“Njihova krhkost bila je mjera njihove sudbine” M.J.
Kartal je Sarajevski Marlboro – druga kutija. Nastavi li pisac ovako, ne gine mu kronična opstruktivna plućna bolest. Ne radi se o komparativnom nijansiranju niti o poredbenoj analogiji, nema govora niti o banalnoj opsesiji metaforom i temom – stvar je u tome da je svaka od knjiga zasebnost koja živi i pulsira samostalno ali tek u zajedničkom titraju, sintezi (i srazu) dva nerva rezonantna vibracija ostvaruje puni potencijal i doseže punoću, jedinstvenost tihe i krajnje (intimne i kolektivne) harmonije. U gibljivosti jezičnog izraza identične, intonacijski i dijalektalno maestralno razrađene – pripovijetke su te koje (u komparativnoj objektivizaciji) diktiraju formu. A prozne knjige Trojica za Kartal i Sarajevski Marlboro, pridružene jedna drugoj, preuzimaju formu romana. I najmanje to ima veze s tim imaju li ili nemaju trenutke koji bi im bili zajednički. One se tiču jedna druge u prostorima, stvarima i dodirima iznad evidentnog. A najdodirnije tiču se jedna druge u preobražavanju ishoda mirnoćom u zgražanju (arsenovskom “nikud ne žurim, to je finije”). Misaonom kretnjom i razmjenom. Odabirom nepristajanja i slobodom koja se ne čeka, već joj valja poći u susret.
Ove knjige doista recenzije (ni milosti) ne trebaju, ali trebaju našu duhovnost i mentalnu spremu koje će, baš kao što nam je činiti sa Crnjanskim, biti u stanju baratati svom silinom kadrova što ih u čitatelju probuđuje piščeva pripovjedna tehnika. Njegova je osjećajnost proces odmjeren a sveobuhvatan, stalna je to kretnja u emociji izražena u finoći i odmjerenosti pogleda kojem ništa ne ostaje skriveno. Jergović ovim zbirkama priča govori ritmom kruga. Jednu supstanciju pridružuje drugoj. Upliv vremena stalan je i dubok u mjeri iz koje funkcionira kao zaseban izraz. Pri čemu asocira na unutarnji lirizam kakav smo nagonski nostalgično zazivali kroz reminiscencije u opisima Marcela Prousta. Rečenica je krug bez kraja. Baš poput čovjeka, nagovještava let ka uzvišenom. Koji se ima desiti tek u slutnji i žudnji, čak i onda kada ništa u čovjeku i rečenici nije izmaknuto logici prosječnosti i kada slabo podnosi drugačiju vizuru. Gotovo u jednakoj mjeri, rečenice se dovršavaju nagovještajem slika i osjećanja, stanjima što su prepuštena i pripuštena na prepoznavanje čitatelju. Malo koji pisac zahtijeva toliko od čitatelja. Promašeni ljudi nisu samo oni koje je snajper ostavio na životu. Promašeni su i ljudi kojima su nedohvatljive i nevidljive asocijacije i iskustva što ih Jergovićeve rečenice nude kao prividno nemušti ali sveprisutni bonus. Bonus netekstualan, neartikuliran slovom i interpunkcijom; domišljen iskustvenim, uobličen mišljenim. Radi ilustracije zamislit nam dijalog: “Gdje to piše?” upitali bi tako lošiji nastavnici predmeta kakve teorije književnosti ili stilistike. “Ne piše eksplicite!”. “Znači – za Vašu opservaciju nema osnove u tekstu?”. “Ali ne znači; samo nam valja izaći iz dimenzije doslovnog. Tekst je u slikama i istinitom međuprostoru slova. U praznini što nam je pisac ostavio – da je ispunimo i domislimo svom svojom složenošću i svom jednostavnošću svoga bića.” Jergović poput Crnjanskog i Kafke toliko toga ostavlja čitatelju. Toliko da vam se učini da upravo skupa pišete. Da ničeg nije izvan vas, pisca i slike.
Ali sve se kreće. I u najcrnjem mraku, čovjek djeluje i treperi. Unutar svoje bijede, u središtu svoje uzvišenosti, u mržnji slijepoj i ljubavi što na koncu uvijek i neodložno traži ljudsku krv. “Nemam kome reći… Osim Bogu koji gleda iz ogledala” reče davno jednoj jedan. To je isti onaj koji se razbaškario u “Haveru” pa gleda iz nedirnutog eliptičnog ogledala dok se nepokupljeno rublje smije ruševini kojoj su oboje dekor (“Eto, haveru moj, meni nitko ne bi vjerovao za to ogledalo. A tebi će, brate, vjerovati. Ti napišeš.”). Taj je Bog istovremeno Stalker u “Zoni”, genij Tarkovskog u kućnoj projekciji. Drhtanje u ruševinama. Kiša u krvotoku. Mekoća koje svijetu fali (“Nema na svijetu toliko mekog.”). Jergovićeva je književnost verbalna demarkacija nedostatka mozga i ukusa. Ona je stvaralaštvo u prodiranju i razradi; ona ne pretpostavlja, ne negira, ne prezire – ona precizno i nježno pamti, glasno dodiruje. A kuda će sve skupa, valjda je već svima jasno. U dah će, u ono “moranje Vlahinje lopovice”, u zvuk otključavanja brave ništa manje razoran i silan od Mozartove teme odsvirane na oboi, u san predan drugom biću “na čuvanje”, u čašu koju valja trljati taman toliko koliko je potrebno da progovori spoznajom o prošlom iz koje šapće “moranje” da ne (iz)gubimo sposobnost da se razočaravamo; do same suštine, one iste koja namiguje i iz izlizanih basamaka austrougarske zgrade što svojom arhitekturom u prostoru ne da ni za živu glavu čovjeku da se u njoj kao zatočena ptica ćuti i atrofiranim krilima samoozljeđuje. Egzistencijalna tjeskoba u takvoj formi vodi monologe s nešto više uspravnosti i energije. Dah je jergovićevski ona specifična sinteza nagona i želje (za smislom) u kojoj dah stražari strogo i neumorno; da nam ne promakne niti jedna slika, prizor, klonuće i ljepota što je imanentna čovjeku.
Da bismo vidjeli svijet u metafizičkoj slici ovog pisca nije dovoljno “zatvoriti oči” (Giraudoux bi svakako “preporučio” sklapanje očiju), nužno je i udahnuti zvuk, boju i miris. Svaki neobjašnjivi atom ne-zvuka (šutnji), elokvencija, refula i zatišja, unutarnjih eksplozija, nježnosti i lakoća što su iz čovjeka, tu pred našim očima nikle i izrasle poput stabljike kojoj je taj čovjek i crna zemlja i i pitar. I jedino moguće izbavljenje. Kleca duša od miline, a što joj i činiti kad biva da i manijak tek čovjek jest. Pa mu, spašavajući razmrvljeno tijelo one kojoj se još jučer pokazivao u parku u dah iscuri sva rječitost dobrote: ”Dušo duše moje, ostat ćeš ti živa”. Usporavanje vremena, izazivanje a ne tek iščekivanje sudbine kod pisaca heroične muškosti inteligentan su odgovor na pitanje svih pitanja: piše li pisac i kada energijom proze stvara imaginarnu priču – ličnu prozu. Odgovor je dakako i potvrdan i niječan. Opservacije su višeznačne u ovisnosti o diskursu, izrazu, čestici jezika koje tekstu daju gibljivost i dinamiku a takve su jer su dio individualnog horizonta piščevog u kojem se ne ostaje ni dobar, ni nedorečen ni blag. Iz njega je i tonalitet i zvuk. I jezik i ritam. I uvid kao negacija privida.
