Ne daj Bože da poginem, pa da mi se ljudi smiju. Čuj Anto Sirovina! Nije to ime za poginut s njime. Ali sasvim je fino za živit. Znam ja to, jer, evo, već punih šezdeset i tri s njime živim. Petog sam aprila, dan prije nego što će u Sarajevo početi rat, uzeo šezdeset i četvrtu. Već sam prije tri godine trebao u penziju, ali nemam dovoljno staža. Mogao sam u prijevremenu ili u invalidsku, koja bi bila tako malena da od nje ne bismo mogli živjeti, moja Božena i ja. Ali nije ni do toga, nego šta bi ja u penziji? Nekako mi je rano. Pa sam onom doktoru u Mirovinskom, Džemal se zove, Muftić preziva, rekao da ću se objesiti ako me penzionišu. Hoćeš li se, Anto, stvarno objesiti?, triput me poslije pitao. Ja ga svaki put u oči gledam, pa kažem: hoću! I Boga mi bi se i objesio! Šta će mi život u penziji? S Boženom mi je teško razgovarati. Ona uglavnom ne govori, a ako nešto i kaže, to je onako za sebe, kao švraka kad grakne, i onda bih i ja samo mogao graknuti nešto svoje. Eto, tako bi izgledala ta moja penzija.
Tramvaj sam vozio na liniji broj 3, sve do drugog maja i velikog granatiranja, kad je ubilo sve tramvaje. To da znaš, bude li se o tome pričalo, a mene ne bude da sam kažem: ja sam, Anto Sirovina, 1. maja 1992, u četiri popodne vozio posljednji krug trojke u istoriji. Ako još bude vremena poslije rata i ako se popravi tramvajska mreža, možda će trojku opet voziti netko. Ali neka se i tad kaže tko ju je posljednji prije rata vozio.
Jest da to više nije bilo prije rata, i da se već prije drugog po Sarajevu ginulo, ali ja sam svo vrijeme nekako računao da ne može biti rata ako tramvaji normalno voze. I bilo me je, mogu ti reći, strah. Taj posljednji krug do Ilidže, koju su već držali četnici, sam sam obišao. Nikoga nije bilo u kolima. Na Stupu izašao posljednji putnik, sjećam ga se, neki mladić, teritorijalac, od uniforme je imao samo kapu. Prazna sam kola dovezao do Ilidže, i još sam po pravilu službe na stanici ostao punih pet minuta – bilo mi je to ko pet godina – pa sam, kao i svaki put, sišao na stanicu, otišao do biljetarnice i do otpravnika Hame, da se upitamo. Ali biljetarnica je bila polupana, Hamo je bio Bog zna gdje, ni danas ne znam je li živ, pa sam se korak po korak, nogu za nogu, kao da je sve normalno i mirno, vratio na svoj položaj. U vozilo, pa za upravljač, i bježi nazad prema gradu.
Tek tad sam shvatio da živog čovjeka nisam na vidio. Kao da je sa stanice i s Ilidže najednom nestalo ljudi.
Sad mislim da je za mene bolje što ih nije bilo.
Već sam se trećeg maja kao dobrovoljac javio u Teritorijalnu obranu. Bit će da me je najviše uzrujalo to kako su zapaljivim mecima pucali po tramvajima. I tako je za mene počeo rat. Ali pušku mi ne htjedoše dati. Kažu, nisi ti, Anto, za puške! Imaš ti godina. Kažu, nemamo dovoljno oružja! Kažu, više si ti nama potreban u drugim poslovima, nego u ratovanju. Mlađi neka pušku nose. A ja ih samo slušam, i odmah znam zašto oni ne daju meni oružje u ruke. Znam, ali se pravim da ne znam. Tako je meni oduvijek. Ili u zadnjih dvadeset godina koliko kao Ante Sirovina živim u Sarajevu među ljudima.
