Aleksandar Genis
(r. 1953. u Rjazanju; publicist, književni kritičar i pisac, odrastao u Rigi, a od 1977. živi u SAD. Na hrvatski je jezik 2015. prevedena njegova knjiga Ruski hljepčić i druga kulinarska putovanja. Cijela je njegova obitelj – bake, majka, otac, brat, čak i mačke – iz Kijeva. Prvo poglavlje njegovih memoara Povratna adresa, objavljenih 2016. u Moskvi, posvećene su upravo tom, piscu omiljenom gradu.)
1
Doveo sam suprugu u Kijev da se pozdravi s gradom prije odlaska u Ameriku.
„Korijeni“, objasnio sam supruzi kada smo stigli u ulicu Čkalov.
“Izgleda tako”, rekla je, gledajući žutu kuću do ušiju zaraslu u strmu ulicu – kao u bajci.
U nju se moglo ući prelaskom preko prozorske daske, ali ja sam u nju ušao iz dvorišta. Sve je bilo na svom mjestu: daščara na uzvisini koja je ispala humak i rašireno stablo murve s već crnim plodovima. Tako sam sve to vidio i kada sam po prvi put posjetio svoju baku. Ali sada nisam mogao shvatiti kako se cijeli židovski svijet, koji je činio moje rano djetinjstvo, mogao smjestiti u ovaj lutkarski prostor.
Mi smo posjedovali jednu sobu. Nekada su u njoj živjeli domaćica-baka, druga baka, mama i tata, mali brat i stanarka s violončelom. Spavali smo na dvije etaže – i ispod stola i na stolu. Ali pronašao sam još jedan prostor koji smo dijelili s jednom bakom i stablom limuna koji nam je jednom godišnje, ali zato uvijek zimi, davao blijed i usamljen plod. Još jedan favorit bio je trnovit grm ljekovite aloe, koji je služio kao lijek za sve obiteljske bolesti.
Istina, ništa me nije boljelo, ali to moju baku nije zaustavilo. Liječila me od pothranjenosti kalorijskom bombom koja se na tom lutkarskom jeziku zove “gogol-mogol”. Žumanjci, kakao, šećer, maslac i mala žličica konjaka, koji se smatrao ljekovitim, samljeveni su u elegantnu bež pastu. Budući da mi ju je posluživala za doručak, ručak me nije zanimao. Uplašena, baka je udvostručila dozu, pa sam htio jesti još manje, što ju nije moglo ne uznemiriti. U Čkalovoj se cijeli život vrtio oko hrane, koja je zamijenila religiju i služila joj. Stara vjera, koja se raspadala pod udarima svjetovne povijesti i pritiskom suverenog ateizma, sačuvala se samo za stolom, gdje su se svi praznici – od Uskrsa do 7. studenoga – slavili na isti način: nadjevena riba uz koju je poslužena novinskim papirom davno začepljena boca s likerom na limunovoj korici.
S one strane prozora se otvarao život Kijeva, koji se iz vječno vlažne Rige činio južnim i rječitim. Baka je sve poznavala i provodila je vrijeme u razgovoru, nagnuvši se do struka kroz prozor. Preko njega se trgovalo jestivim namirnicama. Najbolja od svega bila je bijelo-ružičasta jagoda opojne arome. Prodavala se na čaše i jela s vrhnjem, zbog čega mi je ručak bio još manje privlačan. Osim toga, obično se povezivao s kokošima. Živi su dovedeni iz čaršije susjedu-šojhetu (profesija iz židovske kulture, op. prev.). Ostarjeli rezbar bi žrtvu odnosio u svoj sobičak i natrag bi donosio obezglavljeni leš. Već sam tada shvatio da takvo pogubljenje ima neke veze s Bogom, ali još nisam znao kakvu, preferirajući “gogol-mogol” i jagode.
Nasuprot krvniku živjela je bogata Sima: posjedovala je tepih. Simin muž je radio kao redatelj u Narodnom kazalištu, što je otvaralo veliko polje za korupciju, no to ja (no ne i on) nisam razumio. U svakom slučaju, oni su imali toalet u svojoj sobi, dok su ostali koristili zahod u dvorištu.
Simu, naravno, nisu voljeli. Međutim, u ovoj kući, prepunoj poput skladišta broda s emigrantima, bilo je teško ne posvađati se, pogotovo u kuhinji napunjenoj petrolejom. Uoči blagdana kuhinja je postajala bojno polje. Domaćice su se sukobile, pripremajući nadjevene šarane koji su pod nogama pljuskali u limenim pliticama. (Potomci stočara, Židovi, voljeli su svježu, po mogućnosti živu hranu.)
