To je bilo – priča Tomo Klarin – odma posli rata. Bija u nas Ive Maškarin. Ribar. Oću reć siromaj. Jema je sebe, ženu, brodić ča se gajeta zove, i troje dice – dvi ćeri i sina. Cili vik mu na moru proša, život mu na vodi osta, a nije se zna kupat. Bija je suv ka bakalar, uvik je gleda prida se ka da je što izgubija, pa to traži. Bija je od maloga zbora, a i ča bi, isusati, jema jedan siromaj rijet ikome?
Jedno popodne, on i žena mu Ane upute se u Kornate da vuku malu tratu, to je mriža, sto i pedeset metar dugačka, a veže se jednin krajen za rivu. Bacili mrižu ka’ se smračilo, vukli, ma zalud, nima ni ljoge.
Oko pola noći tili se doma vrnit, ma kako će, suncati, natrag prazni, a u kući jemadu dvi-tri šake brašna od framentuna za učinit malo skroba. Oko pola noći naiđu na gavune, to je ka mala srdela, krljušti jema ka šaran, slatka ka med. Naiđu na gavune u uvalici Potkurba. Je, tako se zove.
Jema u nas priča: Austrijanci, ka’ su zavladali ovin krajen, došli da pitaju kako nan se koji otok zove, to im tribalo zar za nacrtat vojne karte, vrag će im znat. I pitali: kako zovete oni otok? A judi se uzeli sprdat: ono je, velidu, Babina guzica. A oni drugi? Velika kurba. A oni treći? Potkurba. Austrijanci sve to lipo zapisali i ostalo tako do danas. A ko će znat je li to istina?
I ulove u toj uvalici tries-četres kila gavuna. Bacili mrižu još dvaput. I uvate još dvisto, dvisto pedeset kila. A u te dni bija niki post, bilo uoči Božića, katolički oli pravoslavni, ne znan, ama se riba puno kupovala. Obradovali se: bit će šolada.
Ma ka’ je tribalo iti doma, digne se strašna bura. Usidre se na otoku Smokvica, jema tu uvala šta se ka bičva uvlači u otok, ostanu tu dva dni, preko nji’ bila bura, a štitija i’ kraj. Je, kopno u nas zovu kraj, ima u nas poslovica: fali more, drž se kraja. Tu su jemali ribu za iće i vodu za piće: uz rivu otoka bunari su s bočaton vodon. Tako se zove ka’ se miša živa voda i slana. Bila zima, oko nule, to je za ribu najpogodnije, pa su dva dni tu stojali a ribi ništa: nije se ukvarila.
Ka’ se bura završila, iskoristili par sati i burdižali na jidra, bidna i nikaka, kaka će i bit siromaška jidra. Burdižanje to je ka’ brodicon ideš cike-cake, cike-cake i šes puta veću površinu preploviš no ka’ ideš nako.
Dojdu u uvalu Murtar, niki je zovu Sveti Nikola, a mi ovdi kažemo Solana. Jerbo se tu riba soli. Pristanu u tu uvalu, pa doma piške. Dojdu oko ponoći: njina dica i ostala fameja ožalili i oplakali Iva i ženu mu, pa zamišali malo skroba da jidu.
Presvuku se tu, uzmu skroba, pa opet razapnu jidra da stignu u Šibenik u cik zore i što boje ribu prodadu. U dvi ure krenuli za Šibenik, sve cike-cake, cike-cake, e bura zimi uzme po sedan-osan dana, ama se diže i pada. Je, jača i slabi. Ti dvanes milja do Šibenika plovili su četiri debele ure.
Dojdu u peškariju, pijacu od ribe, ma ribe nima, a boga ti, kako će bit ka’ je dva dana bila bura, nikor nije na more izlazija, a riba za post uvik skupja no u obično vrime. Ive je jedini, znači, ima ribu i proda je po zlato. Bija je siromaj, kakor je naprid rečeno, pa nek jednon i njega Bog vidi, nek i on lipo zaradi, pravo je, jeltako? Ma od ti’ šolada nisu se ni najili.
Ajmo se sa’ naist, jemamo šolde, veli žena. Jemamo vitar, veli Ive. Da kupimo kruva i jednu pivu pa da gremo doma. Inbarkali se u gajetu, izili veknu kruva i zalili pivon, pa protiv vitra, sve cike-cake, natrag doma.