Samo je život strašna bol u prsima zemlje. A obličje joj u Jergovićevoj prozi nadire i guši, probija kao rijeka, samo čeka na kakvu malaksalost, poraz, povlačenje pred sobom. Pripovijetke Kartala i Sarajevskog Marlbora djelo (i ne, ne idu u plural) je koje drži, sažima i dokazuje, pa gotovo sve. Ono nikada ne zauzima stranu, sem stranu istina (e sad je plural!) u čovjeku. Čak ili najviše onda kada je jedna od istina sva od srama, mizerije i klonuća. Stil je uvijek vokacija, ono krvavo i porođajno u riječi i slici pa realizam Jergovićeve proze u istovremenosti i mišljen i osjećan biva. “O toj praznini bih da mogu.” govori pisac. A može. Njemu ni praznina ne samuje dugo. Ko ni ona Ramizova kuća sva od ćerpiča i hrastovine podizana. Pobrine se za nju. Ko da je božemiprosti čovjek. A može lako bit i da jeste. I čovjek i praznina i kuća. I onaj saksofonist (potom žuti pas iz “Putovanja”) iz zbirke Sarajevski Marlboro za kojeg se “pobrine”. Preseli ga namrtvo “preseljena” u priču (potom ga evocira i u onim “sretnim gaćama” na alt saksofone koje će, jer rat je i takve zakrpljene nisu “rublje za smrt”, nošeno skriveno u ruksaku smrt umilostiviti). A iz priče ga, ali i iz mara zbog kojeg mu ne da mira već ga ko mahnit (furor poeticus!) seljaka – preseli u čitatelja. Da postane i ostane naše sjećanje. Pobrine se za prazninu i glupost, za instinktivnu i refleksnu potrebu da slijedimo autoritet kada licemjernu misao svijeta kako Salih F. kojem su četnici motornom pilom izrezali ženu i kćeri mora, gotovo po dužnosti rastočen i animalan pasti u kakvu neizrecivu iznemoglost i bolest. Pa mu sve crtat daju, pa mu mira nema. Od očiju prekomjerno radoznalih. Zagledanih u čudo mirnoće i neopredjeljenosti za mržnju. Koje sve i nestrpljivo pitaju: “Što bi učinio kada bi ti u ruke došli oni koji su pobili tvoju ženu i djecu?”. I zalud im Salih F. objašnjava da je to nemoguće jer su oni daleko. I nema mu predaha sve dok od Saliha F. ne čuju što čuti trebaju i što jedino podnijet mogu: “Pobio bi i ja njih… Ili bi im dao papir i olovku i rek’o ko vi meni – crtaj!”. Eto, taj zvuk olovke iz Sarajevskog Marlbora suštinski je kontinuitet pronašao u Kartalu. Emocija je to zvuka o kojoj eksplicitno na ovaj način piše u Kartalu (“Haver”): “Da sam kompozitor sve bih to komponirao. Kako svaki od tih pojedinačnih zvukova zabilježenih u mome sjećanju – pamtim ih vrlo intenzivno, nijedan nisam zaboravio, kao što sam zaboravio taksista koji nas je krajem augusta 1982. dovezao sa stanice – pretvoriti u simboličnu zvučnu konstrukciju, u kojoj će, osim sjećanja na zvuk, biti sačuvana i emocija zvuka?”. Ta je kretnja evolutivni niz, kreativni put ka žarištu jergovićevske stvaralačke dubine. Njegove su slike konturirane i akcentirane upravo u emociji same suštine stvari, esenciji duhovnog. Sintezi dobra i zla. Rasponu između svijesti i biološkog oblika življenja (jednog vida izbavljenja) svedenog na puku egzistenciju. Tragična koncepcija u službi afirmacije ljepote. Čak i kada je u strahu i smrti samoj saglediva. Sve je podložno ispitivanju, propitivanju i sistematizaciji. Ali uvijek je to kreacija s puno obzira i ironije, bez gubljenja pažnje i s mišlju na finoću kojom gradi svoje estetske afirmacije.
Jergović širi svijet sa slika na situacije. Seli likove iz Marlbora u Kartal. Iz priče u priču. Anto Sirovina nam tako vozi ilidžanski tramvaj broj 3 u dvije priče. I time koncentriranijem čitatelju Kartal roman prodora u širu stvarnost i ljubičastu okret(nost) kruženja biva. Pa nam eto grobara što je onu kutiju bijelu u original Marlboro pred novinarem Amerikancem izokrenuo – ponovno! u Kartalu. U najnježnijoj kartalijanskoj (kartalijanstvenoj) priči. To on kopa mezar djevojčici Amni. S ocem joj. U potpunoj i nerazdruživoj ljudskosti. A onaj s kojim grob za vječnu kuću (is)kopaš i u kuću nad crnom zemljom ulaziti mora. To je isti onaj Ramiz koji će Amnu ukopat a kuću svoju kod oca joj udomit. Kao da je, mili bože, djevojčica u tu kuću izrasla. I sva u damaru neprekidnom, neizdrživom potom “Justa” uz “Gurbet” izraste. A Gurbet, valja podsjetiti: mirisna psovka na život. Psovka-kob koja ne popravlja ništa. Al’ se izgovoriti mora. “Jebem ti život.” s točkom, ne uskličnikom. U tu se psovku vrijeme preobuklo. Zagnojeno, ničije i svačije; bez osnove i namjere da išta liječi. Justa je Gurbeta sestra. Umoran i nevaljan svijet. Mrtvački tango. Sátántangó; ne više isključivo Tarrov i Krasznahorkaijev. Jergovićev. Čitateljev. Po onoj istini što neumorno ponavlja “kakav čovjek, takva asocijacija”. Povratna karta k sebi. Sama poetika patnje i besmisla. Ne postoji krivica, postoji patnja. Liječit se ne da. Tek konstatirati. Trpjeti. Elegantno nositi. Plesati…možda ipak – igrati. “Gurrrbet” je, sa svim svojim kotrljajućim r, Jergovićeva “Mara milosnica”. Damar drhtave, najbolnije, najdelikatnije duše što joj i nije zapisano da traje doli u utrobi onih što ih taknu. A tamo joj, bezbeli i mjesto… “mirisno i mehko”. Ovo su oni damari koji trajno čovjeka mijenjaju. Sjedneš tako, ko jedan, počuti u sebi “Maru” i “Gurbet”. A digneš se, eto – ko potpuno drugi čovjek. Nanovo porođen a bogami i rođen. Roditelj, živo čedo i mrtvorođenče u isti mah. A “Justa” im sestra. O njoj ne treba pisati. Treba je šutjeti. I s njom, u uzajamnom tempu pulsirati.
Zvuk blata u papuči učiteljice i miris raskvašenosti onoga što je bilo pa prestalo papučom biti. “Učiteljica”— morfemska, nemramorna La Pietà Bandini. Kazani u nagovještaju. Jame u memoriji. Čitaš “Učiteljicu” a u sebi čuješ “Ali-Pašu na Hercegovini” MSR-a. Slutnja u ritmu i zvuku udaraca dlanovima po butinama. Uz def što nam gravitaciji baca rukavicu u lice. Polimorfna sinestezija u kojoj slova imaju zvuk daha i topline ljudskih dlanova a oblik im poprima miris žedne hrastove mahovine. Stratište naizgled potpuno bez nade. A nadu takvu, silnu i zatravljujuću, nadu da još ljepote i čestitosti biva— svijet vidio nije. Do “Učiteljice” Jergovićeve. Njome se, iako se ne radi o uvodnoj priči neformalno otvara knjiga. Ona je potres kojim sve u zbirci počinje i završava. Jednak onome koji će zatvoriti knjigu tako što će, i u takvim se stvarima Jergovića ili bilo koje drugo ljudsko biće malo što pita, porazbijati vaze onih “koji sina sačuvati nisu znali”. Ali njih (vaze) eto, jesu. I u toj će najvišoj svojoj manifestaciji bivati u trajanju izvan prostora i vremena. Poput priče “Kamilo, djetešce” (ni iz “Marlbora” niti iz “Kartala” već iz “250 glava”). Priče koja je iznad onog što pričom imenujemo. Ako je stih jedinica književnog vremena onda su “Kamilo, djetešce”, “Gurbet”, “Hauzmajstor Šulc”, ”Pogledaj me Anadolko”, “Učiteljica”, “Gospodar“ i “Justa” stihoeonima ispred svega jergovićevski ikad ispričanog. Impresija je rasla nekako ovako: sjedoh, dakle! Da čitam i pišem. “Intelektualno” tumačim, sistematiziram, odjeke bilježim. A evo, ja satima plačem (i smijem se; baš kao što često, nježno i neodvojivo jedno od drugog plač uz smijeh najljepši i najpotpuniji biva). Plačem nezaustavljivo, sa ruba duše, iz praznina, sa balkona kina Dubrovnik, iz mraka, plačem iz onih prostora sebe za koje sam vjerovala da su pronašli svoj mir i da mi zbog toga njihove sjene ne mogu ništa.
Paradoks “tuđeg”, ličnog, omeđenog govora/sjećanja koje funkcionira kao vlastito. Čitavi svjetovi zaustavljeni u detalju. Pretvoreni u slane kipove. Sačuvani u mahinalnoj, nevoljnoj kretnji. Poput dodira limfnog čvora. Poput sretne misli o tome da će nas ubiti ljubazniji od dvojice. Polivalentna uronjenost. Mišlju, prostorom, iskustvom, alatima, komplementarnošću detalja i osjećaja. Sjećanjima iz kojih jesmo (sebi samima) i po kojima ćemo bivati najistinitiji drugima. Ne znam kako pisati o ovoj knjizi. Bez defibrilatora. Smijeh prkosa u duhu jednog tragičnog svijeta kojeg je vrijeme izbrusilo kao gotovo savršen mehanizam preživljenja. Ironija savitljiva i otporna čak i kada temperamenti i karakteri doslovno ostaju bez udova i glava, kao puževi bez kuća. Trupla isparavaju život u priču. I čitatelj biva natopljen tom preživjelošću. Kojoj je jedini mogući put i odredište.
