kojega je pretpostavljena atmosfera vile na Zelengaju znala tako ponijeti da je ispisao desetine i desetine stranica bračnih šutnji i razgovora Bosiljke Kamauf Stinčić i njezina muža, koji su potom svršavali u ambisima i jamama Recycle Bina, da svojom proizvoljnošću ne progutaju ono što je u ovoj priči posve autentično, premda u Rudijevim sjećanjima prerađeno: ispovijest Joške Hercla, na glavnome zagrebačkom kolodvoru, u vlaku koji bi trebao krenuti prema Mariboru, Grazu i Beču…
Joška je ostao u Zagrebu. Živio je kao beskućnik i potukač, kakvih je u tim poslijeratnim godinama u Zagrebu bilo malo i uglavnom su, poput Miškeca, imali neki mentalni defekt, bili su pomalo luckasti ili posve psihotični, jer ih drukčije vlast ne bi tolerirala. Redarstvo je u tim prvim poslijeratnim godinama, za vrijeme staljinizma, ali i poslije, kada se Tito obračunao s njegovim mračnim duhom, paranoidno zaziralo od svakog potucanja i besposličarenja, jer su u svakome tom sirotanu i siromašku prepoznavali mogućega britanskog, američkog, a poslije i sovjetskog špijuna, koji sigurno negdje, u svome brlogu, ima sakrivenu radio stanicu, putem koje svojim gospodarima dojavljuje tajne informacije o stanju u Jugoslaviji. Tajna je, naravno, bilo sve: od cijene kruha u dućanu, do rezultata nedjeljnih nogometnih utakmica, jer se nije znalo što sve neprijatelj može upotrijebiti protiv nas. I tako će ostati još dugo, sve do kraja pedesetih, možda i kroz šezdesete, sve dok se Jugoslaveni posve ne emancipiraju od svoga praroditeljskog grijeha prema komunizmu i Sovjetskom Savezu, i pomalo ne zaborave na upozorenje koje je nekada stajalo ispisano uza svaki službeni telefonski aparat: “neprijatelj nikada ne spava”.
Od svih zagrebačkih uličara, beskućnika i potukača – a krajem četrdesetih moglo ih je biti četvero, najviše petoro – jedini je Joška Hercl bio mentalno i emocionalno savršeno normalan. Ili se to njemu samo činilo, možda su i njega u Petrinjskoj – toj zagrebačkoj redarstveničkoj ulici, u kojoj još od Franje Josipa stoluju policajci, žbirovi, žandarmi, redarstvenici, milicionari – smatrali jednako ludim kao i Miškeca.
Uostalom, tko je samo jednom vidio žonglera palidrvcima na djelu, taj bi shvatio da samo potpuni luđak ili genij može jagodicama prstiju premetati deset minijaturnih baklji, sve dok se svih deset ne pretvore u dim i prah, a prsti ne nastave igrati po zraku još neko vrijeme, kao prsti pijanista koji svira po nevidljivim dirkama nebeskoga glasovira…
– Uostalom, tko je samo jednom vidio žonglera palidrvcima na djelu, tome je bilo jasno da je Joška Hercl potpuni luđak, ili je genij! – rekao je Rudi, prepričavajući Stublerima doživljaje s puta u Berlin.
– Uostalom! – digao je ruku u zrak – tko je samo jednom vidio žonglera palidrvcima na djelu, tome je ostala samo dvojba je li Joška Hercl luđak, ili je genij! – rekao je Rudi 29. studenog 1970, za trpezom prazničnoga ručka, u kući u Kasindolskoj, obraćajući se na njemačkome jeziku doktoru Werneru G, za kojeg se Branka Ćurlin, Lolina kći, upravo vjenčala, pa je došao u prvu posjetu svojti, kada mu je morala biti ispričana i ova priča.
– Uostalom – uzdahnuo je Rudi – tko je jednom vidio Jošku Hercla kako žonglira palidrvcima, tome bi ostala samo jedna dvojba, je li taj mladić lud ili je genijalan!
Izgovarao je to ljeta 1976, dok je u hladu, iza pčelinjaka, kartao svoj posljednji preferans s Matijom Sokolovskim i dvojicom do danas zaboravljenih partnera u igri. Ono što ga je mučilo, i što mu je bilo na pameti svaki put kada bi izgovarao te riječi, bilo je da on, Rudolf Stubler, nikada nije vidio Jošku Hercla kako žonglira.
U trenutku kada je Joška Hercl izvadio iz džepa kutiju žigica, kompozicija se pokrenula, a čak ni on ne bi mogao žongirati u vlaku koji se kreće.
– Dobro, to ćemo kasnije – rekao je i pružio Rudiju kutijicu, neka bude kod njega.
Ali više nije bilo prilike, kupe se uskoro natrpao putnicima, svi su išli prema Mariboru, vlak više nije zastajao, svi signali uz prugu bili su otvoreni – tako se to govorilo željezničarskim žargonom – a kako je zastala priča o životu Joške Hercla, tako ni njemu ni Rudiju nije na um palo da bi još trebalo vidjeti ono glavno, pa da priča bude cijela.
Tek kada se vrlo ceremonijalno oprostio sa saputnicima, a njemu pružio ruku i rekao – mi ćemo se sigurno još vidjeti! – tek kada ga je ugledao kroz prozor, kako zamiče niz peron kolodvora u Grazu, Rudolf Stubler shvatio je da nije vidio žongliranje palidrvcima. Osjetio je žaljenje zbog toga, snažnije nego što bi bilo normalno, pa je pomislio da izađe iz vlaka, da ga nagovara da se vrati i prikaže mu svoju artističku tačku. Otvorio je prozor, viknuo:
– Joška! – ali on je već bio daleko, i potrčao je u tom trenutku, kao da je ugledao nekog poznatog.
Na ovom bi se mjestu u priči moglo završiti prvo poslijeratno putovanje Rudolfa Stublera u inozemstvo. I on bi ga, da je to bilo moguće, tu završio. Ako već ne može dozvati žonglera palidrvcima, da mu demonstrira svoju tačku, pokaže mu ono što nijedan artist prije njega nije mogao izvesti, najbolje bi mu bilo da se vrati kući. Njegovo je putovanje izgubilo smisao: plamenici za parne lokomotive koje je, u ime Direkcije željeznica Sarajevo, trebao naručiti u Berlinu ionako se više ne proizvode, tvornica je sravnjena sa zemljom za savezničkih bombardiranja, i on je to znao prije nego što je krenuo na put, ali je prešutio i u sarajevskoj Direkciji i u saveznome Ministarstvu željeznica, a Wilhelm Furtwängler, slavni dirigent zbog kojega je i krenuo na ovaj put, najednom ga više nije zanimao.
Veliki njemački dirigent, najveći u našemu vijeku, kojem se Rudi divio i slušao njegove izvedbe na krckavim gramofonskim pločama, tokom rata spasio je živote nekolicini Židova koji su u Berlinskoj filharmoniji svirali rijetke instrumente. Fagotist, oboist, možda i flautist, dobili su, zahvaljujući slavnome dirigentu, privilegij počasnoga arijevstva. Himmler je bio protiv, možda je i Goebbels bio protiv, ali umjetnost glazbe je, ipak, bila nadređena volji smrtnika. Velika Njemačka nije mogla dopustiti da Nibelunški prsten Richarda Wagnera ne zvuči savršeno. Savršenstvo Wagnerove glazbe jamčilo je konačnu pobjedu njemačkoga duha, a do tog savršenstva nije se, eto, moglo stići bez židovskih fagotista i oboista… I tako je, kažu, Furtwängler tim ljudima spasio živote i iskupio se za sudjelovanje u kulturnom i glazbenom životu Hitlerove države. Ikonična figura režima tako se 1945. premetnula u pravednika.
I Rudi je negdje pročitao priču o fagotistu, oboistu, možda i flautistu, i bio ju je spreman ponoviti od riječi do riječi, s imenima spašenih glazbenika, prigovori li mu netko to što hvali genijalnost Wilhelma Furtwänglera. Ako ga razotkriju, ako u Berlinu ima jugoslavenskih špijuna, pa netko dojavi u Sarajevo da je drug Rudolf Stubler prisustvovao koncertu jednoga nacističkoga konfidenta, on će na policiji, pred čuvarima poretka, ispripovijedati ganutljivu priču o židovskim glazbenicima. Ako to ne bude dovoljno, neka mu sude, neka ga šalju na Goli otok.
Rudi je bio slavna obiteljska kukavica, najplašljiviji od svih, muških i ženskih Stublera, ali oko Furtwänglera se ohrabrio. Ili to nije bila hrabrost, nego osjećaj da je glazba veća od svega drugog, od svake patnje, straha i smrti, i da će ga na kraju glazba i zaštititi od sviju koji bi imali neku primjedbu na Furtwänglerovo držanje u ratu, ili bi, možda, iz Rudijeve njemačke narodnosti, ili iz toga što je rat provodio kao domobranski natporučnik, mogli izvlačiti zaključke o njegovim simpatijama za Hitlera i za nacizam.
Ni oko čega se on pred odlazak na put nije brinuo, osim oko toga da pređe sve državne granice i stigne do Berlina.
I onda mu je Joška Hercl, žongler palidrvcima, pokvario sve planove.
Nije mu se više išlo u Berlin, na Furtwänglerov koncert.
Tako da se nije razočarao što koncerta nije ni bilo.
Zatekao se u gradu koji se, ciglu po ciglu, dizao iz ruševina. Ulicama novog Berlina, čije su konture jedva podsjećale na onaj stari, brundali su američki i ruski kamioni, u noćnim je barovima svirala crnačka džez muzika, čuli su se svi okupatorski jezici, i još uvijek je nevidljiva bila granica između istočne i zapadne zone, duž koje će, uskoro, biti sagrađen zid koji će postati simbol jednoga podijeljenog svijeta u kojem će Rudi živjeti do kraja života i taj će mu se svijet, kao i svima drugima, činiti nepromjenjivim i vječnim. Svih sedam dana, koliko je ostao u Berlinu, lutao je gradom bez jasnoga cilja i interesa, iritiran prizorima, mirisima i zvukovima narastajućeg grada. Ništa tu više nije bilo njegovo, a s Nijemcima koje je susretao i s kojima bi slučajno zapodijevao razgovor – na trafici kada bi kupovao novine, u dućanu, na recepciji skromnog hotela Hansa – osjetio je manje srodnosti nego s okupatorskim vojnicima i oficirima u vrijeme rata u Sarajevu. Prema njima je osjećao otpor, plašio ih se i izbjegavao svaki razgovor, ali su to, ipak, bili ljudi koje je, u nekom dubokom smislu, još mogao razumjeti, kao što se razumijevaju nečije nesreće i moralna posrnuća, kao što se, uostalom, može razumjeti i neki ubojica i silovatelj čiji je slučaj proučio neki darovit pisac, dok s ovim Nijemcima, koje su okupirali džez i kazačok, Rudi nije nalazio ništa zajedničko. Pogruženi i mrki, kao da im je nisko sjeverno nebo pritisnulo tjemena, izgledali su kao da im je učinjena neka velika nepravda. I sad žele da svi to vide, svaki stranac čim dođe u Berlin, čim im se obrati, zatraži upaljač ili upita za put prema Charlottenburgu, da to odmah vidi i da se osjeti krivim. Iako su te prve godine nakon Staljinove smrti Nijemci još uvijek bili krivi cijeloj Europi, Berlinčani koje je Rudi sretao iskazivali su nešto suprotno: nastojali su da se vidi kako su drugi krivi njima.
Njega je to ozlojedilo, i tada je, konačno, godinama nakon očeve smrti, nakon odlaska porodičnoga patrijarha Karla Stublera, od kojeg je ova duga, isprekidana priča i započela, Rudolf Stubler prestao biti Nijemac. Naprosto se više nije tako osjećao. U kasno ljeto 1954, u Berlinu, dogodilo se nešto što ga je promijenilo i učvrstilo u nekom drugom identitetu, koji bi se, barem za potrebe priče, i da što prije preko toga pređemo, mogao nazvati hrvatskim. Ili možda bosanskim, najbolje ilidžanskim, katoličkim identitetom, uskim i malenim kao San Marino, ali od tada, pa do kraja Rudijevog života i prilično čvrstim i sigurnim.