Ka’ su bili na pola puta, kod Vodica, to se Prvič zove, di su vrata meju dva otoka, veli Ive: “Nika’ nismo voliko para uvatili, an?“ A u ženi, velidu stari, uvik po jedan vrag sidi i uvik je gotov mišat se u jucke posle.
Veli mu žena: “Da vidimo koliko i’ jema?“ Tila se, bidna, obradovat odma’ – nije mogla strpit se doma da dojdu. “Sa’ ću i’ ja pribrojit“, veli Ive. U Šibeniku je brzo proda ribu, pa nije ima vrimena brojit, a nije prid sviton ni smija brojit pineze. Ele, oni vrag iz žene nije ga puštija dojti doma pa tamo brojit pineze.
Izvadija Ive pare, bilo mirno, bija mali, mali burin, broji Ive novce, ruke su mu drćale, od sriće, od studeni, od umora, odjednon naiša reful od bure. Je, udarac od bure. Iznenadija ga fortunal, istrgne vitar Ivi šolde iz ruke i ponese sve do elera, a bura otira gajetu naprid, ne moreš lako skalat jidra: ka’ je gajeta stala, bija je milju daleko od onega mista di mu je vitar novce istrga.
Kad se vratija onamo di su mu šoldi iz ruke utekli, pogleda je u more: jedan dil šolada potonija, ma se lipo vide kroz vodu, a drugoga dila nima. Šta će, bidan? Da skače u vodu? Ma kako će, milogati boga, skakat ka’ je siječanj? A nije se zna ni kupat. Ovamo-onamo, nije moga te šolde zakučit, a bura opet diže se, te oni krenu doma da glavon ne plate pineze.
I taman ka’ je tija ulist u kuću, dojde mu ideja: pare je mogla ona kurba od bure bacit na Tijat i na Logorun. Nije se ni odmorija: presvuka se, stavija jidra, bidna i čemerna, pa krene kako bi moga stić do zore na otoke. Dojde na Logorun i na Tijat, tražija cili dan, gornju stranu otoka pretražija, al šoldi nima. Ni ljoge. Potonilo sve.
Šta će, vrne se doma opet, a onda mu došla druga ideja: ka’ je oni novac uša u vodu, morebit je otiša na drugu stranu. Pensa je da je pineze moga na drugu stranu odnit kurenat. Morska struja.Opet turi jidra, pa cike-cake, cike-cake, dojde na drugu rivu, suprotnu, na Srimu. Ma oćeš vidit šolde! Ni elera.
Šes dni je ovo trajalo, ovi ludi posa. Prvi dan vata ribu. Drugi i treći, bura ga držala na Smokvici. Četvrti, prodava ribu u Šibeniku. Peti i šesti, tražija novce po otocima. Na kraju bilo ništa. Triba me ustrilit ka pasa, vika je. Utopija se ja, dabogda, i tilo mi se ne našlo, vika je. I još je ništo besidija, ma se zaboravilo. Davno je bilo. Tako van je to. Bog se sprda sa cilin sviton a di neće sa siromajon.
II. Pas
1. Priču o šoldima koje je odnijelo more, u kojoj kao da je roman Staracimore na tri stranice sažet i ispričan na dalmatinsku, čuo sam na ostrvu Murter kod Šibenika, gdje sam ljetovao 1990. godine. Nisam je imao na čemu snimiti, niti sam je zapisao, jer ni sekunde nisam htio biti književnik, kako da ne bih sebi pokvario u mom životu najljepše ljetovanje sa bratom od tetke Vukmanom Čovićem, njegovom ženom Milenom, Gordanom i Ivanom. Bude to pred kijamet: odškrinu se vrata raja koji tren prije nego što se stane prolamati džehenemska vatra. Riječi Ivanine, koja je tada imala oko pet godina, najljepše su od svega što pamtim sa tog ljetovanja: “Onaj Itijalac i Franciza”.
Vukmana, Milene i Gordane više nema, Ivana je u Zagrebu, a ja sam sijeda prikaza u praznom stanu od sto pet kvadrata, koji smo, kreditima i svojim parama, nas dvoje pravili za troje. Tako je i Darinka, posljednjih deset godina života, u našoj sedmosobnoj porodičnoj kući u Rakonjama, vijala sama ko vuk na kijametu i zvala je pusnicom.