Suegzistencijalno pitanje (kao i pitanje smisla…slučajnosti i vlastitosti u sudaru sa drugim) što ga otvara sa svake strane i iz svake moguće i nemoguće perspektive. Ono je centralni dio, kičma, smisao cijelog Jergovićevog stvaranja. Ravnoteža je tek kratki predah, duga pauza— između afektivnog i sveznačenjskog u čovjeku. Dovesti dvije, jedna prema drugoj naizgled ravnodušne prirode u ravan— znači gledati i vidjeti mogućnost, održavati budnost naše pažnje i pridruživati slici posve novi iskaz. Patetika uma i osjećanja negacija je svake estetike. Slika straha, nadolazeće jeze, (pred)osjećanje horibilnog u uobičajenom…u harmoniji i u “životu običnog tempa” nešto je posve drugo. Proza nam Sarajevskog Marlbora i Kartala struji umom, već odavna uvučena (i provučena) u i kroz jedno, kolektivno biće na način da je gotovo postala opće mjesto svih odmaknutih i pomnih promatranja sebe i drugih, mjesto udubljivanja u proturječja i agonije intelekta što mu vrijeme ne može ništa. Ono neumitno teče ali ne odnosi sa sobom (ničeg i) ništa, ni misao o iskustvu, ni stanje, niti osjećaje koji se neprestano umnožavaju i preispituju kao jedna sasvim osobita snaga. Iskustvo nam ratno došlo poput bolesti; kronične, podmukle, neizlječive. I svaka je priča jedna krhotina gole naravi stvari koja, i apstrakcija kad je, nikad na štetu jasnoće i istine nije. Esencija naspram egzistencije. Traženje vlastite mjere.
Razaranje neodvojivo od svakog stvaranja izraslo taman u onu nejasnu kretnju koja nema pregled nad posljedicom već je sva u trenutku, osjećaju zaklona u ljepoti obične kakve misli, pogleda, nagonske znatiželje. Ona je u jergovićevskoj koncentraciji na detalj posve djetinja, iskonska i upravo zbog toga duboka: tako u Sarajevskom Marlboru Ona (nije li divno koliko su imena nebitna čak i kada dio studije su) upravo ostaje bez muža, On koji ga je u istodobnosti naumio klati i(li) spašavati (jer kod ljudi biva što sa svakom jednostavnošću i s manjkom pretjeranosti biva) nesvjestan da je sve gotovo maše papirom koji bi mrtvaca imao spasiti i sve što ta žena čini jeste da se skoncentrira na detalj “Kako li Bože, pere tu svoju bradu, šamponira li je ili je pere onako kao što sav normalan svijet ujutro umiva lice”. Ona je u zaklonu principa po kojem sve govori i progovara: zvižduk mine ispaljene iz minobacača, bure što “svira u šupljim cijevima tri jarbola, zasađena ispred naše kuće”, u ješuanskoj poetičnosti koja povredom i samodeformacijom otkupljuje grijehe svijeta (“Znaš li ti zašto sam ja sve ovo radio?” “Pa zašto?” “Zato da i njima i sebi utuvim u glavu da slijepac može biti četnik.” “Ali ti nisi četnik.” “Nisam. Ali to je u ovom slučaju moja stvar.”). One su, na kraju krajeva jednako kao i na samom početku, ona hermeneutička podloga o kojoj nam je (za)dao misliti Wittgenstein.
Grad poput Pirandellovih lica priziva svog pisca. Sarajevo je pozornica (ponekad tek kulisa) tragičnog zamaha, trajnog nesporazuma s bogovima i takvom je postojanju, da ga ispuni i razdrobi (jer gradovi sami ne dohvaćaju dubinu vlastite materije što ih trajno diskvalificira kao objekt možebitne fascinacije, oni trebaju čovjeka da im šapće monolog, uspostavlja dijalog) potreban autor krajnje slobodne improvizacije u kreaciji i jednake unutarnje forme i pogleda kakav ima recimo— jedan gradski fijakerist. Pisac je, krajnje simplificirano, sav od gnušanja svevideći fijakerist što perom umjesto fijakerom čitatelja vozi ulicama grada. Jergovićevo je Sarajevo sunovratnije i stvarnije od onog kojeg očima gledamo. Ono je i prošlost i budućnost u slobodi, ono je proširena i nepopustljiva stvarnost i devijacija s beskonačnim brojem varijacija u značenjima koje je u Jergoviću pronašlo svog autora. Ono je nepreglednost situacija i u njegovim je knjigama u besmrtnost pohranjeno. Jednakom silinom dijaloške uzajamnosti progovorili su i Petrograd i Dostojevski. Prosuo se grad po autoru. Našao tvrđavu u čovjeku— u piscu i čitatelju. I nije utvrđen tek na sumatraizmu jednoga Crnjanskog. I nema ogorčenosti kakvu bi mu pridružio Rousseau. Jergović ne sudi i ne osuđuje, nikada. I ne čini to jednako silno kao što to nisu činili niti Crnjanski niti Andrić. Koliko samo ljepote, ispravnosti i visokog stila može biti u nečinjenju. Dovodeći Jergovića u ravan s velikim imenima bosanskohercegovačke, srpske i hrvatske kulture zadržala sam se primarno na impresionističkoj analizi. Analizi koja evocira osjećaj i reminiscencije, koja komparativna izučavanja dva najveća a to jesu Andrić i Jergović (uz Krležu, Kiša i Crnjanskog) pisca ovih kultura započinje upravo u impresijama zadanim i izbrušenim crnilom i ljepotom Bosne i njezina tragična čovjeka. Iz te nijansiranosti pejzaža i pridružena mu čovjeka, iz patnje i samoće odasvud, dolazi i velebna stilistička nijansiranost a literarna vizija ova dva pisca gotovo da je komplementarna. Slike— nacrtane leksikom, misao zaustavljena da bi bila sublimirana u jezik kojem suština ne promiče ni onda kada je smjeste u pauzu, u kakav zarez između riječi. Ona istina za koju smo skloni misliti kako je tek literarna vizija— kod Andrića i Jergovića sam je fundament bića i uma. Ono je, osim što je iskustvo u jeziku, kognitivni ali i emocionalni refleks na Svijet kojem se dive, kojeg se užasavaju, iz kojeg postadoše. I sve to u isto vrijeme. Od bogumilskih vremena pa do danas neće Bosna naći predanijih, nježnijih i autentičnijih ljubavnika od ova dva velikana (a ni Džumhuru, Sijariću i Selimoviću “nije” u ovom smislu “maslo za ramazana”). Pisci su to što vide Bosnu ispod Bosne same, onu Bosnu ispod bogumilske, sefardske, bizantijske kulture; ispod islama i latiniteta; ispod sablje i haubice, ispod neba i još dublje— ispod zemljice. Bosnu što joj čovjeka zakapaju natenane… kako koju košticu iskopaju. Bosnu što ponosno traje još samo u Mari Milosnici, u Mustafi Madžaru i njegovu gada (odasvud) prepunom svijetu, u onim crnim ušima što iz brade rahmetli Mustafe izjuriše da se spašavaju tabuta…i u Gurbetu, sinu njegovom što je ruže svoje Zumri na pogled ponudio…pa sa dušom umro. Sve su važno i harmonijsko, svu su slutnju i dubinu, sav su užas i mučninu njih dvojica saželi i sabili i izmilovali i pribili u papir, među Korice Knjige i toj ljepoti i prostoti, tom vjerovanju bez mjere, toj boli i ironiji— kraja nema.
