Onako kako to već u ratu biva: za nedužnoga sunčanog dana, bio je petak popodne, usred nikada dužeg miholjskoga ljeta, prvih dana novembra, u parku blizu kuće, ubili su joj dijete.
Stotinjak djece na suncu, upola toliko majki, starijih sestara, baka i tetaka, ali metak nevidljivog snajperista prošao je tako da je njezinu djevojčicu, dvije kikice s dva para drvenih trešanja pri vrhu, pogodio u zatiljak, i pred njezinim je očima nestalo djetetovog lica u nekom grotesknom prasku, kao kad pukne nar u rukama trgovca.
Dogodilo se to u trenutku kada joj je govorila neka ne prinosi ustima dlanove od blata…
Prljave.
Riječ je izgovorila iako je već imala svijest o tome da je izgovara nikome.
Ali je rekla. Zbog nekog srama od golotinje, koja je upravo nastupala.
Potom ništa nije vidjela ni čula.
I prošlo je neko vrijeme, sjedila je na klupi u istome tom parku, nije bilo ljudi, bilo je vrijeme od snijega, ali njoj nije bilo hladno.
Između natruloga lišća neke teške i tmurne jeseni, koju je ona propustila doživjeti, doskakutao je Bog u obliku vrapca.
Nisi ovo zaslužila, rekao je pun nekoga ljudskog, Bogu tuđega sićušnog sažaljenja.
Pa nisam, začudila se.
Vrapčić je nakrivio glavu nekako čudno, kao da se postidio.
Onda ćemo drukčije, rekao je Bog, zaboravi na sve ovo, odmahnuo je krilom, i pođi kući.
Istresla je pred njega pregaču punu krušnih mrvica. Vrabac je dva-triput kljucnuo i odletio.
Pošla je kući, ničemu se ne nadajući. Ali, za nevolju, nije zaboravila. Dobro se sjećala da se postidio i rekao joj neka zaboravi.
U kući, dočekala ju je majka.
Djevojčica je ležala na postelji, žuta u licu, više mrtva nego živa.
Otpočetka rata umirala je od hepatitisa. Bilo je to još posljednjih dana mira kad joj je doktorica rekla neka sjedne, može zapaliti cigaretu, može se rukama držati za metalne rukohvate, može vrištati, zidovi su široki i nepropusni, nitko je neće čuti, ali djevojčici nema spasa, slijedi dugo tiho umiranje, sve dok jedan za drugim ne otkažu svi organi. Bubrezi i srce, posljednji.
Tako je rekla doktorica.
I sada ona nemoćno stoji pred tim prizorom u sobi. Vani se pucnjava pojačava, čuju se zvuci ispaljenja, naši topovi i minobacači udaraju po neprijateljskim položajima, matematika smrti pri svojim je vrhuncima, a njoj su u glavi dvije usporedne smrti: jednu je po Božjoj zapovijesti trebala zaboraviti, a druga, obična i prirodna, premda neshvatljivo okrutna, mirnodopska smrt tek treba da se odvije.
I odvit će se jedne od sljedećih nekoliko noći.
Kao film što se odvije.
Da je zaboravila, kao što je Bog u vidu vrapca htio, sad za nju ne bi bilo rata, nego tiho materinsko rastajanje od bolesnoga djeteta.
Ali u ratu Bog nije svemoćan.
Da jest, ne bi se pretvorio u vrapca, jedinoga u ratu besmrtnog.
Vrabac
Onako kako to već u ratu biva: za nedužnoga sunčanog dana, bio je petak popodne, usred nikada dužeg miholjskoga ljeta, prvih dana novembra, u parku blizu kuće, ubili su joj dijete.
Stotinjak djece na suncu, upola toliko majki, starijih sestara, baka i tetaka, ali metak nevidljivog snajperista prošao je tako da je njezinu djevojčicu, dvije kikice s dva para drvenih trešanja pri vrhu, pogodio u zatiljak, i pred njezinim je očima nestalo djetetovog lica u nekom grotesknom prasku, kao kad pukne nar u rukama trgovca.
Dogodilo se to u trenutku kada joj je govorila neka ne prinosi ustima dlanove od blata…
Prljave.
Riječ je izgovorila iako je već imala svijest o tome da je izgovara nikome.
Ali je rekla. Zbog nekog srama od golotinje, koja je upravo nastupala.
Potom ništa nije vidjela ni čula.
I prošlo je neko vrijeme, sjedila je na klupi u istome tom parku, nije bilo ljudi, bilo je vrijeme od snijega, ali njoj nije bilo hladno.
Između natruloga lišća neke teške i tmurne jeseni, koju je ona propustila doživjeti, doskakutao je Bog u obliku vrapca.
Nisi ovo zaslužila, rekao je pun nekoga ljudskog, Bogu tuđega sićušnog sažaljenja.
Pa nisam, začudila se.
Vrapčić je nakrivio glavu nekako čudno, kao da se postidio.
Onda ćemo drukčije, rekao je Bog, zaboravi na sve ovo, odmahnuo je krilom, i pođi kući.
Istresla je pred njega pregaču punu krušnih mrvica. Vrabac je dva-triput kljucnuo i odletio.
Pošla je kući, ničemu se ne nadajući. Ali, za nevolju, nije zaboravila. Dobro se sjećala da se postidio i rekao joj neka zaboravi.
U kući, dočekala ju je majka.
Djevojčica je ležala na postelji, žuta u licu, više mrtva nego živa.
Otpočetka rata umirala je od hepatitisa. Bilo je to još posljednjih dana mira kad joj je doktorica rekla neka sjedne, može zapaliti cigaretu, može se rukama držati za metalne rukohvate, može vrištati, zidovi su široki i nepropusni, nitko je neće čuti, ali djevojčici nema spasa, slijedi dugo tiho umiranje, sve dok jedan za drugim ne otkažu svi organi. Bubrezi i srce, posljednji.
Tako je rekla doktorica.
I sada ona nemoćno stoji pred tim prizorom u sobi. Vani se pucnjava pojačava, čuju se zvuci ispaljenja, naši topovi i minobacači udaraju po neprijateljskim položajima, matematika smrti pri svojim je vrhuncima, a njoj su u glavi dvije usporedne smrti: jednu je po Božjoj zapovijesti trebala zaboraviti, a druga, obična i prirodna, premda neshvatljivo okrutna, mirnodopska smrt tek treba da se odvije.
I odvit će se jedne od sljedećih nekoliko noći.
Kao film što se odvije.
Da je zaboravila, kao što je Bog u vidu vrapca htio, sad za nju ne bi bilo rata, nego tiho materinsko rastajanje od bolesnoga djeteta.
Ali u ratu Bog nije svemoćan.
Da jest, ne bi se pretvorio u vrapca, jedinoga u ratu besmrtnog.