Dvadesetak dana nakon povratka u Sarajevo, priča mi se vratila i nije htjela da iz glave iseli dok nisam sjeo provjeriti koliko sam dalmatinskoga govora usvojio iz knjiga, sa filmova, televizijskih serija i na ljetovanjima? Bio sam srećan, da ne kažem blažen, kad je dijalekat pristao da sluša moje pero, makar i na tri stranice, jer Matoš kaže da je dijalekat teže naučiti nego strani jezik.
I ne znam koji mi je vrag šapnuo da priču pokažem Rajku Nogi. Zapravo znam. Bijah odavno prestao da mu pokazujem ono što pišem, više nije važno zbog čega, ali ovaj put sam rekao sebi: ako moram čitati sve što Nogo napiše, nek i on pročita štogod moje.
Nisam znao da je Nogo u te dane, kao redovni posjetilac Ćosićeve vučje jame, postao Srbin sa dušom do Kavlovca. Nakon čitanja moje priče sa Murtera, moje koliko i sa Murtera, Nogo je uz prezir kazao: „Ako nastaviš ovako, postaćeš veliki hrvatski pisac“. A njegov prezir bi oborio brozanoga kralja Nikolu sa konja.
Isti čas me napustiše sva drugarska osjećanja. Bio je to osmijeh koji je pratio, kao Karadžića njegova supruga Ljilja na prijemima, Nogina izlaganja o protivnicima Šrbije i Šrpštva. Osupnula ga je moja nesposobnost da se gnušam nad Hrvatima u dane kad se, po općesrpskom uvjerenju, bjehu naoštrili da “ponove genocid nad Srbima u Hrvatskoj”, mada je Sloba raspolagao četvrtom po snazi vojskom u Evropi. Nogo je zatim prešao na opis “nove ustaške države“ koju pravi Tuđman, opis nadahnut i vrlo podroban kao da su NDH pravili u Noginu dvorištu.
“Pas”, pomislio sam. “Svaki dan sve je više pas.”
Dok se kušam prisjetiti ondašnjega Noge, osjećam da su moje riječi prilično promašene, stoga ću posegnuti za stihovima u nadi da će slika, rime i ritam nagovijestiti ono do čega prozni govor teško može da dopre:
Često bi se, za nedavnih usova,
U faci tog bogomoljca što na krv huška
Obrela preda mnom Isusova
Njuška.
Znam da se, u pretvaranju Spasiteljevog lica u njušku, Hrvatine odavno takmiče sa Srbendama, ali i mene treba razumjeti: često sam govorio da sam Hrvatima oženjen, da sa njima imam dete, a šta su meni Srbi? Nisu mi zar na Božić rikali pa da ih štedim?
U to doba nisam vjerovao u rat, mada je gotovljen pred našim očima. Uoči smaka, bili smo gomila blavora, stoga su mi smiješni insani iz kojih govori naknadna pamet, zato su u vlas znali šta će se dogoditi.
Znali su, znao je zapravo njihov strah, oni koji su zavakta pobjegli vanka, a ovi što su ostali namrtvo su zaboravili da smo sprva listom vjerovali u Armijom armirano jedinstvo, a zatim da istorija mora zaobići Sarajevo jer tu nema šta tražiti, ne može, koliko god bila Istorija, zahtijevati da haustor ratuje protiv haustora. A kad je rat krenuo, naš unutrašnji osjećaj, koji nas nikad nije prevario, pouzdano nam je govorio da “ovo neće dugo”.
A da nam je nadati se velikom zlu mogli smo zaključiti, ali smo izbjegavali zaključke, po mnogim biljezima i evo jedan: ljude je počelo stoput jače da vezuje ono što sad skupa mrze nego ono što su juče skupa voljeli. Javilo se novo bratstvo i jedinstvo u mržnji, ljude je prestalo da spaja najbolje, a počelo da ih sjedinjuje ono u njima najgore, jer u ljudskom svijetu je zlo, znamo, jače tutkalo nego dobro. Čudilo me kako se Nogo nikad nije oćutio uprljan tim bratstvom sa nitkovima, jer još nisam znao da mu je sasvim dovoljno to što su Srbi.
I ja sam bio slijepac, ali si bar mogu čestitati što ideologija nije u meni proradila, čak mi Srbi nisu mogli sipati benđeluk u piće, jer ne pijem. A nije proradila jer u cijeloj toj priči nisam nalazio ništa dovoljno veliko zbog čega vrijedi pljunuti na sina Darinke Simeunove koja je u mom djetinjstvu, kad nas lema, stoput rekla: “Bićete ljudi ili ću ve u crnu zemlju ućerat!“ Valjda se ponajprije stoga nisam utopio u gomili koja, veli Odn, ”ne odbacuje nikog: priključenje gomili jedina je stvar koju svi ljudi mogu učiniti.”