Mnogo kasnije vidio sam nešto slično kuhinji u ulici Čkalova kod Hieronymusa Boscha i Alekseja Germana. Bliskost, pretvorena u kvadrat, razbijala je društvene molekule, gurala je tjelesnu komunikaciju k sljedećoj, atomskoj razini. Čini se da nuklearna bomba tako funkcionira, ali tada još nisam znao za to. Nisam imao bukvar. Imali su ga samo prvašići, a ja sam do njih bio još nepodnošljivo daleko – godinu i pol. Naučio sam čitati iz cimera kada smo išli u šetnju.
Čkalova je nalikovala planinskoj klisuri. Prvo, bio sam malen, drugo, u Rigi nema planina, samo dine, i treće, ulica je stvarno strma. Kada bi pljuštala kiša, po njoj se valjao blatnjavi val, s pjenom od opušaka. Jednom me pljusak srušio i odnio u ogromnu lokvu na Trgu pobjede. Za vedrog vremena tamo smo išli jesti bezumno ukusne kavkaske krastavce. Na trgu se stalno nešto gradilo. U središtu je bio podignut cirkus, na uglu je bilo kino. Još je bio u izgradnji, ali je znak već svijetlio. Bila je to prva riječ koju sam sâm pročitao. Bila je na ukrajinskom: „Sloboda“ (Peremoga, op. prev.). Zapravo, sve se to zvalo Evbaz (od evrejskij bazar, tj. židovska tržnica, op. prev.), i ja tada u toj riječi nisam shvaćao abrevijaturu.
2
Želio sam da moj otac svoje memoare naslovi „Evbaz“, ali on je, ne slušajući moj savjet, kao što sam ja slušao njegove, na korice registratora ponosno otisnuo „Mein Kampf“. Vremenom se nakupilo 900 stranica. Nakon očeve smrti ona je postala knjigom mojih predaka i virim u nju svaki put kada trebam osvježiti recept — ili skupiti hrabrost. Moj otac nikada ni za čim nije žalio.
U Gajdarovoj priči „Vrući kamen“, s kojom sam se upoznao u bukvaru (kada sam se konačno dočepao svoga primjerka), dječak pronalazi čarobnu gromadu koja vraća mladost svakome tko sjedne na nju. Učenik koji je pronašao Vrući kamen odbio je ovu perspektivu jer nije želio drugu godinu ostati u prvom razredu. Tada je do kamena doveo ranjenog crvenoarmejca, ali je i on odlučio ne dati svoju borbenu mladost koja ga je osakatila.
„A ti bi sjeo na Vrući kamen?“ pitam sve koji se pojave.
„Nema šanse“, odgovaraju mi s užasom.
Pahomov se čak sjetio Kanta koji je rekao da nitko ne bi pristao na rođenje kada bi znao čime će ono završiti. Samo je moj otac, ne razmišljajući ni sekunde, upitao: „Gdje ti je taj kamen?“
Nisam znao put do njega, no otac se vratio na uobičajen način – u memoarima.
Polazna je točka u njima bio Evbaz, židovska tržnica, oko koje je živjela i hranila se cijela židovska grana moje obitelji. U opisu moga oca Evbaz je podsjećao na soročinski sajam. Na njemu se trgovalo svime što se moglo kupiti, ali se svaki proizvod smatrao ilegalnim jer je i sama privatna trgovina bila nezakonita. Druga, međutim, gotovo da nije postojala, i vlasti su se zadovoljavale mitom. Kao i uvijek, moj otac je bio oduševljen hranom. Roneći slinu na stranice, sjetio se seoskih žena koje su svojim vatrenim stražnjicama sjedile na kantama s vrelim borščem – da se ne ohladi.
– Ukusnijeg – naglasio je otac – nije bilo i neće biti.
Očevi memoari puni su poslastica koje su odražavale njegov svjetonazor. Otac iskreno nije razumio kako je moguće kriviti svijet za svoje nevolje. A ni rat ni političko razilaženje s režimom, koje je svaki put završavalo sigurnom pobjedom režima, nisu uništili njegovo uvjerenje da se život sastoji od ukusnih stvari i plavuša, čak i ako su bile samo naslikane.
„Da sam se rodio kao žena“, govorio je moj otac, „mijenjao bih boju kose svaki tjedan“.
Tek na samom kraju, kada su memoari već bili gotovi, a druge, u maniri Casanove, nije htio započeti kako ne bi uznemirio majku, otac je priznao da je umoran.
„Znaš“, rekao je tiho, „život je prestao biti ukusan i više od svega se bojim da će završiti“.
Nisam mu povjerovao i dobro sam učinio jer je mog oca brzo odvratila konzerva kavijara koju sam donio iz Brightona i odmah se počeo prisjećati kako je vruće kiflice mazio kavijarom, kupljenim novcem od rasprodaje kamenčića za potpalu. Na Evbazu je bilo moguće kupiti i prodati sve što je bilo deficitarno, a nakon rata je sve bilo deficitarno.
