„U Hanu, kod višegradske đumrukane, sakupilo se, malo-pomalo, dosta putnika. Mali pritoci Drine nabujali su i odnijeli drveni most na putu u Priboj i podrovali puteve na nekoliko mjesta…
Raznolika su bila čeljad koja su tu zapela na svom putu. Suljaga Dizdar, sa trojicom aračlija, koji je putovao službeno. Dva fratra iz Kreševa koji su iši u Stambol na neku tužbu, šta li. Grk kaluđer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s njima mlada i lijepa žena. Kazivalo se da su poslanici iz Mletaka koji idu kopnenim putem na Portu; imali su i teskeru od paše iz Sarajeva i zaptiju da im ide naruku, ali su se držali povučeno i izgledali otmeno i sunjivo. Trgovac, Srbin iz Pljevalja, sa sinom, visokim šutljivim mladićem, nezdravo crvenih obraza. Dva trgovca iz Livna i kiridžije im. Neki begovi, Posavljaci. Jedan blijed pitomac vojne škole u Carigradu sa stricem. Tri Arnauta, salebdžije. Jedan Fočak što prodaje noževe. Jedan perverzan individuum koji se kazuje hodža iz Bihaća, a uistinu putuje svijetom kud ga vode mutni i strašni nagoni. Arapin koji prodaje lijekove i zapise, nakite od korala i prstenje na koje sam urezuje inicijale. I čitava gomila kiridžija, džambasa, pretrglija i Cigana.“
I. Andrić, “Put Alije Đerzeleza”
„U ono doba kad su se naši rasuli po svijetu, izbjegao je i Nikola Kriletić, dobrovoljački potporučnik, Mostarac. S teškom ranom na koljenu, koja je sporo zarastala, i s velikim odlikovanjem na grudima, koje je samo praznikom nosio, prošao je kao dobrovoljac i kurir većinu evropskih prijestonica.
I nigdje se, kažu, nije začudio.
Njegovi sudovi o zemljama i gradovima bili su zanosni ili oštri, ali uvijek kratki. Najkraći je bio o Rimu;
‘Sve sam goli hajduk!‘“
I. Andrić, “Dan u Rimu”
Književno djelo Ive Andrića je čudesno ogledalo svakom čitaocu. Potrebno je samo da se dobro zagleda, sve će mu se samo pokazati, s obje strane ogledala. Ako ga još ne čitaš, ko zna zbog čega, ono te ipak čeka. „Svako književno djelo, ako ti je negdje u blizini, čeka svoje vrijeme. I dočekaće ga“, govorio mi je mudri profesor Raško Dimitrijević. Na svu sreću, tada sam već čitao Andrića, knjigu po knjigu, sve češće i sve pažljivije. Ali uvod za ovu priču, koja je sasvim neobična, ide drugim tokom i povezuje u ovom tekstu dvojicu književnih junaka koji su međusobno vremenski i prostorno udaljeni toliko da se ne bi mogli nikako uporediti. Ali nije tako. Obje priče objavljene su u Beogradu, 1920. godine. „Put Alije Đerzeleza“ u izdanju „S.B. Cvijanovića“ 1920. godine, prvo izdanje, a poslije dvije godine novo izdanje. „Dan u Rimu“, kratka priča, od šest stranica, u „Srpskom književnom glasniku“. Obje priče nastajale su vjerovatno u Zagrebu i Splitu, mada je Andrić već tada imao u bilješkama, ili u glavi, cijelu zbirku priča, koje će s pojaviti 1924. godine u izdanju „Srpske književne zadruge“, i one su na poseban način označile Andrićev prelazak iz jednog velikog, nacionalnog grada, u drugi, koji je postajao više od nacionalnog, jugoslovenski i sveokupljajući. „Nemire“ će objaviti malo kasnije, u Zagrebu, kod „Kuglija“, kao da je i na taj način dijelio, ne sebe, nego svoj budući opus. Kasnije će se i on sam tako odnositi prema tim djelima. U svakom slučaju, dotadašnja djela bila su poznata književnoj eliti jednako u Zagrebu i u Beogradu. Kako Krleži, na primjer, tako i Crnjanskom, da navedem ovdje dvojicu bitnih pisaca tog vremena, pošto je Matoš bio mrtav, Andrićevih vršnjaka, mada su na različite načine ocjenjivali Andrićeva djela. Crnjanski je, poput Ive Vojnovića, bio očaran mladim piscem. Krleža, po svemu sudeći, ne baš. I to će trajati toko cijelog njihovog života. Zanimljivo je da se, bez Andrićevog pristanka, „put Alije Đerzeleza“ pojavljuje ratne 1943. godine, u ediciji „Hrvatska proza XX stoljeća“, knj. II.
U svojoj prvoj priči o Bosni, Andrić je postavio odmah na početku scenu i aktere, koji će potom živjeti, ili oživjeti, u njegovom kasnijem djelu. Ta scena je tako moćna, tako znalačka, kao da je neko piše pošto je pročitao sve Andrićeve priče. S tim, što je u drugoj priči on otišao dalje od Bosne, da pokaže kuda žudi. Ali ni tu nije mogao dalje od „svojih“ krajeva, Mostara i Sarajeva. Teško je danas zamisliti neki bolji uvod, ili predstavljanje onoga što kao potencijal nosi taj mladić porijeklom iz zagonetne Bosne. Način na koji on to daje kao književno djelo sasvim je nov, istovremeno blizak budućem čitaocu i sebi samome, svevidećem, sveznajućem pripovjedaču novog vremena. I kada se radnja njegove priče ne događa u Bosni, Andrić priču oblikuje poput putopisa . Tu je posredni pripovjedač, u svakoj priči, vezan za njegovog junaka. Ti, nazovimo ih, dodatni ili unutrašnji pripovjedači imaju veze sa Bosnom, bilo onom drevnom, iz priča i legendi, ili savremenom, još u sjećanju protagonista priče. Tako je priča kao starinski vez. Čuo sam ovo od Petra, a on od Pavla, da mu je na putovanju, taj i taj, pričao. Ciklus priča o fratrima. Besmrtno.