Kad su Srbi prešli sa riječi na granate, Nogo je postao jedan od najvećih propovjednika srpskog bratstva i jedinstva u mržnji, ali, u doba kad sam pisao priču sa Murtera nisam vjerovao u rat, pa mi je bio smiješan taj nakurčeni nacionalni radnik koji je riječ “Srbin“ sve češće koristio kao superlativ od imenice čovjek. U njegovim očima Sorabi su se sve više pretvarali u narod koji je Bog stvorio s namjerom da bar nečim ukrasi ovaj svijet koji je pravio sjutradan iza pijanke.
Da sam imao trun mozga, sjetio bih se da je Hitler sprva bio smiješan svijetu, no i da sam se sjetio, koga je to istorija opametila? Istorija služi za to da u dane kad bi nas mogla nečem naučiti, bude prenebregnuta, što joj omogućuje da se ponavlja, mada se to krije, dodao bi Lalić. Istorija je papiga stara milenijama kojoj zlo dođe kao eliksir besmrtnosti.
P.S.
Ovo je odlomak drugog poglavlja iz moje neobjavljene knjige Srbisimus. Brojni rukopisi, koji mi deset, pa i dvanaest godina leže u kompjuteru, s protekom vremena postaju sve bolji: često se sjetim mnogih sitnica sa kojim ne znam šta ću, a ne da mi se zapisivati ih nako, jer ko zna hoću li dočekati sutrašnji dan, pa uđem jedan od fajlova, i začas im nađem mjesto, čak mi se nekad čini da je ova stranica čekala baš ovu dopunu da bude potpuna.
I kad sam ovaj odlomak spremao za Ajfelov most, sami od sebe su mi, ko zna okle, dolazili detalji, a ponajbolji je rečenica o Noginu preziru koji bi oborio bronzanog kralja Nikolu sa konja.
Živina
I. Bog se sprda sa siromahom
To je bilo – priča Tomo Klarin – odma posli rata. Bija u nas Ive Maškarin. Ribar. Oću reć siromaj. Jema je sebe, ženu, brodić ča se gajeta zove, i troje dice – dvi ćeri i sina. Cili vik mu na moru proša, život mu na vodi osta, a nije se zna kupat. Bija je suv ka bakalar, uvik je gleda prida se ka da je što izgubija, pa to traži. Bija je od maloga zbora, a i ča bi, isusati, jema jedan siromaj rijet ikome?
Jedno popodne, on i žena mu Ane upute se u Kornate da vuku malu tratu, to je mriža, sto i pedeset metar dugačka, a veže se jednin krajen za rivu. Bacili mrižu ka’ se smračilo, vukli, ma zalud, nima ni ljoge.
Oko pola noći tili se doma vrnit, ma kako će, suncati, natrag prazni, a u kući jemadu dvi-tri šake brašna od framentuna za učinit malo skroba. Oko pola noći naiđu na gavune, to je ka mala srdela, krljušti jema ka šaran, slatka ka med. Naiđu na gavune u uvalici Potkurba. Je, tako se zove.
Jema u nas priča: Austrijanci, ka’ su zavladali ovin krajen, došli da pitaju kako nan se koji otok zove, to im tribalo zar za nacrtat vojne karte, vrag će im znat. I pitali: kako zovete oni otok? A judi se uzeli sprdat: ono je, velidu, Babina guzica. A oni drugi? Velika kurba. A oni treći? Potkurba. Austrijanci sve to lipo zapisali i ostalo tako do danas. A ko će znat je li to istina?
I ulove u toj uvalici tries-četres kila gavuna. Bacili mrižu još dvaput. I uvate još dvisto, dvisto pedeset kila. A u te dni bija niki post, bilo uoči Božića, katolički oli pravoslavni, ne znan, ama se riba puno kupovala. Obradovali se: bit će šolada.