Evbaz je hranio sve: kupce, prodavače, policajce. Baka je poslovala bolje od drugih jer je šila košulje. Budući da je bila samouka, uzorak bi stavila na plahtu i izrezivala je prednji i stražnji dio košulje. Zatim bi rubove uredno sašila, ali tako da se unutra mogla uvući samo osoba koja kao da je od šperploče, poput onih s kojima se slikaju prostaci u kurortima. Sve do očeve smrti ostao je neriješen misterij što su trodimenzionalni kupci radili s tim košuljama – nitko se nikada nije žalio.
Umijeće krojenja i šivanja, čak i u ovako reduciranom obliku, moja je baka preuzela od svog oca i mog pradjeda Solomona. Poduzetan i religiozan krojač, vodio je miran židovski život i na ruskom je znao samo riječ „madam“, kojom se obraćao svim klijenticama, bez obzira na njihov uzrast. Tijekom NEP-a (Nova ekonomska politika, op. prev.) moj je pradjed uspješno trgovao ženskim haljinama i posjedovao je trgovinu u Evbazu: „runduk“ (doslovce: ormarić, op. prev.). Taj je arhitektonski fosil bio mala kocka, zaključana sa svih strana u slučaju pogroma. Takve sam trgovine sreo u Firenci, na mostu Ponte Vecchio, ali kijevski Židovi nisu imali izbora između gvelfa i gibelina. Dobili su svoje i od jednih i od drugih.
Po završetku NEP-a vlasti su mom pradjedu oduzele peterosobni stan s posebnom sobicom za poslugu. Sada su svi moji preci živjeli u sobi. Nju, posljednju vrijednost svoga građanskog života, voljeli su više od života. Stoga je, dok su odlazili u evakuaciju, Solomon ostao čuvati sobu. Računica je bila ta da fašisti, koliko god sovjetska vlast bila poznata po lažima, neće dirati bespomoćnog starca koji je znao govoriti samo jedan jezik, sličan njemačkom.
Pradjed je strijeljan u Babjem Jaru. Otac me odveo k njemu kada sam već bio školarac. Kao i sve židovsko, jaruga se smatrala polupodzemnom atrakcijom, ali su svi u Kijevu znali put do nje.
3
Evbaz je bio gradska močvara u koju su se slijevale sve okolne ulice. Osim njih, postojala su i dvorišta za prolaz. Ona su vodila u uličice u kojima su živjeli rođaci. Teta Sara je živjela u Vorovskoj, teta Fenja u Saksaganskoj, a baka je, kao što sam već spomenuo, živjela u Čkalovoj. Za razliku od Čehova, ove tri sestre nisu žudjele za Moskvom. Izlazile su iz svojih domova samo kada bi išle na Evbaz i kada su posjećivale jedna drugu. Najčešće su se okupljale kod najstarije, u Čkalovoj. Sjedeći ispod stabla limuna za stolom prekrivenim čipkom, one su, poput vještica u „Macbethu“, gatale iz karata.
Baka je znala gatati. Zarađivala je za život radeći upravo to kada je u evakuaciji završila u ciganskom logoru. Međutim, sestre nisu puno marile za budućnost, preferirale su sadašnjost, vjerujući da će sve promjene dovesti do gorega. Rekao bih da se u tome očituje nacionalna obrambena reakcija. Unaprijed plačući zbog nadolazećih nevolja, Židovi su iz sudbine izvukli žalac, lišivši ga prednosti iznenadnog napada. I meni je to poznato: izbjegavam kupovati na kredit kako ne bih bio talac budućnosti. Zato moj otac nije vjerovao u tupu židovsku dalekovidnost i uvijek je sa zadovoljstvom živio na kredit. Iako su ga zavičajna povijest i osobna biografija učili drukčije, hrabro je lovio zeca, vjerujući da će budućnost platiti za sadašnjost, uključujući i automobil “Pobjeda”, polirani ormarić i litavski magnetofon zajedno sa snimkama The Barry Sisters.
Kada su se nagatale do mile volje, sestre su počele igrati židovski preferans – „66“, lukavu i popularnu židovsku igru koju su često igrali likovi Sholema Aleichema. I prije nego što sam naučio čitati, već sam znao brojati mito, pa su me primile da igram kao četvrti. Igru je učinilo toliko zanimljivom sposobnost varati – „maheriti“. Teta Sara, najjednostavnijeg srca, varala je majstorski, teta Fenja je uvijek upadala u zamku, a baka je bila žandar te igre. Zapravo, sve je držala u strahu, osim mog oca i mene. Mene je obožavala kao malenoga, a njega je tretirala kao božanstvo, kao velikoga.