Taj Andrićev spisateljski put može donekle da objasni, spolja, naravno, Andrićevo pismo upućeno 4. XII. 1926. godine, iz Marseja, prijateljici Veri Stojić, kojim on odgovara na njeno obavještenje da uskoro u naše krajeve dolazi veličanstveni Tagore. „Vi znate, čini mi se, da sam ja veliki protivnik g. Tagore-a. Cenim ga, naravno, ali ne verujem da svetlo dolazi sa Istoka. Tо je optička varka. I posle, osećam da sve te mudrosti iz Azije, ne poričući ni najmanje njihovu apsolutnu vrednost, za nas koji smo kršteni – pa ma i ne bili hrišćani – ne vrede ništa, ili malo.“ Onome koji poznaje Andrićevu djelo, ali i njegove mladalačke, modernističke afinitete, ovo jeste i nije iznenađenje.
Mladost je obično bljesak lirike, tu sadašnjost igra svoje kolo, kao kod Stravinskog, sve cikti, slama se, diže i stremi u visine. Po tom zanosu, mladost je uvijek bliska romantizmu, ma kakav on bio i ma kako se zvao. Čak i realizmom. Gete je romantizam smatrao bolešću. Nešto iz nas, tamno i nemilosredno, uglavnom traži bunt, nesputanost, makar se tu i ginulo, samoubilački. Revolucija ima nečega od toga, prevrati svih vrsta. U suštini sve su revolucije propale, ali svaka za sebe je promijenila svijet u kome se dogodila. To je bila nužnost. A mladost nosi upravo nužnost koju stariji ne vide jer se boje propasti. Gruba stvarnost trijezni mudrije, a one koji su ostali na istom putu prije ili kasnije nemilosrdno gazi.
U Zagrebu i Beču, na studijama, iako oprezno razmatra svoje buduće poteze, Andrić je dio grupe studenata zadojenih Supilovim jugoslovenstvom. On je bio individualac, ali život i okolina tražili su da bude dio svoje generacije i svog vremena. Ali koje generacije? Mladobosanaca, revolucionara?! Kao student, pomalo je i lutao, Zagreb, Beč, Krakov. Nije se isticao kao student ni u jednom od ovih gradova. Volio je kafane i društvo. Volio je neke djevojke s kojima je vodio nježnu prepisku. Ne sa jednom, nego sa svima. Bio je veoma puten čovjek. Istovremeno, njegovo zdravlje bivalo je sve gore i gore. Tuberkuloza je kucala na vrata. Čekala je samo da bude zatvoren, pa da bukne. Po nekoj teoriji putenost i tuberkuloza idu skupa, od rane mladosti.
Sve mi je to bilo blisko, mada sam tek naknadno saznavao Andrićeve muke i izazove i mogao da ih upoređujem sa svojim. Nije li i moja generacija,rođenih u ratu, bez oca koji je nestao prije tog događaja, takođe bila radikalno orijentisana prema komunizmu? Bio sam primljen u Partiju kao gimnazijalac, da bi me iz Gimnazije „Uroš Predić“ prebacili partijski u područnu gradsku organizaciju, pošto više u Gimnaziji nije bilo partijskog organizovanja. Kasnije ću biti organizaciono povezan na PMF u Sarajevu. Osjećao sam se smiješno na sastancima gdje su bili prisutni moji profesori. Čak su mi nudili mjesto partijskog sekretara. Odbio sam, ali moj kolega, rodom iz Čapljine, prihvatio je i kasnije nastavio partijsku karijeru. Ali u meni je postojala neka komunistička groznica iz teorije, poput želje da budem pravednik. Čak i kada sam kasnije izašao iz Partije, vidjevši da sablast nacionalizma pokopava sve ono što je meni bilo bitno. Takav bio i ostao i stalno sebe potkopavao, govoreći kad nije trebalo i gdje nije trebalo. To može samo pijan ili lud čovjek.
Takvu groznicu osjećao sam u sebi skoro pa do tridesete godine. U stvari, bio sam potpuno dezorijentisan. Poleti tamo, vrati se ovamo, pogledaj ovo, uzmi ono, poput one konjske muve u pričama „sljezove boje“ genijalnog Branka Ćopića. Često је tvoja orijentacija samo igra slučaja, susreta ili lektire, ako si joj sklon. Najteže je ako si svemu sklon, samo se čeka neki podsticaj, kao da je sve zaključano u zasebnim pretincima, potreban je pravi ključ da dođeš do toga. Da, sve to izgleda kao bajka, mada ta bajka može biti svih mogućih boja. Uključujući i bolest, koju u mladosti doživiš ili površno ili pretjerano ozbiljno. Kod mene je ovaj drugi slučaj stalno dominantan. On me je orijentisao tamo gdje vjerovatno ne bih išao da nisam bio pod tim utjecajem. U Sarajevu klima je za mene bila gotovo pogubna. Bio sam stalno bolestan. Te sarajevske godine za mene su bile preteške. Nisam vjerovao da ću ih preživjeti.
Andrića je bolest, koja je obilježila njegove rane stvaralačke godine, orijentisala i prema zavičaju, i prema nekome ko bi mogao da mu pomogne. Po tome je bio poseban. Ali ta bolest nije direktno uticala na njegovo pisanje. Naprotiv, punila ga je temama koje će kasnije razrađivati. Naročito kada je bio u izgnanstvu u zavičaju. Andrić je bio veoma složen u svemu. Poseban. Ali nije bio nesnalažljiv. Znao je kome da se žali, koga da obavijesti o svom stanju i zamoli za pomoć.