U njihovu peru, kao u Aladinovoj lampi. Duh što tišine priča i dopričava i preobražaju vječnog kretanja pjeva. Neslućene dubine i rekoh – kraja im nema! Jer dolazi priča Gospodar. Iz knjige u nastajanju. Za koju rekoh: molim čitati. Sebi, suputniku u tramvaju, djetetu, ljubavniku, najgorem neprijatelju, svom čovjeku, Wiehlerovom goblenu, zlatnoj ribici, drveću, čovjeku sa klupe, potoku, psu. Svako je čitanje upuhivanje toplog daha u prsa umirućeg svijeta. Kao što: ima Gurbet. Ima potom Justa. Njoj su slova razbarušen Gurbet. Pa poput Jesenjina namjerno razgurbetbarušena hoda. Ali psu ću pročitati “Gospodara”. Da vidi šta je čovjek na ovome svijetu. I onda, pogotovo onda— kada svijeta odavna nije. Snaga je ovoga pisca sva u žeđi za suštinom. (Pre)osjetljivosti na detalj. Koncentraciji na nijansu. Sve prima i sve uzima u sebe, do kraja drugoga, u bdjenju i na straži, u neprekidnom ostajanju u toku misli, u naporu intelekta i delikatnosti sačuvanoj od svake primisli i ograničenja. Jergović je, na drugom planu (ne manje bitnom radi čega sam o tome već pisala) nešto poput Matoša našeg doba. Prati, ocjenjuje, artikulira – SVE. Pritom ne čeka da ga pripuste na granici. Pero mu ne pita nikakvu i ničiju dozvolu. I kada pišem o načinu na koji piše ne mogu ne sjetiti se Kapora: “Moj je život satkan od finesa. Ne od preciznih odgovora”. Takve izražajnosti svjedoče komunikacijsku odgovornost. One su pohvala razumu, najvišoj ljudskoj moći. Razmišljajmo. Preispitujmo. Konfrontirajmo se. Putujmo dalje. Dublje. Minucioznije. Berimo detalje. I u neslaganju. Posebno u neslaganju. Kultura razuma oslanja se na sposobnost da slušamo. I uvažavamo drugačijost. Ona traži da branimo slobodu; jednako svoju kao i tuđu. To je povijesni Kantov imperativ. U duhu ne postoje pravilnici. Ne postoje prostori posve konturirani. I valja biti strahovito oprezan u stvarima koje traže odvagivanje mjera razumske i emotivne kulture. Sofoklo je tragičar, Hamlet je “blago razočaran” i nagao, Jergović je velik jer nagonski brani. Štiti. Nastoji razumjeti. Ne zamahnuti. Pero može i ne mora biti oštro. Ali mora biti gipko. Ono mora biti sjena. Ne kontrast. Ono, da bi vrijedilo – mora uvažavati sve dvojbenosti. I u svakom djelovanju tražiti opravdanje i viši smisao. Bog i Mefisto su elokventni, ljudi su silno složeni a etička je svijest relativna kategorija. I sve dok je književnost horizontalna, dokle ne umanjuje, ne nasrće, ne docira i ne obrušava se— međusobna, uzajamna je. Čitatelj je suautor i sukreator. I poput one socijalističke pruge (pri čemu je pruga kolektivni frazem), književnost “gradi” čitatelja a čitatelj književnost. Nemoguće je spriječiti je, ona je neabortivna a koliko je pričalaška toliko je i šutilačka. Jergović najgušće priča upravo u tišinama što su se poput bezdana otvorile između morfema. Čini to značenjima ali i tišinom koja nikada nije praznina. U nju se čitatelj upisuje na način koji, bez trunke inhibicije ili oklijevanja u kretnji, opisuje kakvi jesmo u onom što je bilo i kakvi ćemo upravo zbog toga (p)ostati u onom što će biti. Čovjek je priča. I ta je istina u Jergovićevoj književnosti gola preko ruba, gotovo egzibicionistički izložena na pogled i udah. Ne zavodi, čini to iz potrebe i naravi, po instinktu i ukusu koji prepoznaje da je zamah vitalniji od ukopanosti u mjestu. O pričama koje otvaraju grad (jedan konkretni, onaj Kartala i Sarajevskog Marlbora) ali i svaki drugi prva impresija i prezir prema nemogućnosti koncentracije na pojedinačnu pripovijetku: Zapamtim jednu! Koju ću izdvojiti, pa je zapostavim. Jer naiđe druga, ona s kojom neodložno valja započinjati. Sva u nju stanem. Ko u svojoj sobi da sam. Jer rečenice su muzika iz notne kuće, podrivanje suvišnosti na ljestvici od pet crta i četiri praznine. One su preparacija svijeta izvedena na način da izdišemo sebe u svim pravcima, iz svake pore, kroz svaku pukotinu. Slova su, riječi su zubi koji nezaustavljivo krvare. Bole preko boli. A Kućanskoga nema pa nema. Da nas zagipsa i popravi tako da prevarimo svijet. Da povjeruje kako nas više ne boli. I da duša više živa rana nije. Priča je prostor u kojem stomatolog kiparom biva. Ili kipar zamaskiran u stomatologa vreba. Ili je i jedno i drugo istini bliže tek u istovremenosti.
Jedinstvo knjige ne mora nužno izniknuti iz zapleta već se može osloniti na temu ili motiv. Pripovijetke se međusobno dopunjavaju, sažimaju ali one se u svakom trenutku i suprotstavljaju. Ne objašnjavaju svijet, postavljaju pitanja, otvaraju mogućnosti, nude varijacije. I kao i u svakom romanesknom žanru vraga skrivaju u detalju. Ništa u ovim vezanim romanima u formi priča (jer, naglašavam, struktura nije stereotipna – jedinstvo knjige oslanja se ne tek ili samo na fabulu već primarno na temu) nije (pri)pušteno zaboravu. A osnovne su teme metafizika boli i sjećanje (nezaborav). Zaborav kao stvarni prekid egzistencije čovjekove ono je što Jergovića opsesivno nagoni da traži filozofsko i psihološko ispod svega. Paradoksalno, takva književnost tim nam je bliža iako je suprotstavljena realitetu koji živimo i u kojem je sjećanje izgnano kao nepoželjno i štetno po pojedinca i naciju. Realitetu u kojem čovjek ima aplaudirati poput napušena pavijana i lupati loncima bez kritičke ironije i artikulacije izdvojene od mase, u kojem nas dopingiraju kultom bezbrižnosti i infantilnosti a anesteziraju nepovjerenjem prema mišljenju i zagledanosti u dubinu. Kartal je konačna i potpuna sinteza čovjeka sa drugim, izmirenje sa najdubljim bezdanom i padom koji samo izgleda da (takav) nikako ne može biti od ovoga svijeta. U Jergovićevoj prozi doista ima toliko ljudskog. I šutnji (šutnji iznad svega!) i artikulacija, i zapleta i lirike, i sažimanja i filozofije, i seksualnosti i smrti u nepreglednoj dinamici svijeta. Ali jednoga nema. Nema izvjesnosti. Nema dovršenosti. Nema Maginotove linije u značenjima i suprotnostima (kako ono milo Faust priznaje: “Dvije duše imam, ah, u grudima!”). U dobru je zla točno onoliko koliko je u zlu dobra. A “dobra” je knjiga (i književnost) samo ona koja, i nakon što joj zatvoriš korice, u čovjeku— nedovršena (kao beskonačna aksiologijska nit) u pitanjima ostaje.
Jergović, onostranost u realitetu materije. Sumnja i vjera u istovremenosti i simetriji. Apostat od prvog principa egzistencije, straha. Onaj koji se nikada na svijet navikao nije. Genije stvaranja. Jer se (Nietzsche upravo ovu elementarnu smjelost odriče H. Ibsenu) odvažio osloboditi moralnog iluzionizma zbog čega mu je mijena pogleda i cjelovitost književnosti, prema suštini i sveukupnosti u najdaljem svom domašaju i ljepoti čestitosti ostvarena. Njegove su apstrakcije (kao i postojanost duhovnosti) fatalne istine. Poput purpurnog maka Isakovljeva, brže od vremena. Prokletije od svakog tiranstva. Milije od nježna pogleda. Uzdrmanije od preobražen(sk)og Gregora Samse. Poput pa preko ruba Kafkinih i Krležinih, u najsuptilnije tkivo ljudsko ušivene; e da bi s čovjekom nepovratno i konačno srasle u svoj svojoj ljepoti i nakaznosti. One su, baš poput (Babeljeve) Odese i Crvene konjice manifest neprolazne suštine. I ostaje samo ponoviti zašto je, zapravo nepametno prebirati po pojedinačnosti Jergovićevih djela (pogotovo kada je o srastanju ove dvije konkretne knjige riječ).
Zašto je nemoguće u tom prostoru opredjeljivati se. I zbog čega na pitanje “Što od Jergovića?” uvijek jednako i bez straha pred muzom sjećanja (“Srdžbu mi, boginjo, pjevaj!” šapuće Homer) valja odgovarati: Sve Jergovićevo.
Zašto?
Zbog emotivnog udara, zbog bure koja puše i baca po prostoru što ga napuni neizgovorenim. Zbog njegove literature koja je korovu mačeta. Nekroznima mesožderka. Oderanoj koži bokvica. A čovjeku, sirotom biću kaosa – prihvaćanje. Zato jer se, ako se traži jedno ime, Hauzmajstor Šulc ne može prepričati. Može se samo osjećati. Vrijedi svakog povjerenja, dok željni harmonije, s ostatkom čovječanstva, čekamo da nam Đura oprosti što nas je tukao.
