Životi naši kakvi li su?
Stvarni li su il’ nestvarni?
Epizode li su ili jedan tren iz bajki…
Dok u Poljskoj, blizu Krakowa, nacisti svijet naš dehumaniziraju plinom čisteć ga od štetočine, dječaka bucmastog, mrkog, očiju crnih
u Bosni, blizu Foče, djevojčicu bucmastu, mrku, s dva komada mraka u glavi
i bijelom maramom majka posla s košarom punom hrane u posjetu baki.
Idući tako dijete se ogluši na savjet: dugo je i naporno ići samo njivama
ipak ću brža biti ako se uputim šumom. Šuma nikad nije sama, govorila je majka, svakakve tamo životinje ima, u ovim ratnim vremenima, kad cijeli je svijet velika fronta. Svako se i svašta krije među stablima.
Bolećiv samo je jednu molitvu srico:
kad već ja neprijatelju padoh u ruke,
samo nek pjesme moje netaknute ispod kamena stoje.
Barem one da dočekaju slobodu, tek ćemo tada drugovi moji, mi sadašnji, okovani, biti važni, tada će preživjeli znati kako smo i u času smrti naše u revoluciju vjerovali.
Klečući nešto mrmljaju u bradu, reklo bi se posljednji put da mole. Iako su komunisti i oni znaju da Bog milostiv je i prihvata On pokajanje, čak i u trenutku pred samu smrt. Oni griješili su, revoluciju digli čak i protiv Njega, no ljubavlju Uzvišeni darovao sve je ljude, pa nek je sada i vojnici što ih zarobiše pokažu kao što oni iz srca komunizam i bezbožništvo svoje tjeraju Njime i molitvom Njemu…
Neće vam to pomoći – izađe iz guste brade. Neće da ste mi svi otpali od matere. Maši se bradonja za revolver, nikad okađen. Skoro je sjedio u Foči. Za istim stolom kartaju italijanski oficir, ustaški prvak i on, kraljev odani vojnik.
Među njima ne cvjetaju ruže, ali se svesrdno potpomažu jer mnoga je zvjerka u šumi našla dom.
Ruke prane vodom iz Rima imaju posebnu mekoću. Dalek je to svijet, civilizirana Europa i tamo voda teče iz česme i ruke se često peru. Takve se, svilene i meke na rame hrvatsko i rame srpsko spuštaju ruke, dok se darivaju.
Ustaša četniku novi, neokađen pištolj iz korica izvadi,
a četnik uštaši iz desne čizme dade ko britvu oštru kamu.
Čula je pucnje negdje u blizini, i košaru punu hrane ručicama jače stisla.
Ipak je ona samo djevojčica bucmasta i niko je dirati neće.
Što bi, nikome ništa skrivila nije.
A dobro je kada se u šumi puca, svaka će pobjeći zvijer i do bake će stići lako. Minuše pucnji i sve kao da zamrije, korakne polako i dah joj stade kad šaka gruba njeno uhvati rame.
Baš kad, vraćajući pištolj sad već više puta provjeren na djelu u korice,
izdade naredbu da posljednjeg živog zatvorenika iznad jame potčinjeni pridrže, maši se za čizmu, al’ tamo ne bi kame…
Razljuti sebe jer tako skupu oštricu mrskom ali nužnom savezniku je dao. Zatraži tuđi kakav bilo nož.
Čula je neko tupo ridanje, i nije znala ko bi mogao tako plakati.
Već ju je rame boljelo od čvrstog stiska i htjela bi košaru punu na zemlju da spusti.
Hodajuć, korakom sitnim zagleda svoje kaljave opanke,
trznu je šaka iznenadno, podiže glavu i ugleda,
kako visi tijelo nad jamom.
To je onaj što tupo ridao je, jer takav je zvuk čovjeka što plakao bi
al’ ne mogu hrđavim nožem iz glave izvađene plakati
oči…
Kad prevuče tupilom po žrtvinom vratu uvjereno reče
da i po Božijem svetom i ljudskom zakonu postupa:
e haj sad pjevaj o Marksu.
Opet se ču tupo ridanje, lice se dječje ukoči i padaše,
padaše suzice
natapajuć maminu hranu poslanu baki u košari.