Podesilo se tako da je imao pomoć, veoma značajnu, u autoritetu svoga bivšeg profesora koji mu je bio sklon. Sam za sebe dovitljiv, na mjestima s kojih može nešto da učini i da drugome pomogne. Važno je da u tom slučaju prihvataš savjete, ne mijenjajući ih i ne oklijevajući da ih izvršiš. Za Andrića je to bio Tugomir Alaupović, njegov bivši profesor u Sarajevu. Tako su Sarajevo i Bosna, posredno, bili takođe bitni za Andrićevu novu orijentaciju. Kao nešto suštinsko i zadano. Andrić je tražio od svog profesora da mu pomogne. Prva molba, stipendija za studije u Zagrebu i Beču. Ja nisam volio ni takvog savjetodavca ni takav savjet. Nisam bio takva priroda i sve mi je dolazilo prekasno. A nisam znao ni da se kajem.
Tek mnogo kasnije vidio sam iz Andrićeve prepiske njegovo iskreno jadanje nad svojim zdravljem. Te jadikovke mogao sam odmah da prepišem i potpišem se ispod njih. Ali je prihvatao poslove koji su mu davani. Slabo plaćen, loša klima, naporan posao, pisao je. Ali je pisao, neprekidno je pisao. U Sarajevu, u redakciji „Oslobođenja“, na moje spominjanje Goje, rekao je, nama okupljenim oko njega, kao u nestvarnom kružoku, da nije imao baš previše slobodnog vremena, poslovi u diplomatiji tada su zahtjevali mnogo, ali je odlazio u muzej „Prado“. Kako je to bilo andrićevski. Kasnije, opet, otkriću koliko je putovao po Španiji u društvu sa Kalmijem Baruhom, velikim znalcem Španije, jezika i literature. Recitovali su, piše Andrić, jedan drugom španske pjesnike.
Povezujem različita vremena i ljude, naše različite orijentacije, vraćam se i ponavljam ono što mi nije bilo očigledno u mladosti. Moji drugari u vrijeme studija bili su uglavnom studenti književnosti, koju će i predavati. Na prvom mjestu domaća književnost, istorija književnosti, kao što su studenti svih fakulteta tada studirali istoriju svoje nauke, ne živu nauku. Meni se to nije dopadalo, studirao sam matematiku i fiziku, ali ulazio u književnost preko savremene francuske književnosti. Tu me je francuski jezik opredijelio. Kasnije ću vidjeti da je tim putem išao i Andrić, čitajući, već u gimnazijskim godinama, pored klasičnih djela i savremene autore. Pa će ih i prevoditi. Svjetski rat ga je omeo da svoje studije u Krakovu prođe poput ostalih. Taj prekid je za cijelu generaciju bio potres od kojeg se nije bilo lako oporaviti. Poznati su ti njegovi biografski podaci. Treba samo pročitati Andrićevu korespondenciju sa Zdenkom Marković iz tih godina, pa osjetiti sa čim se sve te godine hrvao Andrić. Majka mu je živjela u Višegradu kod teče i tetke, Andrić se brinuo za nju. Kasnije će reći Ljubi Jandriću: „Bio sam jedinac…veoma je teško biti jedinac – teško za roditelje, još teže za dete, kako mi je bilo to samo ja znam. Nije mi bilo žao da umrem ali sam strahovao nad majčinim bolom.“ Koliko se nas može identifikovati sa ovim riječima! Ja prvi, odmah.
Savjet koji mu daje njegov bivši profesor Tugomir Alaupović, vraća ga samome sebi. On nije bio anoniman, ali znao je da tim putem ne može dalje. Tako nastaju dvije pripovijetke, koje piše u Zagrebu i u Splitu, ali ih ondašnji čitalac doživljava kao upisivanje u srpsku književnost. Ne može se reći da je to prijemni ispit, ali ima elemеnte prijemnog. Slično je bio učino kasnije i Tin Ujević, objavljujući ekavski svoje najbolje pjesme u „Srpskoj književnoj zadruzi“. Priča „Put Alije Đerzeleza“ je povezana sa turskim vremenom njegovog zavičaja, a druga, „Dan u Rimu“, sasvim savremena. Ali i ona je zavičajna u širem smislu, njen junak je samo jedan drugi Đerzelez, u drugo vrijeme. Ako se uporedo čitaju ove dvije pripovijesti, a to treba, vide se mjesta gotovo pa identična. Ali ne treba ih upoređivati po estetskim dometima. Glavne ličnosti, Alija Đerzelez, opjevani junak, o kome pjesma „ide ispred njega“, i Nikola Kriletić, dobrovoljački potporučnik u srpskoj vojsci u Pravom svjetskom ratu, Mostarac, „s velikim odlikovanjem na grudima“. Ispisujući te dvije priče, istovremeno, Andrić je pobjegao od dotadašnjih svojih tema, ne bježeći od odnosa i pogleda iz svog vremena na te teme. Ali to je bila prekretnica, prilična.