Prije toga, otkada se zamomčio, Rudi je bio malo jedno, malo drugo. Kada bi se jako uplašio, tokom rata, u zarobljeništvu, ili poslije, nakon što su došli po otatu, da ga vode u logor, i poslije, dok taj strašni događaj nije pomalo izblijedio iz sjećanja i priča, Rudi se osjećao Nijemcem. Za vrijeme kartanja, kada bi u posjetu dolazili Sarajlije, Franjo s Matijom Sokolovskim, i nekim od svojih željezničarskih ahbaba, za tih dugih proljetnih i ljetnih subota, na dvorištu, pod gustom krošnjom, ispred kuće na Kasindolskoj cesti, dok bi cestom prolazili ljudi, pozdravljali ga, pitali za zdravlje, a on im vrlo koncentrirano odgovarao, iako bi istovremeno računao, sabirao i oduzimao usred kartaške igre, Rudi se osjećao dijelom tog svijeta, i bio je Hrvat, Ilidžanac. I tako su se, s obzirom na društvene prilike, raspoloženja i doba godine izmjenjivali Rudijevi nacionalni osjećaji i identiteti. Ali Nijemac bi, obično, bio kada bi se našao u manjini, kada bi se uplašio ili bi u novinama pročitao nešto o velikim njemačkim ratnim zločinima, Nijemac bi bio kada bi ga suočili s Auschwitzom ili Jasenovcem – iako drugi Nijemci s Jasenovcem nisu imali baš nikakve veze, dok je Hrvat bio kada bi pozdravljao ilidžanske seljake ili kad bi djecu svojih sestara vodio na Vrelo Bosne, i onda bi, dok su išli niz dugu aleju, tiho zapjevao: aj kolika je Jahorina planina, aj siv je soko preletjeti ne može…
S ovim ljudima nije imao ništa, nije se prepoznavao u njihovim zjenicama, samo ga je hvatao potmuli bijes pred njihovim doživljajem vlastite nesreće, i imao je potrebu da ih grabi za ovratnike, unosi im se u lica i govori o tome što su Nijemci učinili njemu i njegovim bližnjima, kako su Mladena obukli u svoju uniformu, zatikili ga značkama SS-a, poslali u borbu s partizanima i onda je Mladen poginuo, pretrčavajući od jednoga do drugog stoga sijena. Nas su od vaših metaka štitili stogovi sijena – zaurlao bi Rudi na prvoga Berlinčanina koji bi mu dopao šaka, nakon što ga onako samosažaljivo i optužujuće pogleda, ali naravno, ništa taj ne bi razumio, nitko ovdje ništa ne bi razumio, ne znaju oni, jer žele što prije da zaborave, samo bi osluškivao Rudijeve naglaske, i u njima, vrlo precizno, određivao njegovo podrijetlo. Ah ti Donauschwaben, oni su nas u sve to uvukli, ta njihova bolesna potreba da se priključe domovini, da zajedno sa svojim rumunjskim i bugarskim selendrama postanu dio velikoga njemačkog carstva, tog Trećeg Reicha, zasnovanog na optičkim varkama i iluzionističkim trikovima, koje omogućuju da transilvanijske zabiti, Volga i Staljingrad, gdje god su živjeli ti provincijalci, postanu predgrađa Berlina! I onda su naši sinovi – ah, naše silovane kćeri, ah naši mrtvi i nestali sinovi – ratovali po Rusiji, išli sve do Jugoslavije i Grčke, samo da bi tim nezahvalnicima omogućili da njihov šugavi Heimat uđe u sastav njemačke. Kakva luda geostrategija, koje uzaludno stradanje, i to samo zato što je Führer tim ljudima želio ispuniti njihov tisućgodišnji san. Što nije ni čudno, jer i on je bio samo Austrijanac, nije Hitler imao njemačko državljanstvo, zar ne? I kao Austrijanac bio je sentimentalan prema tom aljkavom i nečistom svijetu, koji nema ničega njemačkog u sebi, osim što govore neki svoj iskvareni njemački. Ako smo nekada i mislili da su to Nijemci, sad smo se uvjerili da nisu. Deportirali su ih k nama nakon propasti i 1945, kao dodatnu kaznu za sve ono što smo učinili i što nismo učinili, kao kaznu za taj bolesni sentiment Adolfa Hitlera prema svim tim Slavenima, Rumunjima, Bugarima, svim tim, sve u svemu, Mongolima, koji su žarko željeli da se njihove mongolije priključe Trećemu Reichu.
Čitao je Rudi njihove misli, dok je lutao Berlinom i zalazio po trgovinama, u kojima je sve za naše prilike bilo tako skupo, znao je što bi koji od njih mislio kad bi ga sad ščepao za ovratnik i urlao da Mladen nije bio nikakav esesovac, da Mladen nije bio zločinac, uostalom nije bio ni Nijemac, nego je samo znao njemački, a oni, koji se sada tako samosažaljevaju i kriv im je cijeli svijet, Mladena su od partizanskih rafala zaštitili plastom sijena. Takav je to svijet – bjesnio je Rudi – čovjeka će obući u esesovsku uniformu, uzdignuti do arijevske časti i zaštititi plastom sijena!
Poslove oko plamenika za parne lokomotive na uskotračnoj pruzi Sarajevo – Ploče, Rudolf Stubler završio je već trećega dana boravka u Berlinu. Tvornica je u bombardiranjima sravnjena sa zemljom, pa je nanovo sagrađena i sad proizvodi plamenike peći za parno grijanje. Ima isti naziv i znak – u znaku je malena parnjača – što je, vjerojatno, zbunilo ljude u Direkciji i u Ministarstvu željeznica, pa se nisu raspitali, ili nisu znali njemački jezik da se raspitaju, proizvodi li nova tvornica plamenike za parne lokomotive.
Nakon toga je, ipak, da se u Sarajevo ne vraća neobavljena posla, otišao u Upravu njemačkih željeznica, koja se nalazila u sovjetskoj zoni, i tamo je vrlo brzo saznao da rashodovanih plamenika za parnjače imaju na pretek, nalaze se na željezničkom otpadu u Charlottenburgu, i vrlo će ih rado, za vrlo male novce, prodati Jugoslavenima. Otišao je u Charlottenburg, i doista, plamenika je bilo za sljedećih stotinu godina prometovanja za pruzi Sarajevo – Ploče.
U prvi mah, htio se odmah vratiti u Sarajevo, iako mu je do ugovorenog povratka ostalo još pet dana. Berlin mu se nije svidio, grad je u Rudiju izazivao mučninu, ne samo ti ljudi, Nijemci, ili ono u što su se u međuvremenu pretvorili Nijemci, nego mu je odbojan bio način na koji se Berlin dizao iz ruševina. Bio mu je odbojan, i plašio ga je. Veliki, sivi betonski div dizao se iza sna, iz mrtvih se dizao, i rastao u nebo s besmisleno visokim tornjevima usred nigdine i jedva raščišćenim ruševinama; stotinama metara duge stambene zgrade, s tisućama prozora jednake veličine, izgledale su kao zatvori ili kao kasarne neke čudovišno velike vojske, koja će tu zauvijek ostati. S jedne strane nevidljive crte gradilo se po američkim nacrtima, i grad je sličio kazališnim kulisama Chicaga, s druge strane projektirali su sovjetski arhitekti, i kulise su bile kao iz predstava Nikolaja Ostrovskog. Berlin je izgledao kao zastrašujući spoj Amerike i sovjetskoga komunizma. I činilo se kao da bi svakog trenutka tu mogao izbiti novi, još veći rat. Amerikanci i Sovjeti kao da se međusobno nisu primjećivali, prolazili su jedni pored drugih, mimoilazili se na velikim raskrsnicama i na prilazima gradu, kao da su nevidljivi suparničkoj strani. Samo su Nijemci, ulični lumpenproletarijat velikoga grada, stvarali svijest i sliku o dva okupatora okupatora, čineći ih, svojim optužujućim pogledima, nekako vidljivim.
A onda je, ipak, odlučio ostati.
Imao je plaćen hotel, imao je nešto novca – koji je za put dobio u Ministarstvu željeznica u Beogradu, ali i tajno prošvercanih pedeset američkih dolara, koje je namjeravao potrošiti za kupovinu ručnog sata i darova za obitelj – pa je pomislio da možda više nikada dok je živ neće imati priliku da ima pet slobodnih, savršeno besposlenih dana u Berlinu. A i tko zna hoće li uopće moći ponovo da otputuje u Berlin… I tako je Rudio ostao.
I tako mu se, kako je ostao, u pamet vratila Berlinska filharmonija i Wilhelm Furtwängler. Koncert od kojeg je odustao, nakon što mu je Joška Hercl ispričao svoju životnu priču, bio je najavljen prije pola godine, i trebao se održati 1. rujna 1954. Na programu su bili: Šesta, Patetična simfonija Pjotra Iljiča Čajkovskog, Beethovenova Deveta i, kao simbolički vrhunac, Chopinov Drugi koncert za klavir i orkestar. Nije toga bilo u novinskim najavama, ali se nekako podrazumijevalo da filharmonija koncert daje o petnaestoj godišnjici početka rata, a da je Chopinovo finale trebalo poslužiti kao neka vrsta tihe njemačke isprike što je u rano jutro, 1. rujna 1939. napadnuta Poljska. Rudi je o tome čitao u beogradskoj Politici, zatim je slušao izvještaj s najavom koncerta u noćnom programu berlinskoga radija, pa je tada i odlučio da pokuša otputovati u Berlin. Sve je glatko išlo, u Direkciji željeznica već je mjesecima trajala uzbuna oko plamenika za parnjače, nikom nije bila sumnjiva njegova ponuda da pokuša riješiti stvari, jer je malo tko u Direkciji znao njemački. A oni koji su taj jezik znali, nisu se baš gurali da to pokažu. Još uvijek je to bilo bolje ne pokazivati.
Kada se došao raspitati za ulaznice, rekli su mu da je koncert otkazan. Odavno već, prije dva mjeseca, ali nisu oko toga htjeli dizati preveliku buku. Kako je tiho najavljen – Rudiju je kazao biljetar – još tiše je trebao biti otkazan! Ali zašto?, naivno ga je upitao. Čovjek ga je samo pogledao, i nije rekao ništa. Možda se sažaljivo nasmiješio, misleći kako ljudi još uvijek mogu biti glupi i naivni, ili je pomislio da je taj visoki, uspravni čovjek, obrijane glave i malo čudnog naglaska, nečiji špijun, i da je došao provjeriti njegovo držanje tokom procesa denacifikacije.
– Osim toga, maestro je bolestan. Naglo je oronuo nakon što se vratio iz Luzerna. Tamo je, znate, dirigirao Londonskom filharmonijom – rekao je biljeter, zbog nečega smatrajući da bi neznancu moglo biti veoma važno upravo to da je u Furtwängler u Luzernu dirigirao upravo britanskim glazbenicima.
– Maestro je već i u godinama – odgovorio je, tek da nešto kaže.
– Skoro sedamdeset. Ali i meni je sedamdeseta, pa…
– Težak život.
– Da, svi smo imali težak život, barem u posljednjih dvadesetak godina. A prije toga… – zastao je, kao da se pokušava sjetiti – prije toga isto je bilo teško. Uvijek je u Njemačkoj bilo teško.
– A gdje nije bilo?
– To ste dobro rekli: siguran sam da je posvuda bilo teško.
– I maestro je, velite, ostario.
– Bojim se da nije samo to. Propada iz dana u dan, kao da u njemu raste nešto što ga ždere. U svakom čovjeku to postoji, samo što se u nekima razvije, u drugima ne. Eto, naprimjer, ja, da vam se predstavim, moje ime je Alois… – pružio je Rudiju ruku kroz rupu na zastakljenom šalteru – u meni, uz Aloisa sigurno postoji i jedan Anti-Alois. Ali, ne žalim se, dobrog sam zdravlja, Anti-Alois je još uvijek sitan, neznatan u odnosu na Aloisa!
Dvaput se desnicom snažno udario u prsa, pokazujući koliko je zdrav. Tupo je odjeknulo, kao da je negdje duboko u šumi sjekira pogodila hrastovo deblo.
– Znači, držite da je problem u Anti-Furtwängleru! – nasmijao se Rudi.
– Apsolutno! – i nemojte se smijati. Bit će vam žao, jer maestro, čini mi se, neće još dugo.
Starčić je čilo najavio dirigentovu smrt.
– Moram se smijati, kad vi tako govorite.
– A odakle ste vi došli? U glasu vam čujem da niste Berlinčanin.
– Ja sam Jugoslaven.
Biljeter se štrecnuo, ali zakratko, jer je već imao odgovor, dovoljno bezazlen da se razgovor nastavi, i da svi špijuni, američki, britanski, sovjetski, a Alois je, očito, bio uvjeren da su špijuni posvuda, ostanu kratkih rukava…
– Moja pokojna žena rodila se tamo, u Jugoslaviji. Istina, tada se država drukčije zvala: Austro-Ugarska monarhija. Tako se nekako zvala, nitko se više ne sjeća koje joj je bilo pravo ime. Personalna unija Austrije, Ugarske i još nekoliko zemalja, pod upravom habsburške carska i kraljevske kuće. Sve je to bilo izuzetno komplicirano. Zato je i moralo propasti. Ljudi teže jednostavnosti.
– I to ih vodi u rat.
– Može biti, dragi gospodine, zaista može biti. Ali ja vam o tome, znate, ne znam ništa. Oslobođen od vojne službe, davno prije svih ovih ratova. Ja sam vam, ne biste vjerovali, dustabanlija. Osim toga, imam samo jedno plućno krilo. Drugo su mi, cap! cap!, odsjekli zbog tuberkuloze, kad mi je bilo sedam godina. Mislilo se da neću ostati živ. I vidite, prevarili su se. Alois je nadjačao Anti-Aloisa.