Pisac koji je odbio naviknuti se na svijet
“Njihova krhkost bila je mjera njihove sudbine”
M.J.
Kartal je Sarajevski Marlboro – druga kutija. Nastavi li pisac ovako, ne gine mu kronična opstruktivna plućna bolest. Ne radi se o komparativnom nijansiranju niti o poredbenoj analogiji, nema govora niti o banalnoj opsesiji metaforom i temom – stvar je u tome da je svaka od knjiga zasebnost koja živi i pulsira samostalno ali tek u zajedničkom titraju, sintezi (i srazu) dva nerva rezonantna vibracija ostvaruje puni potencijal i doseže punoću, jedinstvenost tihe i krajnje (intimne i kolektivne) harmonije. U gibljivosti jezičnog izraza identične, intonacijski i dijalektalno maestralno razrađene – pripovijetke su te koje (u komparativnoj objektivizaciji) diktiraju formu. A prozne knjige Trojica za Kartal i Sarajevski Marlboro, pridružene jedna drugoj, preuzimaju formu romana. I najmanje to ima veze s tim imaju li ili nemaju trenutke koji bi im bili zajednički. One se tiču jedna druge u prostorima, stvarima i dodirima iznad evidentnog. A najdodirnije tiču se jedna druge u preobražavanju ishoda mirnoćom u zgražanju (arsenovskom “nikud ne žurim, to je finije”). Misaonom kretnjom i razmjenom. Odabirom nepristajanja i slobodom koja se ne čeka, već joj valja poći u susret.
Ove knjige doista recenzije (ni milosti) ne trebaju, ali trebaju našu duhovnost i mentalnu spremu koje će, baš kao što nam je činiti sa Crnjanskim, biti u stanju baratati svom silinom kadrova što ih u čitatelju probuđuje piščeva pripovjedna tehnika. Njegova je osjećajnost proces odmjeren a sveobuhvatan, stalna je to kretnja u emociji izražena u finoći i odmjerenosti pogleda kojem ništa ne ostaje skriveno. Jergović ovim zbirkama priča govori ritmom kruga. Jednu supstanciju pridružuje drugoj. Upliv vremena stalan je i dubok u mjeri iz koje funkcionira kao zaseban izraz. Pri čemu asocira na unutarnji lirizam kakav smo nagonski nostalgično zazivali kroz reminiscencije u opisima Marcela Prousta. Rečenica je krug bez kraja. Baš poput čovjeka, nagovještava let ka uzvišenom. Koji se ima desiti tek u slutnji i žudnji, čak i onda kada ništa u čovjeku i rečenici nije izmaknuto logici prosječnosti i kada slabo podnosi drugačiju vizuru. Gotovo u jednakoj mjeri, rečenice se dovršavaju nagovještajem slika i osjećanja, stanjima što su prepuštena i pripuštena na prepoznavanje čitatelju. Malo koji pisac zahtijeva toliko od čitatelja. Promašeni ljudi nisu samo oni koje je snajper ostavio na životu. Promašeni su i ljudi kojima su nedohvatljive i nevidljive asocijacije i iskustva što ih Jergovićeve rečenice nude kao prividno nemušti ali sveprisutni bonus. Bonus netekstualan, neartikuliran slovom i interpunkcijom; domišljen iskustvenim, uobličen mišljenim. Radi ilustracije zamislit nam dijalog: “Gdje to piše?” upitali bi tako lošiji nastavnici predmeta kakve teorije književnosti ili stilistike. “Ne piše eksplicite!”. “Znači – za Vašu opservaciju nema osnove u tekstu?”. “Ali ne znači; samo nam valja izaći iz dimenzije doslovnog. Tekst je u slikama i istinitom međuprostoru slova. U praznini što nam je pisac ostavio – da je ispunimo i domislimo svom svojom složenošću i svom jednostavnošću svoga bića.” Jergović poput Crnjanskog i Kafke toliko toga ostavlja čitatelju. Toliko da vam se učini da upravo skupa pišete. Da ničeg nije izvan vas, pisca i slike.
Ali sve se kreće. I u najcrnjem mraku, čovjek djeluje i treperi. Unutar svoje bijede, u središtu svoje uzvišenosti, u mržnji slijepoj i ljubavi što na koncu uvijek i neodložno traži ljudsku krv. “Nemam kome reći… Osim Bogu koji gleda iz ogledala” reče davno jednoj jedan. To je isti onaj koji se razbaškario u “Haveru” pa gleda iz nedirnutog eliptičnog ogledala dok se nepokupljeno rublje smije ruševini kojoj su oboje dekor (“Eto, haveru moj, meni nitko ne bi vjerovao za to ogledalo. A tebi će, brate, vjerovati. Ti napišeš.”). Taj je Bog istovremeno Stalker u “Zoni”, genij Tarkovskog u kućnoj projekciji. Drhtanje u ruševinama. Kiša u krvotoku. Mekoća koje svijetu fali (“Nema na svijetu toliko mekog.”). Jergovićeva je književnost verbalna demarkacija nedostatka mozga i ukusa. Ona je stvaralaštvo u prodiranju i razradi; ona ne pretpostavlja, ne negira, ne prezire – ona precizno i nježno pamti, glasno dodiruje. A kuda će sve skupa, valjda je već svima jasno. U dah će, u ono “moranje Vlahinje lopovice”, u zvuk otključavanja brave ništa manje razoran i silan od Mozartove teme odsvirane na oboi, u san predan drugom biću “na čuvanje”, u čašu koju valja trljati taman toliko koliko je potrebno da progovori spoznajom o prošlom iz koje šapće “moranje” da ne (iz)gubimo sposobnost da se razočaravamo; do same suštine, one iste koja namiguje i iz izlizanih basamaka austrougarske zgrade što svojom arhitekturom u prostoru ne da ni za živu glavu čovjeku da se u njoj kao zatočena ptica ćuti i atrofiranim krilima samoozljeđuje. Egzistencijalna tjeskoba u takvoj formi vodi monologe s nešto više uspravnosti i energije. Dah je jergovićevski ona specifična sinteza nagona i želje (za smislom) u kojoj dah stražari strogo i neumorno; da nam ne promakne niti jedna slika, prizor, klonuće i ljepota što je imanentna čovjeku.
Da bismo vidjeli svijet u metafizičkoj slici ovog pisca nije dovoljno “zatvoriti oči” (Giraudoux bi svakako “preporučio” sklapanje očiju), nužno je i udahnuti zvuk, boju i miris. Svaki neobjašnjivi atom ne-zvuka (šutnji), elokvencija, refula i zatišja, unutarnjih eksplozija, nježnosti i lakoća što su iz čovjeka, tu pred našim očima nikle i izrasle poput stabljike kojoj je taj čovjek i crna zemlja i i pitar. I jedino moguće izbavljenje. Kleca duša od miline, a što joj i činiti kad biva da i manijak tek čovjek jest. Pa mu, spašavajući razmrvljeno tijelo one kojoj se još jučer pokazivao u parku u dah iscuri sva rječitost dobrote: ”Dušo duše moje, ostat ćeš ti živa”. Usporavanje vremena, izazivanje a ne tek iščekivanje sudbine kod pisaca heroične muškosti inteligentan su odgovor na pitanje svih pitanja: piše li pisac i kada energijom proze stvara imaginarnu priču – ličnu prozu. Odgovor je dakako i potvrdan i niječan. Opservacije su višeznačne u ovisnosti o diskursu, izrazu, čestici jezika koje tekstu daju gibljivost i dinamiku a takve su jer su dio individualnog horizonta piščevog u kojem se ne ostaje ni dobar, ni nedorečen ni blag. Iz njega je i tonalitet i zvuk. I jezik i ritam. I uvid kao negacija privida.