Fakti i osjećanja. Fakti se podrazumijevaju, ako su fakti. Ako su iz narodne pjesme o nekom junaku, to nisu fakti stvarnosti, nego stvarnost napisane epske pjesme, kao što je slučaj sa Đerzelezom. Andrić ih poznaje, djelimično, vjerovatno i površno, podrazumijevajući da ih i drugi tako znaju. To je epika, ono što sada nastaje više nije epika nego umjetničko djelo kome je epika podloga. Osjećanja se u epici podrazumijevaju ali se u njima ne govori o njima. Tu nema mjesta za osjećanja, za suviše lično. Andrić čovjeka epike, kostimiranog glumca nekog vremena, pretvara u stvarnu osobu koja ima osjećanja, ona ljudska, emotivna, o kojoj se piše na novi nači. Frojd je u sve to unio nešto sasvim novo. Ali pisci su išli i ispred Frojda. Prvenstveno to je ljubavna strast, ma šta se pod tim pojmom podrazumijevalo. Tu se gubi razum, ne samo od pića, mnogo više od ljudskih potreba kojima se čovjek ne može oduprijeti. Piće je priprema, u kome se utapa buknula strast i tu se ljudi više ne razlikuju, kukavice postaju junaci, a junaci obični pijanci. „Zbogom pameti“, piše Andrić. Pijanog Đerzeleza niko se ne plaši, on je običan, poput drugih, nesvikao na tu drugu stranu života. Kostimirani vitez koji kada siđe sa svog konja, raspaše se, skine glumačku odoru postaje samo jedan čovjek koji se ne snalazi u ovoj novoj ulozi. I zato je beskrajno smiješan. Naš smijeh govori o čovjeku Đerzelezu. Kada sam prvi put čitao pripovijetku, smijao sam se onim čistim, ljudskim smijehom. Vidio sam bilo koga oko mene, uključujući i mene samoga u nekim trenucima o kojima nisam volio da govorim. Ispao bih gori od Alije Đerzeleza. Nevjerovatna je ograničenoost onih koji kritikuju Andrića, govoreći da ga on namjerno izvrgava ruglu, poništavajući njegova herojska djela. Ali Andrić nije pisac junaka čija herojska djela treba opjevati. Mada je pisao i o značajnijim ljudima, Andrić je nastojao da ih postavi u ravan običnih ljudi, iz čega vidimo i osjećamo da izbija potreba da se jednim pogledom obuhvati prostor i vrijeme. Tako možemo da sagledamo neki zatvoreni prostor u određenom vremenskom trenutku, od Alije Đerzeleza do „Proklete avlije“ ili „Anikinih vremena“ gdje se vidi moć mržnje i osvetoljubivosti. Obrati pažnju na to, govori nam posredno Andrić, nije važno kako ćeš tome pristupiti, zapitaj se samo šta se vidi u tom svijetu koji stvaraš ili si ga već stvorio.
Imao sam pijance u porodici, i s majčine i s očeve strane. Divni ljudi kada su trijezni, ali čim popiju, bježi od njih. Moj ujak, inače tragična ličnost, koji je upropastio svoj um, bio je sklon piću preko svake mjere, kako bi rekao Andrić. Ličio sam donekle na njega. Bio je dobar matematičar. Ali kad se napije, hvatao se za sjekiru da se obračuna sa zetom Srbijancem. Problem je nastajao kada se i zet napije. Tada smo, u nestvarnom Perastu, prisustvovali sukobu dvije životinje u koje ih piće pretvara. Tako je bilo i sa Alijom Đerzelezom. Samo što on nije bio opak kada se napije, osim za sebe samog. Opaki su bili tada ljudi oko njega, zli i zavidljivi. Čovjek kojem su se inače divili postajao je njihova igračka. Nije li se slično proveo i Nikola Kriletić.
Najveću majstoriju u svojoj bitnoj prvoj priči Andrić je izveo sa imenom junaka i ciganskim slavljem Đurđevdana. Po svemu sudeći prezime Đerzelez je izvedeno iz ciganskog naziva Đurđevdana, Ederlezi. Mislim da je to Andrić znao i zato je unio to slavlje u svoju priču. Dio u kome Đerzelez, pijan, hvata neuhvatljivu Ciganku Zemku je vrhunac pripovjednog majstorstva. Smijao sam se Đerzelezu kao čovjeku. a divio Andriću kao tvorcu. To je tragički smijeh, ako nešto takvo postoji. Kasnije ću otkriti ranu Ćopićevu priču, „Đurđevdanski uranak“, objavljenu u „Vrbaskim novinama“ 1933. godine, potpisanu inicijalima B.Ć. koju sam uveo poprvi put u Ćopićeve priče. Ćopić, srednjoškolac u Banjaluci, nadahnut je Andrićevom pričom o Aliji Đerzelezu, i ispoljava izvanrednu sposobnost opažanja sitnica, od vojnika, na banjalučkom polju, okupljenih oko stolova, već pijanih, do Cigana koji neprekidno pjevaju i igraju. Andrićev mladi junak tu traži za sebe simpatiju. Zar svi nismo isti?!
U priči „Dan u Rimu“, Andrićev junak, Nikola Kriletić, zalutao je u Rimu, njemu nepoznatom gradu, ne znajući ni jezika, ne znajući običaje naroda gdje se obreo. Već u početku čitamo: „Pošto je bacio jedan ravnodušan pogled na polje od krovova, tornjeva i kupola, ugleda pod sobom prolistala stabla i uz ogradu jorgovan napola procvao. Odmah se sjeti kuće i djetinjstva, kad je u jedan šupalj direk iza jorgovana krio niklen novac, što je krao maćehi, paklenoj ženi zelenih očiju. Zagolica ga na smijeh i nasmija se poluglasno. Neko ga pogleda. Brzo je sišao niz brijeg.“ Kasnije, pijan, počinje da ispoljava svoju svađalačku, ratničku, zapravo sirovu ćud. „Opet se pojavi gazda i pogleda prvo na sat pa na gosta. Kriletić se razljuti. Njegovo veselje ostade, samo dobi novi oblik: veselilo ga je da prigovara i traži kavge. Sad zna: riđokosi gazda podsjeća ga na jednog novinara iz Sarajeva s kojim se žestoko posvađao u hadži-Lelečićevoj mehani, jer je omalovažavao Mostar i Mostarce. Vara ga sjećanje i vara ga daljina. Sve mu dolaziu blisko, i poznato i lako: šta je ovo sve prema snazi što je u njemu, širi se i razapinje ga?“
Vidimo tu i odbljeske Njegoševih uticaja, kako iz „Gorskog vijenca“, još više iz izvanrednih putopisnih tekstova Ljube Nenadovića. Više mjesta u ovoj priči, gotovo se mogu pronaći i u „Putu Alije Đerzeleza“, samo malo transformisanih. Ovom pričom je zacrtan drugačiji pripovjedni svijet, koji će Andrić graditi paralalno sa pričama iz turskog zemana. Značajan je to nauk i nama koji smo pokušavali da stvorimo svoj pripovjedni svijet kojim ćemo ući i u Andrićev zabran, ali i ostati u stvarnosti našeg vremena. A to je blagorodna funkcija literature.
