Kad treba “ubit’ vrijeme”, obično odem u shopping mall. Parkiram se na mjesto predviđeno za invalide. Pažnju sistematično usmjeravam na odjevne predmete od džinsa. To je neka vrsta moje meditacije. Sve ove kanadske godine liječim tu svoju traumu tako što tražim farmerke koje sam nesretnim slučajem izgubio u ratu.
Moja omiljena prodavnica zove se Pobjednici.
Kad uđeš u Pobjednike, odmah te dočeka muški odjel u kojem, na dugoj samostojećoj metalnoj vješalici, vise farmerke sortirane po veličini, stilu i kroju, od onih sa širokim nogavicama, do modernijih, takozvanih slim fit i slim straight. Ove moje što sam izgubio bile su slim straight. To je stil koji čovjeka čini mršavijim, ako se tako može reći, izgledaš kao da si izgubio par kilograma, a tkanina nije skroz zalijepljena za kožu kao kod drugih modernijh krojeva. Volim ovo mjesto jer vam niko od prodavača ne prilazi s dosadnim pitanjima, a meni je najgore od svih ono: “Gospodine, jeste li našli ono što tražite?”
Prvo preletim očima preko svih izloženih modela. Fokusiram se na nijanse plave. Pažljivo pogledam svaki par, osjetim materijal pod prstima, nekad ih okrenem više prema svjetlu i tako redom. Nikad nisam našao tu nijansu plave koju nosim u sjećanju.
Kad god sam u shoppingu, pomislim da su možda nekim čudom, nekim brodom koji je lutao Atlantikom sve ove godine, konačno stigle. To mi uliva nadu i oslobađa me stresa. To je moja terapija.
Bio je januar, hladan i oštar. Nebo čeličnoplave boje, samo poneka suha pahuljica zaluta kao da je ostala od juče, i dugo stoji na smrznutoj zemlji prije nego što nestane zauvijek.
Iz Ankone stigla humanitarna pomoć. Velika avionska paleta sa naslaganim papirnim vrećama mlijeka u prahu.
Vjerovatno je trebalo da stigne prije Nove godine, ali rat je, pošiljke kasne. Spustili smo je pažljivo velikim viljuškarom ispred hangara na kraju piste. Skinuli smo plastičnu foliju, a vreće s mlijekom složili u skladište. Na paleti je ostao kockasti sanduk, jedan od onih klasičnih sanduka od šperploče koji se koristi za avionski transport. Na poklopcu, kao žigom utisnuto, pisalo je crnim slovima Made in Italy. Kad smo odvrnuli šarafe i skinuli poklopac, umjesto očekivanih konzervi i omiljenog feta sira, prebrojali smo sedam pari muških lakovanih cipela i jedne farmerke fino složene u šuškavoj kesi od celofana. Kao da su bile namijenjene Snježaninim patuljcima, najveći broj cipela koji smo našli bio je 37. Znao sam samo jednog čovjeka u Sarajevu koji nosi broj 37. Upoznali smo se na Skenderiji kad smo iznajmljivali klizaljke. Njemu bi sigurno odgovarale, iako bi ‘93 u Sarajevu bilo suludo vidjeti muškarca kako bježeći od snajpera pretrčava ulicu u crnim lakovanim italijanskim cipelama.
Da me sad ubiješ, ne bih znao reći kako baš mene zapadoše te farmerke, al’ znam da sam na sebi tad imao jedne jedine, stare 501, izlizane i istanjene kao flis papir, i samo je bilo pitanje dana kad će se raspasti i pretvoriti u prah.
Ne sjećam se da sam u Sarajevu ikad kupio pantalone po mjeri. Za potkraćivanje i sužavanje išao sam kod teta Marijane. Teta Marijana je bila mamina prijateljica iz Hrasnog. Bavila se šivanjem ženske odjeće po mjeri, radila razne vrste prepravki, od kućnih haljina do svečanih vjenčanica, podrubljivala zavjese, navlake i presvlake. Samo je ona znala suziti leviske a da originalni šav ostane netaknut.
Kako god, ove moje nove humanitarne farmerke nije trebalo ni skratiti ni suziti, a da ih je kojim slučajem vidjela, teta Marijana bi sigurno naglasila da su skrojene od prefinjenog kuhanog teksasa i da zato tako fino padaju.
Boju mojih novih farmerki od kuhanog teksasa, dotad neviđenu kod nas, bilo je nemoguće opisati jednom riječju.
Eh, da je bar neko rekao hirurgu kad je po dužini makazama sjekao moje krvlju natopljene nogavice, sačuvao bi sigurno jedan džep ili barem gajku prije nego što ih je bacio u kantu za medicinski otpad.
Da sad imam makar mali komadić tog džinsa, pa da uporedim nijansu plave, da opipam mekoću tkanine, da sam siguran da su to te kad ih ugledam jednog dana kako vise u Pobjednicima.
Dok sam tako sanjario o izgubljenim farmerkama, opuštao se i oslobađao stresa, osjetih kako mi vibrira mobilni u džepu kaputa.