Kakvo je to dijete, šta radi tu, progovori iz brade
i jednim pokretom ruke s dječje glave skide maramu bijelu.
Nemoć joj prođe rukama i košara s hranom u jamu pade.
Oči dječje drugačije sijaju kada se tijelo s dušom rastaje.
Otra nož,
obrisa ruke,
marama bijela
crvena postade…
Pričaše ljudi u selu Vrbnice,
a i Fočom se pronio glas,
ne dajte djeci da sama hodaju šumom,
od vuka gora je krvava crvenkapa.
Jame ona čuva, a jama je gore mnogo. U njima duše nesmirene su…
krvava crvenkapa šumom,
ljudi,
košaru punu očiju
iskopanih
nosi
i vazda joj s čela nožem urezana
zvijezda petokraka
krvari.
Je li sve ovo bila bajka kojom se stariji trebaju uplašiti
ko djeca kad ih smiruje baka,
jer mnogo se ljudi balkanskih od devedesetih do danas u zvjerinje odmetnulo i mnoga je šuma postala grad, a grad je mnogi u šumu preteko
i niko se više ne plaši da oči drugom
iskopa…
Ni pisac redova ovih ne zna šta tačno je čuo,
pa zapisao,
a šta je izmaštao.
Samo ga neki strah, ko zima kad u kosti uđe, često prodrma
i hladno mu je,
iako soba uvijek istu temperaturu ima,
a još je daleko proljeće, još je daleko kad nam šume Goranove ozelene…
još je, velim, daleko Goranovo proljeće, al’ se sprema…
sprema se i uvijek je pripravan neki Brada
u jamu bacati
pjesnike…
Velim, ponovno, još je daleko Goranovo proljeće,
tako daleko da možda nikad doći neće,
jer Ivan Goran Kovačić nije ubijen, sada te davne i davno zaboravljene 1943.
da bi se danas, 2024. pjesniku jednom
— što Goranovu Jamu čitao je plačući kad godina imao je
kao i onaj, u plinskoj komori Auschwitza ugušeni, bucmasti, mrki, očiju crnih dječak,
kad godina imao je kao i ona djevojčica bucmasta, mrka,
s dva komada mraka u glavi,
koja hoda šumom dok joj s čela nožem urezana
zvijezda petokraka
krvari
— zabranilo da njegova zbirka za nagradu konkuriše,
jer on,
eto,
zbog imena svog vjerovatno na hrvatskom
ne piše…
Ponovno neki knjigocionalista,
pjesničke nade ruši i vjeru u bolje sutra, i san da će nas
i osakaćenu planetu ovu spasiti knjige.
U svijetu se ovom prečesto jama otvara nova
bljujući
sve što Goran iz ljutoga pera tukao je.
Upozoravaju nas, nacionalistički kerberi, da sad nama,
isti onaj nož što pjesniku vrat prereza, pod grlom stoji,
pa ako klat će nas u slučaju svakom, onda jezik kojim govorimo
po nacionalnosti moramo imenovati,
jer stradanje naše samo se jezikom našim smije i može opjevati…
Pa zar me, ljudi Božji, vi zaista ne shvaćate?
Isti sam ja kao i Ivan.
Istina je, ne velim da sam Hrvat,
ali to se, zar ne, na konkursu i ne traži?
Ja sam kao i Kovačić,
samo
pjesnik.
I kako vi i zašto ne date da pjesme koje pišem
za nagradu konkurišem?
Zar jezik nije isti u Hrvatskoj,
i ovdje gdje živim i dišem i ubrzano
— zbog svih vas čuvara čistih jezika i nacija čistih — umirem u,
kakvog li apsurda,
gle čuda,
zemlji smrti Goranove?
Sve napisano ste razumjeli,
pa kako onda, recite mi,
i ja,
kao i vi,
hrvatskim jezikom ne pišem…
Barem bi zbog velikog djela Kovačićevog trebalo prihvatiti da
jedan smo prostor i jedan jezik smo,
iako različita nadjenusmo im imena…
Šta li bi i vama i meni na sve ovo,
da iz jame očima vidjeti može,
da iz groba ustati može
Ivan Goran Kovačić, pjesnik, rekao?