U tom trenutku, Rudi je osjetio da mu netko stoji iza leđa i čeka. Okrenuo se, pomislio je da muškarac iza njega želi kupiti ulaznicu, učinio je pokret rukom, kao da ga pušta da uđe u tramvaj.
Bio je srednjega rasta, niži od njega, ali jedan od onih ljudi, savršeno uspravnih staraca, koji izgledaju mnogo viši nego što zapravo jesu. Uskih bokova, poput revolveraša iz filmova sa Divljeg zapada, istaknute, vrlo prepoznatljive glave, strpljivo je čekao svoj red.
Nasmiješio se Rudiju, koji je zapanjeno u njega zurio, a Alois mu je kroz otvor na šalteru pružio paketić, umotan u smeđi pakpapir.
– Izvolite maestro! – bio je ponosan što Rudi sve ovo vidi i čuje.
Starac je prihvatio paket, prsti su mu bili vrlo dugi i koščati, kao u skeleta iz biološkog kabineta, naklonio se nepoznatom čovjeku:
– Hvala vam! – rekao je, pa se opet okrenuo Aloisu. – Gospodine Stickelgruber, molim vas, prenesite moje pozdrave pukovniku Stewartu. Recite da ću mu ovih dana napisati pismo. Sve drugo on već zna.
S leđa je izgledao mnogo starije. Kretao se vrlo sporo, stopala nije odvajao od zemlje, potplatima je strugao po tlima, kao da boluje od Parkinsonove bolesti. Sve je to dugo trajalo, i prošlo je vremena prije nego što se dovukao do izlaza.
Treskom su se zatvorila vrata, nestalo je zvukova berlinske ulice, glasova ljudi i automobilskih sirena, kao da se prostorija hermetički zatvorila.
– Pođite za njim, slobodno. Bit će mu drago, sigurno dugo nije sreo nikog iz Jugoslavije.
Rudi ni samom sebi ne bi poslije mogao objasniti zašto je poslušao biljetera. Samo je istrčao van, i samo što se nije sudario s Wilhelmom Furtwänglerom, koji jedva da je odmakao nekoliko koraka niz ulicu.
– Oprostite, maestro…
Rekao mu je da muzici nema spasa. Beethoven je mrtav, i to mu je rekao, jer je Rudijev nećak, genijalni sarajevski mladić, koji je dvojio da li da studira šumarstvo ili filozofiju, stradao u esesovskoj, nacističkoj uniformi, dok je pretrčavao između dva stoga sijena. Vi to ne možete shvatiti, rekao je Furtwängleru, dok su stajali tu na ulici.
Starac ga je poslije odveo u čajdžinicu, odmah iza ugla, u zgradi u kojoj je stanovao dok bi boravio u Berlinu.
Sjedili su do prozora, i pili ruski čaj.
Rekao mu je da uskoro odlazi u Baden Baden. Muče ga zglobovi, prijat će mu banjske vode i klima, koja, međutim, nije blagodarna kao nekad. A što se Beethovena tiče, rekao mu je, sasvim je moguće, čak je i vjerojatno, da je Beethoven mrtav. Više od stotinu godina je mrtav. Ali ni drugi nisu ništa življi, premda se kreću, plaze zemljom. I pate! To je Furtwängler naglasio: patnja nipošto ne može biti potvrda da je čovjek živ. Samo glazba može dokazati kako postoje znakovi života među ovim stijenjem, rekao je Furtwängler. Ali i ako nije tako, ako ni glazbe više nema, nemojte zbog toga žaliti. Barem vi Jugoslaveni nemate razloga žaliti za Beethovenom. Vi, naime, imate more. A u kasna ljetna doba, baš sada, krajem kolovoza, pred zoru se digne vjetar, i tad valovi udaraju o stijene ispod dubrovačkog hotela, i zvuk je to dostojan Beethovena, iako lišen glazbene forme i harmonije. Šteta što gospodin Arnold Schoenberg – čuli ste za tog Bečliju? – nije ljetovao u Dubrovniku, jer da jest, shvatio bi da je njegova glazba suvišna, pored valova koji udaraju o dubrovačko stijenje i proizvode taj savršeni, atonalni zvuk, usporediv s Beethovenom. Stoga mislim, rekao je maestro Furtwängler Rudiju, dok su u čajdžinici na uglu pili ruski čaj, da vi Jugoslaveni ne biste trebali žaliti za Beethovenom.
A što se tiče oboista, fagotista, možda i flautista, učinio sam što sam mogao, rekao mu je Furtwängler, ali ne kažem da mi je savjest mirna. Nakon svega, samo hulje još spominju mirnu savjest. I naravno da žalim vašega nećaka. Toliki su mladi ljudi, rekao mu je Furtwängler, životom platili ono što ste vi upravo nazvali smrću Beethovenove glazbe. Ja mogu samo da žalim, ništa drugo.
A onda mu je ispričao priču o Karlu Holbeinu, silno darovitom dječaku, koji je, bez obzira na silno prezime, bio siromašak, pekarev sin, Židov. To vam je taj židovski smisao za humor, rekao mu je Furtwängler, da najveća sirotinja uzima takva prezimena. Karl Holbein imao je savršeni sluh: budio ga je zuj komarca u drugoj sobi. I bio je idealno muzikalan: glazbu je mogao čuti izvan zadanih tempa i skladateljevih uputstava, onakvu kakva nikada nije odsvirana i kakva bi glazba mogla biti, kada bismo imali savršen sluh i muzikalnost, ali i nešto veće i važnije od toga, rekao mu je Furtwängler, kada bismo imali – imaginaciju.
Židovi su darovitiji za glazbu, rekao je Furtwängler, zato što Židovi, općenito, imaju snažniju imaginaciju. Ona je rođena iz straha, koji se prenosi s koljena na koljeno, desetinama naraštaja, od pradjedovskoga grijeha i razapinjanja Sina Božjega. Židovi se plaše, i obično imaju razloga za svoj strah, plaše se onoga što bismo im mi mogli učiniti, ali se plaše i nemilosrdnoga starozavjetnog Boga, što im onda raspaljuje maštu. I iz tog zamišljanja svih užasa i nesreća koje bi im se mogle dogoditi, govorio mu je Furtwängler, rađa se poseban talenat zamišljanja onoga što je Beethoven čuo u Devetoj simfoniji, ali nije znao, ili nije mogao precizno napisati.
Mali Karl Holbein zamišljao je Beethovena. I Čajkovskog, i nesretnoga Gustava Mahlera, i slatkoga Mozarta je, također, savršeno znao imaginirati… Ali imao je drukčije ambicije. Nije htio postati veliki dirigent, što sam ja želio i čemu sam ga pokušavao učiti, nego je htio svirati prvu violinu u Berlinskoj filharmoniji.
Bio mi je učenik, i štićenik – govorio je Wilhelm Furtwängler – ali ga nisam mogao zaštititi. Rekao sam mu: sine, idi u Švicarsku, idi u Ameriku, gdje god te noge nose, svugdje ćeš imati kruha, bit ćeš slavan, veliki violinist, a jednom kad odrasteš, shvatit ćeš da je za tebe još nešto osim violine, samo odlazi odavde, nije za tebe Njemačka.
A za vas jest?, uzvraćao je vragolasto, govorio je Furtwängler Rudiju o Karlu Holbeinu. To ime mu nije bilo znano, htio je maestra nešto o njemu pitati, ali on se nije zaustavljao sve do kraja njegova Holbeinova životopisa.
Za mene Njemačka jest, da, ali za tebe nije!, vikao je slavni dirigent na dječaka, vikao je i na Rudija, prepričavajući mu njegov život.
Ja sve to ne želim, smiren je ostajao Holbein. Želim tek to da postanem prva violina u vašem orkestru. Ako vi pođete u New York, ako u Londonu prihvatite mjesto šefa filharmonije, ako odete na Mjesec, ići ću za vama…
Ali Wilhelm Furtwängler, kao što će pisati u svim njegovim biografijama, nije želio napustiti Njemačku. Dirigirao je pred publikom, dok je u prvome redu sjedio Adolf Hitler, okružen svitom odabranih njemačkih zlotvora, i pretpostavljao je maestro kako će sve to završiti, i potvrđivao je sad to Rudiju, priznavao mu je svoj grijeh, ali iz Njemačke nije htio otići. Vjerovao je da mu nigdje, osim u Njemačkoj, neće biti omogućeno da dirigira Devetu simfoniju onako kako on to želi, mimo uputa o tempu i davno prihvaćenih navika lijenoga glazbenog duha iskvarene Europe. Tom Europom, i Amerikom, desetljećima već vlada Arturo Toscanini, koji i nije dirigent, nego jedan jeftini metronom, koji razmahuje za pultom, samo da glazbenici ne izgube ritam. A takvih je dirigenata bilo, govorio je Furtwängler Rudiju, u svakoj robijašnici, na željezničkoj pruzi koju grade zatvorenici, dok im dirigent diktira ritam, kada će svi skupa podignuti tešku čeličnu šinu, i kada će je spustiti na pragove. Znate li zašto Amerikanci tako vole Toscaninija, ljutito je pitao Rudija, zato što on i Mozarta pretvara u crtački blues. A što s Beethovenom radi, o tome ne bih ni govorio, rekao mu je Furtwängler. I bolje je za sve nas ako ste vi u pravu, ako je doista Beethoven mrtav.
Zbog Toscaninija, tog nagluhog talijanskog metuzalema, i zbog Toscaninijevih učenika, Wilhelm Furtwängler nije mogao otići iz Njemačke. Kao što zbog njega, najvećega dirigenta našeg vijeka, Židov Holbein nije mogao pobjeći pred nacistima. Maestro mu je htio pomoći, ali nije mogao. Da je otišao, rekao je to Rudiju, bio bi gastarbajter, od kojeg bi tražili da dirigira kao Toscanini. Gastarbajter radi onako kako mu se naredi, rekao je Rudiju, pogledajte samo te mladiće koji po Berlinu kopaju kanale. Zar mislite da bi im njihovi gazde dozvolili da kopaju na neki drukčiji, svoj način?
Karl Holbein nije svirao fagot, obou, možda flautu, i uzaludno je bilo sve. Bio je samo učenik slavnoga Wilhelma Furtwänglera, koji mu je pribavio krivotvorene dokumente, na ime nekoga arijevskog dječaka, stradalog u prometnoj nesreći. Hodao je Berlinom bez obaveznog znaka Davidove zvijezde, sve dok ga netko nije prepoznao i prijavio Gestapou. Maestro Furtwägler je molio da ga poštede, govorio da nikada nije imao darovitijeg učenika, telefonirao Goebbelsu, ali se Goebbels nije javljao na telefon. Bilo je uzalud, jer Holbein nije svirao fagot, obou, možda flautu, tako da će Beethoven i bez njega biti jednako savršen.
Da je netko drugi skrivao Židova i još mu nabavljao falsificirane dokumente, u najsretnijem slučaju po sebe završio bi u logoru. Nikome, osim Furtwängleru, u cijeloj Njemačkoj nije bilo dopušteno da nekažnjeno sakriva Židove, i još hvali njihov glazbeni dar.
Tako je rečeno Wilhelmu Furtwängleru, to je on, od riječi do riječi, prenio Rudolfu Stubleru, koji je ove događaje prepričavao u vrijeme porodičnih okupljanja, kad bi se netko ženio ili bismo nekoga sahranjivali. U Stublera se, kao što je zabilježeno i kao što potvrđuje finale porodične povijesti, mnogo više sahranjivalo, nego što se vjenčavalo.
Dopustili su mu i to da ostane nasamo s Karlom Holbeinom – ili s Judom Izraelom Holbeinom, kako će u službenim papirima mladić biti zaveden, izmišljenim imenima, koja su nacistima, bit će, zvučala uvredljivo – i jedino što je tad mogao učiniti bilo je da iz svoje aktntašne izvadi list papira i naliv perom na njemu crnom tintom ispiše objavu kojom se Karl Holbein postavlja na mjesto koncertmajstora i prve violine Berlinske filharmonije.
Sutradan bio je Karl Holbein samo glava među tisućama glava u stočnom vagonu, koji je ljude prevozio na istok. Karl Holbein završio je u logoru, Furtwängler nije saznao kojem, i maestro će još dugo, uzaludno, moliti Goebbelsa, Goeringa, sve bliske Führeru, da učine nešto, da spasu njemačkoga glazbenog genija. Možda je on Židov, ponavljao je Furtwängler, i govorio Rudiju u malenoj berlinskoj čajdžinici, možda je Holbein Židov, ali glazba koju Holbein zamišlja njemačka je glazba. Najveća njemačka glazba našega doba. Tako je govorio Furtwängler, ali više ga nije imao tko čuti. Kotač povijesti nastavio se okretati, a njemu je na savjesti ostao jedan bezazleni mladić, koji je sanjao o tome da bude prva violina u orkestru kojim maestro dirigira. Za taj je san bio spreman umrijeti.
