Davnih sedamdesetih godina, dok sam živeo u Puli, redovno sam odlazio u Trst. Kupovao sam sve ono što su kupovale stotine hiljada Jugoslovena. Međutim, u Trstu sam kupovao i knjige. Budući da su prodavnice radile dvokratno, trebalo je nekako ispuniti ona dva, tri popodnevna sata. I tako sam otkrio vinariju na Piazza Madona d’Oro.
U ogromnoj senovitoj prostoriji širio se miris tečnog grožđa. Za šankom su sedeli lokalni alkoholičari baburastih noseva. Nikada nisu galamili, vladala je tišina kao u crkvi. Na dubokim policama ležale su stotine vrsta vina iz privatnih podruma iz čitave Italije. Kupio bih nekoliko flaša, i tako sticao dobitnu kombinaciju za granicu.Na uobičajeno pitanje carinika šta imam da prijavim, rekao bih da nosim knjige i vino. Carinik bi me sumjičavo pogledao i tražio da otvorim prtljažnik automobila. Nekoliko minuta bi preturao po kesama sa knjigama, i onda mi rukom davao znak da mogu da idem. Nikada me nijedan čuvar granice nije poslao na poseban šalter gde su ljubitelji pisane reči znali dugo da čekaju dok se ne utvrdi da li se njihove knjige nalaze na indeksu zabranjenih naslova.
Verujem da su mi baš vina obezbeđivala povlašćen tretman. Jesam bio ludak koji u Trst ide da bi kupovao knjige, ali činjenica da i tako nastran pijem vino obezbeđivala mi je u očima uniformisanog službenika dovoljnu količinu normalnosti koja je omekšavala njegov prirodni animozitet prema obrazovanim primercima ljudskog roda.
Prilikom jedne posete vinariji na Piazza Madona‘Oro kupio sam flašu rozea iz puke radoznalosti, jer mi se dopala etiketa. Vino se zvalo ”Santa Sofia”. Kada sam nekoliko nedelja kasnije u polumraku tršćanske vinarije pokušao da pronađen to isto vino, vlasnik za šankom pitao me je šta tražim. Rekao sam šifru: ”Santa Sofia”. U tom časa, oba dežurna alkoholičara za šankom su se okrenula. Jedan je ustao, prišao mi, i spustio ruku na moje rame. ”Sine moj”, rekao je tužno, i onda me očinski brižno obavestio da to vino koje tražim teško da ću naći u Trstu. Pojavljuje se izuzetno retko, proizvodi ga jedan stari vinar iz okoline Verone, međutim, ako volim roze, onda mi on preporučuje nešto slično…
Nikada više nisam našao vino ”Santa Sofia”, ali sam i danas ponosan na titulu ”Figlio mio” (u prevodu “Sine moj”), koju mi je dodelio tršćanski znalac vina, prepoznavši u meni dostojnog naslednika.
Dug je bio put od Trsta do Krnjeva. U vremenu pune četiri decenije. U prostoru 707 kilometara. Ovde, gde smo se danas okupili povodom Nagrade Podruma Radovanović, otkrio sam vino u koje sam se zaljubio na prvi gutljaj. Bio je to “Pinot As”, i danas moje najomiljenije belo vino. A kada su crna vina u pitanju, dileme nemam: Reserva Cabernet Sovignon Podruma Radovanović.
Meni se više niko ne obraća sa “Sine moj”. Imam isuviše godina da bi me Mija Radovanović posinio. Ali, ipak, mogu da mu kažem: Hvala Ti, padre mio.
(Govor prilikom dodele Nagrade Podruma Radovanović u Krnjevu 2.11.2016.)
Padre mio
Davnih sedamdesetih godina, dok sam živeo u Puli, redovno sam odlazio u Trst. Kupovao sam sve ono što su kupovale stotine hiljada Jugoslovena. Međutim, u Trstu sam kupovao i knjige. Budući da su prodavnice radile dvokratno, trebalo je nekako ispuniti ona dva, tri popodnevna sata. I tako sam otkrio vinariju na Piazza Madona d’Oro.
U ogromnoj senovitoj prostoriji širio se miris tečnog grožđa. Za šankom su sedeli lokalni alkoholičari baburastih noseva. Nikada nisu galamili, vladala je tišina kao u crkvi. Na dubokim policama ležale su stotine vrsta vina iz privatnih podruma iz čitave Italije. Kupio bih nekoliko flaša, i tako sticao dobitnu kombinaciju za granicu.Na uobičajeno pitanje carinika šta imam da prijavim, rekao bih da nosim knjige i vino. Carinik bi me sumjičavo pogledao i tražio da otvorim prtljažnik automobila. Nekoliko minuta bi preturao po kesama sa knjigama, i onda mi rukom davao znak da mogu da idem. Nikada me nijedan čuvar granice nije poslao na poseban šalter gde su ljubitelji pisane reči znali dugo da čekaju dok se ne utvrdi da li se njihove knjige nalaze na indeksu zabranjenih naslova.
Verujem da su mi baš vina obezbeđivala povlašćen tretman. Jesam bio ludak koji u Trst ide da bi kupovao knjige, ali činjenica da i tako nastran pijem vino obezbeđivala mi je u očima uniformisanog službenika dovoljnu količinu normalnosti koja je omekšavala njegov prirodni animozitet prema obrazovanim primercima ljudskog roda.
Prilikom jedne posete vinariji na Piazza Madona‘Oro kupio sam flašu rozea iz puke radoznalosti, jer mi se dopala etiketa. Vino se zvalo ”Santa Sofia”. Kada sam nekoliko nedelja kasnije u polumraku tršćanske vinarije pokušao da pronađen to isto vino, vlasnik za šankom pitao me je šta tražim. Rekao sam šifru: ”Santa Sofia”. U tom časa, oba dežurna alkoholičara za šankom su se okrenula. Jedan je ustao, prišao mi, i spustio ruku na moje rame. ”Sine moj”, rekao je tužno, i onda me očinski brižno obavestio da to vino koje tražim teško da ću naći u Trstu. Pojavljuje se izuzetno retko, proizvodi ga jedan stari vinar iz okoline Verone, međutim, ako volim roze, onda mi on preporučuje nešto slično…
Nikada više nisam našao vino ”Santa Sofia”, ali sam i danas ponosan na titulu ”Figlio mio” (u prevodu “Sine moj”), koju mi je dodelio tršćanski znalac vina, prepoznavši u meni dostojnog naslednika.
Dug je bio put od Trsta do Krnjeva. U vremenu pune četiri decenije. U prostoru 707 kilometara. Ovde, gde smo se danas okupili povodom Nagrade Podruma Radovanović, otkrio sam vino u koje sam se zaljubio na prvi gutljaj. Bio je to “Pinot As”, i danas moje najomiljenije belo vino. A kada su crna vina u pitanju, dileme nemam: Reserva Cabernet Sovignon Podruma Radovanović.
Meni se više niko ne obraća sa “Sine moj”. Imam isuviše godina da bi me Mija Radovanović posinio. Ali, ipak, mogu da mu kažem: Hvala Ti, padre mio.
(Govor prilikom dodele Nagrade Podruma Radovanović u Krnjevu 2.11.2016.)