Otac je doista bio viši od cijele svoje neugledne rodbine, pogotovo s kačketom. Iako je nosio vojničku uniformu, moj je otac predavao kibernetiku u civilnoj ustanovi koja je nosila naziv Institut za civilno zrakoplovstvo. No rodbina nije ulazila u detalje i potajno je moga oca smatrala generalom. On snishodljivo nije proturječio. Nakon što je pobjegao iz Evbaza, otac se tamo vraćao kao u djetinjstvo – i svoje vlastito i djetinjstvo cijelog čovječanstva.
Arhaični svijet Evbaza bio je jednostavan i podijeljen na dva dijela. Jedan je dio bio poznat, svoj. Od drugog – nežidovskog – nije trebalo očekivati ništa dobroga. Kontinuirani i neprijateljski kozmos u kojem se nema što disati i u kojem se nema što raditi. Ni promjena vlasti nije tamo ništa promijenila. Kako god da su se zvale revolucije, Židovima su nastojale oduzeti i život i novac. Moj je otac jednom prilikom raznio cijeli taj sustav, uspostavljen u posljednjih nekoliko tisuća godina, dovevši u Čkalovu zelenooku plavušu, goju (goj = označava čovjeka koji nije Židov, op. prev.) Angelinu Buzinovu, koja je postala moja majka. Ne znam jesu li moji rođaci vjerovali u Boga (to ni samomu sebi još nisam razjasnio), ali su čuvali nepovredivost granice između dva svijeta. Prisiljeni prekoračiti granice kratkog i neplodnog društvenog života koji su vodili, Židovi su odbili pustiti strance u krug koji je bio zatvoren od propasti Hrama.
Drugim riječima, supruga Ruskinja bila je katastrofa za obitelj. Pojava majke izazvala je potres koji je srušio konturnu kartu židovskoga života. Ali povratka nije bilo – majka je bila u drugom stanju s mojim bratom. Stoga su tri sestre na ono što se dogodilo reagirale kao prema slaninu koju su, zatvarajući oči pred zločinom, krišom jele, skrivajući se jedna od druge. Ne mogavši od nje napraviti židovsku majku, odabrale su palijativ – naučile su je kako raditi nadjevenu ribu (i to kako su je naučile!). Postupno su našli nišu za moju majku kao suputnicu u složenom i kićenom židovskom svijetu, gdje je svatko znao svoje mjesto, iako je pretendirao na tuđe.
U Kijevu je stroga klasna arogancija odvojila Židove s Podola od onih iz Evbaza. U tablici rangova je obitelj taksista-šaljivdžije stajala mnogo niže od krojačeve kćeri koja je znala rusku riječ „madam“. To je postalo jasno kada se je teta Sara, koja je dugo ostala djevojkom, uspjela udati za ujka Kolju. Ne samo da je bio s Podola, već je i pio, ulijevajući u svoje grlo cijelu bocu chartreusea.
Na svadbi je bio i Kaganovič. Točnije, njegov brat, za kojeg se pokazalo da je ili rodbina ili susjed mladoženji. Na zabavu je došao s tjelohraniteljem. Stoga je prva zdravica bila za Staljina, druga – također. Kada su viknuli „gorko“, gosti su pogledali Kaganoviča, koji je odgovorio kimnuvši i nasmiješivši se. Unatoč mezalijansi, brak je bio uspješan. Sara je voljela svoga supruga i poludjela je kada je umro.
Davno prije toga sam živio kod njih. U to se vrijeme Evbaz već potpuno pretvorio u Trg pobjede s istoimenom kinodvoranom. Cirkus je konačno sagrađen, a Židovi su preseljeni u novoizgrađene zgrade. Ujak Kolja i teta Sara dobili su vlastiti stan koji je činila jedna, još uvijek malena soba. Od 6 ujutro do ponoći u njemu su se čule pjesme i priče iz razglasa. U početku mi je to smetalo, ali ubrzo sam se navikao živjeti s crnim zvučnikom koji nas nikad nije ostavljao same s nepotrebnim mislima.
Našavši se u novoj sredini, stari su zaboravili put do Evbaza i više se nikada tamo nisu vratili. Ostavljeni bez tih nekoliko stvari koje su radili, sjedili su na klupi u dvorištu i razgovarali sa svakim tko im je prilazio. Iako nisam propustio nijednu riječ, ne mogu reproducirati beskrajni razgovor, iscrpljen od njihove starosti. Razgovarali su o onome što su čuli na razglasu, spretno birajući samo informacije koje su se ticale Židova: Hruščov, UN, Nasser, Izrael. Židovska im se tema sama po sebi učinila toliko uzbudljivom da je tema razgovora bila suvišna. Njihov je govor tekao slobodno i besmisleno, poput rijeke u ravnici. Vodu je, međutim, uvijek zanimljivo pogledati, a slušajući odrasle, retoriku sam shvatio tek povratno.