Moje knjige/43
IVO ANDRIĆ – PUT ALIJE ĐERZELEZA I DAN U RIMU
„U Hanu, kod višegradske đumrukane, sakupilo se, malo-pomalo, dosta putnika. Mali pritoci Drine nabujali su i odnijeli drveni most na putu u Priboj i podrovali puteve na nekoliko mjesta…
Raznolika su bila čeljad koja su tu zapela na svom putu. Suljaga Dizdar, sa trojicom aračlija, koji je putovao službeno. Dva fratra iz Kreševa koji su iši u Stambol na neku tužbu, šta li. Grk kaluđer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s njima mlada i lijepa žena. Kazivalo se da su poslanici iz Mletaka koji idu kopnenim putem na Portu; imali su i teskeru od paše iz Sarajeva i zaptiju da im ide naruku, ali su se držali povučeno i izgledali otmeno i sunjivo. Trgovac, Srbin iz Pljevalja, sa sinom, visokim šutljivim mladićem, nezdravo crvenih obraza. Dva trgovca iz Livna i kiridžije im. Neki begovi, Posavljaci. Jedan blijed pitomac vojne škole u Carigradu sa stricem. Tri Arnauta, salebdžije. Jedan Fočak što prodaje noževe. Jedan perverzan individuum koji se kazuje hodža iz Bihaća, a uistinu putuje svijetom kud ga vode mutni i strašni nagoni. Arapin koji prodaje lijekove i zapise, nakite od korala i prstenje na koje sam urezuje inicijale. I čitava gomila kiridžija, džambasa, pretrglija i Cigana.“
I. Andrić, “Put Alije Đerzeleza”
„U ono doba kad su se naši rasuli po svijetu, izbjegao je i Nikola Kriletić, dobrovoljački potporučnik, Mostarac. S teškom ranom na koljenu, koja je sporo zarastala, i s velikim odlikovanjem na grudima, koje je samo praznikom nosio, prošao je kao dobrovoljac i kurir većinu evropskih prijestonica.
I nigdje se, kažu, nije začudio.
Njegovi sudovi o zemljama i gradovima bili su zanosni ili oštri, ali uvijek kratki. Najkraći je bio o Rimu;
‘Sve sam goli hajduk!‘“
I. Andrić, “Dan u Rimu”
Književno djelo Ive Andrića je čudesno ogledalo svakom čitaocu. Potrebno je samo da se dobro zagleda, sve će mu se samo pokazati, s obje strane ogledala. Ako ga još ne čitaš, ko zna zbog čega, ono te ipak čeka. „Svako književno djelo, ako ti je negdje u blizini, čeka svoje vrijeme. I dočekaće ga“, govorio mi je mudri profesor Raško Dimitrijević. Na svu sreću, tada sam već čitao Andrića, knjigu po knjigu, sve češće i sve pažljivije. Ali uvod za ovu priču, koja je sasvim neobična, ide drugim tokom i povezuje u ovom tekstu dvojicu književnih junaka koji su međusobno vremenski i prostorno udaljeni toliko da se ne bi mogli nikako uporediti. Ali nije tako. Obje priče objavljene su u Beogradu, 1920. godine. „Put Alije Đerzeleza“ u izdanju „S.B. Cvijanovića“ 1920. godine, prvo izdanje, a poslije dvije godine novo izdanje. „Dan u Rimu“, kratka priča, od šest stranica, u „Srpskom književnom glasniku“. Obje priče nastajale su vjerovatno u Zagrebu i Splitu, mada je Andrić već tada imao u bilješkama, ili u glavi, cijelu zbirku priča, koje će s pojaviti 1924. godine u izdanju „Srpske književne zadruge“, i one su na poseban način označile Andrićev prelazak iz jednog velikog, nacionalnog grada, u drugi, koji je postajao više od nacionalnog, jugoslovenski i sveokupljajući. „Nemire“ će objaviti malo kasnije, u Zagrebu, kod „Kuglija“, kao da je i na taj način dijelio, ne sebe, nego svoj budući opus. Kasnije će se i on sam tako odnositi prema tim djelima. U svakom slučaju, dotadašnja djela bila su poznata književnoj eliti jednako u Zagrebu i u Beogradu. Kako Krleži, na primjer, tako i Crnjanskom, da navedem ovdje dvojicu bitnih pisaca tog vremena, pošto je Matoš bio mrtav, Andrićevih vršnjaka, mada su na različite načine ocjenjivali Andrićeva djela. Crnjanski je, poput Ive Vojnovića, bio očaran mladim piscem. Krleža, po svemu sudeći, ne baš. I to će trajati toko cijelog njihovog života. Zanimljivo je da se, bez Andrićevog pristanka, „put Alije Đerzeleza“ pojavljuje ratne 1943. godine, u ediciji „Hrvatska proza XX stoljeća“, knj. II.
U svojoj prvoj priči o Bosni, Andrić je postavio odmah na početku scenu i aktere, koji će potom živjeti, ili oživjeti, u njegovom kasnijem djelu. Ta scena je tako moćna, tako znalačka, kao da je neko piše pošto je pročitao sve Andrićeve priče. S tim, što je u drugoj priči on otišao dalje od Bosne, da pokaže kuda žudi. Ali ni tu nije mogao dalje od „svojih“ krajeva, Mostara i Sarajeva. Teško je danas zamisliti neki bolji uvod, ili predstavljanje onoga što kao potencijal nosi taj mladić porijeklom iz zagonetne Bosne. Način na koji on to daje kao književno djelo sasvim je nov, istovremeno blizak budućem čitaocu i sebi samome, svevidećem, sveznajućem pripovjedaču novog vremena. I kada se radnja njegove priče ne događa u Bosni, Andrić priču oblikuje poput putopisa . Tu je posredni pripovjedač, u svakoj priči, vezan za njegovog junaka. Ti, nazovimo ih, dodatni ili unutrašnji pripovjedači imaju veze sa Bosnom, bilo onom drevnom, iz priča i legendi, ili savremenom, još u sjećanju protagonista priče. Tako je priča kao starinski vez. Čuo sam ovo od Petra, a on od Pavla, da mu je na putovanju, taj i taj, pričao. Ciklus priča o fratrima. Besmrtno.