Kerim zove preko vibera.
On, ni zdravo, ni šta ima, nego odmah kaže: “Kad dođeš sljedeći put, idemo na more mojim novim autom.”
“Hoćemo li opet ko i prošle godine, ono krajem juna, pitam ja.”
“U junu je evropsko prvenstvo, kupi kartu za septembar”, kaže Kerim i kao i obično dodade: “Hajd’ sad imam posla, zvaću te kasnije.”
Naravno, ja znam da od toga nema ništa, neće zvati kasnije.
Kad pomislim šta su sve ljudi u ratu izgubili, uhvati me stid što kukam za pantalonama, ali kad sam ih taj dan obukao, nekako se ljudsko dostojanstvo ponovo vratilo u moj život, a od granata oronuli grad izgledao svečanije. A šta su ljudi bez dostojanstva nego obične zvijeri. A kad nas pretvore u zvijeri, mislio sam, onda će im biti lakše da nas sve, bez griže savjesti, potamane kao pacove. Koračao sam sretan i zadovoljan što ću, zahvaljujući njima, još neko vrijeme ostati živ.
I dok gledam sad sve te silne farmerke ispred sebe, rastužim se jer je uskoro Nova godina. Volio bih da mi kum dođe iz Norveške pa da ko nekad proslavimo zajedno.
Tad mi Sarajevo najviše fali, kad obučeš novi đubretarac i taj zadnji dan u decembru provedeš po kafanama. Svako malo sretneš nekog, pa svako svakog pita isto, gdje ćeš za Novu godinu. Pa dobiješ sto poziva ako slučajno nemaš gdje slaviti. Pa svi zovu: dođite kod nas poslije ponoći ako vam tamo gdje budete slavili dosadi.
Zovem kuma, ne javlja se, a i da se javi, znam šta će mi reći: “Nemam, kume, više ni dana godišnjeg.”
Nosim na kasu farmerke, 31/32 – slim straight. Nisu to te, al’ kupim jedan par mjesečno. To mi je sastavni dio terapije.
Kad stignem kući, neću pozvoniti. Otključat ću vrata i trudeći se da me niko ne primijeti, polako na prstima krenuti uz stepenice da ih gore u svojoj sobi okačim na ofinger. Negdje na pola puta uhvatit će me Tanja, kao nekog lopova koji se šunja u gluho doba noći, razvući će svoj široki osmijeh i reći kao i svaki put:
Rebatinke
Kad treba “ubit’ vrijeme”, obično odem u shopping mall. Parkiram se na mjesto predviđeno za invalide. Pažnju sistematično usmjeravam na odjevne predmete od džinsa. To je neka vrsta moje meditacije. Sve ove kanadske godine liječim tu svoju traumu tako što tražim farmerke koje sam nesretnim slučajem izgubio u ratu.
Moja omiljena prodavnica zove se Pobjednici.
Kad uđeš u Pobjednike, odmah te dočeka muški odjel u kojem, na dugoj samostojećoj metalnoj vješalici, vise farmerke sortirane po veličini, stilu i kroju, od onih sa širokim nogavicama, do modernijih, takozvanih slim fit i slim straight. Ove moje što sam izgubio bile su slim straight. To je stil koji čovjeka čini mršavijim, ako se tako može reći, izgledaš kao da si izgubio par kilograma, a tkanina nije skroz zalijepljena za kožu kao kod drugih modernijh krojeva. Volim ovo mjesto jer vam niko od prodavača ne prilazi s dosadnim pitanjima, a meni je najgore od svih ono: “Gospodine, jeste li našli ono što tražite?”
Prvo preletim očima preko svih izloženih modela. Fokusiram se na nijanse plave. Pažljivo pogledam svaki par, osjetim materijal pod prstima, nekad ih okrenem više prema svjetlu i tako redom. Nikad nisam našao tu nijansu plave koju nosim u sjećanju.
Kad god sam u shoppingu, pomislim da su možda nekim čudom, nekim brodom koji je lutao Atlantikom sve ove godine, konačno stigle. To mi uliva nadu i oslobađa me stresa. To je moja terapija.
Bio je januar, hladan i oštar. Nebo čeličnoplave boje, samo poneka suha pahuljica zaluta kao da je ostala od juče, i dugo stoji na smrznutoj zemlji prije nego što nestane zauvijek.
Iz Ankone stigla humanitarna pomoć. Velika avionska paleta sa naslaganim papirnim vrećama mlijeka u prahu.
