na graničnom prijelazu kod slavonskog broda more automobila, nekoliko buseva i jedna cisterna. svi se kreću u svim pravcima, tako isto i vrijeme. s mosta se ulijeva, a na most izlijeva rukavac, koji se u pravilnu formaciju kolone stisne tek na konkavnom ispupčenju gdje više nema fizičkog prostora za bilo kakvu nepravilnost: oni dolaze ovamo, mi idemo tamo! naš bus još stoji, odnosno vrluda na hrvatskoj obali. neki putnici su se već zbližili toliko da vode prave, pravcate razgovore. oni koji nisu gledaju svoja posla, ili u mobitele. neki gledaju kako je granični policajac pred jedan sivi automobil dogurao veliki metalni stol na kotačiće. kao bolnički. u autu familija s dvoje mlađe djece. otac vadi iz gepeka kufere, torbe, razne vrećice, dječiji bicikl, boce s vodom i još koješta. polako sve slaže na stol. policajac otvara kufer, torbe, premeće pa izvlači skoro sav sadržaj van. na stolu je kaos od odjeće, kozmetike, hrane i igračaka. onda gleda ispod volana, otvara prednju haubu, nekoliko trenutaka se zagleda u djecu i mahne rukom da prođu. otac stavi na glavu bijeli platneni šeširić, gužvao ga je, do tad,u jednoj ruci, i počne slagati stvari natrag u torbe, kufere, gepek…
– to mu je zato što je imao taj šešir na glavi!
– uvijek zaustavljaju šešire il’ ako imaš šarenu košulju.
– sa šarenom košuljom, brate, idi na havaje!
– i mene su jednom tako sa šeširićem zaustavili, a sestra mi bila zapakovala torbu. policajac ju otpakov’o i nemo’š više ugurat sve nazad! ostala kamara pokraj torbe. ja mu kažem: šta ću sad!? donio mi neke kese pa smo potrpali, a sestri sve bilo stalo, aja!
– nećemo mi preć gran’cu još satipo najmanje. a doć u žepče bogapitaj!?
– prije je riječ bila svetinja!
– danas slike.
– i poruke! dogovoriš se s nekim a onda: eto me, eto me, eto me… i čekaš po sata! prije se dogovoriš tri mjeseca unaprijed u kol’ko sati…
– onaj moj jaran umro mu jaran i on samo ponavlja kako mu je to mog’o napravit!? budala! k’o isto su godište, juče ga vidio i onda ovaj sutradan umro i kako mu je to mogao uradit!? ne može shvatit. ja mu kažem budi sretan što se nije patio. da je i meni tako. neki ljudi ne mogu shvatit. nekima je jasno, odmah sve. neki ne mogu. umru, a ne shvate.
– triipo godine sam u austriji.
– petnaest sam u hrvatskoj bio.
– čitav život ću radit. a ne moram sad. štajaznam više!? volim asfalt. volio sam.
– imam tu šumu. možda u tu šumu jednom odem.
pomičemo se prema mostu, žepčanin i dalje veze na svom mekanom bosanskom, fine dikcije, u dovoljno neprimjetnoj zajebanciji na svoj i svačiji račun. odjednom, cijela traka na mostu se prazni, u moru se otvara koridor, čuju se sirene. buka motora koji voze brzo. rotirajuća svjetla obasjaju autobus.
– predsjednik!
svi se naginju kroz prozor.
– kuda ide?
– nema šarenu košulju, neće ni do žepča stić.
MODA
ulični lokal je mjesto i poprište svakojakih misli, želja i potreba. i nije to bez vraga što ljiljana, iz trafike preko puta, sluša strpljivo i pamti, i pomaže. sad je nešto od te dobre volje prešlo i na mene; ušao je dečko u četrdesetima i povjerio mi kako mu je mama oprala vestu pa se na njoj pojavila rupa! i ak bi ja to mogla srediti. velim kako se zapravo bavim modom, a on kaže: ok, ok, al ak vi ne možete zbog mode, znate li nekoga tko nije njome toliko opterećen pa može zakrpat vestu? dobro, nije baš tak rekao al sigurno je tako mislio. govorim mu da, zaista, ne znam i kako bi trebao potražiti nekoga tko se bavi popravcima i prepravcima. ali to je samo jedna rupica, inzistira i ponovi kako mu je to mama zeznula. sad stanem u obranu mame i otvorim mogućnost pojave moljca u ormaru!? izričito opovrgne moju teoretsku postavku s činjenicom kako ima puno naslaganih vesti u ormaru, a rupica se pojavila samo na ovoj! pokazuje mi sliku na mobitelu. konstatiram kako je nit pukla i nekoliko očica se rasparalo i da sve to nema veze s mamom – ne predajem se tako lako! spustim glavu, lovim ostatke vune po podu. pita me jedna sitna časna sestra radim li veste po narudžbi? opet nešto spominjem modu, ona kima glavom, drži u ruci napola pojedeni sendvič. htjela bi jednu sasvim jednostavnu, smeđu vestu, na kopčanje. pokazuje mi boju svoje halje ispod kaputa – da paše na nju. nigdje ne uspijeva pronaći takvu vestu, jednostavno nigdje! čučnem ispod stola, lovim dalje vunene loptice.
– šta je ovo!!!!? piše: nataša čšmnlj… kaaaaj???, stoji ispred vrata mlada, mlada žena i čita. ulazi unutra.