Taj Andrićev spisateljski put može donekle da objasni, spolja, naravno, Andrićevo pismo upućeno 4. XII. 1926. godine, iz Marseja, prijateljici Veri Stojić, kojim on odgovara na njeno obavještenje da uskoro u naše krajeve dolazi veličanstveni Tagore. „Vi znate, čini mi se, da sam ja veliki protivnik g. Tagore-a. Cenim ga, naravno, ali ne verujem da svetlo dolazi sa Istoka. Tо je optička varka. I posle, osećam da sve te mudrosti iz Azije, ne poričući ni najmanje njihovu apsolutnu vrednost, za nas koji smo kršteni – pa ma i ne bili hrišćani – ne vrede ništa, ili malo.“ Onome koji poznaje Andrićevu djelo, ali i njegove mladalačke, modernističke afinitete, ovo jeste i nije iznenađenje.
Mladost je obično bljesak lirike, tu sadašnjost igra svoje kolo, kao kod Stravinskog, sve cikti, slama se, diže i stremi u visine. Po tom zanosu, mladost je uvijek bliska romantizmu, ma kakav on bio i ma kako se zvao. Čak i realizmom. Gete je romantizam smatrao bolešću. Nešto iz nas, tamno i nemilosredno, uglavnom traži bunt, nesputanost, makar se tu i ginulo, samoubilački. Revolucija ima nečega od toga, prevrati svih vrsta. U suštini sve su revolucije propale, ali svaka za sebe je promijenila svijet u kome se dogodila. To je bila nužnost. A mladost nosi upravo nužnost koju stariji ne vide jer se boje propasti. Gruba stvarnost trijezni mudrije, a one koji su ostali na istom putu prije ili kasnije nemilosrdno gazi.
U Zagrebu i Beču, na studijama, iako oprezno razmatra svoje buduće poteze, Andrić je dio grupe studenata zadojenih Supilovim jugoslovenstvom. On je bio individualac, ali život i okolina tražili su da bude dio svoje generacije i svog vremena. Ali koje generacije? Mladobosanaca, revolucionara?! Kao student, pomalo je i lutao, Zagreb, Beč, Krakov. Nije se isticao kao student ni u jednom od ovih gradova. Volio je kafane i društvo. Volio je neke djevojke s kojima je vodio nježnu prepisku. Ne sa jednom, nego sa svima. Bio je veoma puten čovjek. Istovremeno, njegovo zdravlje bivalo je sve gore i gore. Tuberkuloza je kucala na vrata. Čekala je samo da bude zatvoren, pa da bukne. Po nekoj teoriji putenost i tuberkuloza idu skupa, od rane mladosti.
Sve mi je to bilo blisko, mada sam tek naknadno saznavao Andrićeve muke i izazove i mogao da ih upoređujem sa svojim. Nije li i moja generacija,rođenih u ratu, bez oca koji je nestao prije tog događaja, takođe bila radikalno orijentisana prema komunizmu? Bio sam primljen u Partiju kao gimnazijalac, da bi me iz Gimnazije „Uroš Predić“ prebacili partijski u područnu gradsku organizaciju, pošto više u Gimnaziji nije bilo partijskog organizovanja. Kasnije ću biti organizaciono povezan na PMF u Sarajevu. Osjećao sam se smiješno na sastancima gdje su bili prisutni moji profesori. Čak su mi nudili mjesto partijskog sekretara. Odbio sam, ali moj kolega, rodom iz Čapljine, prihvatio je i kasnije nastavio partijsku karijeru. Ali u meni je postojala neka komunistička groznica iz teorije, poput želje da budem pravednik. Čak i kada sam kasnije izašao iz Partije, vidjevši da sablast nacionalizma pokopava sve ono što je meni bilo bitno. Takav bio i ostao i stalno sebe potkopavao, govoreći kad nije trebalo i gdje nije trebalo. To može samo pijan ili lud čovjek.
Takvu groznicu osjećao sam u sebi skoro pa do tridesete godine. U stvari, bio sam potpuno dezorijentisan. Poleti tamo, vrati se ovamo, pogledaj ovo, uzmi ono, poput one konjske muve u pričama „sljezove boje“ genijalnog Branka Ćopića. Često је tvoja orijentacija samo igra slučaja, susreta ili lektire, ako si joj sklon. Najteže je ako si svemu sklon, samo se čeka neki podsticaj, kao da je sve zaključano u zasebnim pretincima, potreban je pravi ključ da dođeš do toga. Da, sve to izgleda kao bajka, mada ta bajka može biti svih mogućih boja. Uključujući i bolest, koju u mladosti doživiš ili površno ili pretjerano ozbiljno. Kod mene je ovaj drugi slučaj stalno dominantan. On me je orijentisao tamo gdje vjerovatno ne bih išao da nisam bio pod tim utjecajem. U Sarajevu klima je za mene bila gotovo pogubna. Bio sam stalno bolestan. Te sarajevske godine za mene su bile preteške. Nisam vjerovao da ću ih preživjeti.
Andrića je bolest, koja je obilježila njegove rane stvaralačke godine, orijentisala i prema zavičaju, i prema nekome ko bi mogao da mu pomogne. Po tome je bio poseban. Ali ta bolest nije direktno uticala na njegovo pisanje. Naprotiv, punila ga je temama koje će kasnije razrađivati. Naročito kada je bio u izgnanstvu u zavičaju. Andrić je bio veoma složen u svemu. Poseban. Ali nije bio nesnalažljiv. Znao je kome da se žali, koga da obavijesti o svom stanju i zamoli za pomoć.