Rekoh, dobro, ne treba mi puška. Pušku neka nose mlađi i podobniji, a ja ću raditi ono što mi se kaže. I od tada, pa evo do dana današnjeg, a sve mi se čini da smo na kraj rata došli i da nitko nije pobijedio, ja sam ti pomoćno lice u jedinici. Provjeravam vezu, razvlačim kablove, donosim vodu, trčim u grad pa prenosim poruke u komandu, vraćam se na prvu liniju s naređenjima… Kad veze ne rade, a obično ne rade, ja sam ti jedina veza jedinice sa svijetom. Gdje god se u ove tri godine išlo na teren, na svim linijama oko grada, a poslije i izvan grada, na Igman, na Treskavicu, na Mostar i na Vitez, išao sam s njima. Zatrebat ćeš ti nama, govori komandant Muha. Šta ću vam tamo, ne trebam vam, govorim ja njemu. Muha ti je bio niški specijalac, elitni oficir one jugoslavenske armije, komunist i partijaš, delegat na nekom omladinskom kongresu, izvukli mu sliku s naslovnice birvaktilskog Oslobođenja, pa ga zezali, a sad je, eto, komandant u drugoj vojsci, s drugim vjerovanjima. A njemu, nakon što se razočarao u Jugoslaviju i u Partiju, više nikakva vjerovanja ne idu u pamet. I to čovjeka onda čini praznovjernim. Znam da mu se iz praznovjerice negdje zavuklo da mu ja donosim sreću. Osim toga, jedini sam Hrvat u jedinici. Još ih je i dvojica Srba, ali oni su pravi borci.
Tamo opet isto: razvlačim žicu, provjeravam vezu, donosim vodu i kruhove iz pekare… Ali oružje mi u ruke ne daju. Kažu, pusti ti, Anto, pušku, ne trebaš ti nama, Anto, s puškom! I sve se hvataju onih svojih pušaka, sklanjaju ih što dalje od mene, kao da ću skočiti da im ih otimam.
Smiješno je meni to. Uglavnom. Ali biva dana i trenutaka kad mi i nije smiješno. Ako poginem, u grob ću pasti bez ispaljenog metka. Kao neki jado. Kao siroče, koje je u ratu ostalo bez oca i matere, pa se vezalo za jedinicu, kao za izgubljenu obitelj. Star sam čovjek, ne mogu biti dijete! A mozak radi sam od sebe. Dok tako noću marširamo do logora, u tišini, jer prolazimo preko ničije zemlje, koja možda i nije ničija, ali naša sigurno nije, kroz glavu mi se samo razvija priča. Jedini sam u koloni bez oružja. Ispred mene je uvijek Novica, s uzijem i nekakvom američkom puščetinom, iza mene Haris s kalašnjikovom. Imaš zaštitu bolju nego Alija, šali se Muha! Samo što meni nije do šale. U toj mojoj priči ja sam dijete bez oca i matere, i bez oružja. A pritom sam džuturum! Može li to tako? I je li normalno tako? Zašto mi barem jednom ne daju pušku da je pronosim? Ne moram iz nje pucati. Neka mi Novica da onaj uzi, koji i tako izgleda kao dječja igračka, da se zadovoljim. I da se ne osjećam kao siroče.
Nikad ja to komandantu Muhi nisam rekao, ali ja i jesam siroče. Ali mislim da on to zna, kao što i sve drugo o meni zna, pa mu zato i ne govorim. Rodio sam se kod Dervente. Nije važno kako su mi se zvali pravi roditelji. To ja znam, ali nikom ne govorim. Laka im crna zemlja, u paklu će završiti. Imao sam mjesec dana kad su nas oduzeli, mene i moju sestru, od žene koja nas je rodila. A oduzeli su nas zato što nas je rodila sa čovjekom koji joj je, Bože mi prosti, bio rođeni brat. Živjeli su u nekoj šupi, nakraj sela. Ne mogu ti reći kojeg sela. Neka se i to zaboravi.