Modna trafika/2
ŠARENA KOŠULJA
na graničnom prijelazu kod slavonskog broda more automobila, nekoliko buseva i jedna cisterna. svi se kreću u svim pravcima, tako isto i vrijeme. s mosta se ulijeva, a na most izlijeva rukavac, koji se u pravilnu formaciju kolone stisne tek na konkavnom ispupčenju gdje više nema fizičkog prostora za bilo kakvu nepravilnost: oni dolaze ovamo, mi idemo tamo! naš bus još stoji, odnosno vrluda na hrvatskoj obali. neki putnici su se već zbližili toliko da vode prave, pravcate razgovore. oni koji nisu gledaju svoja posla, ili u mobitele. neki gledaju kako je granični policajac pred jedan sivi automobil dogurao veliki metalni stol na kotačiće. kao bolnički. u autu familija s dvoje mlađe djece. otac vadi iz gepeka kufere, torbe, razne vrećice, dječiji bicikl, boce s vodom i još koješta. polako sve slaže na stol. policajac otvara kufer, torbe, premeće pa izvlači skoro sav sadržaj van. na stolu je kaos od odjeće, kozmetike, hrane i igračaka. onda gleda ispod volana, otvara prednju haubu, nekoliko trenutaka se zagleda u djecu i mahne rukom da prođu. otac stavi na glavu bijeli platneni šeširić, gužvao ga je, do tad,u jednoj ruci, i počne slagati stvari natrag u torbe, kufere, gepek…
– to mu je zato što je imao taj šešir na glavi!
– uvijek zaustavljaju šešire il’ ako imaš šarenu košulju.
– sa šarenom košuljom, brate, idi na havaje!
– i mene su jednom tako sa šeširićem zaustavili, a sestra mi bila zapakovala torbu. policajac ju otpakov’o i nemo’š više ugurat sve nazad! ostala kamara pokraj torbe. ja mu kažem: šta ću sad!? donio mi neke kese pa smo potrpali, a sestri sve bilo stalo, aja!
– nećemo mi preć gran’cu još satipo najmanje. a doć u žepče bogapitaj!?
– prije je riječ bila svetinja!
– danas slike.
– i poruke! dogovoriš se s nekim a onda: eto me, eto me, eto me… i čekaš po sata! prije se dogovoriš tri mjeseca unaprijed u kol’ko sati…
– onaj moj jaran umro mu jaran i on samo ponavlja kako mu je to mog’o napravit!? budala! k’o isto su godište, juče ga vidio i onda ovaj sutradan umro i kako mu je to mogao uradit!? ne može shvatit. ja mu kažem budi sretan što se nije patio. da je i meni tako. neki ljudi ne mogu shvatit. nekima je jasno, odmah sve. neki ne mogu. umru, a ne shvate.
– triipo godine sam u austriji.
– petnaest sam u hrvatskoj bio.
– čitav život ću radit. a ne moram sad. štajaznam više!? volim asfalt. volio sam.
– imam tu šumu. možda u tu šumu jednom odem.
pomičemo se prema mostu, žepčanin i dalje veze na svom mekanom bosanskom, fine dikcije, u dovoljno neprimjetnoj zajebanciji na svoj i svačiji račun. odjednom, cijela traka na mostu se prazni, u moru se otvara koridor, čuju se sirene. buka motora koji voze brzo. rotirajuća svjetla obasjaju autobus.
– predsjednik!
svi se naginju kroz prozor.
– kuda ide?
– nema šarenu košulju, neće ni do žepča stić.
MODA
ulični lokal je mjesto i poprište svakojakih misli, želja i potreba. i nije to bez vraga što ljiljana, iz trafike preko puta, sluša strpljivo i pamti, i pomaže. sad je nešto od te dobre volje prešlo i na mene; ušao je dečko u četrdesetima i povjerio mi kako mu je mama oprala vestu pa se na njoj pojavila rupa! i ak bi ja to mogla srediti. velim kako se zapravo bavim modom, a on kaže: ok, ok, al ak vi ne možete zbog mode, znate li nekoga tko nije njome toliko opterećen pa može zakrpat vestu? dobro, nije baš tak rekao al sigurno je tako mislio. govorim mu da, zaista, ne znam i kako bi trebao potražiti nekoga tko se bavi popravcima i prepravcima. ali to je samo jedna rupica, inzistira i ponovi kako mu je to mama zeznula. sad stanem u obranu mame i otvorim mogućnost pojave moljca u ormaru!? izričito opovrgne moju teoretsku postavku s činjenicom kako ima puno naslaganih vesti u ormaru, a rupica se pojavila samo na ovoj! pokazuje mi sliku na mobitelu. konstatiram kako je nit pukla i nekoliko očica se rasparalo i da sve to nema veze s mamom – ne predajem se tako lako! spustim glavu, lovim ostatke vune po podu. pita me jedna sitna časna sestra radim li veste po narudžbi? opet nešto spominjem modu, ona kima glavom, drži u ruci napola pojedeni sendvič. htjela bi jednu sasvim jednostavnu, smeđu vestu, na kopčanje. pokazuje mi boju svoje halje ispod kaputa – da paše na nju. nigdje ne uspijeva pronaći takvu vestu, jednostavno nigdje! čučnem ispod stola, lovim dalje vunene loptice.
– šta je ovo!!!!? piše: nataša čšmnlj… kaaaaj???, stoji ispred vrata mlada, mlada žena i čita. ulazi unutra.
– kako se vi to zovete: nataša ljmnč????
izgovorim svoje ime.
– a dobro, dobro! a što je ovo tu?
opet spomenem modu.