Oleksandr Irvanec, Rivno/Rovno (Zid). Možda roman, 2001
Oleksandr Irvanec spisatelj je čija karijera započinje osamdesetih i može ju se dovesti u neposrednu vezu s protestima u vezi s Černobilom, kolijevkom ukrajinske demokracije. No još se značajnijim od toga čini podatak da je, skupa s Jurijem Andruhovičem i Viktorom Neborakom osnivač neoavangardne grupe BuBaBu koja je imala izniman utjecaj na razdrmavanje učmale ukrajinske sovjetske literarne scene i unošenje novoga daha u nju. BuBaBu je ironično poigravanje skraćenicama za burlesku, balahan (ukrajinska oznaka za sajamsku umjetnost) i bufonadu. Djelovanje je grupe bilo vremenski ograničeno, ali na kulturalnome polju ona je ostavila duboke tragove. I karijere su trojice članova pošle različitim putovima. Dok se ekstrovertni Andruhovič i internacionalno etablirao kao jedan od najvažnijih ukrajinskih autora, druga su se dva člana skupine povukla u intimnije životne sfere i nastavila svoju, s obzirom na tradiciju, subverzivnu djelatnost ne napuštajući hermetičnu poetiku.
Oleksandr Irvanec je za mjesto življenja odabrao Irpin (da, dobro se sjećate, to je onaj grad u kojem je barbarska kremaljska soldateska na početku rata ostavila svoj krvavi trag – sve do vojnoga poraza koji ih je primorao na bijeg iz Kijiva i okolice) što dovoljno svjedoči o želji za povučenošću. No ona nije literarna: Irvanec objavljuje izdašno prozu, poeziju, kazališne komade, piše književnu kritiku i prevodi. Roman o kojemu izvještavam objavljen je 2001. Čitati ga dvadeset godina nakon toga ostavlja dojam duboke nelagode. Otkuda ta nelagoda, otkud jeza koju pripovjedni tekst projicira? Kao prvo, Irvanec ispisuje jedan distopijski tekst. Radnju se može sažeti na sljedeći način. Realno postojeći grad Rivno (na ruskome Rovno, otuda i dupliranje u naslovu) nakon građanskog rata ostaje podijeljen između Socijalističke Republike Ukrajine i Zapadne Ukrajine. Zapadni je dio, pretpostavit ćete, kapitalistički, dok istočni slijedi ideologiju potonuloga Sovjetskog Saveza. I dalje: zapadni se dio nalazi u potpunome okruženju, a od istočnoga je odvojen zidom. Naravno, prva povijesna asocijacija koja se nameće već samom faktografskom silom jest ona na podjelu Berlina u doba Hladnoga rata. No to nije sve: i sama navodna podjela Ukrajine (o tome sam pisao u ovome ciklusu pisao predstavljajući knjige Serhija Plohija i Mikole Rjabčuka) na njezin istočni (proruski) i zapadni (proukrajinski) dio u ovome kontekstu stječe nove dalekosežne konotacije.
Irvanecova pripovjedna strategija u suočavanju s kompleksnom problematikom, kako povijesnom tako i suvremenom, počiva na ironiji, a njegov roman poprima elemente satire. Da bi se takav projekt realizirao potrebna je efektna priča koju se i isporučuje. U njezinu se središtu nalazi dramski spisatelj Šlojma Ezirvan koji živi u Rivnu. Upravo na dan premijera novoga kazališnog komada prvi put nakon pet godina dobiva dozvolu da posjeti obitelj, roditelje i sestru, u Rovnu. Važan je element pripovijedanja sadržan u tome da se cijelo zbivanje odigrava unutar dvadeset i četiri sata. Time se tekstu pridaje element zgusnutosti kojom se povećava napetost, a ubrzani ritam stječe prevagu nad odmjerenijim načinima predočavanja.