A čim je netko spreman umrijeti za svoj san, mora postojati i onaj na čiju će savjest pasti njegov život. Da je Wilhelm Furtwängler bio spreman napustiti Njemačku, što je, uostalom, od njega očekivala čitava kulturna Europa, Karl Holbein ostao bi živ, jer bi pošao za njim. Istina je, međutim, i to da bi tada u logoru završili oboist, fagotist, a možda i jedan flautist…
– Ali znate li što ću vam reći, dragi gospodine, mislio sam o tome dugo, i sada znam: Karl Holbein umro je sretan, jer se u ćeliji berlinskoga zatvora ispunio njegov san. Posao je prva violina i koncertmajstor Berlinske filharmonije, što mu je osobno potpisao i svojom umjetničkom čašću ovjerio Wilhelm Furtwängler. Ostvario mu se san, i nije se stigao razočarati. Da je bilo drukčije, da je Karl Holbein zasvirao u filharmoniji, svakako bi doživio velike trenutke, doživio bi veliku glazbu, jer tada, kao što biste vi rekli, ni Beethoven ne bi bio mrtav, ali bi istovremeno doživio i onu vrstu razočaranja koja bi nužno raskrila, obesmislila, razorila njegov san. Shvatio bi kako u tom snu i nije bilo smisla, kako ne znači mnogo, pred dragim Bogom, ukoliko u njega vjerujete, i pred glazbom, postati prva violina Berlinske filharmonije, kao što ne znači mnogo, gotovo ništa, biti njezin dirigent. Sve je to sitno, neznatno, ali mi kao ljudi za veće i ne znamo. To je ono za što je sretan umro Karl Holbein. Trenutak prije nego što bi se razočarao u svoj san…
Pripovijedao je tako starac, Rudi je najprije bio fasciniran njime, gledao je te ruke, zamišljao kako Furtwängler maše njima, u misli mu je dolazila glazba koju je mogao slušati samo na radiju i s gramofonskih ploča, i sada je pokušavao pred oči dozvati kojim je pokretima maestro dozivao tu glazbu; ali onda ga je spopala tuga za tog mladića, Karla Holbeina, koji nije bio te sreće da svira obou, i osjećao je sućut za maestra koji se brinuo za njega, i činio je sve da Holbein preživi pogrome; no kada mu je Furtwängler u ćeliji potpisao postavljenje, i kada je pobjedonosno ustvrdio da je mladi violinist umro sretan, jer se nije razočarao u svoje snove, Rudi je odjednom poželio da udari Wilhelma Furtwänglera, da ga udari snažno, pesnicom, i da u tom udarcu bude sabrano sve ono što se njemu, Rudolfu Stubleru, dogodilo od toga 1. rujna 1939…
Dok je putovao vlakom, koji je sve sporije milio kroz opustošenu i podijeljenu Europu, u kojoj se, još uvijek, svatko plašio svakoga, najviše se, ipak, plašeći vlastite prošlosti, i onih koji su joj, možda, svjedočili, Rudiju je na um palo kako je, možda, riječ o jednoj velikoj prevari. Taj starac možda nije Wilhelm Furtwängler – uostalom, zar bi ga slavni dirigent zvao na čaj, da mu ispriča svoj život – nego je prevarant, lažov, koji je svoj vijek proživio lažući o sebi. Propalica i potukač, mijenjao je uloge i maske, preuzimao sudbine i identitete slavnih ljudi, živio od tuđe genijalnosti, mučeništva i žrtve za domovinu, i redovno bi počeo sličiti na onoga čijim se imenom i djelom predstavljao. Mogao je, u mladosti, biti Ernst Toller, Rudolf Valentino ili ludi ruski šahist Aleksandar Aljehin, kasnije Goeringov zet, jugoslavenski princ Đorđe Karađorđević, kojega je vlastohlepni mlađi brat proglasio neuračunljivim i zatvorio ga u ludnicu, ruski pisac Ivan Bunjin, a sad je, evo, slavni dirigent Wilhelm Furtwängler, Toscaninijev konkurent za najboljeg dirigenta našega vijeka, koji, međutim, za razliku od njega dirigira glazbu onako kako je zamišljena, a ne kako je napisana, uvlači se u Beethovenovu, Sibeliusovu, Mahlerovu dušu, popravlja im tempa, mijenja strukturu, i preinačuje partiture u duhu njihove genijalnosti, opismenjuje genije europske glazbe…
Ovu posljednju ulogu stari prevarant maestralno igra, razmišlja Rudi dok putuje u praznom kupeu, vlaka na liniji München – Salzburg – Beč. Objašnjava ono što bi ljudima trebao da objasni Wilhelm Furtwängler, i tako spašava europsku glazbu. Da nije varalice kojoj će on, Rudolf Stubler, u očaju reći da je Beethoven mrtav, jer je mrtav njegov nećak Mladen, koji je u uniformi esesovskog vojnika pretrčavao od jednoga do drugog plasta sijena, vjerujući, naivno, da će ga plast zaštititi od partizanskoga rafala, više nikada on ne bi mogao slušati Devetu Beethovenovu, i gasio bi, noću, Radio Berlin, čim bi spiker najavio Furtwänglera. Da nije staroga berlinskog varalice i ciničnoga biljetera, koji je njega, stranca i Jugoslavena, upoznao s njime, kao da je Wilhelm Furwangler lično, glazba bi danas bila mrtva. Za Rudolfa Stublera glazba bi bila mrtva, a možda i za druge kojima se stari prevarant predstavljao kao Furtwängler. Tko zna kolike je ljude tako prevario, možda njih stotinu, možda nekoliko stotina, a možda je i tisuću ljudi, čitavu diviziju građana, prevario storijom o svojoj nečistoj savjesti i o genijalnome židovskom violinistu Karlu Holbeinu, koji je imao samo jednu želju – da postane prva violina Berlinske filharmonije – i on mu je, Furtwängler, tu želju ispunio?
Rudi je mislio dalje: a što ako se prevarant zatvorskim čuvarima predstavio kao slavni dirigent, i ako je on Karlu Holbeinu potpisao lažno postavljenje, i tako ga, pred deportaciju u Auschwitz, učinio najsretnijim Židovom i glazbenikom na svijetu? Ako je njegov životni san ostvaren na prevaru, ako uopće nije ostvaren, ali Holbein toga nije bio svjestan, je li varalica učinio nešto dobro ili nešto loše? I hoće li povijest, ako je riječ o povijesnim činjenicama, Wilhelmu Furtwängleru u zasluge pripisati ono što je u njegovo ime učinio netko drugi? Na kraju, je li pred Bogom – a Rudi u svakom trenutku svoga putovanja i svoga svjesnog života, sve do upokojenja u prosincu 1976. ne sumnja da Bog postoji i da upravlja životnim putanjama svih ljudi – je li, dakle, pred Bogom Furtwängler iskupljen, jer ga je iskupio netko tko se lažno koristio njegovim imenom?
Jedino što se nije uklapalo, i što ga je u cijeloj stvari mučilo, bilo je to što je starac i sebi i Rudiju platio čaj. Vi ste putnik, rekao je Furtwängler Rudiju, nije vaše da plaćate. Kada ja budem putnik, vi ćete meni platiti čaj.
Žongler palidrvcima, Furtwängler/3
Nakon što je dovršio svoju žalosnu pripovijest o staroj teti i maloumnoj sestrici, koje su odvedene od kuće, dok se on igrao žigicama, isljednici su ga – čisto iz pedagoških razloga, zato što su bili uvjereni da je lažac, i to priglupi lažac – temeljito istamburali. Mlatili su ga dobrodušno, onako kako se mlate djeca, remenima za hlače i šamarima, vodeći računa da ga ne povrijede više nego što bi bilo pristojno. Možda ih je dirnula naivnost njegove priče, može biti da su povjerovali da je mentalno zaostao, a možda, ipak, nisu bili sigurni stoji li iza njegove priče nešto ozbiljnije, u što se ne bi smjelo dirati.
Kako god bilo, smrtno su ga uplašili i izbezumili. Drečao je kao da mu deru kožu s leđa. Još odavno, Joška Hercl bio je spreman umrijeti. Ali nije mogao podnijeti da ga netko mlati bez namjere da ga konačno i umlati.
Osim toga nije znao što da im kaže, pa da mu povjeruju.
I tako je odlučio ispričati im cijelu istinu.
Priču je, odmah zatim, morao ponoviti pred višim oficirom. Pa još jednom, pred liječnikom psihijatrom, koji je i sam, vjerojatno, bio Židov. I još triput, pred ljudima koji su dolazili da čuju pripovijest o dječaku kojega su se roditelji odrekli jer je bio nemuzikalan, poslali ga u Graz, kod tete Židovke, koja ga je učinila Židovom.
Posljednji put, sedmi ili osmi po redu, pričao je Joška Hercl svoju žalosnu životnu priču Davorinu Gubijanu, predratnome komunistu i u tom trenutku, u ljeto 1945. najpoznatijem partizanskom proznom piscu, čiji je roman “Krvava godina” upravo bio u štampi i bit će objavljen prije jeseni. U toj prvoj poslijeratnoj književnoj sezoni, Zagreb je tim Gubijanovim romanom parirao Beogradu, gdje su u isto vrijeme tiskani romani Ive Andrića “Travnička hronika” i “Na Drini ćuprija”. Iako tu natjecanja nije bilo, u velikoj prednosti bio je onaj koji je svoju knjigu pisao po šumama i gorama naše zemlje ponosne, a ne u beogradskoj podstanarskoj sobici, podno Hotela Moskva. No, pustimo sad to za neku drugu priliku, možda za kakav književnohistorijski ogled… U ovoj priči, onako usput, vrijedi napomenuti da Joška Hercl nikada nije čitao ni Gubijanove, ni Andrićeve romane – zapravo, od školskih doba nije on čitao ništa, jer da jest ne bi našao smisla u žongliranju palidrvcima, niti bi imao vremena da u tome dosegne savršenstvo – dok je Rudolf Stubler bio vrlo pomnjiv Andrićev čitatelj, volio je tog pisca i držao je njegove knjige među njemačkim originalima Brocha i Thomasa Manna, doživljavajući ga ravnim tim piscima, dok je Gubijana, u vrijeme njegove kratke i burne slave, izbjegavao kao crnu kugu, tako da mu u ruke nikada nije ni došao roman “Davidov psalam”, objavljen u proljeće 1948, čija je cjelokupna preostala naklada zaplijenjena i uništena nakon što se istoga ljeta Davorin Gubijan vrlo pozitivno i neočekivano agresivno odredio prema rezoluciji Informbiroa. Zatvorili su ga, poslali na Goli otok, gdje će boraviti u dva navrata, i skoro bez prekida ostati sve do kraja 1959, nakon čega će, za duga vremena, njegov književni rad biti zabranjen, potom i zaboravljen. Roman “Davidov psalam” Davorin Gubijan objavit će u vlastitome izdanju, u Beogradu 1991, ali odjeka nikakvog neće biti. Dvije godine kasnije, sam i ojađen, umrijet će ovaj partizanski pisac i golootočki mučenik, u devedeset i trećoj godini života.
Joški Herclu u njegovoj tamnici za Zrinjevcu nije trebalo više od dva, najviše tri sata, da Gubijanu ispriča svoju životnu priču. Na kraju je zatražio kutiju žigica, da slavnome piscu pokaže svoju vještinu, ali tamničari mu je nisu odobrili, iz opreza da ne zapali zatvor. Gubijan nije insistirao, da jest, možda bi oni i popustili, veliki je bio njegov autoritet, ali očito ni on nije vjerovao Joški. Mislio je, bit će, da je mladić apsolutno sve izmislio, svoj navodni život i sudbinu, ali imao je, mali vrag, dara! O, itekako je imao dara!
Na kraju, cijelu njegovu priču je, vrlo vjerno, bez ikakvih odstupanja, dosljedno prenio u svome romanu. Samo je glavnom junaku promijenio ime: Joška je, tako, postao David Šlomo. I naravno, promijenio mu je zanimanje, ali ne baš sasvim: umjesto žongliranjem palidrvcima, nemuzikalni sin slavne zagrebačke gospode glazbenika postao je šibicar. Po kolodvorima okupirane Europe on je, u romanu Davorina Gubijana, šibicarenjem varao naivne putnike. Vrtio je po peronima tri kutijice, a loptica je uvijek bila pod onom koju nitko neće otkriti…
“Davidov psalam” bio je skandalozan, čak i u to posljednje proljeće jugoslavenskoga staljinizma. Način na koji je Gubijan ismijavao hrvatske malograđane i inteligente i grubo izrugivao moral zagrebačke gospode, nasuprot proletarijatu koji je hroptao i dirinčio po predgrađima, bio je opskuran čak i za mjerila sovjetskoga i istočnoeuropskog socijalističkog realizma. Najstrašniji je bio kraj knjige, kada se David Šlomo nakon rata preporađa u zeničkome kaznenopoporavnom zavodu, gdje izuči za stolara i postaje vrijedan radnik, socijalistički građanin, muž otac… Priča završava partijskim sastankom na kojemu će ponosnoga Davida primiti u Komunističku partiju Jugoslavije, kada on u zanosu deklamira rečenice iz Komunističkoga manifesta. I to je ono što se u naslovu knjige zove Davidov psalam.