Prevela: Danijela Lugarić Vukas
Evbaz, ili Tri sestre
Aleksandar Genis
(r. 1953. u Rjazanju; publicist, književni kritičar i pisac, odrastao u Rigi, a od 1977. živi u SAD. Na hrvatski je jezik 2015. prevedena njegova knjiga Ruski hljepčić i druga kulinarska putovanja. Cijela je njegova obitelj – bake, majka, otac, brat, čak i mačke – iz Kijeva. Prvo poglavlje njegovih memoara Povratna adresa, objavljenih 2016. u Moskvi, posvećene su upravo tom, piscu omiljenom gradu.)
1
Doveo sam suprugu u Kijev da se pozdravi s gradom prije odlaska u Ameriku.
„Korijeni“, objasnio sam supruzi kada smo stigli u ulicu Čkalov.
“Izgleda tako”, rekla je, gledajući žutu kuću do ušiju zaraslu u strmu ulicu – kao u bajci.
U nju se moglo ući prelaskom preko prozorske daske, ali ja sam u nju ušao iz dvorišta. Sve je bilo na svom mjestu: daščara na uzvisini koja je ispala humak i rašireno stablo murve s već crnim plodovima. Tako sam sve to vidio i kada sam po prvi put posjetio svoju baku. Ali sada nisam mogao shvatiti kako se cijeli židovski svijet, koji je činio moje rano djetinjstvo, mogao smjestiti u ovaj lutkarski prostor.
Mi smo posjedovali jednu sobu. Nekada su u njoj živjeli domaćica-baka, druga baka, mama i tata, mali brat i stanarka s violončelom. Spavali smo na dvije etaže – i ispod stola i na stolu. Ali pronašao sam još jedan prostor koji smo dijelili s jednom bakom i stablom limuna koji nam je jednom godišnje, ali zato uvijek zimi, davao blijed i usamljen plod. Još jedan favorit bio je trnovit grm ljekovite aloe, koji je služio kao lijek za sve obiteljske bolesti.
Istina, ništa me nije boljelo, ali to moju baku nije zaustavilo. Liječila me od pothranjenosti kalorijskom bombom koja se na tom lutkarskom jeziku zove “gogol-mogol”. Žumanjci, kakao, šećer, maslac i mala žličica konjaka, koji se smatrao ljekovitim, samljeveni su u elegantnu bež pastu. Budući da mi ju je posluživala za doručak, ručak me nije zanimao. Uplašena, baka je udvostručila dozu, pa sam htio jesti još manje, što ju nije moglo ne uznemiriti. U Čkalovoj se cijeli život vrtio oko hrane, koja je zamijenila religiju i služila joj. Stara vjera, koja se raspadala pod udarima svjetovne povijesti i pritiskom suverenog ateizma, sačuvala se samo za stolom, gdje su se svi praznici – od Uskrsa do 7. studenoga – slavili na isti način: nadjevena riba uz koju je poslužena novinskim papirom davno začepljena boca s likerom na limunovoj korici.
S one strane prozora se otvarao život Kijeva, koji se iz vječno vlažne Rige činio južnim i rječitim. Baka je sve poznavala i provodila je vrijeme u razgovoru, nagnuvši se do struka kroz prozor. Preko njega se trgovalo jestivim namirnicama. Najbolja od svega bila je bijelo-ružičasta jagoda opojne arome. Prodavala se na čaše i jela s vrhnjem, zbog čega mi je ručak bio još manje privlačan. Osim toga, obično se povezivao s kokošima. Živi su dovedeni iz čaršije susjedu-šojhetu (profesija iz židovske kulture, op. prev.). Ostarjeli rezbar bi žrtvu odnosio u svoj sobičak i natrag bi donosio obezglavljeni leš. Već sam tada shvatio da takvo pogubljenje ima neke veze s Bogom, ali još nisam znao kakvu, preferirajući “gogol-mogol” i jagode.
Nasuprot krvniku živjela je bogata Sima: posjedovala je tepih. Simin muž je radio kao redatelj u Narodnom kazalištu, što je otvaralo veliko polje za korupciju, no to ja (no ne i on) nisam razumio. U svakom slučaju, oni su imali toalet u svojoj sobi, dok su ostali koristili zahod u dvorištu.
Simu, naravno, nisu voljeli. Međutim, u ovoj kući, prepunoj poput skladišta broda s emigrantima, bilo je teško ne posvađati se, pogotovo u kuhinji napunjenoj petrolejom. Uoči blagdana kuhinja je postajala bojno polje. Domaćice su se sukobile, pripremajući nadjevene šarane koji su pod nogama pljuskali u limenim pliticama. (Potomci stočara, Židovi, voljeli su svježu, po mogućnosti živu hranu.)