Mada ne postoji podjela na poglavlja – tekst se nalazi u modusu stalnoga protjecanja, bez retardacija – ipak ga se može podijeliti na tri dijela koji se razlikuju kako po vremenu tako i po prostoru. U prvome se opisuje nenadani dolazak dozvole za posjetu istoku, Šlojmine pripreme za njega kao i konačni odlazak. Drugi, najdinamičniji, govori o samome boravku na istoku, a treći vodi natrag na zapad, pod promijenjenim uvjetima i završava u glosolalijom obilježenoj apokalipsi, nasilnome brisanju, točnije potapanju, granice podijeljenoga grada. Prvi dio predočava umjetnika koji se nalazi na vrhuncu karijere, ali ga ta činjenica ne ispunjava na osobit način. Prije je riječ o kriznome stanju u kojemu se nalazi, makar se sama kriza doimala difuznom, teško shvatljivom i objašnjivom. Istovremeno, zadovoljstvo zbog ponovnog susreta s obitelji praćeno je tjeskobom, neformuliranom strepnjom pred onim što bi mu se moglo zbiti u svijetu koji je nekada bio njegov, a sada se osjeća kao potpuno tuđ.
Dolazak u Rovno premašuje i najmračnije slutnje. Već u roditeljskome stanu ga očekuju dva stranca u kojima nije teško prepoznati agente KGB-a. Odvode ga a da mu pri tom jedva dopuštaju razgovor s majkom. Gotovo somnambulno lutanje gradom počinje onog trenutka kada uspijeva izbjeći njihovoj pažnji i zapućuje se na mjesta koja su mu u ranijem životu nešto značila. Distopijska priča postupno gubi elemente logike, približava se fantastici, tako da čitateljica teško može odgonetnuti je li ono što se Šlojmi događa rezultat zbilje ili sna. Bilo kako bilo, nakraju ga podvrgavaju javnome ispitivanju koje u svojoj dramaturgiji slijedi sve propise staljinističkih procesa. Irvanecov pripovjedač mijenja duktus, na snagu stupa birokratski govor poznat s partijskih sastanaka u kojima se sprovodi beskompromisno načelo kritike i samokritike (pri čemu ova druga nedostaje). Po završetku flagelacije Šlojma dobiva ponudu „koju je teško odbiti“: mora otvoriti vrata u podrumu kazališne zgrade koja spajaju kanalizacione sisteme podijeljenoga grada. Kroz njih će prodrijeti specijalne jedinice Socijalističke Republike Ukrajine i donijeti „oslobođenje“ ugnjetenim stanovnicima Rivna.
Apsurdna situacija stječe neslućenu akceleraciju po spisateljevom povratku koji je brižljivo organiziran od strane istočne tajne službe. On po povratku u svoj stan baca ključ koji mu je dan kako bi sišao u podzemne prostorije kazališta. Ključ ipak pronalazi put do njega, u vrijeme same premijere. Shvativši da je sudbina neizbježna, spušta se dolje, otvara vrata, otpadne vode se slijevaju kroz otvor, ali kraj ostaje otvoren. Jesu li doista specijalne trupe prodrle u kapitalističko Rivno? Što se zbilo sa Šlojmom? Je li grad doista ujedinjen kao što sugerira posljednja rečenica romana? Ako jest, pod kojom zastavom?