Stari Davorin Gubijan mislio je da će, u ratno ljeto 1991, beogradska i jugoslavenska publika konačno shvatiti njegovu priču o zagrebačkim malograđanima. Ostao je razočaran, jer nitko, opet, nije shvatio ništa.
Nakon što više nisu znali što će s njim, a uvjerili su se da nije nikakav neprijateljski element, zaostali suradnik Nijemaca i ustaša, krijumčar, opskurant, makro, nego samo uboga lažovčina, prosjak minhauzenovske mašte za kojeg je nemoguće tačno ustanoviti ni kako se zove, Jošku Hercla pustili su na slobodu. Neka ide svojim putem, kamo god ga taj put vodio.
Bilo je to krajem kolovoza.
Bosa Kamaufova već se pomirila s tim da je njezin odmetnuti sin propao u zemlju, nema ga i neće joj pomoći, pa je potražila pomoć među zagrebačkim glazbenicima, simpatizerima partizana, Srbima i Židovima, koji su mogli garantirati da je Maksimilijan Stinčić u cijeloj stvari savršeno nevin. Ne samo da je nevin, nego je poznato, svima u Zagrebu je to poznato, da najslavniji hrvatski glasovirač nije nijednom nastupio, za svo vrijeme postojanja kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. To je bio njegov način pobune protiv okupatora i njegovih suradnika. I što je drugo, molit ću lijepo, jednome starcu bilo na raspolaganju? Da li je on u toj dobi trebao zgrabiti pušku, poći u šumu i pucati? Pa Maksim je, ljudi Božji, barem deset godina stariji i od druga Vladimira Nazora, kojemu svaka čast, da se razumijemo!
I tako je 31. kolovoza, omršavjeo i već sasvim sijed, Maksimilijan Stinčić pušten iz svoje zrinjevačke tamnice. Možda ga je samo zid dijelio od Joške Hercla, ako jest, on to nije tada znao.
Uskoro, Bosa Kamaufova počet će predavati na Muzičkoj akademiji, i ubrzo će joj, po nekoj diplomatskoj intervenciji, dopustiti i da putuje u Salzburg, kao gostujući profesor. Nadoknadit će sve što je propustila tokom rata, a njezino će glazbeno učenje, amoralno i hladno, matematički precizno i vrlo jasno, dominirati srednjoeuropskim sveučilištima i muzičkim školama. Bach, Mozart i Chopen tih će prvih poratnih godina ljudima biti potrebni kao laka razbibriga, naraštajima koji su, usljed užasa rata, patili od teške nesanice bila je potrebna samo uspavanka. Glazba nema savjesti, pogotovu ako je bez teksta, a većina dobre glazbe je bez teksta. Tako onda ni glazbenicima savjest nije potrebna kada izvode svoju glazbu. Potrebna im je samo kao privatnim građanima, jednako kao i limarima, pekarima i oružarima, učila je Bosa Kamaufova svoje studente, i to je njezino učenje osvojilo Europu onako kako tenkovi i topovi nikada ne bi mogli.
Sve dalje bilo je predvidljivo, skoro dosadno u vječnome ponavljanju istoga.
Maksimilijan Stinčić tonuo je sve dublje u svoju alkoholnu melankoliju, već sasvim nalik brončanoj bisti koja će jednoga dana stajati u auli Muzičke akademije – kada se Akademija jednom konačno useli u Ferinportovu zgradu na Trgu maršala Tita – nije radio ništa, ni sa kim nije razgovarao, niti je više prilazio klaviru. Nakon što su ga pustili iz zatvora, nekoć slavni hrvatski pijanist nijednom nije otklopio svoj stari glasovir, nije dotaknuo dirku. Kada bi Bosi dolazio neki od njezinih darovitijih studenata, Vojkan Milić, budući vođa Revijskoga orkestra Radio televizije Beograd, ili Husnija Beglerbegović, danas slavni sarajevski glasovirač i skladatelj, autor “Simfonije opsade”, koja je 1993. u bezbroj izvedbi obilazila svijet, Maksimilijan bi odložio svoje novine, digao se iz fotelje i uz duboki uzdah napuštao sobu.
Pitala ga je što mu je.
Odgovorio je da mu glazba više ne prija. Kao da je riječ o hrani koja mu teško padne na želudac.
Polako su, s vremenom, u svoje razgovore počeli uvoditi Jošku Hercla. Sažaljivo, uz slijeganje ramena i ceremonijalne uzdahe, spominjali su ga kao što bi spomenuli i Miškeca, ili nekog drugog gradskog beskućnika, ludog i siromašnog rođaka, ekscentrika kojem odavno nema pomoći. Više im nije bio na savjesti nakon što je završio rat, a on je, kao i oni, ostao živ. Nije im smetalo ni to što živi tu negdje u blizini, Bog zna gdje, bit će u kakvom iličkom ili vlaškouličanskom podrumu, niti su strepili da bi kome mogao ispričati svoju žalosnu životnu priču, i da bi mu netko mogao povjerovati.
Na kraju, ni njih dvoje nisu vjerovali da se sve dogodilo baš tako, da su imali sina i da su ga se odrekli jer je bio nemuzikalan. Rat je svakome život prerezao na dva dijela, i ono što je ostalo prije rata kao da više nije bilo važno, nestalo je odgovornosti, poništeni su svi dugovi i zajmovi, ali malo koga je taj rez oslobodio kao Stinčiće. Prestali su svakoga tjedna paliti svijeće na praznome grobu svoga neprežaljenog sina jedinca, na Mirogoj su išli još samo na Svisvete, u vrijeme svezagrebačke grobljanske promenade, ali ni tada nisu imali potrebu da ljudima pokazuju svu tugu i očaj što nisu imali od srca poroda.
To je ono što znamo o Joškinim roditeljima, što je zabilježeno u zagrebačkim novinama tog vremena ili što prenose svjedoci, u svojim predsmrtnim ispovijestima i memoarskim knjigama. Naravno, ponešto od svega je nadopisano, izmišljeno, izmaštano – prvi je njihovu priču nadopričavao Rudi, u bezbroj verzija koje je od 1954. do 1976. prenosio Stublerima i štublerovskim potomcima, njihovim prijateljima, znancima i gostima doma na Kasindolskoj cesti, a onda ju, još opširnije, možda i tendencioznije, nadopisuje i konstruira sam pripovjedač, kojega je pretpostavljena atmosfera vile na Zelengaju znala tako ponijeti da je ispisao desetine i desetine stranica bračnih šutnji i razgovora Bosiljke Kamauf Stinčić i njezina muža, koji su potom svršavali u ambisima i jamama Recycle Bina, da svojom proizvoljnošću ne progutaju ono što je u ovoj priči posve autentično, premda u Rudijevim sjećanjima prerađeno: ispovijest Joške Hercla, na glavnome zagrebačkom kolodvoru, u vlaku koji bi trebao krenuti prema Mariboru, Grazu i Beču…
Joška je ostao u Zagrebu. Živio je kao beskućnik i potukač, kakvih je u tim poslijeratnim godinama u Zagrebu bilo malo i uglavnom su, poput Miškeca, imali neki mentalni defekt, bili su pomalo luckasti ili posve psihotični, jer ih drukčije vlast ne bi tolerirala. Redarstvo je u tim prvim poslijeratnim godinama, za vrijeme staljinizma, ali i poslije, kada se Tito obračunao s njegovim mračnim duhom, paranoidno zaziralo od svakog potucanja i besposličarenja, jer su u svakome tom sirotanu i siromašku prepoznavali mogućega britanskog, američkog, a poslije i sovjetskog špijuna, koji sigurno negdje, u svome brlogu, ima sakrivenu radio stanicu, putem koje svojim gospodarima dojavljuje tajne informacije o stanju u Jugoslaviji. Tajna je, naravno, bilo sve: od cijene kruha u dućanu, do rezultata nedjeljnih nogometnih utakmica, jer se nije znalo što sve neprijatelj može upotrijebiti protiv nas. I tako će ostati još dugo, sve do kraja pedesetih, možda i kroz šezdesete, sve dok se Jugoslaveni posve ne emancipiraju od svoga praroditeljskog grijeha prema komunizmu i Sovjetskom Savezu, i pomalo ne zaborave na upozorenje koje je nekada stajalo ispisano uza svaki službeni telefonski aparat: “neprijatelj nikada ne spava”.
Od svih zagrebačkih uličara, beskućnika i potukača – a krajem četrdesetih moglo ih je biti četvero, najviše petoro – jedini je Joška Hercl bio mentalno i emocionalno savršeno normalan. Ili se to njemu samo činilo, možda su i njega u Petrinjskoj – toj zagrebačkoj redarstveničkoj ulici, u kojoj još od Franje Josipa stoluju policajci, žbirovi, žandarmi, redarstvenici, milicionari – smatrali jednako ludim kao i Miškeca.
Uostalom, tko je samo jednom vidio žonglera palidrvcima na djelu, taj bi shvatio da samo potpuni luđak ili genij može jagodicama prstiju premetati deset minijaturnih baklji, sve dok se svih deset ne pretvore u dim i prah, a prsti ne nastave igrati po zraku još neko vrijeme, kao prsti pijanista koji svira po nevidljivim dirkama nebeskoga glasovira…
– Uostalom, tko je samo jednom vidio žonglera palidrvcima na djelu, tome je bilo jasno da je Joška Hercl potpuni luđak, ili je genij! – rekao je Rudi, prepričavajući Stublerima doživljaje s puta u Berlin.
– Uostalom! – digao je ruku u zrak – tko je samo jednom vidio žonglera palidrvcima na djelu, tome je ostala samo dvojba je li Joška Hercl luđak, ili je genij! – rekao je Rudi 29. studenog 1970, za trpezom prazničnoga ručka, u kući u Kasindolskoj, obraćajući se na njemačkome jeziku doktoru Werneru G, za kojeg se Branka Ćurlin, Lolina kći, upravo vjenčala, pa je došao u prvu posjetu svojti, kada mu je morala biti ispričana i ova priča.
– Uostalom – uzdahnuo je Rudi – tko je jednom vidio Jošku Hercla kako žonglira palidrvcima, tome bi ostala samo jedna dvojba, je li taj mladić lud ili je genijalan!
Izgovarao je to ljeta 1976, dok je u hladu, iza pčelinjaka, kartao svoj posljednji preferans s Matijom Sokolovskim i dvojicom do danas zaboravljenih partnera u igri. Ono što ga je mučilo, i što mu je bilo na pameti svaki put kada bi izgovarao te riječi, bilo je da on, Rudolf Stubler, nikada nije vidio Jošku Hercla kako žonglira.
U trenutku kada je Joška Hercl izvadio iz džepa kutiju žigica, kompozicija se pokrenula, a čak ni on ne bi mogao žongirati u vlaku koji se kreće.
– Dobro, to ćemo kasnije – rekao je i pružio Rudiju kutijicu, neka bude kod njega.
Ali više nije bilo prilike, kupe se uskoro natrpao putnicima, svi su išli prema Mariboru, vlak više nije zastajao, svi signali uz prugu bili su otvoreni – tako se to govorilo željezničarskim žargonom – a kako je zastala priča o životu Joške Hercla, tako ni njemu ni Rudiju nije na um palo da bi još trebalo vidjeti ono glavno, pa da priča bude cijela.
Tek kada se vrlo ceremonijalno oprostio sa saputnicima, a njemu pružio ruku i rekao – mi ćemo se sigurno još vidjeti! – tek kada ga je ugledao kroz prozor, kako zamiče niz peron kolodvora u Grazu, Rudolf Stubler shvatio je da nije vidio žongliranje palidrvcima. Osjetio je žaljenje zbog toga, snažnije nego što bi bilo normalno, pa je pomislio da izađe iz vlaka, da ga nagovara da se vrati i prikaže mu svoju artističku tačku. Otvorio je prozor, viknuo:
– Joška! – ali on je već bio daleko, i potrčao je u tom trenutku, kao da je ugledao nekog poznatog.
Na ovom bi se mjestu u priči moglo završiti prvo poslijeratno putovanje Rudolfa Stublera u inozemstvo. I on bi ga, da je to bilo moguće, tu završio. Ako već ne može dozvati žonglera palidrvcima, da mu demonstrira svoju tačku, pokaže mu ono što nijedan artist prije njega nije mogao izvesti, najbolje bi mu bilo da se vrati kući. Njegovo je putovanje izgubilo smisao: plamenici za parne lokomotive koje je, u ime Direkcije željeznica Sarajevo, trebao naručiti u Berlinu ionako se više ne proizvode, tvornica je sravnjena sa zemljom za savezničkih bombardiranja, i on je to znao prije nego što je krenuo na put, ali je prešutio i u sarajevskoj Direkciji i u saveznome Ministarstvu željeznica, a Wilhelm Furtwängler, slavni dirigent zbog kojega je i krenuo na ovaj put, najednom ga više nije zanimao.