Ma ka’ je tribalo iti doma, digne se strašna bura. Usidre se na otoku Smokvica, jema tu uvala šta se ka bičva uvlači u otok, ostanu tu dva dni, preko nji’ bila bura, a štitija i’ kraj. Je, kopno u nas zovu kraj, ima u nas poslovica: fali more, drž se kraja. Tu su jemali ribu za iće i vodu za piće: uz rivu otoka bunari su s bočaton vodon. Tako se zove ka’ se miša živa voda i slana. Bila zima, oko nule, to je za ribu najpogodnije, pa su dva dni tu stojali a ribi ništa: nije se ukvarila.
Ka’ se bura završila, iskoristili par sati i burdižali na jidra, bidna i nikaka, kaka će i bit siromaška jidra. Burdižanje to je ka’ brodicon ideš cike-cake, cike-cake i šes puta veću površinu preploviš no ka’ ideš nako.
Dojdu u uvalu Murtar, niki je zovu Sveti Nikola, a mi ovdi kažemo Solana. Jerbo se tu riba soli. Pristanu u tu uvalu, pa doma piške. Dojdu oko ponoći: njina dica i ostala fameja ožalili i oplakali Iva i ženu mu, pa zamišali malo skroba da jidu.
Presvuku se tu, uzmu skroba, pa opet razapnu jidra da stignu u Šibenik u cik zore i što boje ribu prodadu. U dvi ure krenuli za Šibenik, sve cike-cake, cike-cake, e bura zimi uzme po sedan-osan dana, ama se diže i pada. Je, jača i slabi. Ti dvanes milja do Šibenika plovili su četiri debele ure.
Dojdu u peškariju, pijacu od ribe, ma ribe nima, a boga ti, kako će bit ka’ je dva dana bila bura, nikor nije na more izlazija, a riba za post uvik skupja no u obično vrime. Ive je jedini, znači, ima ribu i proda je po zlato. Bija je siromaj, kakor je naprid rečeno, pa nek jednon i njega Bog vidi, nek i on lipo zaradi, pravo je, jeltako? Ma od ti’ šolada nisu se ni najili.
Ajmo se sa’ naist, jemamo šolde, veli žena. Jemamo vitar, veli Ive. Da kupimo kruva i jednu pivu pa da gremo doma. Inbarkali se u gajetu, izili veknu kruva i zalili pivon, pa protiv vitra, sve cike-cake, natrag doma.
Ka’ su bili na pola puta, kod Vodica, to se Prvič zove, di su vrata meju dva otoka, veli Ive: “Nika’ nismo voliko para uvatili, an?“ A u ženi, velidu stari, uvik po jedan vrag sidi i uvik je gotov mišat se u jucke posle.
Veli mu žena: “Da vidimo koliko i’ jema?“ Tila se, bidna, obradovat odma’ – nije mogla strpit se doma da dojdu. “Sa’ ću i’ ja pribrojit“, veli Ive. U Šibeniku je brzo proda ribu, pa nije ima vrimena brojit, a nije prid sviton ni smija brojit pineze. Ele, oni vrag iz žene nije ga puštija dojti doma pa tamo brojit pineze.
Izvadija Ive pare, bilo mirno, bija mali, mali burin, broji Ive novce, ruke su mu drćale, od sriće, od studeni, od umora, odjednon naiša reful od bure. Je, udarac od bure. Iznenadija ga fortunal, istrgne vitar Ivi šolde iz ruke i ponese sve do elera, a bura otira gajetu naprid, ne moreš lako skalat jidra: ka’ je gajeta stala, bija je milju daleko od onega mista di mu je vitar novce istrga.
Kad se vratija onamo di su mu šoldi iz ruke utekli, pogleda je u more: jedan dil šolada potonija, ma se lipo vide kroz vodu, a drugoga dila nima. Šta će, bidan? Da skače u vodu? Ma kako će, milogati boga, skakat ka’ je siječanj? A nije se zna ni kupat. Ovamo-onamo, nije moga te šolde zakučit, a bura opet diže se, te oni krenu doma da glavon ne plate pineze.
I taman ka’ je tija ulist u kuću, dojde mu ideja: pare je mogla ona kurba od bure bacit na Tijat i na Logorun. Nije se ni odmorija: presvuka se, stavija jidra, bidna i čemerna, pa krene kako bi moga stić do zore na otoke. Dojde na Logorun i na Tijat, tražija cili dan, gornju stranu otoka pretražija, al šoldi nima. Ni ljoge. Potonilo sve.