Oleksandr Irvanec ispisuje tekst koji čitateljstvo ostavlja u stalnoj nedoumici. Balansirajući između sna i zbilje, između ja-, ti- i on-forme, on odbija fiksirati svojega pripovjedača te koristi takvu poziciju za predočavanje zbivanja koja kao da se ne žele opredijeliti između tragičnog i komičnog, ozbiljnog i apsurdnog, realnog i grotesknog… Upravo u toj mješavini realizira neoavangardistički tekst koji je sposoban, povezujući volatilnu sadašnjost, nerazjašnjenu prošlost i potpuno neizvjesnu budućnost, proizvesti nerazrješivo stanje napetosti. I upravo se u njemu i nalazi domet ovoga romana: aktualnost dvadeset godina nakon nastanka.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/29
Oleksandr Irvanec, Rivno/Rovno (Zid). Možda roman, 2001
Oleksandr Irvanec spisatelj je čija karijera započinje osamdesetih i može ju se dovesti u neposrednu vezu s protestima u vezi s Černobilom, kolijevkom ukrajinske demokracije. No još se značajnijim od toga čini podatak da je, skupa s Jurijem Andruhovičem i Viktorom Neborakom osnivač neoavangardne grupe BuBaBu koja je imala izniman utjecaj na razdrmavanje učmale ukrajinske sovjetske literarne scene i unošenje novoga daha u nju. BuBaBu je ironično poigravanje skraćenicama za burlesku, balahan (ukrajinska oznaka za sajamsku umjetnost) i bufonadu. Djelovanje je grupe bilo vremenski ograničeno, ali na kulturalnome polju ona je ostavila duboke tragove. I karijere su trojice članova pošle različitim putovima. Dok se ekstrovertni Andruhovič i internacionalno etablirao kao jedan od najvažnijih ukrajinskih autora, druga su se dva člana skupine povukla u intimnije životne sfere i nastavila svoju, s obzirom na tradiciju, subverzivnu djelatnost ne napuštajući hermetičnu poetiku.
Oleksandr Irvanec je za mjesto življenja odabrao Irpin (da, dobro se sjećate, to je onaj grad u kojem je barbarska kremaljska soldateska na početku rata ostavila svoj krvavi trag – sve do vojnoga poraza koji ih je primorao na bijeg iz Kijiva i okolice) što dovoljno svjedoči o želji za povučenošću. No ona nije literarna: Irvanec objavljuje izdašno prozu, poeziju, kazališne komade, piše književnu kritiku i prevodi. Roman o kojemu izvještavam objavljen je 2001. Čitati ga dvadeset godina nakon toga ostavlja dojam duboke nelagode. Otkuda ta nelagoda, otkud jeza koju pripovjedni tekst projicira? Kao prvo, Irvanec ispisuje jedan distopijski tekst. Radnju se može sažeti na sljedeći način. Realno postojeći grad Rivno (na ruskome Rovno, otuda i dupliranje u naslovu) nakon građanskog rata ostaje podijeljen između Socijalističke Republike Ukrajine i Zapadne Ukrajine. Zapadni je dio, pretpostavit ćete, kapitalistički, dok istočni slijedi ideologiju potonuloga Sovjetskog Saveza. I dalje: zapadni se dio nalazi u potpunome okruženju, a od istočnoga je odvojen zidom. Naravno, prva povijesna asocijacija koja se nameće već samom faktografskom silom jest ona na podjelu Berlina u doba Hladnoga rata. No to nije sve: i sama navodna podjela Ukrajine (o tome sam pisao u ovome ciklusu pisao predstavljajući knjige Serhija Plohija i Mikole Rjabčuka) na njezin istočni (proruski) i zapadni (proukrajinski) dio u ovome kontekstu stječe nove dalekosežne konotacije.
Irvanecova pripovjedna strategija u suočavanju s kompleksnom problematikom, kako povijesnom tako i suvremenom, počiva na ironiji, a njegov roman poprima elemente satire. Da bi se takav projekt realizirao potrebna je efektna priča koju se i isporučuje. U njezinu se središtu nalazi dramski spisatelj Šlojma Ezirvan koji živi u Rivnu. Upravo na dan premijera novoga kazališnog komada prvi put nakon pet godina dobiva dozvolu da posjeti obitelj, roditelje i sestru, u Rovnu. Važan je element pripovijedanja sadržan u tome da se cijelo zbivanje odigrava unutar dvadeset i četiri sata. Time se tekstu pridaje element zgusnutosti kojom se povećava napetost, a ubrzani ritam stječe prevagu nad odmjerenijim načinima predočavanja.