U čiju je jamu palo Goranovo proljeće
Životi naši kakvi li su?
Stvarni li su il’ nestvarni?
Epizode li su ili jedan tren iz bajki…
Dok u Poljskoj, blizu Krakowa, nacisti svijet naš dehumaniziraju plinom čisteć ga od štetočine, dječaka bucmastog, mrkog, očiju crnih
u Bosni, blizu Foče, djevojčicu bucmastu, mrku, s dva komada mraka u glavi
i bijelom maramom majka posla s košarom punom hrane u posjetu baki.
Idući tako dijete se ogluši na savjet: dugo je i naporno ići samo njivama
ipak ću brža biti ako se uputim šumom. Šuma nikad nije sama, govorila je majka, svakakve tamo životinje ima, u ovim ratnim vremenima, kad cijeli je svijet velika fronta. Svako se i svašta krije među stablima.
Bolećiv samo je jednu molitvu srico:
kad već ja neprijatelju padoh u ruke,
samo nek pjesme moje netaknute ispod kamena stoje.
Barem one da dočekaju slobodu, tek ćemo tada drugovi moji, mi sadašnji, okovani, biti važni, tada će preživjeli znati kako smo i u času smrti naše u revoluciju vjerovali.
Klečući nešto mrmljaju u bradu, reklo bi se posljednji put da mole. Iako su komunisti i oni znaju da Bog milostiv je i prihvata On pokajanje, čak i u trenutku pred samu smrt. Oni griješili su, revoluciju digli čak i protiv Njega, no ljubavlju Uzvišeni darovao sve je ljude, pa nek je sada i vojnici što ih zarobiše pokažu kao što oni iz srca komunizam i bezbožništvo svoje tjeraju Njime i molitvom Njemu…
Neće vam to pomoći – izađe iz guste brade. Neće da ste mi svi otpali od matere. Maši se bradonja za revolver, nikad okađen. Skoro je sjedio u Foči. Za istim stolom kartaju italijanski oficir, ustaški prvak i on, kraljev odani vojnik.
Među njima ne cvjetaju ruže, ali se svesrdno potpomažu jer mnoga je zvjerka u šumi našla dom.
Ruke prane vodom iz Rima imaju posebnu mekoću. Dalek je to svijet, civilizirana Europa i tamo voda teče iz česme i ruke se često peru. Takve se, svilene i meke na rame hrvatsko i rame srpsko spuštaju ruke, dok se darivaju.
Ustaša četniku novi, neokađen pištolj iz korica izvadi,
a četnik uštaši iz desne čizme dade ko britvu oštru kamu.
Čula je pucnje negdje u blizini, i košaru punu hrane ručicama jače stisla.
Ipak je ona samo djevojčica bucmasta i niko je dirati neće.
Što bi, nikome ništa skrivila nije.
A dobro je kada se u šumi puca, svaka će pobjeći zvijer i do bake će stići lako. Minuše pucnji i sve kao da zamrije, korakne polako i dah joj stade kad šaka gruba njeno uhvati rame.
Baš kad, vraćajući pištolj sad već više puta provjeren na djelu u korice,
izdade naredbu da posljednjeg živog zatvorenika iznad jame potčinjeni pridrže, maši se za čizmu, al’ tamo ne bi kame…
Razljuti sebe jer tako skupu oštricu mrskom ali nužnom savezniku je dao. Zatraži tuđi kakav bilo nož.
Čula je neko tupo ridanje, i nije znala ko bi mogao tako plakati.
Već ju je rame boljelo od čvrstog stiska i htjela bi košaru punu na zemlju da spusti.
Hodajuć, korakom sitnim zagleda svoje kaljave opanke,
trznu je šaka iznenadno, podiže glavu i ugleda,
kako visi tijelo nad jamom.
To je onaj što tupo ridao je, jer takav je zvuk čovjeka što plakao bi
al’ ne mogu hrđavim nožem iz glave izvađene plakati
oči…
Kad prevuče tupilom po žrtvinom vratu uvjereno reče
da i po Božijem svetom i ljudskom zakonu postupa:
e haj sad pjevaj o Marksu.
Opet se ču tupo ridanje, lice se dječje ukoči i padaše,
padaše suzice
natapajuć maminu hranu poslanu baki u košari.