Šta će, vrne se doma opet, a onda mu došla druga ideja: ka’ je oni novac uša u vodu, morebit je otiša na drugu stranu. Pensa je da je pineze moga na drugu stranu odnit kurenat. Morska struja. Opet turi jidra, pa cike-cake, cike-cake, dojde na drugu rivu, suprotnu, na Srimu. Ma oćeš vidit šolde! Ni elera.
Šes dni je ovo trajalo, ovi ludi posa. Prvi dan vata ribu. Drugi i treći, bura ga držala na Smokvici. Četvrti, prodava ribu u Šibeniku. Peti i šesti, tražija novce po otocima. Na kraju bilo ništa. Triba me ustrilit ka pasa, vika je. Utopija se ja, dabogda, i tilo mi se ne našlo, vika je. I još je ništo besidija, ma se zaboravilo. Davno je bilo. Tako van je to. Bog se sprda sa cilin sviton a di neće sa siromajon.
II. Pas
1. Priču o šoldima koje je odnijelo more, u kojoj kao da je roman Starac i more na tri stranice sažet i ispričan na dalmatinsku, čuo sam na ostrvu Murter kod Šibenika, gdje sam ljetovao 1990. godine. Nisam je imao na čemu snimiti, niti sam je zapisao, jer ni sekunde nisam htio biti književnik, kako da ne bih sebi pokvario u mom životu najljepše ljetovanje sa bratom od tetke Vukmanom Čovićem, njegovom ženom Milenom, Gordanom i Ivanom. Bude to pred kijamet: odškrinu se vrata raja koji tren prije nego što se stane prolamati džehenemska vatra. Riječi Ivanine, koja je tada imala oko pet godina, najljepše su od svega što pamtim sa tog ljetovanja: “Onaj Itijalac i Franciza”.
Vukmana, Milene i Gordane više nema, Ivana je u Zagrebu, a ja sam sijeda prikaza u praznom stanu od sto pet kvadrata, koji smo, kreditima i svojim parama, nas dvoje pravili za troje. Tako je i Darinka, posljednjih deset godina života, u našoj sedmosobnoj porodičnoj kući u Rakonjama, vijala sama ko vuk na kijametu i zvala je pusnicom.
Dvadesetak dana nakon povratka u Sarajevo, priča mi se vratila i nije htjela da iz glave iseli dok nisam sjeo provjeriti koliko sam dalmatinskoga govora usvojio iz knjiga, sa filmova, televizijskih serija i na ljetovanjima? Bio sam srećan, da ne kažem blažen, kad je dijalekat pristao da sluša moje pero, makar i na tri stranice, jer Matoš kaže da je dijalekat teže naučiti nego strani jezik.
I ne znam koji mi je vrag šapnuo da priču pokažem Rajku Nogi. Zapravo znam. Bijah odavno prestao da mu pokazujem ono što pišem, više nije važno zbog čega, ali ovaj put sam rekao sebi: ako moram čitati sve što Nogo napiše, nek i on pročita štogod moje.
Nisam znao da je Nogo u te dane, kao redovni posjetilac Ćosićeve vučje jame, postao Srbin sa dušom do Kavlovca. Nakon čitanja moje priče sa Murtera, moje koliko i sa Murtera, Nogo je uz prezir kazao: „Ako nastaviš ovako, postaćeš veliki hrvatski pisac“. A njegov prezir bi oborio brozanoga kralja Nikolu sa konja.
Isti čas me napustiše sva drugarska osjećanja. Bio je to osmijeh koji je pratio, kao Karadžića njegova supruga Ljilja na prijemima, Nogina izlaganja o protivnicima Šrbije i Šrpštva. Osupnula ga je moja nesposobnost da se gnušam nad Hrvatima u dane kad se, po općesrpskom uvjerenju, bjehu naoštrili da “ponove genocid nad Srbima u Hrvatskoj”, mada je Sloba raspolagao četvrtom po snazi vojskom u Evropi. Nogo je zatim prešao na opis “nove ustaške države“ koju pravi Tuđman, opis nadahnut i vrlo podroban kao da su NDH pravili u Noginu dvorištu.
“Pas”, pomislio sam. “Svaki dan sve je više pas.”
Dok se kušam prisjetiti ondašnjega Noge, osjećam da su moje riječi prilično promašene, stoga ću posegnuti za stihovima u nadi da će slika, rime i ritam nagovijestiti ono do čega prozni govor teško može da dopre:
Često bi se, za nedavnih usova,
U faci tog bogomoljca što na krv huška
Obrela preda mnom Isusova
Njuška.