Vjerovatno je trebalo da stigne prije Nove godine, ali rat je, pošiljke kasne. Spustili smo je pažljivo velikim viljuškarom ispred hangara na kraju piste. Skinuli smo plastičnu foliju, a vreće s mlijekom složili u skladište. Na paleti je ostao kockasti sanduk, jedan od onih klasičnih sanduka od šperploče koji se koristi za avionski transport. Na poklopcu, kao žigom utisnuto, pisalo je crnim slovima Made in Italy. Kad smo odvrnuli šarafe i skinuli poklopac, umjesto očekivanih konzervi i omiljenog feta sira, prebrojali smo sedam pari muških lakovanih cipela i jedne farmerke fino složene u šuškavoj kesi od celofana. Kao da su bile namijenjene Snježaninim patuljcima, najveći broj cipela koji smo našli bio je 37. Znao sam samo jednog čovjeka u Sarajevu koji nosi broj 37. Upoznali smo se na Skenderiji kad smo iznajmljivali klizaljke. Njemu bi sigurno odgovarale, iako bi ‘93 u Sarajevu bilo suludo vidjeti muškarca kako bježeći od snajpera pretrčava ulicu u crnim lakovanim italijanskim cipelama.
Da me sad ubiješ, ne bih znao reći kako baš mene zapadoše te farmerke, al’ znam da sam na sebi tad imao jedne jedine, stare 501, izlizane i istanjene kao flis papir, i samo je bilo pitanje dana kad će se raspasti i pretvoriti u prah.
Ne sjećam se da sam u Sarajevu ikad kupio pantalone po mjeri. Za potkraćivanje i sužavanje išao sam kod teta Marijane. Teta Marijana je bila mamina prijateljica iz Hrasnog. Bavila se šivanjem ženske odjeće po mjeri, radila razne vrste prepravki, od kućnih haljina do svečanih vjenčanica, podrubljivala zavjese, navlake i presvlake. Samo je ona znala suziti leviske a da originalni šav ostane netaknut.
Kako god, ove moje nove humanitarne farmerke nije trebalo ni skratiti ni suziti, a da ih je kojim slučajem vidjela, teta Marijana bi sigurno naglasila da su skrojene od prefinjenog kuhanog teksasa i da zato tako fino padaju.
Boju mojih novih farmerki od kuhanog teksasa, dotad neviđenu kod nas, bilo je nemoguće opisati jednom riječju.
Eh, da je bar neko rekao hirurgu kad je po dužini makazama sjekao moje krvlju natopljene nogavice, sačuvao bi sigurno jedan džep ili barem gajku prije nego što ih je bacio u kantu za medicinski otpad.
Da sad imam makar mali komadić tog džinsa, pa da uporedim nijansu plave, da opipam mekoću tkanine, da sam siguran da su to te kad ih ugledam jednog dana kako vise u Pobjednicima.
Dok sam tako sanjario o izgubljenim farmerkama, opuštao se i oslobađao stresa, osjetih kako mi vibrira mobilni u džepu kaputa.
Kerim zove preko vibera.
On, ni zdravo, ni šta ima, nego odmah kaže: “Kad dođeš sljedeći put, idemo na more mojim novim autom.”
“Hoćemo li opet ko i prošle godine, ono krajem juna, pitam ja.”
“U junu je evropsko prvenstvo, kupi kartu za septembar”, kaže Kerim i kao i obično dodade: “Hajd’ sad imam posla, zvaću te kasnije.”
Naravno, ja znam da od toga nema ništa, neće zvati kasnije.
Kad pomislim šta su sve ljudi u ratu izgubili, uhvati me stid što kukam za pantalonama, ali kad sam ih taj dan obukao, nekako se ljudsko dostojanstvo ponovo vratilo u moj život, a od granata oronuli grad izgledao svečanije. A šta su ljudi bez dostojanstva nego obične zvijeri. A kad nas pretvore u zvijeri, mislio sam, onda će im biti lakše da nas sve, bez griže savjesti, potamane kao pacove. Koračao sam sretan i zadovoljan što ću, zahvaljujući njima, još neko vrijeme ostati živ.
I dok gledam sad sve te silne farmerke ispred sebe, rastužim se jer je uskoro Nova godina. Volio bih da mi kum dođe iz Norveške pa da ko nekad proslavimo zajedno.
Tad mi Sarajevo najviše fali, kad obučeš novi đubretarac i taj zadnji dan u decembru provedeš po kafanama. Svako malo sretneš nekog, pa svako svakog pita isto, gdje ćeš za Novu godinu. Pa dobiješ sto poziva ako slučajno nemaš gdje slaviti. Pa svi zovu: dođite kod nas poslije ponoći ako vam tamo gdje budete slavili dosadi.
Zovem kuma, ne javlja se, a i da se javi, znam šta će mi reći: “Nemam, kume, više ni dana godišnjeg.”
Nosim na kasu farmerke, 31/32 – slim straight. Nisu to te, al’ kupim jedan par mjesečno. To mi je sastavni dio terapije.
Kad stignem kući, neću pozvoniti. Otključat ću vrata i trudeći se da me niko ne primijeti, polako na prstima krenuti uz stepenice da ih gore u svojoj sobi okačim na ofinger. Negdje na pola puta uhvatit će me Tanja, kao nekog lopova koji se šunja u gluho doba noći, razvući će svoj široki osmijeh i reći kao i svaki put:
“Sunce moje, jesi li to kupija rebatinke!?”