Veliki njemački dirigent, najveći u našemu vijeku, kojem se Rudi divio i slušao njegove izvedbe na krckavim gramofonskim pločama, tokom rata spasio je živote nekolicini Židova koji su u Berlinskoj filharmoniji svirali rijetke instrumente. Fagotist, oboist, možda i flautist, dobili su, zahvaljujući slavnome dirigentu, privilegij počasnoga arijevstva. Himmler je bio protiv, možda je i Goebbels bio protiv, ali umjetnost glazbe je, ipak, bila nadređena volji smrtnika. Velika Njemačka nije mogla dopustiti da Nibelunški prsten Richarda Wagnera ne zvuči savršeno. Savršenstvo Wagnerove glazbe jamčilo je konačnu pobjedu njemačkoga duha, a do tog savršenstva nije se, eto, moglo stići bez židovskih fagotista i oboista… I tako je, kažu, Furtwängler tim ljudima spasio živote i iskupio se za sudjelovanje u kulturnom i glazbenom životu Hitlerove države. Ikonična figura režima tako se 1945. premetnula u pravednika.
I Rudi je negdje pročitao priču o fagotistu, oboistu, možda i flautistu, i bio ju je spreman ponoviti od riječi do riječi, s imenima spašenih glazbenika, prigovori li mu netko to što hvali genijalnost Wilhelma Furtwänglera. Ako ga razotkriju, ako u Berlinu ima jugoslavenskih špijuna, pa netko dojavi u Sarajevo da je drug Rudolf Stubler prisustvovao koncertu jednoga nacističkoga konfidenta, on će na policiji, pred čuvarima poretka, ispripovijedati ganutljivu priču o židovskim glazbenicima. Ako to ne bude dovoljno, neka mu sude, neka ga šalju na Goli otok.
Rudi je bio slavna obiteljska kukavica, najplašljiviji od svih, muških i ženskih Stublera, ali oko Furtwänglera se ohrabrio. Ili to nije bila hrabrost, nego osjećaj da je glazba veća od svega drugog, od svake patnje, straha i smrti, i da će ga na kraju glazba i zaštititi od sviju koji bi imali neku primjedbu na Furtwänglerovo držanje u ratu, ili bi, možda, iz Rudijeve njemačke narodnosti, ili iz toga što je rat provodio kao domobranski natporučnik, mogli izvlačiti zaključke o njegovim simpatijama za Hitlera i za nacizam.
Ni oko čega se on pred odlazak na put nije brinuo, osim oko toga da pređe sve državne granice i stigne do Berlina.
I onda mu je Joška Hercl, žongler palidrvcima, pokvario sve planove.
Nije mu se više išlo u Berlin, na Furtwänglerov koncert.
Tako da se nije razočarao što koncerta nije ni bilo.
Zatekao se u gradu koji se, ciglu po ciglu, dizao iz ruševina. Ulicama novog Berlina, čije su konture jedva podsjećale na onaj stari, brundali su američki i ruski kamioni, u noćnim je barovima svirala crnačka džez muzika, čuli su se svi okupatorski jezici, i još uvijek je nevidljiva bila granica između istočne i zapadne zone, duž koje će, uskoro, biti sagrađen zid koji će postati simbol jednoga podijeljenog svijeta u kojem će Rudi živjeti do kraja života i taj će mu se svijet, kao i svima drugima, činiti nepromjenjivim i vječnim. Svih sedam dana, koliko je ostao u Berlinu, lutao je gradom bez jasnoga cilja i interesa, iritiran prizorima, mirisima i zvukovima narastajućeg grada. Ništa tu više nije bilo njegovo, a s Nijemcima koje je susretao i s kojima bi slučajno zapodijevao razgovor – na trafici kada bi kupovao novine, u dućanu, na recepciji skromnog hotela Hansa – osjetio je manje srodnosti nego s okupatorskim vojnicima i oficirima u vrijeme rata u Sarajevu. Prema njima je osjećao otpor, plašio ih se i izbjegavao svaki razgovor, ali su to, ipak, bili ljudi koje je, u nekom dubokom smislu, još mogao razumjeti, kao što se razumijevaju nečije nesreće i moralna posrnuća, kao što se, uostalom, može razumjeti i neki ubojica i silovatelj čiji je slučaj proučio neki darovit pisac, dok s ovim Nijemcima, koje su okupirali džez i kazačok, Rudi nije nalazio ništa zajedničko. Pogruženi i mrki, kao da im je nisko sjeverno nebo pritisnulo tjemena, izgledali su kao da im je učinjena neka velika nepravda. I sad žele da svi to vide, svaki stranac čim dođe u Berlin, čim im se obrati, zatraži upaljač ili upita za put prema Charlottenburgu, da to odmah vidi i da se osjeti krivim. Iako su te prve godine nakon Staljinove smrti Nijemci još uvijek bili krivi cijeloj Europi, Berlinčani koje je Rudi sretao iskazivali su nešto suprotno: nastojali su da se vidi kako su drugi krivi njima.
Njega je to ozlojedilo, i tada je, konačno, godinama nakon očeve smrti, nakon odlaska porodičnoga patrijarha Karla Stublera, od kojeg je ova duga, isprekidana priča i započela, Rudolf Stubler prestao biti Nijemac. Naprosto se više nije tako osjećao. U kasno ljeto 1954, u Berlinu, dogodilo se nešto što ga je promijenilo i učvrstilo u nekom drugom identitetu, koji bi se, barem za potrebe priče, i da što prije preko toga pređemo, mogao nazvati hrvatskim. Ili možda bosanskim, najbolje ilidžanskim, katoličkim identitetom, uskim i malenim kao San Marino, ali od tada, pa do kraja Rudijevog života i prilično čvrstim i sigurnim.
Prije toga, otkada se zamomčio, Rudi je bio malo jedno, malo drugo. Kada bi se jako uplašio, tokom rata, u zarobljeništvu, ili poslije, nakon što su došli po otatu, da ga vode u logor, i poslije, dok taj strašni događaj nije pomalo izblijedio iz sjećanja i priča, Rudi se osjećao Nijemcem. Za vrijeme kartanja, kada bi u posjetu dolazili Sarajlije, Franjo s Matijom Sokolovskim, i nekim od svojih željezničarskih ahbaba, za tih dugih proljetnih i ljetnih subota, na dvorištu, pod gustom krošnjom, ispred kuće na Kasindolskoj cesti, dok bi cestom prolazili ljudi, pozdravljali ga, pitali za zdravlje, a on im vrlo koncentrirano odgovarao, iako bi istovremeno računao, sabirao i oduzimao usred kartaške igre, Rudi se osjećao dijelom tog svijeta, i bio je Hrvat, Ilidžanac. I tako su se, s obzirom na društvene prilike, raspoloženja i doba godine izmjenjivali Rudijevi nacionalni osjećaji i identiteti. Ali Nijemac bi, obično, bio kada bi se našao u manjini, kada bi se uplašio ili bi u novinama pročitao nešto o velikim njemačkim ratnim zločinima, Nijemac bi bio kada bi ga suočili s Auschwitzom ili Jasenovcem – iako drugi Nijemci s Jasenovcem nisu imali baš nikakve veze, dok je Hrvat bio kada bi pozdravljao ilidžanske seljake ili kad bi djecu svojih sestara vodio na Vrelo Bosne, i onda bi, dok su išli niz dugu aleju, tiho zapjevao: aj kolika je Jahorina planina, aj siv je soko preletjeti ne može…
S ovim ljudima nije imao ništa, nije se prepoznavao u njihovim zjenicama, samo ga je hvatao potmuli bijes pred njihovim doživljajem vlastite nesreće, i imao je potrebu da ih grabi za ovratnike, unosi im se u lica i govori o tome što su Nijemci učinili njemu i njegovim bližnjima, kako su Mladena obukli u svoju uniformu, zatikili ga značkama SS-a, poslali u borbu s partizanima i onda je Mladen poginuo, pretrčavajući od jednoga do drugog stoga sijena. Nas su od vaših metaka štitili stogovi sijena – zaurlao bi Rudi na prvoga Berlinčanina koji bi mu dopao šaka, nakon što ga onako samosažaljivo i optužujuće pogleda, ali naravno, ništa taj ne bi razumio, nitko ovdje ništa ne bi razumio, ne znaju oni, jer žele što prije da zaborave, samo bi osluškivao Rudijeve naglaske, i u njima, vrlo precizno, određivao njegovo podrijetlo. Ah ti Donauschwaben, oni su nas u sve to uvukli, ta njihova bolesna potreba da se priključe domovini, da zajedno sa svojim rumunjskim i bugarskim selendrama postanu dio velikoga njemačkog carstva, tog Trećeg Reicha, zasnovanog na optičkim varkama i iluzionističkim trikovima, koje omogućuju da transilvanijske zabiti, Volga i Staljingrad, gdje god su živjeli ti provincijalci, postanu predgrađa Berlina! I onda su naši sinovi – ah, naše silovane kćeri, ah naši mrtvi i nestali sinovi – ratovali po Rusiji, išli sve do Jugoslavije i Grčke, samo da bi tim nezahvalnicima omogućili da njihov šugavi Heimat uđe u sastav njemačke. Kakva luda geostrategija, koje uzaludno stradanje, i to samo zato što je Führer tim ljudima želio ispuniti njihov tisućgodišnji san. Što nije ni čudno, jer i on je bio samo Austrijanac, nije Hitler imao njemačko državljanstvo, zar ne? I kao Austrijanac bio je sentimentalan prema tom aljkavom i nečistom svijetu, koji nema ničega njemačkog u sebi, osim što govore neki svoj iskvareni njemački. Ako smo nekada i mislili da su to Nijemci, sad smo se uvjerili da nisu. Deportirali su ih k nama nakon propasti i 1945, kao dodatnu kaznu za sve ono što smo učinili i što nismo učinili, kao kaznu za taj bolesni sentiment Adolfa Hitlera prema svim tim Slavenima, Rumunjima, Bugarima, svim tim, sve u svemu, Mongolima, koji su žarko željeli da se njihove mongolije priključe Trećemu Reichu.
Čitao je Rudi njihove misli, dok je lutao Berlinom i zalazio po trgovinama, u kojima je sve za naše prilike bilo tako skupo, znao je što bi koji od njih mislio kad bi ga sad ščepao za ovratnik i urlao da Mladen nije bio nikakav esesovac, da Mladen nije bio zločinac, uostalom nije bio ni Nijemac, nego je samo znao njemački, a oni, koji se sada tako samosažaljevaju i kriv im je cijeli svijet, Mladena su od partizanskih rafala zaštitili plastom sijena. Takav je to svijet – bjesnio je Rudi – čovjeka će obući u esesovsku uniformu, uzdignuti do arijevske časti i zaštititi plastom sijena!
Poslove oko plamenika za parne lokomotive na uskotračnoj pruzi Sarajevo – Ploče, Rudolf Stubler završio je već trećega dana boravka u Berlinu. Tvornica je u bombardiranjima sravnjena sa zemljom, pa je nanovo sagrađena i sad proizvodi plamenike peći za parno grijanje. Ima isti naziv i znak – u znaku je malena parnjača – što je, vjerojatno, zbunilo ljude u Direkciji i u Ministarstvu željeznica, pa se nisu raspitali, ili nisu znali njemački jezik da se raspitaju, proizvodi li nova tvornica plamenike za parne lokomotive.
Nakon toga je, ipak, da se u Sarajevo ne vraća neobavljena posla, otišao u Upravu njemačkih željeznica, koja se nalazila u sovjetskoj zoni, i tamo je vrlo brzo saznao da rashodovanih plamenika za parnjače imaju na pretek, nalaze se na željezničkom otpadu u Charlottenburgu, i vrlo će ih rado, za vrlo male novce, prodati Jugoslavenima. Otišao je u Charlottenburg, i doista, plamenika je bilo za sljedećih stotinu godina prometovanja za pruzi Sarajevo – Ploče.
U prvi mah, htio se odmah vratiti u Sarajevo, iako mu je do ugovorenog povratka ostalo još pet dana. Berlin mu se nije svidio, grad je u Rudiju izazivao mučninu, ne samo ti ljudi, Nijemci, ili ono u što su se u međuvremenu pretvorili Nijemci, nego mu je odbojan bio način na koji se Berlin dizao iz ruševina. Bio mu je odbojan, i plašio ga je. Veliki, sivi betonski div dizao se iza sna, iz mrtvih se dizao, i rastao u nebo s besmisleno visokim tornjevima usred nigdine i jedva raščišćenim ruševinama; stotinama metara duge stambene zgrade, s tisućama prozora jednake veličine, izgledale su kao zatvori ili kao kasarne neke čudovišno velike vojske, koja će tu zauvijek ostati. S jedne strane nevidljive crte gradilo se po američkim nacrtima, i grad je sličio kazališnim kulisama Chicaga, s druge strane projektirali su sovjetski arhitekti, i kulise su bile kao iz predstava Nikolaja Ostrovskog. Berlin je izgledao kao zastrašujući spoj Amerike i sovjetskoga komunizma. I činilo se kao da bi svakog trenutka tu mogao izbiti novi, još veći rat. Amerikanci i Sovjeti kao da se međusobno nisu primjećivali, prolazili su jedni pored drugih, mimoilazili se na velikim raskrsnicama i na prilazima gradu, kao da su nevidljivi suparničkoj strani. Samo su Nijemci, ulični lumpenproletarijat velikoga grada, stvarali svijest i sliku o dva okupatora okupatora, čineći ih, svojim optužujućim pogledima, nekako vidljivim.
