Winnetou

Saši i Anđeli

„Ovo je priča koju vrlo rado pričam, to je priča o ….“ što bi pjevao Đorđe Balašević. 

 

Uvijek je lijepo i ponekad korisno sjetiti se dana djetinjstva. U mom dvorištu u Zenici bilo nas je nekoliko dječaka približno istog uzrasta i istih godina. Danima smo tjerali loptu dižući crnu prašinu, prašinu od zagađenja zraka i od blizine teretne željezničke stanice na kojoj se tovario ugalj za separaciju u Lašvi. U igri smo glumili Jocu i Renu (Josipa Lalića, spojku, polutku i Alojza Renića, centarfora zeničkog Čelika, koji su kasnije igrali u zagrebačkom Dinamu). 

U dvorištu je živjela i s nama se rijetko igrala i jedna lijepa, umivena, mirišljava djevojčica Jasmina. U nju smo potajno svi mi, musavi, prljavi, puni modrica na nogama od ne baš nježnih utakmica, padova, a ne smiju se zaboraviti ni batine, kojih nitko od nas nije bio pošteđen, bili zaljubljeni. Jasmina je za nas bila ideal ljepote, čistoće i urednosti. Naša koljena bolje je bilo ne gledati. Jasmina je jedina od nas imala WC i kupatilo u stanu, uvijek je mirisala na sapun od jorgovana, koji nam je ostajao u nosnicama uvijek kad bi prošla pored nas. Roditelji su joj bili stara zenička obitelj, privatnici, stolari. 

Mi, djeca radničke klase, smo imali jedan WC, čučavac, na dva stana i zajedničku, dvorišnu veš-kujnu u kojoj su naše majke prale rublje, mi ponekad noge, a na umivanje nismo trošili ni vodu ni vrijeme. 

U dvorištu se nalazio jedan stari mercedes, onaj kakvog je vozio Prle u Otpisanima. Svaki dan smo ga vozili, naravno u mjestu, jer nije imao kotača. Onaj tko bi bio za volanom taj dan, bio je glavni frajer. Mogao je toga dana, u svom svijetu mašte, voziti ostale u autu tamo gdje je on htio. Ja sam uvijek vozio raju u Doboj, u kojem sam provodio sve ljetne i zimske raspuste, sve dok jednog dana moj susjed Zoki, iz stana iznad mog, nije izašao iz auta i rekao: 

– Jebo te Doboj! To je, ba, selendra, hajmo u Kakanj! 

K’o to mu je neki velegrad, a selendra ko i Doboj.

Ali, glavna nam je fora bila igranja Vinetua i Old Šeterhenda. (Znam da se pišu Winnetou i Old Shatterhand, ali mi smo ih tako zvali). 

Naravno, glavni za taj dan bio je onaj koji je bio Vinetu. 

Pravili smo si lukove i strijele, meni je stari donio plastičnu vinčesterku i raj je bio blizu. 

Najsmješnije je bilo to što smo se svi češljali k’o Joca, s razdjeljkom na strani, a pušku smo nosili preko ruke k’o Vinetu. Mene su uvijek gurali da budem Old Šeterhend, jer sam imao pušku, a ja sam ga mrzio iz dna duše. Pušku, ipak, nisam davao nikome u ruke, samo Zokiju, ali sam mu za to uzeo pet jednobojnih klikera. Pos’o je pos’o. 

To je trajalo sve dok jednog dana nama u posjet došao moj stric Trle iz Doboja. 

On je, kao seljačko dijete, znao praviti lukove i strijele, kolibe i logore od pruća, kakve mi nismo mogli ni blizu.

Našao je dobru granu, napravio luk i dvije strijele, i dao ih meni. Taj moj luk mogao je izbaciti strijelu najviše u zrak i najviše u daljinu. Konačno sam i ja mogao biti Vinetu. Pušku sam, naravno, ostavljao u kući, a raji govorio da se pokvarila. 

Tri sam dana nosio luk preko leđa sa špagom preko prsa, a dvije strijele iza leđa u majici. Nažalost, ta tri dana nije bilo lijepe Jasmine da me vidi. Njena majka nam je rekla da je nešto bolesna, valjda vodene ospice. 

Moja najvažnija tri dana, a nje nema. 

Idila oko Vinetua i mog luka i strijela trajala je tri dana, dok se Trle nije vratio u Doboj, a Zoki, koji me uvijek marisao, rekao: 

– Haj’ mrš! Nema te ‘ko više branit’, sad sam ja Vinetu. 

Dok sam ovu priču pričao svojoj djeci, iz druge sobe, moja Ljubav zove: 

– Dobro te ba Vinetu, haj’ kuhaj kavu! 

Uvijek ima neki Zoki. 

Tomislav Pupić 15. 03. 2022.