Mnogo kasnije vidio sam nešto slično kuhinji u ulici Čkalova kod Hieronymusa Boscha i Alekseja Germana. Bliskost, pretvorena u kvadrat, razbijala je društvene molekule, gurala je tjelesnu komunikaciju k sljedećoj, atomskoj razini. Čini se da nuklearna bomba tako funkcionira, ali tada još nisam znao za to. Nisam imao bukvar. Imali su ga samo prvašići, a ja sam do njih bio još nepodnošljivo daleko – godinu i pol. Naučio sam čitati iz cimera kada smo išli u šetnju.
Čkalova je nalikovala planinskoj klisuri. Prvo, bio sam malen, drugo, u Rigi nema planina, samo dine, i treće, ulica je stvarno strma. Kada bi pljuštala kiša, po njoj se valjao blatnjavi val, s pjenom od opušaka. Jednom me pljusak srušio i odnio u ogromnu lokvu na Trgu pobjede. Za vedrog vremena tamo smo išli jesti bezumno ukusne kavkaske krastavce. Na trgu se stalno nešto gradilo. U središtu je bio podignut cirkus, na uglu je bilo kino. Još je bio u izgradnji, ali je znak već svijetlio. Bila je to prva riječ koju sam sâm pročitao. Bila je na ukrajinskom: „Sloboda“ (Peremoga, op. prev.). Zapravo, sve se to zvalo Evbaz (od evrejskij bazar, tj. židovska tržnica, op. prev.), i ja tada u toj riječi nisam shvaćao abrevijaturu.
2
Želio sam da moj otac svoje memoare naslovi „Evbaz“, ali on je, ne slušajući moj savjet, kao što sam ja slušao njegove, na korice registratora ponosno otisnuo „Mein Kampf“. Vremenom se nakupilo 900 stranica. Nakon očeve smrti ona je postala knjigom mojih predaka i virim u nju svaki put kada trebam osvježiti recept — ili skupiti hrabrost. Moj otac nikada ni za čim nije žalio.
U Gajdarovoj priči „Vrući kamen“, s kojom sam se upoznao u bukvaru (kada sam se konačno dočepao svoga primjerka), dječak pronalazi čarobnu gromadu koja vraća mladost svakome tko sjedne na nju. Učenik koji je pronašao Vrući kamen odbio je ovu perspektivu jer nije želio drugu godinu ostati u prvom razredu. Tada je do kamena doveo ranjenog crvenoarmejca, ali je i on odlučio ne dati svoju borbenu mladost koja ga je osakatila.
„A ti bi sjeo na Vrući kamen?“ pitam sve koji se pojave.
„Nema šanse“, odgovaraju mi s užasom.
Pahomov se čak sjetio Kanta koji je rekao da nitko ne bi pristao na rođenje kada bi znao čime će ono završiti. Samo je moj otac, ne razmišljajući ni sekunde, upitao: „Gdje ti je taj kamen?“
Nisam znao put do njega, no otac se vratio na uobičajen način – u memoarima.
Polazna je točka u njima bio Evbaz, židovska tržnica, oko koje je živjela i hranila se cijela židovska grana moje obitelji. U opisu moga oca Evbaz je podsjećao na soročinski sajam. Na njemu se trgovalo svime što se moglo kupiti, ali se svaki proizvod smatrao ilegalnim jer je i sama privatna trgovina bila nezakonita. Druga, međutim, gotovo da nije postojala, i vlasti su se zadovoljavale mitom. Kao i uvijek, moj otac je bio oduševljen hranom. Roneći slinu na stranice, sjetio se seoskih žena koje su svojim vatrenim stražnjicama sjedile na kantama s vrelim borščem – da se ne ohladi.
– Ukusnijeg – naglasio je otac – nije bilo i neće biti.
Očevi memoari puni su poslastica koje su odražavale njegov svjetonazor. Otac iskreno nije razumio kako je moguće kriviti svijet za svoje nevolje. A ni rat ni političko razilaženje s režimom, koje je svaki put završavalo sigurnom pobjedom režima, nisu uništili njegovo uvjerenje da se život sastoji od ukusnih stvari i plavuša, čak i ako su bile samo naslikane.
„Da sam se rodio kao žena“, govorio je moj otac, „mijenjao bih boju kose svaki tjedan“.
Tek na samom kraju, kada su memoari već bili gotovi, a druge, u maniri Casanove, nije htio započeti kako ne bi uznemirio majku, otac je priznao da je umoran.
„Znaš“, rekao je tiho, „život je prestao biti ukusan i više od svega se bojim da će završiti“.
Nisam mu povjerovao i dobro sam učinio jer je mog oca brzo odvratila konzerva kavijara koju sam donio iz Brightona i odmah se počeo prisjećati kako je vruće kiflice mazio kavijarom, kupljenim novcem od rasprodaje kamenčića za potpalu. Na Evbazu je bilo moguće kupiti i prodati sve što je bilo deficitarno, a nakon rata je sve bilo deficitarno.
