Vratite me bliže cesti

– Čovjek čim prijeđe pedeset treba ga maljem u glavu bubnuti. Postaje beskoristan, ne more više raditi, stalno ga nešto boli, ne more više litra rakije popit’ a da ne napravi belaj, ne more više ni oko žena ništa. Ma, pravi narodni lijek je za njega malj – govorio je moj pokojni ćaća kad bi ga mučio stomak poslije četvrte brlje ili kad bi ga boljela glavurda ujutro poslije miješanja pića. 

– Sine, upamti dobro: bolje je miješati piće, nego beton! – dijelio bi on svoje savjete. 

Oni koji su jednom, dok nije izumljena miješalica za beton, zamiješali beton lopatom, ručno, znaju o čemu kazujem. 

Vođen takvim ćaćinim savjetima i promišljanjima odlučih se, dok sam još živ i živahan, djelomično zdrav, pobrinuti se za svoju vječnu kuću. Namjerno to tako kažem jer me je moj župnik upozorio kako to nije posljednje počivalište za nas katolike, već odlazak u vječni mir i sreću i (naglasio je: svakomu prema zaslugama na ovome svijetu) iščekivanje uskrsnuća. 

Začuđujuće brzo sam se dogovorio o tome sa svojom prvom, jedinom, živućom, živahnom ženom. Mora da je i ona slično mislila, samo nije htjela kazati, k’o veli: kad moj Tomica ni o čemu ne misli, nek’ misli barem o grobu. Haj’ nema veze. 

Dogovoreno, učinjeno. Kupili smo obiteljsku grobnicu u novom katoličkom groblju nadomak Mostara. Iako smo, ja iz Zenice, prva, jedina, živuća i živahna žena iz Tuzle, odlučili smo život i sudbinu vezati za ovaj lijepi i sunčani Mostar, pa se takvo rješenje nametalo kao logično. 

Išao sam na dva sastanka osoba koje su, kao i mi, odlučili kupiti grobnicu, te smo radili po dogovoru. Novce smo isplatili, onako kako smo mogli, u tri obroka prvu polovicu, a drugu odjednom. Malko smo se, tih dana, ustezali na nekim drugim stvarima, ali ništa tragično. Uostalom, prva, jedina, živuća i živahna je pravi majstor i mađioničar u raspoređivanju kućnih prihoda i rashoda, što se za mene, ‘vakog, ne bi moglo kazati. 

Isplatom ugovorene sume novaca i sklapanjem Ugovora sa Župnim uredom, počinju problemi, koji su, na koncu, dali za rezultat ovu priču. 


Groblje se sastojalo od jednog, većeg, broja četvorokasetnih, obiteljskih grobnica i jednog, manjeg, dvokasetnih obiteljskih grobnica. Mi smo, naravno, kupili onu za dvoje. Zajedno na ovome svijetu, zajedno na onome. 

Jedno tijelo, jedna duša. Postojala je neka dvojba i rasprava oko toga tko će od nas dvoje u raj a tko u pakao i kako ćemo se onda viđati. Naravno mi živimo u ‘vakoj BiH, gdje se ljudi ne mogu dogovoriti ni koliko je sati, pa smo, k’o partije na vlasti, ostali na onome da se moramo dogovoriti te da je naredno razdoblje ključno za našu budućnost. Samo je jedno sigurno, kad budemo na nebu imati ćemo gdje spavati. 

Prema prvim nacrtima groblja te dvokasetne grobnice bile su ucrtane u prvom redu do glavne grobljanske ceste. Mene je to posebice oduševilo jer sam i s onoga svijeta mogao gledati tko prolazi, tko odlazi, tko se sve skuplja na misama i pokopima. Svi oni koji čekaju svoj red za umiranje, morali bi proći pored mene. Oni prolaze, a ja ležim i ljenčarim, ih. Uživao bih gledati mlade, ožalošćene, zgodne žene kladeći se koja će prva od njih biti pozvana od Boga, na onaj svijet. Krišom bih, noću, da ne zna moja žena, odlazio kod zgodnih pokojnica, pričao s njima, gledao vedro nebo, brojao zvijezde i pogađao koja će se od zvijezda prva ugasiti. Odmah da reknem zlobnicima, da tu seksa ne bi bilo, jer sam za te stvari bio mrtav i prije smrti. 

