Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/1

Kratki uvod

Kada je amaterski povjesničar sa mjestom boravka u Kremlju obznanio da su Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi jedan narod, svima nama, Jugoslavenima, postalo je neugodno oko srca, a žmarci su nam se počeli spuštati niz kičmu. Prizivanje strašnih uspomena najpreciznije je, već na samom početku „procesa ujedinjavanja“ poznatog pod naslovom „specijalna operacija“ čiji je cilj „demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine“ objasnio Miljenko Jergović: „Ali ono što uznemirava, i što u čovjeku poništi svaki vitalizam i svaki pokušaj da sad učini bilo što, jest činjenica da je Putin o Ukrajini i Ukrajincima rekao nešto što je već rečeno o nama, kao i nešto što je o drugima već u naše ime govoreno.“ Da, to je jedan od razloga koji će svako misleće biće natjerati na bar neki pokušaj pružanja otpora, za koji i u kolikoj mjeri je svatko ponaosob spreman i sposoban. Kao netko tko se bavi znanošću o književnosti mislim da se monstruoznom neoimperijalnom zahvatu mogu oduprijeti upravo na onome polju na kojemu posjedujem određene kompetencije. U cijeloj je njemačkoj slavistici zavladalo stanje koje se isprva moglo usporediti s frasom kojemu je slijedilo žestoko buđenje. Što mi znamo o Ukrajini i Bjelorusiji? Malo. Zašto? E taj „zašto“ posjeduje veliku težinu i povezan je s osjećajem krivnje zbog zapostavljanja dvaju značajnih i nezavisnih kultura i civilizacije koje se odlikuju svim onim što je za nas, u doba intenzivnijeg političkog promišljanja, od centralnoga značaja. Višejezičnost, ispreplitanje raznih povijesnih i kulturalnih struktura, bogatstvo naslijeđa i istovremeno impulzivna suvremena scena koja, u Bjelorusiji, nastaje u uvjetima teških represalija… Sve to i štošta drugo približilo se širokoj znanstvenoj svijesti onog trenutka kada je povjesničar-amater odlučio da, bez obzira na cijenu, u jednoj nezavisnoj i slobodnoj zemlji implementira svoje shvaćanje povijesti. Moj skromni odgovor na njegov izazov sastojat će se u kratkim izvješćima o pročitanim tekstovima ukrajinske i bjeloruske književnosti, o povijesnim i publicističkim knjigama iz kojih stječem znanje o tim fascinantnim neruskim zemljama. Njihova će se autentičnost pokazati upravo u postojanju jedne nacionalne literature zasnovane, prije svega, na multikulturalnosti.

 

Serhij Žadan, Anarchy in the UKR (2005)

Serhij je Žadan spisatelj koji se u ukrajinskoj književnosti i kulturi javio u dvije tisućitim godinama, isprva kao pjesnik a potom i kao esejist i romanopisac. Na harkivskom je sveučilištu doktorirao tezom o ukrajinskome futurizmu, a djelatan je i kao rock-glazbenik koji s bendom Sobaky w kosmossi (Psi u kozmosu) održava koncerte diljem svijeta. Stoga je i u njegovim literarnim tekstovima vidljiva povezanost s rockom koja se proteže od naslova, preko ritmiziranja proze pa sve do tema pojedinih pjesama ili albuma koje je moguće raspoznati intenzivnim interpretacijskim radom i dobrim poznavanjem same tradicije.

Anarchy in the UKR roman je koji naslovom priziva legendarnu pjesmu Sex Pistolsa Anarchy in the U.K. Jedna strofa iz te pjesme poslužit će Žadanu i kao moto. Na prvi je pogled Žadanova proza, a to će se pokazati njezinim standardnim oblikotvornim načelom, određena grubošću izričaja koja tekstove dovodi u blizinu oralnoga modusa pripovijedanja. No, s druge, ona je premrežena asocijativnim nizovima koji je čupaju iz psovačkog konteksta i prebacuju na razinu visoko stiliziranoga pripovjednog teksta. Anarchy in the UKR sastavljen je iz četiri cjeline koje su, sa svoje strane, podijeljene na deset kratkih poglavlja. Već ovakva geometrijska strukturiranost romana pokazuje u kolikoj je mjeri odvojen od prividnog „novog primitivizma“ njegovoga jezičnog sloja. Četiri su dijela organizirana, svaki za sebe, oko određenih tema koje se nalaze u neposrednoj vezi s konkretnim vremenskim i prostornim koordinatama. Pri tome se ne slijedi kronologija, već se tekst formira kao fiktivni putopis po opustošenim industrijskim prostorima postsovjetskoga svijeta.

 Taj „putopis“ fragmentarno prati pripovjedača u prvome licu koji se kreće po mjestima i gradovima čija imena odzvanjaju novim značenjima u promijenjenoj situaciji, a ranije čitateljima s manjim poznavanjem Ukrajine jedva da su nešto značila. Harkiv se konstruira kao središte iz kojega se zrakasto šire linije koje vode prema istoku ili jugoistoku zemlje. U prednjem planu tekstova dominira opisivanje stanja opijenosti prouzročeno različitim opijatima. Kao kulisa javljaju se razrušene vedute socijalizma: tvornice, domovi kulture, škole, hoteli, sveučilišta, autobusni i željeznički kolodvori. No iza te, prividno realističke, folije krije se duboki sadržaj u kojemu se intenzivno raspravlja o ukrajinskoj avangardi, povijesti i političkoj situaciji zemlje. Svi su ti sadržaji prelomljeni kroz prizmu pripovjedača koji, prikriven iza svoje naivnosti, donosi precizne sudove prepoznatljive u punoj mjeri tek poznavateljima cjelokupnoga konteksta. Jedna je od najbitnijih komponenata takvog pripovjednog postupka kontekstualiziranje i povijesno povezivanje zbivanja unutar avangardističkog pokreta, ali i mlade i kratkotrajne ukrajinske republike, nastale nakon Oktobarske revolucije i uskoro potom ugušene od strane boljševika. Njezina je glavna odlika bila vjernost anarhističkoj ideologiji koju Žadan svjesno slijedi u svojemu romanu. Na taj se način uspostavljaju fine veze između dvaju epoha ukrajinske političke i kulturne povijesti koje je lako previdjeti.

No Anarchy in the UKR posreduje i momente koji se u sadašnjosti, dobrih sedamnaest godina nakon objavljivanja romana, mogu čitati kao proročanstva. Poslušajmo jedan anticipacijski citat i završimo njime kratki prikaz ovog fascinantnog romana: „Nije teško pogoditi da naši gradovi u svojim krilima, svojim tijelima kriju ogromne količine dodatnih ustanova i poluga; ako pažljivo promatraš poznatu arhitekturu, otkrivaš iznenada s čuđenjem na potpuno neočekivanim mjestima podzemne putove i vatrogasne ljestve koje vode k artiljerijskim vježbalištima. Grad mora biti u stanju sam se obraniti, čak i u mirnodopskim uvjetima mora se moći boriti za vlastiti život, da se i ne govori o atomskom udaru.“    

 

Davor Beganović 14. 03. 2022.