Podesilo se tako da je imao pomoć, veoma značajnu, u autoritetu svoga bivšeg profesora koji mu je bio sklon. Sam za sebe dovitljiv, na mjestima s kojih može nešto da učini i da drugome pomogne. Važno je da u tom slučaju prihvataš savjete, ne mijenjajući ih i ne oklijevajući da ih izvršiš. Za Andrića je to bio Tugomir Alaupović, njegov bivši profesor u Sarajevu. Tako su Sarajevo i Bosna, posredno, bili takođe bitni za Andrićevu novu orijentaciju. Kao nešto suštinsko i zadano. Andrić je tražio od svog profesora da mu pomogne. Prva molba, stipendija za studije u Zagrebu i Beču. Ja nisam volio ni takvog savjetodavca ni takav savjet. Nisam bio takva priroda i sve mi je dolazilo prekasno. A nisam znao ni da se kajem.
Tek mnogo kasnije vidio sam iz Andrićeve prepiske njegovo iskreno jadanje nad svojim zdravljem. Te jadikovke mogao sam odmah da prepišem i potpišem se ispod njih. Ali je prihvatao poslove koji su mu davani. Slabo plaćen, loša klima, naporan posao, pisao je. Ali je pisao, neprekidno je pisao. U Sarajevu, u redakciji „Oslobođenja“, na moje spominjanje Goje, rekao je, nama okupljenim oko njega, kao u nestvarnom kružoku, da nije imao baš previše slobodnog vremena, poslovi u diplomatiji tada su zahtjevali mnogo, ali je odlazio u muzej „Prado“. Kako je to bilo andrićevski. Kasnije, opet, otkriću koliko je putovao po Španiji u društvu sa Kalmijem Baruhom, velikim znalcem Španije, jezika i literature. Recitovali su, piše Andrić, jedan drugom španske pjesnike.
Povezujem različita vremena i ljude, naše različite orijentacije, vraćam se i ponavljam ono što mi nije bilo očigledno u mladosti. Moji drugari u vrijeme studija bili su uglavnom studenti književnosti, koju će i predavati. Na prvom mjestu domaća književnost, istorija književnosti, kao što su studenti svih fakulteta tada studirali istoriju svoje nauke, ne živu nauku. Meni se to nije dopadalo, studirao sam matematiku i fiziku, ali ulazio u književnost preko savremene francuske književnosti. Tu me je francuski jezik opredijelio. Kasnije ću vidjeti da je tim putem išao i Andrić, čitajući, već u gimnazijskim godinama, pored klasičnih djela i savremene autore. Pa će ih i prevoditi. Svjetski rat ga je omeo da svoje studije u Krakovu prođe poput ostalih. Taj prekid je za cijelu generaciju bio potres od kojeg se nije bilo lako oporaviti. Poznati su ti njegovi biografski podaci. Treba samo pročitati Andrićevu korespondenciju sa Zdenkom Marković iz tih godina, pa osjetiti sa čim se sve te godine hrvao Andrić. Majka mu je živjela u Višegradu kod teče i tetke, Andrić se brinuo za nju. Kasnije će reći Ljubi Jandriću: „Bio sam jedinac…veoma je teško biti jedinac – teško za roditelje, još teže za dete, kako mi je bilo to samo ja znam. Nije mi bilo žao da umrem ali sam strahovao nad majčinim bolom.“ Koliko se nas može identifikovati sa ovim riječima! Ja prvi, odmah.
Savjet koji mu daje njegov bivši profesor Tugomir Alaupović, vraća ga samome sebi. On nije bio anoniman, ali znao je da tim putem ne može dalje. Tako nastaju dvije pripovijetke, koje piše u Zagrebu i u Splitu, ali ih ondašnji čitalac doživljava kao upisivanje u srpsku književnost. Ne može se reći da je to prijemni ispit, ali ima elemеnte prijemnog. Slično je bio učino kasnije i Tin Ujević, objavljujući ekavski svoje najbolje pjesme u „Srpskoj književnoj zadruzi“. Priča „Put Alije Đerzeleza“ je povezana sa turskim vremenom njegovog zavičaja, a druga, „Dan u Rimu“, sasvim savremena. Ali i ona je zavičajna u širem smislu, njen junak je samo jedan drugi Đerzelez, u drugo vrijeme. Ako se uporedo čitaju ove dvije pripovijesti, a to treba, vide se mjesta gotovo pa identična. Ali ne treba ih upoređivati po estetskim dometima. Glavne ličnosti, Alija Đerzelez, opjevani junak, o kome pjesma „ide ispred njega“, i Nikola Kriletić, dobrovoljački potporučnik u srpskoj vojsci u Pravom svjetskom ratu, Mostarac, „s velikim odlikovanjem na grudima“. Ispisujući te dvije priče, istovremeno, Andrić je pobjegao od dotadašnjih svojih tema, ne bježeći od odnosa i pogleda iz svog vremena na te teme. Ali to je bila prekretnica, prilična.