Mada ne postoji podjela na poglavlja – tekst se nalazi u modusu stalnoga protjecanja, bez retardacija – ipak ga se može podijeliti na tri dijela koji se razlikuju kako po vremenu tako i po prostoru. U prvome se opisuje nenadani dolazak dozvole za posjetu istoku, Šlojmine pripreme za njega kao i konačni odlazak. Drugi, najdinamičniji, govori o samome boravku na istoku, a treći vodi natrag na zapad, pod promijenjenim uvjetima i završava u glosolalijom obilježenoj apokalipsi, nasilnome brisanju, točnije potapanju, granice podijeljenoga grada. Prvi dio predočava umjetnika koji se nalazi na vrhuncu karijere, ali ga ta činjenica ne ispunjava na osobit način. Prije je riječ o kriznome stanju u kojemu se nalazi, makar se sama kriza doimala difuznom, teško shvatljivom i objašnjivom. Istovremeno, zadovoljstvo zbog ponovnog susreta s obitelji praćeno je tjeskobom, neformuliranom strepnjom pred onim što bi mu se moglo zbiti u svijetu koji je nekada bio njegov, a sada se osjeća kao potpuno tuđ.
Dolazak u Rovno premašuje i najmračnije slutnje. Već u roditeljskome stanu ga očekuju dva stranca u kojima nije teško prepoznati agente KGB-a. Odvode ga a da mu pri tom jedva dopuštaju razgovor s majkom. Gotovo somnambulno lutanje gradom počinje onog trenutka kada uspijeva izbjeći njihovoj pažnji i zapućuje se na mjesta koja su mu u ranijem životu nešto značila. Distopijska priča postupno gubi elemente logike, približava se fantastici, tako da čitateljica teško može odgonetnuti je li ono što se Šlojmi događa rezultat zbilje ili sna. Bilo kako bilo, nakraju ga podvrgavaju javnome ispitivanju koje u svojoj dramaturgiji slijedi sve propise staljinističkih procesa. Irvanecov pripovjedač mijenja duktus, na snagu stupa birokratski govor poznat s partijskih sastanaka u kojima se sprovodi beskompromisno načelo kritike i samokritike (pri čemu ova druga nedostaje). Po završetku flagelacije Šlojma dobiva ponudu „koju je teško odbiti“: mora otvoriti vrata u podrumu kazališne zgrade koja spajaju kanalizacione sisteme podijeljenoga grada. Kroz njih će prodrijeti specijalne jedinice Socijalističke Republike Ukrajine i donijeti „oslobođenje“ ugnjetenim stanovnicima Rivna.
Apsurdna situacija stječe neslućenu akceleraciju po spisateljevom povratku koji je brižljivo organiziran od strane istočne tajne službe. On po povratku u svoj stan baca ključ koji mu je dan kako bi sišao u podzemne prostorije kazališta. Ključ ipak pronalazi put do njega, u vrijeme same premijere. Shvativši da je sudbina neizbježna, spušta se dolje, otvara vrata, otpadne vode se slijevaju kroz otvor, ali kraj ostaje otvoren. Jesu li doista specijalne trupe prodrle u kapitalističko Rivno? Što se zbilo sa Šlojmom? Je li grad doista ujedinjen kao što sugerira posljednja rečenica romana? Ako jest, pod kojom zastavom?
Oleksandr Irvanec ispisuje tekst koji čitateljstvo ostavlja u stalnoj nedoumici. Balansirajući između sna i zbilje, između ja-, ti- i on-forme, on odbija fiksirati svojega pripovjedača te koristi takvu poziciju za predočavanje zbivanja koja kao da se ne žele opredijeliti između tragičnog i komičnog, ozbiljnog i apsurdnog, realnog i grotesknog… Upravo u toj mješavini realizira neoavangardistički tekst koji je sposoban, povezujući volatilnu sadašnjost, nerazjašnjenu prošlost i potpuno neizvjesnu budućnost, proizvesti nerazrješivo stanje napetosti. I upravo se u njemu i nalazi domet ovoga romana: aktualnost dvadeset godina nakon nastanka.