A onda je, ipak, odlučio ostati.
Imao je plaćen hotel, imao je nešto novca – koji je za put dobio u Ministarstvu željeznica u Beogradu, ali i tajno prošvercanih pedeset američkih dolara, koje je namjeravao potrošiti za kupovinu ručnog sata i darova za obitelj – pa je pomislio da možda više nikada dok je živ neće imati priliku da ima pet slobodnih, savršeno besposlenih dana u Berlinu. A i tko zna hoće li uopće moći ponovo da otputuje u Berlin… I tako je Rudio ostao.
I tako mu se, kako je ostao, u pamet vratila Berlinska filharmonija i Wilhelm Furtwängler. Koncert od kojeg je odustao, nakon što mu je Joška Hercl ispričao svoju životnu priču, bio je najavljen prije pola godine, i trebao se održati 1. rujna 1954. Na programu su bili: Šesta, Patetična simfonija Pjotra Iljiča Čajkovskog, Beethovenova Deveta i, kao simbolički vrhunac, Chopinov Drugi koncert za klavir i orkestar. Nije toga bilo u novinskim najavama, ali se nekako podrazumijevalo da filharmonija koncert daje o petnaestoj godišnjici početka rata, a da je Chopinovo finale trebalo poslužiti kao neka vrsta tihe njemačke isprike što je u rano jutro, 1. rujna 1939. napadnuta Poljska. Rudi je o tome čitao u beogradskoj Politici, zatim je slušao izvještaj s najavom koncerta u noćnom programu berlinskoga radija, pa je tada i odlučio da pokuša otputovati u Berlin. Sve je glatko išlo, u Direkciji željeznica već je mjesecima trajala uzbuna oko plamenika za parnjače, nikom nije bila sumnjiva njegova ponuda da pokuša riješiti stvari, jer je malo tko u Direkciji znao njemački. A oni koji su taj jezik znali, nisu se baš gurali da to pokažu. Još uvijek je to bilo bolje ne pokazivati.
Kada se došao raspitati za ulaznice, rekli su mu da je koncert otkazan. Odavno već, prije dva mjeseca, ali nisu oko toga htjeli dizati preveliku buku. Kako je tiho najavljen – Rudiju je kazao biljetar – još tiše je trebao biti otkazan! Ali zašto?, naivno ga je upitao. Čovjek ga je samo pogledao, i nije rekao ništa. Možda se sažaljivo nasmiješio, misleći kako ljudi još uvijek mogu biti glupi i naivni, ili je pomislio da je taj visoki, uspravni čovjek, obrijane glave i malo čudnog naglaska, nečiji špijun, i da je došao provjeriti njegovo držanje tokom procesa denacifikacije.
– Osim toga, maestro je bolestan. Naglo je oronuo nakon što se vratio iz Luzerna. Tamo je, znate, dirigirao Londonskom filharmonijom – rekao je biljeter, zbog nečega smatrajući da bi neznancu moglo biti veoma važno upravo to da je u Furtwängler u Luzernu dirigirao upravo britanskim glazbenicima.
– Maestro je već i u godinama – odgovorio je, tek da nešto kaže.
– Skoro sedamdeset. Ali i meni je sedamdeseta, pa…
– Težak život.
– Da, svi smo imali težak život, barem u posljednjih dvadesetak godina. A prije toga… – zastao je, kao da se pokušava sjetiti – prije toga isto je bilo teško. Uvijek je u Njemačkoj bilo teško.
– A gdje nije bilo?
– To ste dobro rekli: siguran sam da je posvuda bilo teško.
– I maestro je, velite, ostario.
– Bojim se da nije samo to. Propada iz dana u dan, kao da u njemu raste nešto što ga ždere. U svakom čovjeku to postoji, samo što se u nekima razvije, u drugima ne. Eto, naprimjer, ja, da vam se predstavim, moje ime je Alois… – pružio je Rudiju ruku kroz rupu na zastakljenom šalteru – u meni, uz Aloisa sigurno postoji i jedan Anti-Alois. Ali, ne žalim se, dobrog sam zdravlja, Anti-Alois je još uvijek sitan, neznatan u odnosu na Aloisa!
Dvaput se desnicom snažno udario u prsa, pokazujući koliko je zdrav. Tupo je odjeknulo, kao da je negdje duboko u šumi sjekira pogodila hrastovo deblo.
– Znači, držite da je problem u Anti-Furtwängleru! – nasmijao se Rudi.
– Apsolutno! – i nemojte se smijati. Bit će vam žao, jer maestro, čini mi se, neće još dugo.
Starčić je čilo najavio dirigentovu smrt.
– Moram se smijati, kad vi tako govorite.
– A odakle ste vi došli? U glasu vam čujem da niste Berlinčanin.
– Ja sam Jugoslaven.
Biljeter se štrecnuo, ali zakratko, jer je već imao odgovor, dovoljno bezazlen da se razgovor nastavi, i da svi špijuni, američki, britanski, sovjetski, a Alois je, očito, bio uvjeren da su špijuni posvuda, ostanu kratkih rukava…
– Moja pokojna žena rodila se tamo, u Jugoslaviji. Istina, tada se država drukčije zvala: Austro-Ugarska monarhija. Tako se nekako zvala, nitko se više ne sjeća koje joj je bilo pravo ime. Personalna unija Austrije, Ugarske i još nekoliko zemalja, pod upravom habsburške carska i kraljevske kuće. Sve je to bilo izuzetno komplicirano. Zato je i moralo propasti. Ljudi teže jednostavnosti.
– I to ih vodi u rat.
– Može biti, dragi gospodine, zaista može biti. Ali ja vam o tome, znate, ne znam ništa. Oslobođen od vojne službe, davno prije svih ovih ratova. Ja sam vam, ne biste vjerovali, dustabanlija. Osim toga, imam samo jedno plućno krilo. Drugo su mi, cap! cap!, odsjekli zbog tuberkuloze, kad mi je bilo sedam godina. Mislilo se da neću ostati živ. I vidite, prevarili su se. Alois je nadjačao Anti-Aloisa.
U tom trenutku, Rudi je osjetio da mu netko stoji iza leđa i čeka. Okrenuo se, pomislio je da muškarac iza njega želi kupiti ulaznicu, učinio je pokret rukom, kao da ga pušta da uđe u tramvaj.
Bio je srednjega rasta, niži od njega, ali jedan od onih ljudi, savršeno uspravnih staraca, koji izgledaju mnogo viši nego što zapravo jesu. Uskih bokova, poput revolveraša iz filmova sa Divljeg zapada, istaknute, vrlo prepoznatljive glave, strpljivo je čekao svoj red.
Nasmiješio se Rudiju, koji je zapanjeno u njega zurio, a Alois mu je kroz otvor na šalteru pružio paketić, umotan u smeđi pakpapir.
– Izvolite maestro! – bio je ponosan što Rudi sve ovo vidi i čuje.
Starac je prihvatio paket, prsti su mu bili vrlo dugi i koščati, kao u skeleta iz biološkog kabineta, naklonio se nepoznatom čovjeku:
– Hvala vam! – rekao je, pa se opet okrenuo Aloisu. – Gospodine Stickelgruber, molim vas, prenesite moje pozdrave pukovniku Stewartu. Recite da ću mu ovih dana napisati pismo. Sve drugo on već zna.
S leđa je izgledao mnogo starije. Kretao se vrlo sporo, stopala nije odvajao od zemlje, potplatima je strugao po tlima, kao da boluje od Parkinsonove bolesti. Sve je to dugo trajalo, i prošlo je vremena prije nego što se dovukao do izlaza.
Treskom su se zatvorila vrata, nestalo je zvukova berlinske ulice, glasova ljudi i automobilskih sirena, kao da se prostorija hermetički zatvorila.
– Pođite za njim, slobodno. Bit će mu drago, sigurno dugo nije sreo nikog iz Jugoslavije.
Rudi ni samom sebi ne bi poslije mogao objasniti zašto je poslušao biljetera. Samo je istrčao van, i samo što se nije sudario s Wilhelmom Furtwänglerom, koji jedva da je odmakao nekoliko koraka niz ulicu.
– Oprostite, maestro…
Rekao mu je da muzici nema spasa. Beethoven je mrtav, i to mu je rekao, jer je Rudijev nećak, genijalni sarajevski mladić, koji je dvojio da li da studira šumarstvo ili filozofiju, stradao u esesovskoj, nacističkoj uniformi, dok je pretrčavao između dva stoga sijena. Vi to ne možete shvatiti, rekao je Furtwängleru, dok su stajali tu na ulici.
Starac ga je poslije odveo u čajdžinicu, odmah iza ugla, u zgradi u kojoj je stanovao dok bi boravio u Berlinu.
Sjedili su do prozora, i pili ruski čaj.
Rekao mu je da uskoro odlazi u Baden Baden. Muče ga zglobovi, prijat će mu banjske vode i klima, koja, međutim, nije blagodarna kao nekad. A što se Beethovena tiče, rekao mu je, sasvim je moguće, čak je i vjerojatno, da je Beethoven mrtav. Više od stotinu godina je mrtav. Ali ni drugi nisu ništa življi, premda se kreću, plaze zemljom. I pate! To je Furtwängler naglasio: patnja nipošto ne može biti potvrda da je čovjek živ. Samo glazba može dokazati kako postoje znakovi života među ovim stijenjem, rekao je Furtwängler. Ali i ako nije tako, ako ni glazbe više nema, nemojte zbog toga žaliti. Barem vi Jugoslaveni nemate razloga žaliti za Beethovenom. Vi, naime, imate more. A u kasna ljetna doba, baš sada, krajem kolovoza, pred zoru se digne vjetar, i tad valovi udaraju o stijene ispod dubrovačkog hotela, i zvuk je to dostojan Beethovena, iako lišen glazbene forme i harmonije. Šteta što gospodin Arnold Schoenberg – čuli ste za tog Bečliju? – nije ljetovao u Dubrovniku, jer da jest, shvatio bi da je njegova glazba suvišna, pored valova koji udaraju o dubrovačko stijenje i proizvode taj savršeni, atonalni zvuk, usporediv s Beethovenom. Stoga mislim, rekao je maestro Furtwängler Rudiju, dok su u čajdžinici na uglu pili ruski čaj, da vi Jugoslaveni ne biste trebali žaliti za Beethovenom.
A što se tiče oboista, fagotista, možda i flautista, učinio sam što sam mogao, rekao mu je Furtwängler, ali ne kažem da mi je savjest mirna. Nakon svega, samo hulje još spominju mirnu savjest. I naravno da žalim vašega nećaka. Toliki su mladi ljudi, rekao mu je Furtwängler, životom platili ono što ste vi upravo nazvali smrću Beethovenove glazbe. Ja mogu samo da žalim, ništa drugo.
A onda mu je ispričao priču o Karlu Holbeinu, silno darovitom dječaku, koji je, bez obzira na silno prezime, bio siromašak, pekarev sin, Židov. To vam je taj židovski smisao za humor, rekao mu je Furtwängler, da najveća sirotinja uzima takva prezimena. Karl Holbein imao je savršeni sluh: budio ga je zuj komarca u drugoj sobi. I bio je idealno muzikalan: glazbu je mogao čuti izvan zadanih tempa i skladateljevih uputstava, onakvu kakva nikada nije odsvirana i kakva bi glazba mogla biti, kada bismo imali savršen sluh i muzikalnost, ali i nešto veće i važnije od toga, rekao mu je Furtwängler, kada bismo imali – imaginaciju.
Židovi su darovitiji za glazbu, rekao je Furtwängler, zato što Židovi, općenito, imaju snažniju imaginaciju. Ona je rođena iz straha, koji se prenosi s koljena na koljeno, desetinama naraštaja, od pradjedovskoga grijeha i razapinjanja Sina Božjega. Židovi se plaše, i obično imaju razloga za svoj strah, plaše se onoga što bismo im mi mogli učiniti, ali se plaše i nemilosrdnoga starozavjetnog Boga, što im onda raspaljuje maštu. I iz tog zamišljanja svih užasa i nesreća koje bi im se mogle dogoditi, govorio mu je Furtwängler, rađa se poseban talenat zamišljanja onoga što je Beethoven čuo u Devetoj simfoniji, ali nije znao, ili nije mogao precizno napisati.
Mali Karl Holbein zamišljao je Beethovena. I Čajkovskog, i nesretnoga Gustava Mahlera, i slatkoga Mozarta je, također, savršeno znao imaginirati… Ali imao je drukčije ambicije. Nije htio postati veliki dirigent, što sam ja želio i čemu sam ga pokušavao učiti, nego je htio svirati prvu violinu u Berlinskoj filharmoniji.
Bio mi je učenik, i štićenik – govorio je Wilhelm Furtwängler – ali ga nisam mogao zaštititi. Rekao sam mu: sine, idi u Švicarsku, idi u Ameriku, gdje god te noge nose, svugdje ćeš imati kruha, bit ćeš slavan, veliki violinist, a jednom kad odrasteš, shvatit ćeš da je za tebe još nešto osim violine, samo odlazi odavde, nije za tebe Njemačka.