Fakti i osjećanja. Fakti se podrazumijevaju, ako su fakti. Ako su iz narodne pjesme o nekom junaku, to nisu fakti stvarnosti, nego stvarnost napisane epske pjesme, kao što je slučaj sa Đerzelezom. Andrić ih poznaje, djelimično, vjerovatno i površno, podrazumijevajući da ih i drugi tako znaju. To je epika, ono što sada nastaje više nije epika nego umjetničko djelo kome je epika podloga. Osjećanja se u epici podrazumijevaju ali se u njima ne govori o njima. Tu nema mjesta za osjećanja, za suviše lično. Andrić čovjeka epike, kostimiranog glumca nekog vremena, pretvara u stvarnu osobu koja ima osjećanja, ona ljudska, emotivna, o kojoj se piše na novi nači. Frojd je u sve to unio nešto sasvim novo. Ali pisci su išli i ispred Frojda. Prvenstveno to je ljubavna strast, ma šta se pod tim pojmom podrazumijevalo. Tu se gubi razum, ne samo od pića, mnogo više od ljudskih potreba kojima se čovjek ne može oduprijeti. Piće je priprema, u kome se utapa buknula strast i tu se ljudi više ne razlikuju, kukavice postaju junaci, a junaci obični pijanci. „Zbogom pameti“, piše Andrić. Pijanog Đerzeleza niko se ne plaši, on je običan, poput drugih, nesvikao na tu drugu stranu života. Kostimirani vitez koji kada siđe sa svog konja, raspaše se, skine glumačku odoru postaje samo jedan čovjek koji se ne snalazi u ovoj novoj ulozi. I zato je beskrajno smiješan. Naš smijeh govori o čovjeku Đerzelezu. Kada sam prvi put čitao pripovijetku, smijao sam se onim čistim, ljudskim smijehom. Vidio sam bilo koga oko mene, uključujući i mene samoga u nekim trenucima o kojima nisam volio da govorim. Ispao bih gori od Alije Đerzeleza. Nevjerovatna je ograničenoost onih koji kritikuju Andrića, govoreći da ga on namjerno izvrgava ruglu, poništavajući njegova herojska djela. Ali Andrić nije pisac junaka čija herojska djela treba opjevati. Mada je pisao i o značajnijim ljudima, Andrić je nastojao da ih postavi u ravan običnih ljudi, iz čega vidimo i osjećamo da izbija potreba da se jednim pogledom obuhvati prostor i vrijeme. Tako možemo da sagledamo neki zatvoreni prostor u određenom vremenskom trenutku, od Alije Đerzeleza do „Proklete avlije“ ili „Anikinih vremena“ gdje se vidi moć mržnje i osvetoljubivosti. Obrati pažnju na to, govori nam posredno Andrić, nije važno kako ćeš tome pristupiti, zapitaj se samo šta se vidi u tom svijetu koji stvaraš ili si ga već stvorio.
Imao sam pijance u porodici, i s majčine i s očeve strane. Divni ljudi kada su trijezni, ali čim popiju, bježi od njih. Moj ujak, inače tragična ličnost, koji je upropastio svoj um, bio je sklon piću preko svake mjere, kako bi rekao Andrić. Ličio sam donekle na njega. Bio je dobar matematičar. Ali kad se napije, hvatao se za sjekiru da se obračuna sa zetom Srbijancem. Problem je nastajao kada se i zet napije. Tada smo, u nestvarnom Perastu, prisustvovali sukobu dvije životinje u koje ih piće pretvara. Tako je bilo i sa Alijom Đerzelezom. Samo što on nije bio opak kada se napije, osim za sebe samog. Opaki su bili tada ljudi oko njega, zli i zavidljivi. Čovjek kojem su se inače divili postajao je njihova igračka. Nije li se slično proveo i Nikola Kriletić.
Najveću majstoriju u svojoj bitnoj prvoj priči Andrić je izveo sa imenom junaka i ciganskim slavljem Đurđevdana. Po svemu sudeći prezime Đerzelez je izvedeno iz ciganskog naziva Đurđevdana, Ederlezi. Mislim da je to Andrić znao i zato je unio to slavlje u svoju priču. Dio u kome Đerzelez, pijan, hvata neuhvatljivu Ciganku Zemku je vrhunac pripovjednog majstorstva. Smijao sam se Đerzelezu kao čovjeku. a divio Andriću kao tvorcu. To je tragički smijeh, ako nešto takvo postoji. Kasnije ću otkriti ranu Ćopićevu priču, „Đurđevdanski uranak“, objavljenu u „Vrbaskim novinama“ 1933. godine, potpisanu inicijalima B.Ć. koju sam uveo poprvi put u Ćopićeve priče. Ćopić, srednjoškolac u Banjaluci, nadahnut je Andrićevom pričom o Aliji Đerzelezu, i ispoljava izvanrednu sposobnost opažanja sitnica, od vojnika, na banjalučkom polju, okupljenih oko stolova, već pijanih, do Cigana koji neprekidno pjevaju i igraju. Andrićev mladi junak tu traži za sebe simpatiju. Zar svi nismo isti?!
U priči „Dan u Rimu“, Andrićev junak, Nikola Kriletić, zalutao je u Rimu, njemu nepoznatom gradu, ne znajući ni jezika, ne znajući običaje naroda gdje se obreo. Već u početku čitamo: „Pošto je bacio jedan ravnodušan pogled na polje od krovova, tornjeva i kupola, ugleda pod sobom prolistala stabla i uz ogradu jorgovan napola procvao. Odmah se sjeti kuće i djetinjstva, kad je u jedan šupalj direk iza jorgovana krio niklen novac, što je krao maćehi, paklenoj ženi zelenih očiju. Zagolica ga na smijeh i nasmija se poluglasno. Neko ga pogleda. Brzo je sišao niz brijeg.“ Kasnije, pijan, počinje da ispoljava svoju svađalačku, ratničku, zapravo sirovu ćud. „Opet se pojavi gazda i pogleda prvo na sat pa na gosta. Kriletić se razljuti. Njegovo veselje ostade, samo dobi novi oblik: veselilo ga je da prigovara i traži kavge. Sad zna: riđokosi gazda podsjeća ga na jednog novinara iz Sarajeva s kojim se žestoko posvađao u hadži-Lelečićevoj mehani, jer je omalovažavao Mostar i Mostarce. Vara ga sjećanje i vara ga daljina. Sve mu dolaziu blisko, i poznato i lako: šta je ovo sve prema snazi što je u njemu, širi se i razapinje ga?“
Vidimo tu i odbljeske Njegoševih uticaja, kako iz „Gorskog vijenca“, još više iz izvanrednih putopisnih tekstova Ljube Nenadovića. Više mjesta u ovoj priči, gotovo se mogu pronaći i u „Putu Alije Đerzeleza“, samo malo transformisanih. Ovom pričom je zacrtan drugačiji pripovjedni svijet, koji će Andrić graditi paralalno sa pričama iz turskog zemana. Značajan je to nauk i nama koji smo pokušavali da stvorimo svoj pripovjedni svijet kojim ćemo ući i u Andrićev zabran, ali i ostati u stvarnosti našeg vremena. A to je blagorodna funkcija literature.