Samo je život strašna bol u prsima zemlje. A obličje joj u Jergovićevoj prozi nadire i guši, probija kao rijeka, samo čeka na kakvu malaksalost, poraz, povlačenje pred sobom. Pripovijetke Kartala i Sarajevskog Marlbora djelo (i ne, ne idu u plural) je koje drži, sažima i dokazuje, pa gotovo sve. Ono nikada ne zauzima stranu, sem stranu istina (e sad je plural!) u čovjeku. Čak ili najviše onda kada je jedna od istina sva od srama, mizerije i klonuća. Stil je uvijek vokacija, ono krvavo i porođajno u riječi i slici pa realizam Jergovićeve proze u istovremenosti i mišljen i osjećan biva. “O toj praznini bih da mogu.” govori pisac. A može. Njemu ni praznina ne samuje dugo. Ko ni ona Ramizova kuća sva od ćerpiča i hrastovine podizana. Pobrine se za nju. Ko da je božemiprosti čovjek. A može lako bit i da jeste. I čovjek i praznina i kuća. I onaj saksofonist (potom žuti pas iz “Putovanja”) iz zbirke Sarajevski Marlboro za kojeg se “pobrine”. Preseli ga namrtvo “preseljena” u priču (potom ga evocira i u onim “sretnim gaćama” na alt saksofone koje će, jer rat je i takve zakrpljene nisu “rublje za smrt”, nošeno skriveno u ruksaku smrt umilostiviti). A iz priče ga, ali i iz mara zbog kojeg mu ne da mira već ga ko mahnit (furor poeticus!) seljaka – preseli u čitatelja. Da postane i ostane naše sjećanje. Pobrine se za prazninu i glupost, za instinktivnu i refleksnu potrebu da slijedimo autoritet kada licemjernu misao svijeta kako Salih F. kojem su četnici motornom pilom izrezali ženu i kćeri mora, gotovo po dužnosti rastočen i animalan pasti u kakvu neizrecivu iznemoglost i bolest. Pa mu sve crtat daju, pa mu mira nema. Od očiju prekomjerno radoznalih. Zagledanih u čudo mirnoće i neopredjeljenosti za mržnju. Koje sve i nestrpljivo pitaju: “Što bi učinio kada bi ti u ruke došli oni koji su pobili tvoju ženu i djecu?”. I zalud im Salih F. objašnjava da je to nemoguće jer su oni daleko. I nema mu predaha sve dok od Saliha F. ne čuju što čuti trebaju i što jedino podnijet mogu: “Pobio bi i ja njih… Ili bi im dao papir i olovku i rek’o ko vi meni – crtaj!”. Eto, taj zvuk olovke iz Sarajevskog Marlbora suštinski je kontinuitet pronašao u Kartalu. Emocija je to zvuka o kojoj eksplicitno na ovaj način piše u Kartalu (“Haver”): “Da sam kompozitor sve bih to komponirao. Kako svaki od tih pojedinačnih zvukova zabilježenih u mome sjećanju – pamtim ih vrlo intenzivno, nijedan nisam zaboravio, kao što sam zaboravio taksista koji nas je krajem augusta 1982. dovezao sa stanice – pretvoriti u simboličnu zvučnu konstrukciju, u kojoj će, osim sjećanja na zvuk, biti sačuvana i emocija zvuka?”. Ta je kretnja evolutivni niz, kreativni put ka žarištu jergovićevske stvaralačke dubine. Njegove su slike konturirane i akcentirane upravo u emociji same suštine stvari, esenciji duhovnog. Sintezi dobra i zla. Rasponu između svijesti i biološkog oblika življenja (jednog vida izbavljenja) svedenog na puku egzistenciju. Tragična koncepcija u službi afirmacije ljepote. Čak i kada je u strahu i smrti samoj saglediva. Sve je podložno ispitivanju, propitivanju i sistematizaciji. Ali uvijek je to kreacija s puno obzira i ironije, bez gubljenja pažnje i s mišlju na finoću kojom gradi svoje estetske afirmacije.
Jergović širi svijet sa slika na situacije. Seli likove iz Marlbora u Kartal. Iz priče u priču. Anto Sirovina nam tako vozi ilidžanski tramvaj broj 3 u dvije priče. I time koncentriranijem čitatelju Kartal roman prodora u širu stvarnost i ljubičastu okret(nost) kruženja biva. Pa nam eto grobara što je onu kutiju bijelu u original Marlboro pred novinarem Amerikancem izokrenuo – ponovno! u Kartalu. U najnježnijoj kartalijanskoj (kartalijanstvenoj) priči. To on kopa mezar djevojčici Amni. S ocem joj. U potpunoj i nerazdruživoj ljudskosti. A onaj s kojim grob za vječnu kuću (is)kopaš i u kuću nad crnom zemljom ulaziti mora. To je isti onaj Ramiz koji će Amnu ukopat a kuću svoju kod oca joj udomit. Kao da je, mili bože, djevojčica u tu kuću izrasla. I sva u damaru neprekidnom, neizdrživom potom “Justa” uz “Gurbet” izraste. A Gurbet, valja podsjetiti: mirisna psovka na život. Psovka-kob koja ne popravlja ništa. Al’ se izgovoriti mora. “Jebem ti život.” s točkom, ne uskličnikom. U tu se psovku vrijeme preobuklo. Zagnojeno, ničije i svačije; bez osnove i namjere da išta liječi. Justa je Gurbeta sestra. Umoran i nevaljan svijet. Mrtvački tango. Sátántangó; ne više isključivo Tarrov i Krasznahorkaijev. Jergovićev. Čitateljev. Po onoj istini što neumorno ponavlja “kakav čovjek, takva asocijacija”. Povratna karta k sebi. Sama poetika patnje i besmisla. Ne postoji krivica, postoji patnja. Liječit se ne da. Tek konstatirati. Trpjeti. Elegantno nositi. Plesati…možda ipak – igrati. “Gurrrbet” je, sa svim svojim kotrljajućim r, Jergovićeva “Mara milosnica”. Damar drhtave, najbolnije, najdelikatnije duše što joj i nije zapisano da traje doli u utrobi onih što ih taknu. A tamo joj, bezbeli i mjesto… “mirisno i mehko”. Ovo su oni damari koji trajno čovjeka mijenjaju. Sjedneš tako, ko jedan, počuti u sebi “Maru” i “Gurbet”. A digneš se, eto – ko potpuno drugi čovjek. Nanovo porođen a bogami i rođen. Roditelj, živo čedo i mrtvorođenče u isti mah. A “Justa” im sestra. O njoj ne treba pisati. Treba je šutjeti. I s njom, u uzajamnom tempu pulsirati.
Zvuk blata u papuči učiteljice i miris raskvašenosti onoga što je bilo pa prestalo papučom biti. “Učiteljica”— morfemska, nemramorna La Pietà Bandini. Kazani u nagovještaju. Jame u memoriji. Čitaš “Učiteljicu” a u sebi čuješ “Ali-Pašu na Hercegovini” MSR-a. Slutnja u ritmu i zvuku udaraca dlanovima po butinama. Uz def što nam gravitaciji baca rukavicu u lice. Polimorfna sinestezija u kojoj slova imaju zvuk daha i topline ljudskih dlanova a oblik im poprima miris žedne hrastove mahovine. Stratište naizgled potpuno bez nade. A nadu takvu, silnu i zatravljujuću, nadu da još ljepote i čestitosti biva— svijet vidio nije. Do “Učiteljice” Jergovićeve. Njome se, iako se ne radi o uvodnoj priči neformalno otvara knjiga. Ona je potres kojim sve u zbirci počinje i završava. Jednak onome koji će zatvoriti knjigu tako što će, i u takvim se stvarima Jergovića ili bilo koje drugo ljudsko biće malo što pita, porazbijati vaze onih “koji sina sačuvati nisu znali”. Ali njih (vaze) eto, jesu. I u toj će najvišoj svojoj manifestaciji bivati u trajanju izvan prostora i vremena. Poput priče “Kamilo, djetešce” (ni iz “Marlbora” niti iz “Kartala” već iz “250 glava”). Priče koja je iznad onog što pričom imenujemo. Ako je stih jedinica književnog vremena onda su “Kamilo, djetešce”, “Gurbet”, “Hauzmajstor Šulc”, ”Pogledaj me Anadolko”, “Učiteljica”, “Gospodar“ i “Justa” stihoeonima ispred svega jergovićevski ikad ispričanog. Impresija je rasla nekako ovako: sjedoh, dakle! Da čitam i pišem. “Intelektualno” tumačim, sistematiziram, odjeke bilježim. A evo, ja satima plačem (i smijem se; baš kao što često, nježno i neodvojivo jedno od drugog plač uz smijeh najljepši i najpotpuniji biva). Plačem nezaustavljivo, sa ruba duše, iz praznina, sa balkona kina Dubrovnik, iz mraka, plačem iz onih prostora sebe za koje sam vjerovala da su pronašli svoj mir i da mi zbog toga njihove sjene ne mogu ništa.
Paradoks “tuđeg”, ličnog, omeđenog govora/sjećanja koje funkcionira kao vlastito. Čitavi svjetovi zaustavljeni u detalju. Pretvoreni u slane kipove. Sačuvani u mahinalnoj, nevoljnoj kretnji. Poput dodira limfnog čvora. Poput sretne misli o tome da će nas ubiti ljubazniji od dvojice. Polivalentna uronjenost. Mišlju, prostorom, iskustvom, alatima, komplementarnošću detalja i osjećaja. Sjećanjima iz kojih jesmo (sebi samima) i po kojima ćemo bivati najistinitiji drugima. Ne znam kako pisati o ovoj knjizi. Bez defibrilatora. Smijeh prkosa u duhu jednog tragičnog svijeta kojeg je vrijeme izbrusilo kao gotovo savršen mehanizam preživljenja. Ironija savitljiva i otporna čak i kada temperamenti i karakteri doslovno ostaju bez udova i glava, kao puževi bez kuća. Trupla isparavaju život u priču. I čitatelj biva natopljen tom preživjelošću. Kojoj je jedini mogući put i odredište.