Evbaz je hranio sve: kupce, prodavače, policajce. Baka je poslovala bolje od drugih jer je šila košulje. Budući da je bila samouka, uzorak bi stavila na plahtu i izrezivala je prednji i stražnji dio košulje. Zatim bi rubove uredno sašila, ali tako da se unutra mogla uvući samo osoba koja kao da je od šperploče, poput onih s kojima se slikaju prostaci u kurortima. Sve do očeve smrti ostao je neriješen misterij što su trodimenzionalni kupci radili s tim košuljama – nitko se nikada nije žalio.
Umijeće krojenja i šivanja, čak i u ovako reduciranom obliku, moja je baka preuzela od svog oca i mog pradjeda Solomona. Poduzetan i religiozan krojač, vodio je miran židovski život i na ruskom je znao samo riječ „madam“, kojom se obraćao svim klijenticama, bez obzira na njihov uzrast. Tijekom NEP-a (Nova ekonomska politika, op. prev.) moj je pradjed uspješno trgovao ženskim haljinama i posjedovao je trgovinu u Evbazu: „runduk“ (doslovce: ormarić, op. prev.). Taj je arhitektonski fosil bio mala kocka, zaključana sa svih strana u slučaju pogroma. Takve sam trgovine sreo u Firenci, na mostu Ponte Vecchio, ali kijevski Židovi nisu imali izbora između gvelfa i gibelina. Dobili su svoje i od jednih i od drugih.
Po završetku NEP-a vlasti su mom pradjedu oduzele peterosobni stan s posebnom sobicom za poslugu. Sada su svi moji preci živjeli u sobi. Nju, posljednju vrijednost svoga građanskog života, voljeli su više od života. Stoga je, dok su odlazili u evakuaciju, Solomon ostao čuvati sobu. Računica je bila ta da fašisti, koliko god sovjetska vlast bila poznata po lažima, neće dirati bespomoćnog starca koji je znao govoriti samo jedan jezik, sličan njemačkom.
Pradjed je strijeljan u Babjem Jaru. Otac me odveo k njemu kada sam već bio školarac. Kao i sve židovsko, jaruga se smatrala polupodzemnom atrakcijom, ali su svi u Kijevu znali put do nje.
3
Evbaz je bio gradska močvara u koju su se slijevale sve okolne ulice. Osim njih, postojala su i dvorišta za prolaz. Ona su vodila u uličice u kojima su živjeli rođaci. Teta Sara je živjela u Vorovskoj, teta Fenja u Saksaganskoj, a baka je, kao što sam već spomenuo, živjela u Čkalovoj. Za razliku od Čehova, ove tri sestre nisu žudjele za Moskvom. Izlazile su iz svojih domova samo kada bi išle na Evbaz i kada su posjećivale jedna drugu. Najčešće su se okupljale kod najstarije, u Čkalovoj. Sjedeći ispod stabla limuna za stolom prekrivenim čipkom, one su, poput vještica u „Macbethu“, gatale iz karata.
Baka je znala gatati. Zarađivala je za život radeći upravo to kada je u evakuaciji završila u ciganskom logoru. Međutim, sestre nisu puno marile za budućnost, preferirale su sadašnjost, vjerujući da će sve promjene dovesti do gorega. Rekao bih da se u tome očituje nacionalna obrambena reakcija. Unaprijed plačući zbog nadolazećih nevolja, Židovi su iz sudbine izvukli žalac, lišivši ga prednosti iznenadnog napada. I meni je to poznato: izbjegavam kupovati na kredit kako ne bih bio talac budućnosti. Zato moj otac nije vjerovao u tupu židovsku dalekovidnost i uvijek je sa zadovoljstvom živio na kredit. Iako su ga zavičajna povijest i osobna biografija učili drukčije, hrabro je lovio zeca, vjerujući da će budućnost platiti za sadašnjost, uključujući i automobil “Pobjeda”, polirani ormarić i litavski magnetofon zajedno sa snimkama The Barry Sisters.
Kada su se nagatale do mile volje, sestre su počele igrati židovski preferans – „66“, lukavu i popularnu židovsku igru koju su često igrali likovi Sholema Aleichema. I prije nego što sam naučio čitati, već sam znao brojati mito, pa su me primile da igram kao četvrti. Igru je učinilo toliko zanimljivom sposobnost varati – „maheriti“. Teta Sara, najjednostavnijeg srca, varala je majstorski, teta Fenja je uvijek upadala u zamku, a baka je bila žandar te igre. Zapravo, sve je držala u strahu, osim mog oca i mene. Mene je obožavala kao malenoga, a njega je tretirala kao božanstvo, kao velikoga.