Znam da se, u pretvaranju Spasiteljevog lica u njušku, Hrvatine odavno takmiče sa Srbendama, ali i mene treba razumjeti: često sam govorio da sam Hrvatima oženjen, da sa njima imam dete, a šta su meni Srbi? Nisu mi zar na Božić rikali pa da ih štedim?
U to doba nisam vjerovao u rat, mada je gotovljen pred našim očima. Uoči smaka, bili smo gomila blavora, stoga su mi smiješni insani iz kojih govori naknadna pamet, zato su u vlas znali šta će se dogoditi.
Znali su, znao je zapravo njihov strah, oni koji su zavakta pobjegli vanka, a ovi što su ostali namrtvo su zaboravili da smo sprva listom vjerovali u Armijom armirano jedinstvo, a zatim da istorija mora zaobići Sarajevo jer tu nema šta tražiti, ne može, koliko god bila Istorija, zahtijevati da haustor ratuje protiv haustora. A kad je rat krenuo, naš unutrašnji osjećaj, koji nas nikad nije prevario, pouzdano nam je govorio da “ovo neće dugo”.
A da nam je nadati se velikom zlu mogli smo zaključiti, ali smo izbjegavali zaključke, po mnogim biljezima i evo jedan: ljude je počelo stoput jače da vezuje ono što sad skupa mrze nego ono što su juče skupa voljeli. Javilo se novo bratstvo i jedinstvo u mržnji, ljude je prestalo da spaja najbolje, a počelo da ih sjedinjuje ono u njima najgore, jer u ljudskom svijetu je zlo, znamo, jače tutkalo nego dobro. Čudilo me kako se Nogo nikad nije oćutio uprljan tim bratstvom sa nitkovima, jer još nisam znao da mu je sasvim dovoljno to što su Srbi.
I ja sam bio slijepac, ali si bar mogu čestitati što ideologija nije u meni proradila, čak mi Srbi nisu mogli sipati benđeluk u piće, jer ne pijem. A nije proradila jer u cijeloj toj priči nisam nalazio ništa dovoljno veliko zbog čega vrijedi pljunuti na sina Darinke Simeunove koja je u mom djetinjstvu, kad nas lema, stoput rekla: “Bićete ljudi ili ću ve u crnu zemlju ućerat!“ Valjda se ponajprije stoga nisam utopio u gomili koja, veli Odn, ”ne odbacuje nikog: priključenje gomili jedina je stvar koju svi ljudi mogu učiniti.”
Kad su Srbi prešli sa riječi na granate, Nogo je postao jedan od najvećih propovjednika srpskog bratstva i jedinstva u mržnji, ali, u doba kad sam pisao priču sa Murtera nisam vjerovao u rat, pa mi je bio smiješan taj nakurčeni nacionalni radnik koji je riječ “Srbin“ sve češće koristio kao superlativ od imenice čovjek. U njegovim očima Sorabi su se sve više pretvarali u narod koji je Bog stvorio s namjerom da bar nečim ukrasi ovaj svijet koji je pravio sjutradan iza pijanke.
Da sam imao trun mozga, sjetio bih se da je Hitler sprva bio smiješan svijetu, no i da sam se sjetio, koga je to istorija opametila? Istorija služi za to da u dane kad bi nas mogla nečem naučiti, bude prenebregnuta, što joj omogućuje da se ponavlja, mada se to krije, dodao bi Lalić. Istorija je papiga stara milenijama kojoj zlo dođe kao eliksir besmrtnosti.
P.S.
Ovo je odlomak drugog poglavlja iz moje neobjavljene knjige Srbisimus. Brojni rukopisi, koji mi deset, pa i dvanaest godina leže u kompjuteru, s protekom vremena postaju sve bolji: često se sjetim mnogih sitnica sa kojim ne znam šta ću, a ne da mi se zapisivati ih nako, jer ko zna hoću li dočekati sutrašnji dan, pa uđem jedan od fajlova, i začas im nađem mjesto, čak mi se nekad čini da je ova stranica čekala baš ovu dopunu da bude potpuna.
I kad sam ovaj odlomak spremao za Ajfelov most, sami od sebe su mi, ko zna okle, dolazili detalji, a ponajbolji je rečenica o Noginu preziru koji bi oborio bronzanog kralja Nikolu sa konja.