Suegzistencijalno pitanje (kao i pitanje smisla…slučajnosti i vlastitosti u sudaru sa drugim) što ga otvara sa svake strane i iz svake moguće i nemoguće perspektive. Ono je centralni dio, kičma, smisao cijelog Jergovićevog stvaranja. Ravnoteža je tek kratki predah, duga pauza— između afektivnog i sveznačenjskog u čovjeku. Dovesti dvije, jedna prema drugoj naizgled ravnodušne prirode u ravan— znači gledati i vidjeti mogućnost, održavati budnost naše pažnje i pridruživati slici posve novi iskaz. Patetika uma i osjećanja negacija je svake estetike. Slika straha, nadolazeće jeze, (pred)osjećanje horibilnog u uobičajenom…u harmoniji i u “životu običnog tempa” nešto je posve drugo. Proza nam Sarajevskog Marlbora i Kartala struji umom, već odavna uvučena (i provučena) u i kroz jedno, kolektivno biće na način da je gotovo postala opće mjesto svih odmaknutih i pomnih promatranja sebe i drugih, mjesto udubljivanja u proturječja i agonije intelekta što mu vrijeme ne može ništa. Ono neumitno teče ali ne odnosi sa sobom (ničeg i) ništa, ni misao o iskustvu, ni stanje, niti osjećaje koji se neprestano umnožavaju i preispituju kao jedna sasvim osobita snaga. Iskustvo nam ratno došlo poput bolesti; kronične, podmukle, neizlječive. I svaka je priča jedna krhotina gole naravi stvari koja, i apstrakcija kad je, nikad na štetu jasnoće i istine nije. Esencija naspram egzistencije. Traženje vlastite mjere.
Razaranje neodvojivo od svakog stvaranja izraslo taman u onu nejasnu kretnju koja nema pregled nad posljedicom već je sva u trenutku, osjećaju zaklona u ljepoti obične kakve misli, pogleda, nagonske znatiželje. Ona je u jergovićevskoj koncentraciji na detalj posve djetinja, iskonska i upravo zbog toga duboka: tako u Sarajevskom Marlboru Ona (nije li divno koliko su imena nebitna čak i kada dio studije su) upravo ostaje bez muža, On koji ga je u istodobnosti naumio klati i(li) spašavati (jer kod ljudi biva što sa svakom jednostavnošću i s manjkom pretjeranosti biva) nesvjestan da je sve gotovo maše papirom koji bi mrtvaca imao spasiti i sve što ta žena čini jeste da se skoncentrira na detalj “Kako li Bože, pere tu svoju bradu, šamponira li je ili je pere onako kao što sav normalan svijet ujutro umiva lice”. Ona je u zaklonu principa po kojem sve govori i progovara: zvižduk mine ispaljene iz minobacača, bure što “svira u šupljim cijevima tri jarbola, zasađena ispred naše kuće”, u ješuanskoj poetičnosti koja povredom i samodeformacijom otkupljuje grijehe svijeta (“Znaš li ti zašto sam ja sve ovo radio?” “Pa zašto?” “Zato da i njima i sebi utuvim u glavu da slijepac može biti četnik.” “Ali ti nisi četnik.” “Nisam. Ali to je u ovom slučaju moja stvar.”). One su, na kraju krajeva jednako kao i na samom početku, ona hermeneutička podloga o kojoj nam je (za)dao misliti Wittgenstein.
Grad poput Pirandellovih lica priziva svog pisca. Sarajevo je pozornica (ponekad tek kulisa) tragičnog zamaha, trajnog nesporazuma s bogovima i takvom je postojanju, da ga ispuni i razdrobi (jer gradovi sami ne dohvaćaju dubinu vlastite materije što ih trajno diskvalificira kao objekt možebitne fascinacije, oni trebaju čovjeka da im šapće monolog, uspostavlja dijalog) potreban autor krajnje slobodne improvizacije u kreaciji i jednake unutarnje forme i pogleda kakav ima recimo— jedan gradski fijakerist. Pisac je, krajnje simplificirano, sav od gnušanja svevideći fijakerist što perom umjesto fijakerom čitatelja vozi ulicama grada. Jergovićevo je Sarajevo sunovratnije i stvarnije od onog kojeg očima gledamo. Ono je i prošlost i budućnost u slobodi, ono je proširena i nepopustljiva stvarnost i devijacija s beskonačnim brojem varijacija u značenjima koje je u Jergoviću pronašlo svog autora. Ono je nepreglednost situacija i u njegovim je knjigama u besmrtnost pohranjeno. Jednakom silinom dijaloške uzajamnosti progovorili su i Petrograd i Dostojevski. Prosuo se grad po autoru. Našao tvrđavu u čovjeku— u piscu i čitatelju. I nije utvrđen tek na sumatraizmu jednoga Crnjanskog. I nema ogorčenosti kakvu bi mu pridružio Rousseau. Jergović ne sudi i ne osuđuje, nikada. I ne čini to jednako silno kao što to nisu činili niti Crnjanski niti Andrić. Koliko samo ljepote, ispravnosti i visokog stila može biti u nečinjenju. Dovodeći Jergovića u ravan s velikim imenima bosanskohercegovačke, srpske i hrvatske kulture zadržala sam se primarno na impresionističkoj analizi. Analizi koja evocira osjećaj i reminiscencije, koja komparativna izučavanja dva najveća a to jesu Andrić i Jergović (uz Krležu, Kiša i Crnjanskog) pisca ovih kultura započinje upravo u impresijama zadanim i izbrušenim crnilom i ljepotom Bosne i njezina tragična čovjeka. Iz te nijansiranosti pejzaža i pridružena mu čovjeka, iz patnje i samoće odasvud, dolazi i velebna stilistička nijansiranost a literarna vizija ova dva pisca gotovo da je komplementarna. Slike— nacrtane leksikom, misao zaustavljena da bi bila sublimirana u jezik kojem suština ne promiče ni onda kada je smjeste u pauzu, u kakav zarez između riječi. Ona istina za koju smo skloni misliti kako je tek literarna vizija— kod Andrića i Jergovića sam je fundament bića i uma. Ono je, osim što je iskustvo u jeziku, kognitivni ali i emocionalni refleks na Svijet kojem se dive, kojeg se užasavaju, iz kojeg postadoše. I sve to u isto vrijeme. Od bogumilskih vremena pa do danas neće Bosna naći predanijih, nježnijih i autentičnijih ljubavnika od ova dva velikana (a ni Džumhuru, Sijariću i Selimoviću “nije” u ovom smislu “maslo za ramazana”). Pisci su to što vide Bosnu ispod Bosne same, onu Bosnu ispod bogumilske, sefardske, bizantijske kulture; ispod islama i latiniteta; ispod sablje i haubice, ispod neba i još dublje— ispod zemljice. Bosnu što joj čovjeka zakapaju natenane… kako koju košticu iskopaju. Bosnu što ponosno traje još samo u Mari Milosnici, u Mustafi Madžaru i njegovu gada (odasvud) prepunom svijetu, u onim crnim ušima što iz brade rahmetli Mustafe izjuriše da se spašavaju tabuta…i u Gurbetu, sinu njegovom što je ruže svoje Zumri na pogled ponudio…pa sa dušom umro. Sve su važno i harmonijsko, svu su slutnju i dubinu, sav su užas i mučninu njih dvojica saželi i sabili i izmilovali i pribili u papir, među Korice Knjige i toj ljepoti i prostoti, tom vjerovanju bez mjere, toj boli i ironiji— kraja nema.