Rastao sam u domovima za siročad po Slavoniji i Bosni, a onda su me, prije nego što ću krenuti u školu, uzeli moji pravi roditelji, Kata i Mijat su se zvali. Nisu mogli imati djece, pa su mene usvojili. Govorili su im, nemojte njega. S njime ima problem. Veliki problem. Ali moja mati govorila je da se dijete ne bira i da sam ja njezin i Božji. Onda su joj rekli da postoji još i starija sestra. Eno je u specijalnoj ustanovi, defektna. Usvojili su i nju, da brat i sestra zajedno budu sretni.
Tako i bi. Oni su mi dali prezime, dom i školu. I sve ono što očevi i matere djeci daju. Dali su mi ime i prezime. Anto sam po djedu Anti, očevom ocu. Božena je po očevoj majci. A Sirovine smo, brate, svi. Vidiš nas kakvi smo, sirovi, ne gorimo na lomačama! Kako smo se prije zvali, to nije važno. I to ne bih ni pamtio, jer su njih dvoje od mene to sakrivali. I neka su sakrivali. Koje bi to dijete, reci mi, trebalo znati da ga je na svijet donijela sestra s rođenim bratom?
I sve je bilo dobro, i činilo se da će biti dobro, osim što bi meni, već kao dječaku, u glavi započinjale priče, koje bi potekle mimo onoga što se okolo zbiva, i ne bi se do kraja zaustavljale. Učiteljica u školi u Modriči, Mirsada se zvala, divna je žena bila, govorila mojoj materi: to je mašta, neka djetetu mašte, brda pred takvom maštom treba razgrtati, rijeke zaustavljati, jer kad dijete poraste u čovjeka, svega toga nestaje! Moja nesretna mati ju je samo gledala, nije joj htjela kvariti tu njenu lijepu viziju. Tako se to kaže, viziju!
U školi sam imao sve petice, kod učiteljice Mirsade, a poslije i kod nastavnika i profesora. Mašta je bila za po kući. Kad se osamim i kad me uhvati strah.
Nisam znao čega se toliko bojim. Sad znam da se bojim toga što me je rodilo isto ono što me je i začelo. Drugima je, meni se tako činilo, široko u duši, a moja je duša ono što stane u stisnutu šaku.
O Boženinoj duši do danas ne znam ništa. Nju je mati Kata naučila pomalo kuhati i prati. I sva ju je slova naučila. I da se pomoli Bogu tako što kaže:
– Očenaš koji mijesi na nebesima!
Moja Božena vjeruje da Bog po nebu mijesi tijesto, i da su od toga oblaci. Dok mijesi kruh, Bog na nas pazi. Može biti da je ona u pravu, a svi popovi ovoga svijeta su u krivu.
I tako…
Umrli su jedno za drugim, čim se to dogodilo. Bilo mi je dvadeset i dvije, i opet sam ostao siroče. Pa još u zatvoru. Suđen sam na smrt, pa je na višem sudu kazna potvrđena, pa sam mjesec dana čekao pomilovanje iz Maršalata. Stiglo je kada sam već počeo ludjeti. Sve ti je to zato što si Anto, po djedu Anti, i što si Sirovina… Da sam, možda, ponio neko drugo ime, ili da nisam Hrvat, drukčije bi me sudilo. S više obzira prema mladosti i prema okolnostima. U sudnici sam prvi put čuo tko me je rodio, a tko začeo, i što su oni jedno drugom. Skočio sam, vikao lažeš! Moja mati je Kata, moj ćaća je Mijat…
U svim novinama, od Triglava do Đevđelije, kako se to onda govorilo, ovoliki naslovi: Monstrum iz Modriče: silovao pa ubio dvanaestogodišnju djevojčicu! Je l’ te da sve to ne bi tako pisalo da nije postojao nekakav problem s tim tko sam i što sam? Nama se upamtilo da smo bili ustaše, a drugima se sve odavno pozaboravljalo. Zato ovaj novi rat i jest tako krvav. Sve ti je to od manjkova sjećanja i viškova zaborava. Pazi što ti kaže Anto Sirovina! Mislio sam ja o tome dok nitko nije.