A za vas jest?, uzvraćao je vragolasto, govorio je Furtwängler Rudiju o Karlu Holbeinu. To ime mu nije bilo znano, htio je maestra nešto o njemu pitati, ali on se nije zaustavljao sve do kraja njegova Holbeinova životopisa.
Za mene Njemačka jest, da, ali za tebe nije!, vikao je slavni dirigent na dječaka, vikao je i na Rudija, prepričavajući mu njegov život.
Ja sve to ne želim, smiren je ostajao Holbein. Želim tek to da postanem prva violina u vašem orkestru. Ako vi pođete u New York, ako u Londonu prihvatite mjesto šefa filharmonije, ako odete na Mjesec, ići ću za vama…
Ali Wilhelm Furtwängler, kao što će pisati u svim njegovim biografijama, nije želio napustiti Njemačku. Dirigirao je pred publikom, dok je u prvome redu sjedio Adolf Hitler, okružen svitom odabranih njemačkih zlotvora, i pretpostavljao je maestro kako će sve to završiti, i potvrđivao je sad to Rudiju, priznavao mu je svoj grijeh, ali iz Njemačke nije htio otići. Vjerovao je da mu nigdje, osim u Njemačkoj, neće biti omogućeno da dirigira Devetu simfoniju onako kako on to želi, mimo uputa o tempu i davno prihvaćenih navika lijenoga glazbenog duha iskvarene Europe. Tom Europom, i Amerikom, desetljećima već vlada Arturo Toscanini, koji i nije dirigent, nego jedan jeftini metronom, koji razmahuje za pultom, samo da glazbenici ne izgube ritam. A takvih je dirigenata bilo, govorio je Furtwängler Rudiju, u svakoj robijašnici, na željezničkoj pruzi koju grade zatvorenici, dok im dirigent diktira ritam, kada će svi skupa podignuti tešku čeličnu šinu, i kada će je spustiti na pragove. Znate li zašto Amerikanci tako vole Toscaninija, ljutito je pitao Rudija, zato što on i Mozarta pretvara u crtački blues. A što s Beethovenom radi, o tome ne bih ni govorio, rekao mu je Furtwängler. I bolje je za sve nas ako ste vi u pravu, ako je doista Beethoven mrtav.
Zbog Toscaninija, tog nagluhog talijanskog metuzalema, i zbog Toscaninijevih učenika, Wilhelm Furtwängler nije mogao otići iz Njemačke. Kao što zbog njega, najvećega dirigenta našeg vijeka, Židov Holbein nije mogao pobjeći pred nacistima. Maestro mu je htio pomoći, ali nije mogao. Da je otišao, rekao je to Rudiju, bio bi gastarbajter, od kojeg bi tražili da dirigira kao Toscanini. Gastarbajter radi onako kako mu se naredi, rekao je Rudiju, pogledajte samo te mladiće koji po Berlinu kopaju kanale. Zar mislite da bi im njihovi gazde dozvolili da kopaju na neki drukčiji, svoj način?
Karl Holbein nije svirao fagot, obou, možda flautu, i uzaludno je bilo sve. Bio je samo učenik slavnoga Wilhelma Furtwänglera, koji mu je pribavio krivotvorene dokumente, na ime nekoga arijevskog dječaka, stradalog u prometnoj nesreći. Hodao je Berlinom bez obaveznog znaka Davidove zvijezde, sve dok ga netko nije prepoznao i prijavio Gestapou. Maestro Furtwägler je molio da ga poštede, govorio da nikada nije imao darovitijeg učenika, telefonirao Goebbelsu, ali se Goebbels nije javljao na telefon. Bilo je uzalud, jer Holbein nije svirao fagot, obou, možda flautu, tako da će Beethoven i bez njega biti jednako savršen.
Da je netko drugi skrivao Židova i još mu nabavljao falsificirane dokumente, u najsretnijem slučaju po sebe završio bi u logoru. Nikome, osim Furtwängleru, u cijeloj Njemačkoj nije bilo dopušteno da nekažnjeno sakriva Židove, i još hvali njihov glazbeni dar.
Tako je rečeno Wilhelmu Furtwängleru, to je on, od riječi do riječi, prenio Rudolfu Stubleru, koji je ove događaje prepričavao u vrijeme porodičnih okupljanja, kad bi se netko ženio ili bismo nekoga sahranjivali. U Stublera se, kao što je zabilježeno i kao što potvrđuje finale porodične povijesti, mnogo više sahranjivalo, nego što se vjenčavalo.
Dopustili su mu i to da ostane nasamo s Karlom Holbeinom – ili s Judom Izraelom Holbeinom, kako će u službenim papirima mladić biti zaveden, izmišljenim imenima, koja su nacistima, bit će, zvučala uvredljivo – i jedino što je tad mogao učiniti bilo je da iz svoje aktntašne izvadi list papira i naliv perom na njemu crnom tintom ispiše objavu kojom se Karl Holbein postavlja na mjesto koncertmajstora i prve violine Berlinske filharmonije.
Sutradan bio je Karl Holbein samo glava među tisućama glava u stočnom vagonu, koji je ljude prevozio na istok. Karl Holbein završio je u logoru, Furtwängler nije saznao kojem, i maestro će još dugo, uzaludno, moliti Goebbelsa, Goeringa, sve bliske Führeru, da učine nešto, da spasu njemačkoga glazbenog genija. Možda je on Židov, ponavljao je Furtwängler, i govorio Rudiju u malenoj berlinskoj čajdžinici, možda je Holbein Židov, ali glazba koju Holbein zamišlja njemačka je glazba. Najveća njemačka glazba našega doba. Tako je govorio Furtwängler, ali više ga nije imao tko čuti. Kotač povijesti nastavio se okretati, a njemu je na savjesti ostao jedan bezazleni mladić, koji je sanjao o tome da bude prva violina u orkestru kojim maestro dirigira. Za taj je san bio spreman umrijeti.
A čim je netko spreman umrijeti za svoj san, mora postojati i onaj na čiju će savjest pasti njegov život. Da je Wilhelm Furtwängler bio spreman napustiti Njemačku, što je, uostalom, od njega očekivala čitava kulturna Europa, Karl Holbein ostao bi živ, jer bi pošao za njim. Istina je, međutim, i to da bi tada u logoru završili oboist, fagotist, a možda i jedan flautist…
– Ali znate li što ću vam reći, dragi gospodine, mislio sam o tome dugo, i sada znam: Karl Holbein umro je sretan, jer se u ćeliji berlinskoga zatvora ispunio njegov san. Posao je prva violina i koncertmajstor Berlinske filharmonije, što mu je osobno potpisao i svojom umjetničkom čašću ovjerio Wilhelm Furtwängler. Ostvario mu se san, i nije se stigao razočarati. Da je bilo drukčije, da je Karl Holbein zasvirao u filharmoniji, svakako bi doživio velike trenutke, doživio bi veliku glazbu, jer tada, kao što biste vi rekli, ni Beethoven ne bi bio mrtav, ali bi istovremeno doživio i onu vrstu razočaranja koja bi nužno raskrila, obesmislila, razorila njegov san. Shvatio bi kako u tom snu i nije bilo smisla, kako ne znači mnogo, pred dragim Bogom, ukoliko u njega vjerujete, i pred glazbom, postati prva violina Berlinske filharmonije, kao što ne znači mnogo, gotovo ništa, biti njezin dirigent. Sve je to sitno, neznatno, ali mi kao ljudi za veće i ne znamo. To je ono za što je sretan umro Karl Holbein. Trenutak prije nego što bi se razočarao u svoj san…
Pripovijedao je tako starac, Rudi je najprije bio fasciniran njime, gledao je te ruke, zamišljao kako Furtwängler maše njima, u misli mu je dolazila glazba koju je mogao slušati samo na radiju i s gramofonskih ploča, i sada je pokušavao pred oči dozvati kojim je pokretima maestro dozivao tu glazbu; ali onda ga je spopala tuga za tog mladića, Karla Holbeina, koji nije bio te sreće da svira obou, i osjećao je sućut za maestra koji se brinuo za njega, i činio je sve da Holbein preživi pogrome; no kada mu je Furtwängler u ćeliji potpisao postavljenje, i kada je pobjedonosno ustvrdio da je mladi violinist umro sretan, jer se nije razočarao u svoje snove, Rudi je odjednom poželio da udari Wilhelma Furtwänglera, da ga udari snažno, pesnicom, i da u tom udarcu bude sabrano sve ono što se njemu, Rudolfu Stubleru, dogodilo od toga 1. rujna 1939…
Dok je putovao vlakom, koji je sve sporije milio kroz opustošenu i podijeljenu Europu, u kojoj se, još uvijek, svatko plašio svakoga, najviše se, ipak, plašeći vlastite prošlosti, i onih koji su joj, možda, svjedočili, Rudiju je na um palo kako je, možda, riječ o jednoj velikoj prevari. Taj starac možda nije Wilhelm Furtwängler – uostalom, zar bi ga slavni dirigent zvao na čaj, da mu ispriča svoj život – nego je prevarant, lažov, koji je svoj vijek proživio lažući o sebi. Propalica i potukač, mijenjao je uloge i maske, preuzimao sudbine i identitete slavnih ljudi, živio od tuđe genijalnosti, mučeništva i žrtve za domovinu, i redovno bi počeo sličiti na onoga čijim se imenom i djelom predstavljao. Mogao je, u mladosti, biti Ernst Toller, Rudolf Valentino ili ludi ruski šahist Aleksandar Aljehin, kasnije Goeringov zet, jugoslavenski princ Đorđe Karađorđević, kojega je vlastohlepni mlađi brat proglasio neuračunljivim i zatvorio ga u ludnicu, ruski pisac Ivan Bunjin, a sad je, evo, slavni dirigent Wilhelm Furtwängler, Toscaninijev konkurent za najboljeg dirigenta našega vijeka, koji, međutim, za razliku od njega dirigira glazbu onako kako je zamišljena, a ne kako je napisana, uvlači se u Beethovenovu, Sibeliusovu, Mahlerovu dušu, popravlja im tempa, mijenja strukturu, i preinačuje partiture u duhu njihove genijalnosti, opismenjuje genije europske glazbe…
Ovu posljednju ulogu stari prevarant maestralno igra, razmišlja Rudi dok putuje u praznom kupeu, vlaka na liniji München – Salzburg – Beč. Objašnjava ono što bi ljudima trebao da objasni Wilhelm Furtwängler, i tako spašava europsku glazbu. Da nije varalice kojoj će on, Rudolf Stubler, u očaju reći da je Beethoven mrtav, jer je mrtav njegov nećak Mladen, koji je u uniformi esesovskog vojnika pretrčavao od jednoga do drugog plasta sijena, vjerujući, naivno, da će ga plast zaštititi od partizanskoga rafala, više nikada on ne bi mogao slušati Devetu Beethovenovu, i gasio bi, noću, Radio Berlin, čim bi spiker najavio Furtwänglera. Da nije staroga berlinskog varalice i ciničnoga biljetera, koji je njega, stranca i Jugoslavena, upoznao s njime, kao da je Wilhelm Furwangler lično, glazba bi danas bila mrtva. Za Rudolfa Stublera glazba bi bila mrtva, a možda i za druge kojima se stari prevarant predstavljao kao Furtwängler. Tko zna kolike je ljude tako prevario, možda njih stotinu, možda nekoliko stotina, a možda je i tisuću ljudi, čitavu diviziju građana, prevario storijom o svojoj nečistoj savjesti i o genijalnome židovskom violinistu Karlu Holbeinu, koji je imao samo jednu želju – da postane prva violina Berlinske filharmonije – i on mu je, Furtwängler, tu želju ispunio?
Rudi je mislio dalje: a što ako se prevarant zatvorskim čuvarima predstavio kao slavni dirigent, i ako je on Karlu Holbeinu potpisao lažno postavljenje, i tako ga, pred deportaciju u Auschwitz, učinio najsretnijim Židovom i glazbenikom na svijetu? Ako je njegov životni san ostvaren na prevaru, ako uopće nije ostvaren, ali Holbein toga nije bio svjestan, je li varalica učinio nešto dobro ili nešto loše? I hoće li povijest, ako je riječ o povijesnim činjenicama, Wilhelmu Furtwängleru u zasluge pripisati ono što je u njegovo ime učinio netko drugi? Na kraju, je li pred Bogom – a Rudi u svakom trenutku svoga putovanja i svoga svjesnog života, sve do upokojenja u prosincu 1976. ne sumnja da Bog postoji i da upravlja životnim putanjama svih ljudi – je li, dakle, pred Bogom Furtwängler iskupljen, jer ga je iskupio netko tko se lažno koristio njegovim imenom?
Jedino što se nije uklapalo, i što ga je u cijeloj stvari mučilo, bilo je to što je starac i sebi i Rudiju platio čaj. Vi ste putnik, rekao je Furtwängler Rudiju, nije vaše da plaćate. Kada ja budem putnik, vi ćete meni platiti čaj.