U njihovu peru, kao u Aladinovoj lampi. Duh što tišine priča i dopričava i preobražaju vječnog kretanja pjeva. Neslućene dubine i rekoh – kraja im nema! Jer dolazi priča Gospodar. Iz knjige u nastajanju. Za koju rekoh: molim čitati. Sebi, suputniku u tramvaju, djetetu, ljubavniku, najgorem neprijatelju, svom čovjeku, Wiehlerovom goblenu, zlatnoj ribici, drveću, čovjeku sa klupe, potoku, psu. Svako je čitanje upuhivanje toplog daha u prsa umirućeg svijeta. Kao što: ima Gurbet. Ima potom Justa. Njoj su slova razbarušen Gurbet. Pa poput Jesenjina namjerno razgurbetbarušena hoda. Ali psu ću pročitati “Gospodara”. Da vidi šta je čovjek na ovome svijetu. I onda, pogotovo onda— kada svijeta odavna nije. Snaga je ovoga pisca sva u žeđi za suštinom. (Pre)osjetljivosti na detalj. Koncentraciji na nijansu. Sve prima i sve uzima u sebe, do kraja drugoga, u bdjenju i na straži, u neprekidnom ostajanju u toku misli, u naporu intelekta i delikatnosti sačuvanoj od svake primisli i ograničenja. Jergović je, na drugom planu (ne manje bitnom radi čega sam o tome već pisala) nešto poput Matoša našeg doba. Prati, ocjenjuje, artikulira – SVE. Pritom ne čeka da ga pripuste na granici. Pero mu ne pita nikakvu i ničiju dozvolu. I kada pišem o načinu na koji piše ne mogu ne sjetiti se Kapora: “Moj je život satkan od finesa. Ne od preciznih odgovora”. Takve izražajnosti svjedoče komunikacijsku odgovornost. One su pohvala razumu, najvišoj ljudskoj moći. Razmišljajmo. Preispitujmo. Konfrontirajmo se. Putujmo dalje. Dublje. Minucioznije. Berimo detalje. I u neslaganju. Posebno u neslaganju. Kultura razuma oslanja se na sposobnost da slušamo. I uvažavamo drugačijost. Ona traži da branimo slobodu; jednako svoju kao i tuđu. To je povijesni Kantov imperativ. U duhu ne postoje pravilnici. Ne postoje prostori posve konturirani. I valja biti strahovito oprezan u stvarima koje traže odvagivanje mjera razumske i emotivne kulture. Sofoklo je tragičar, Hamlet je “blago razočaran” i nagao, Jergović je velik jer nagonski brani. Štiti. Nastoji razumjeti. Ne zamahnuti. Pero može i ne mora biti oštro. Ali mora biti gipko. Ono mora biti sjena. Ne kontrast. Ono, da bi vrijedilo – mora uvažavati sve dvojbenosti. I u svakom djelovanju tražiti opravdanje i viši smisao. Bog i Mefisto su elokventni, ljudi su silno složeni a etička je svijest relativna kategorija. I sve dok je književnost horizontalna, dokle ne umanjuje, ne nasrće, ne docira i ne obrušava se— međusobna, uzajamna je. Čitatelj je suautor i sukreator. I poput one socijalističke pruge (pri čemu je pruga kolektivni frazem), književnost “gradi” čitatelja a čitatelj književnost. Nemoguće je spriječiti je, ona je neabortivna a koliko je pričalaška toliko je i šutilačka. Jergović najgušće priča upravo u tišinama što su se poput bezdana otvorile između morfema. Čini to značenjima ali i tišinom koja nikada nije praznina. U nju se čitatelj upisuje na način koji, bez trunke inhibicije ili oklijevanja u kretnji, opisuje kakvi jesmo u onom što je bilo i kakvi ćemo upravo zbog toga (p)ostati u onom što će biti. Čovjek je priča. I ta je istina u Jergovićevoj književnosti gola preko ruba, gotovo egzibicionistički izložena na pogled i udah. Ne zavodi, čini to iz potrebe i naravi, po instinktu i ukusu koji prepoznaje da je zamah vitalniji od ukopanosti u mjestu. O pričama koje otvaraju grad (jedan konkretni, onaj Kartala i Sarajevskog Marlbora) ali i svaki drugi prva impresija i prezir prema nemogućnosti koncentracije na pojedinačnu pripovijetku: Zapamtim jednu! Koju ću izdvojiti, pa je zapostavim. Jer naiđe druga, ona s kojom neodložno valja započinjati. Sva u nju stanem. Ko u svojoj sobi da sam. Jer rečenice su muzika iz notne kuće, podrivanje suvišnosti na ljestvici od pet crta i četiri praznine. One su preparacija svijeta izvedena na način da izdišemo sebe u svim pravcima, iz svake pore, kroz svaku pukotinu. Slova su, riječi su zubi koji nezaustavljivo krvare. Bole preko boli. A Kućanskoga nema pa nema. Da nas zagipsa i popravi tako da prevarimo svijet. Da povjeruje kako nas više ne boli. I da duša više živa rana nije. Priča je prostor u kojem stomatolog kiparom biva. Ili kipar zamaskiran u stomatologa vreba. Ili je i jedno i drugo istini bliže tek u istovremenosti.
Jedinstvo knjige ne mora nužno izniknuti iz zapleta već se može osloniti na temu ili motiv. Pripovijetke se međusobno dopunjavaju, sažimaju ali one se u svakom trenutku i suprotstavljaju. Ne objašnjavaju svijet, postavljaju pitanja, otvaraju mogućnosti, nude varijacije. I kao i u svakom romanesknom žanru vraga skrivaju u detalju. Ništa u ovim vezanim romanima u formi priča (jer, naglašavam, struktura nije stereotipna – jedinstvo knjige oslanja se ne tek ili samo na fabulu već primarno na temu) nije (pri)pušteno zaboravu. A osnovne su teme metafizika boli i sjećanje (nezaborav). Zaborav kao stvarni prekid egzistencije čovjekove ono je što Jergovića opsesivno nagoni da traži filozofsko i psihološko ispod svega. Paradoksalno, takva književnost tim nam je bliža iako je suprotstavljena realitetu koji živimo i u kojem je sjećanje izgnano kao nepoželjno i štetno po pojedinca i naciju. Realitetu u kojem čovjek ima aplaudirati poput napušena pavijana i lupati loncima bez kritičke ironije i artikulacije izdvojene od mase, u kojem nas dopingiraju kultom bezbrižnosti i infantilnosti a anesteziraju nepovjerenjem prema mišljenju i zagledanosti u dubinu. Kartal je konačna i potpuna sinteza čovjeka sa drugim, izmirenje sa najdubljim bezdanom i padom koji samo izgleda da (takav) nikako ne može biti od ovoga svijeta. U Jergovićevoj prozi doista ima toliko ljudskog. I šutnji (šutnji iznad svega!) i artikulacija, i zapleta i lirike, i sažimanja i filozofije, i seksualnosti i smrti u nepreglednoj dinamici svijeta. Ali jednoga nema. Nema izvjesnosti. Nema dovršenosti. Nema Maginotove linije u značenjima i suprotnostima (kako ono milo Faust priznaje: “Dvije duše imam, ah, u grudima!”). U dobru je zla točno onoliko koliko je u zlu dobra. A “dobra” je knjiga (i književnost) samo ona koja, i nakon što joj zatvoriš korice, u čovjeku— nedovršena (kao beskonačna aksiologijska nit) u pitanjima ostaje.
Jergović, onostranost u realitetu materije. Sumnja i vjera u istovremenosti i simetriji. Apostat od prvog principa egzistencije, straha. Onaj koji se nikada na svijet navikao nije. Genije stvaranja. Jer se (Nietzsche upravo ovu elementarnu smjelost odriče H. Ibsenu) odvažio osloboditi moralnog iluzionizma zbog čega mu je mijena pogleda i cjelovitost književnosti, prema suštini i sveukupnosti u najdaljem svom domašaju i ljepoti čestitosti ostvarena. Njegove su apstrakcije (kao i postojanost duhovnosti) fatalne istine. Poput purpurnog maka Isakovljeva, brže od vremena. Prokletije od svakog tiranstva. Milije od nježna pogleda. Uzdrmanije od preobražen(sk)og Gregora Samse. Poput pa preko ruba Kafkinih i Krležinih, u najsuptilnije tkivo ljudsko ušivene; e da bi s čovjekom nepovratno i konačno srasle u svoj svojoj ljepoti i nakaznosti. One su, baš poput (Babeljeve) Odese i Crvene konjice manifest neprolazne suštine. I ostaje samo ponoviti zašto je, zapravo nepametno prebirati po pojedinačnosti Jergovićevih djela (pogotovo kada je o srastanju ove dvije konkretne knjige riječ).
Zašto je nemoguće u tom prostoru opredjeljivati se. I zbog čega na pitanje “Što od Jergovića?” uvijek jednako i bez straha pred muzom sjećanja (“Srdžbu mi, boginjo, pjevaj!” šapuće Homer) valja odgovarati: Sve Jergovićevo.
Zašto?
Zbog emotivnog udara, zbog bure koja puše i baca po prostoru što ga napuni neizgovorenim. Zbog njegove literature koja je korovu mačeta. Nekroznima mesožderka. Oderanoj koži bokvica. A čovjeku, sirotom biću kaosa – prihvaćanje. Zato jer se, ako se traži jedno ime, Hauzmajstor Šulc ne može prepričati. Može se samo osjećati. Vrijedi svakog povjerenja, dok željni harmonije, s ostatkom čovječanstva, čekamo da nam Đura oprosti što nas je tukao.