Odležao sam petnaest godina, i onda me pomilovalo za Dan Republike 1975. U Modriču se nisam vraćao, nisam imao kome, nego sam iz Foče, gdje sam služio zadnjih pet godina, pošao u Sarajevo. A u Sarajevu su upravo otvorili konkurs za vozače tramvaja. Primilo me na tečaj, samo sa svjedodžbom, u kojoj su sve petice, niti me je pitalo za uvjerenje o nekažnjavanju, niti ih je bilo briga šta sam radio do trideset i osme. Rekoh, bio sam po brodovima, na prekooceanskim linijama. A ni ne slagah, jer to sam dvije godine i radio nakon što sam svršio srednju pomorsku u Bakru.
– Eto, ti s prekooceanskog broda spade na tramvaj trojku! – u šali mi reče šef Lazo, kad me je zapošljavalo u Grasu.
Prošlo je pola godine prije nego što je netko otkrio tko sam i odakle sam. Sad je gotovo, slijegao je Lazo ramenima, trebali ste ranije paziti, govorio im je, a zapravo me štitio. Zbog nečega sam mu bio drag. I sad kad mi kažu Lazo je četnik, prvi je otišao na Pale, ja ga branim, kao što je on branio mene. Kažem nije Lazo četnik, ne znate vi kako je Lazi i šta je Lazo doživljavao. A ne ide mi pod kapu i u glavu da je Lazo s Pala mogao mirno gledati kako mu pucaju po tramvajima. Kao što ni njemu nije pod kapu išlo ono moje.
– Jesi li ti, sine, stvarno ubio to dijete? Silovao i ubio? – sjećam se kao danas da me Lazo na remizi pita; prišao mi, spustio ruku na rame, pa mi sve u uho šapće.
– Jesam, čika Lazo! – tako sam ga otpočetka zvao, premda nema između nas razlike u godinama – A da ikako mogu vratiti vrijeme, ubio bih i stoput samoga sebe silovao!
I nitko me, pa ni on, neće razumjeti šta kažem dok to govorim. Pa nećeš ni ti. Zato računaj da ti ništa nisam rekao. I da između nas dvojice u ovoj priči nema ni mog zločina, ni moje robije.
Šta bi ljudi rekli da su znali da ih u tramvaju trojki, dok s djecom idu na Vrelo Bosne, vozi jedan ovakav kakav sam ja? Jugoslavija je bila lijepa zemlja. U Jugoslaviji se to moglo i ne znati. Danas više ne može. Sve se danas dozna, i nikom se ništa ne prašta.
Eto, prođe skoro i rat, a meni ne dadoše pušku u ruke. Toliko je strašno ono što sam učinio, da ih je strah. Zamisli, onakav čovjek kakav je komandant Muha, niški specijalac, rođeni ratnik, sav od kosti i od mišića načinjen, nikakvog straha, fobije, traume nema u njemu, a plaši se da meni ne dopadne puška u ruke. Mimo toga je, kao i svi drugi, dobar i duševan, rekao bih i da mi je prijatelj, pa se sve nadam da ćemo i poslije ovoga rata ostati dobri, ali pušku mi ne da.
Ne mogu ti objasniti šta se to dogodi da čovjek učini ono što sam ja učinio. Ali i s time, kao i sa svim drugim, navikneš se živjeti. Ja najbolje znam da će se svatko tko je u ovom ratu ubijao, klao, masakrirao, silovao, mirno poslije rata spavati. Traume imaju oni koji nisu učinili ništa. Eto, tako sam se i ja navikao na to da sam učinio ono za što sam odležao. I poslije sam bio dobar tramvajdžija.