Kakvo je to dijete, šta radi tu, progovori iz brade
i jednim pokretom ruke s dječje glave skide maramu bijelu.
Nemoć joj prođe rukama i košara s hranom u jamu pade.
Oči dječje drugačije sijaju kada se tijelo s dušom rastaje.
Otra nož,
obrisa ruke,
marama bijela
crvena postade…
Pričaše ljudi u selu Vrbnice,
a i Fočom se pronio glas,
ne dajte djeci da sama hodaju šumom,
od vuka gora je krvava crvenkapa.
Jame ona čuva, a jama je gore mnogo. U njima duše nesmirene su…
krvava crvenkapa šumom,
ljudi,
košaru punu očiju
iskopanih
nosi
i vazda joj s čela nožem urezana
zvijezda petokraka
krvari.
Je li sve ovo bila bajka kojom se stariji trebaju uplašiti
ko djeca kad ih smiruje baka,
jer mnogo se ljudi balkanskih od devedesetih do danas u zvjerinje odmetnulo i mnoga je šuma postala grad, a grad je mnogi u šumu preteko
i niko se više ne plaši da oči drugom
iskopa…
Ni pisac redova ovih ne zna šta tačno je čuo,
pa zapisao,
a šta je izmaštao.
Samo ga neki strah, ko zima kad u kosti uđe, često prodrma
i hladno mu je,
iako soba uvijek istu temperaturu ima,
a još je daleko proljeće, još je daleko kad nam šume Goranove ozelene…
još je, velim, daleko Goranovo proljeće, al’ se sprema…
sprema se i uvijek je pripravan neki Brada
u jamu bacati
pjesnike…
Velim, ponovno, još je daleko Goranovo proljeće,
tako daleko da možda nikad doći neće,
jer Ivan Goran Kovačić nije ubijen, sada te davne i davno zaboravljene 1943.
da bi se danas, 2024. pjesniku jednom
— što Goranovu Jamu čitao je plačući kad godina imao je
kao i onaj, u plinskoj komori Auschwitza ugušeni, bucmasti, mrki, očiju crnih dječak,
kad godina imao je kao i ona djevojčica bucmasta, mrka,
s dva komada mraka u glavi,
koja hoda šumom dok joj s čela nožem urezana
zvijezda petokraka
krvari
— zabranilo da njegova zbirka za nagradu konkuriše,
jer on,
eto,
zbog imena svog vjerovatno na hrvatskom
ne piše…
Ponovno neki knjigocionalista,
pjesničke nade ruši i vjeru u bolje sutra, i san da će nas
i osakaćenu planetu ovu spasiti knjige.
U svijetu se ovom prečesto jama otvara nova
bljujući
sve što Goran iz ljutoga pera tukao je.
Upozoravaju nas, nacionalistički kerberi, da sad nama,
isti onaj nož što pjesniku vrat prereza, pod grlom stoji,
pa ako klat će nas u slučaju svakom, onda jezik kojim govorimo
po nacionalnosti moramo imenovati,
jer stradanje naše samo se jezikom našim smije i može opjevati…
Pa zar me, ljudi Božji, vi zaista ne shvaćate?
Isti sam ja kao i Ivan.
Istina je, ne velim da sam Hrvat,
ali to se, zar ne, na konkursu i ne traži?
Ja sam kao i Kovačić,
samo
pjesnik.
I kako vi i zašto ne date da pjesme koje pišem
za nagradu konkurišem?
Zar jezik nije isti u Hrvatskoj,
i ovdje gdje živim i dišem i ubrzano
— zbog svih vas čuvara čistih jezika i nacija čistih — umirem u,
kakvog li apsurda,
gle čuda,
zemlji smrti Goranove?
Sve napisano ste razumjeli,
pa kako onda, recite mi,
i ja,
kao i vi,
hrvatskim jezikom ne pišem…
Barem bi zbog velikog djela Kovačićevog trebalo prihvatiti da
jedan smo prostor i jedan jezik smo,
iako različita nadjenusmo im imena…
Šta li bi i vama i meni na sve ovo,
da iz jame očima vidjeti može,
da iz groba ustati može
Ivan Goran Kovačić, pjesnik, rekao?