A onda je župnik kupio još dvije parcele i proširio groblje. Proširenjem se mijenjao i raspored pa su dvokasetne grobnice prebačene u zadnji red, do ograde, a četvorokasetne u prvi red do glave grobljanske ceste. 

Možda je to odgovaralo onima koji su došli na onaj svijet željni odmora. Ali, meni kojemu život tek počinje odlaskom na nebo, to je ravno katastrofi. Hoću pjesmu, hoću smijeh, veselje, dobro društvo. Kakav mir! 

Mir je za starkelje. Sad mogu, jer ćaća je umro davno, kazati da je bio u krivu. Čovjek s pedeset godina, tek počinje živjeti. Djeca su mu odrasla, na svom putu, posao kako-tako siguran, više se ne mora dokazivati ni na poslovnom ni na ljubavnom planu. Uživa igrajući se s unucima. U kafiću sjedi bliže prozoru, uživa gledajući mlade djevojke u minicama i svaku priču započinje: 

– Eh, u moje vrijeme….. ili: Sjećaš li se kad smo…… 

Prijateljica moje prve, jedine, živuće i živahne žene, također je, kupila grobnicu u istom groblju. Već su se one stigle dogovoriti kako će jedna drugoj dolaziti na kavu. Ja sam se pravio pametan pa sam kazao kako ću, još za života, pored našeg groba posaditi neko drvo koje će mi praviti hladovinu za vrućih, ljetnih dana. One su, gotovo u glas, rekle: 

– Tamo će ti, Tomice, biti svejedno je li kišovito, sunčano ili snježno. Samo će ti ptice s drveta srati po glavi. – 

Pojma one nemaju. 

Druga stvar koja me je naljutila je postojanje nogometnog terena za neku, kozju ligu, čija ograda graniči s grobljem. Bio sam, već, upozorio župnika, da on prenese dalje, tamo gdje treba, kako ću im izbušiti svaku loptu koja padne na moj grob pa mi naruši moj vječni mir i spokoj. Ta neće mene neki propali talenti uznemiravati. Dosta brate što ih je sada puna TV, pa još da me nerviraju i na onom svijetu. 

E, nećete gospodo! 

Još da slušam njihove psovke i dernjavu kad postignu ili promaše zgoditak, da gledam njihovo opijanje i divljanje, tuče, ma nema šanse. 

Nisam se jedino uspio dogovoriti s prvom, jedinom, živućom i živahnom ženom tko će prvi leći u grob, tko će biti donji. Meni je to svakodnevna situacija u životu, to da sam donji, tako da neće biti neke goleme promjene. Ako budem gornji, lakše ću moći pobjeći tamo kod one mlade gospođe u drugom redu lijevo. 

Na koncu, u toj mojoj želji da budem u prvom redu, makar u grobu, promijenili smo prvobitnu odluku i kupili smo, ipak, četvorokasetnu grobnicu, samo da me vrate bliže cesti. 

Još kad sam prvoj, jedinoj, živućoj i živahnoj ženi i djeci rekao kako želim da mi na pokopu puste pjesmu Balkan od Azre, rekli su mi da sam potpuno lud. 

Kao da su otkrili Ameriku. 

Posebno mi je drag početak pjesme: 

„…. jednog dana nema me 
da nikada ne dođem 
prijatelje koje znam 
ne poznajem kad prođem 
kao da me nikada 
na svijetu nije bilo….. „


Tomislav Pupić 14. 09. 2022.