Otac je doista bio viši od cijele svoje neugledne rodbine, pogotovo s kačketom. Iako je nosio vojničku uniformu, moj je otac predavao kibernetiku u civilnoj ustanovi koja je nosila naziv Institut za civilno zrakoplovstvo. No rodbina nije ulazila u detalje i potajno je moga oca smatrala generalom. On snishodljivo nije proturječio. Nakon što je pobjegao iz Evbaza, otac se tamo vraćao kao u djetinjstvo – i svoje vlastito i djetinjstvo cijelog čovječanstva.
Arhaični svijet Evbaza bio je jednostavan i podijeljen na dva dijela. Jedan je dio bio poznat, svoj. Od drugog – nežidovskog – nije trebalo očekivati ništa dobroga. Kontinuirani i neprijateljski kozmos u kojem se nema što disati i u kojem se nema što raditi. Ni promjena vlasti nije tamo ništa promijenila. Kako god da su se zvale revolucije, Židovima su nastojale oduzeti i život i novac. Moj je otac jednom prilikom raznio cijeli taj sustav, uspostavljen u posljednjih nekoliko tisuća godina, dovevši u Čkalovu zelenooku plavušu, goju (goj = označava čovjeka koji nije Židov, op. prev.) Angelinu Buzinovu, koja je postala moja majka. Ne znam jesu li moji rođaci vjerovali u Boga (to ni samomu sebi još nisam razjasnio), ali su čuvali nepovredivost granice između dva svijeta. Prisiljeni prekoračiti granice kratkog i neplodnog društvenog života koji su vodili, Židovi su odbili pustiti strance u krug koji je bio zatvoren od propasti Hrama.
Drugim riječima, supruga Ruskinja bila je katastrofa za obitelj. Pojava majke izazvala je potres koji je srušio konturnu kartu židovskoga života. Ali povratka nije bilo – majka je bila u drugom stanju s mojim bratom. Stoga su tri sestre na ono što se dogodilo reagirale kao prema slaninu koju su, zatvarajući oči pred zločinom, krišom jele, skrivajući se jedna od druge. Ne mogavši od nje napraviti židovsku majku, odabrale su palijativ – naučile su je kako raditi nadjevenu ribu (i to kako su je naučile!). Postupno su našli nišu za moju majku kao suputnicu u složenom i kićenom židovskom svijetu, gdje je svatko znao svoje mjesto, iako je pretendirao na tuđe.
U Kijevu je stroga klasna arogancija odvojila Židove s Podola od onih iz Evbaza. U tablici rangova je obitelj taksista-šaljivdžije stajala mnogo niže od krojačeve kćeri koja je znala rusku riječ „madam“. To je postalo jasno kada se je teta Sara, koja je dugo ostala djevojkom, uspjela udati za ujka Kolju. Ne samo da je bio s Podola, već je i pio, ulijevajući u svoje grlo cijelu bocu chartreusea.
Na svadbi je bio i Kaganovič. Točnije, njegov brat, za kojeg se pokazalo da je ili rodbina ili susjed mladoženji. Na zabavu je došao s tjelohraniteljem. Stoga je prva zdravica bila za Staljina, druga – također. Kada su viknuli „gorko“, gosti su pogledali Kaganoviča, koji je odgovorio kimnuvši i nasmiješivši se. Unatoč mezalijansi, brak je bio uspješan. Sara je voljela svoga supruga i poludjela je kada je umro.
Davno prije toga sam živio kod njih. U to se vrijeme Evbaz već potpuno pretvorio u Trg pobjede s istoimenom kinodvoranom. Cirkus je konačno sagrađen, a Židovi su preseljeni u novoizgrađene zgrade. Ujak Kolja i teta Sara dobili su vlastiti stan koji je činila jedna, još uvijek malena soba. Od 6 ujutro do ponoći u njemu su se čule pjesme i priče iz razglasa. U početku mi je to smetalo, ali ubrzo sam se navikao živjeti s crnim zvučnikom koji nas nikad nije ostavljao same s nepotrebnim mislima.
Našavši se u novoj sredini, stari su zaboravili put do Evbaza i više se nikada tamo nisu vratili. Ostavljeni bez tih nekoliko stvari koje su radili, sjedili su na klupi u dvorištu i razgovarali sa svakim tko im je prilazio. Iako nisam propustio nijednu riječ, ne mogu reproducirati beskrajni razgovor, iscrpljen od njihove starosti. Razgovarali su o onome što su čuli na razglasu, spretno birajući samo informacije koje su se ticale Židova: Hruščov, UN, Nasser, Izrael. Židovska im se tema sama po sebi učinila toliko uzbudljivom da je tema razgovora bila suvišna. Njihov je govor tekao slobodno i besmisleno, poput rijeke u ravnici. Vodu je, međutim, uvijek zanimljivo pogledati, a slušajući odrasle, retoriku sam shvatio tek povratno.
Prevela: Danijela Lugarić Vukas