Ali tek kada mi Muha nije dao pušku, pa mi je po stoti put opet nije dao, izmišljajući hiljadu i jedan razlog zašto mi je ne da, možda sam shvatio koliko je duboko i strašno to što za mnom ide.
Vozač tramvaja broj 3
Priča iz “Trojice za Kartal”
Ne daj Bože da poginem, pa da mi se ljudi smiju. Čuj Anto Sirovina! Nije to ime za poginut s njime. Ali sasvim je fino za živit. Znam ja to, jer, evo, već punih šezdeset i tri s njime živim. Petog sam aprila, dan prije nego što će u Sarajevo početi rat, uzeo šezdeset i četvrtu. Već sam prije tri godine trebao u penziju, ali nemam dovoljno staža. Mogao sam u prijevremenu ili u invalidsku, koja bi bila tako malena da od nje ne bismo mogli živjeti, moja Božena i ja. Ali nije ni do toga, nego šta bi ja u penziji? Nekako mi je rano. Pa sam onom doktoru u Mirovinskom, Džemal se zove, Muftić preziva, rekao da ću se objesiti ako me penzionišu. Hoćeš li se, Anto, stvarno objesiti?, triput me poslije pitao. Ja ga svaki put u oči gledam, pa kažem: hoću! I Boga mi bi se i objesio! Šta će mi život u penziji? S Boženom mi je teško razgovarati. Ona uglavnom ne govori, a ako nešto i kaže, to je onako za sebe, kao švraka kad grakne, i onda bih i ja samo mogao graknuti nešto svoje. Eto, tako bi izgledala ta moja penzija.
Tramvaj sam vozio na liniji broj 3, sve do drugog maja i velikog granatiranja, kad je ubilo sve tramvaje. To da znaš, bude li se o tome pričalo, a mene ne bude da sam kažem: ja sam, Anto Sirovina, 1. maja 1992, u četiri popodne vozio posljednji krug trojke u istoriji. Ako još bude vremena poslije rata i ako se popravi tramvajska mreža, možda će trojku opet voziti netko. Ali neka se i tad kaže tko ju je posljednji prije rata vozio.
Jest da to više nije bilo prije rata, i da se već prije drugog po Sarajevu ginulo, ali ja sam svo vrijeme nekako računao da ne može biti rata ako tramvaji normalno voze. I bilo me je, mogu ti reći, strah. Taj posljednji krug do Ilidže, koju su već držali četnici, sam sam obišao. Nikoga nije bilo u kolima. Na Stupu izašao posljednji putnik, sjećam ga se, neki mladić, teritorijalac, od uniforme je imao samo kapu. Prazna sam kola dovezao do Ilidže, i još sam po pravilu službe na stanici ostao punih pet minuta – bilo mi je to ko pet godina – pa sam, kao i svaki put, sišao na stanicu, otišao do biljetarnice i do otpravnika Hame, da se upitamo. Ali biljetarnica je bila polupana, Hamo je bio Bog zna gdje, ni danas ne znam je li živ, pa sam se korak po korak, nogu za nogu, kao da je sve normalno i mirno, vratio na svoj položaj. U vozilo, pa za upravljač, i bježi nazad prema gradu.
Tek tad sam shvatio da živog čovjeka nisam na vidio. Kao da je sa stanice i s Ilidže najednom nestalo ljudi.
Sad mislim da je za mene bolje što ih nije bilo.
Već sam se trećeg maja kao dobrovoljac javio u Teritorijalnu obranu. Bit će da me je najviše uzrujalo to kako su zapaljivim mecima pucali po tramvajima. I tako je za mene počeo rat. Ali pušku mi ne htjedoše dati. Kažu, nisi ti, Anto, za puške! Imaš ti godina. Kažu, nemamo dovoljno oružja! Kažu, više si ti nama potreban u drugim poslovima, nego u ratovanju. Mlađi neka pušku nose. A ja ih samo slušam, i odmah znam zašto oni ne daju meni oružje u ruke. Znam, ali se pravim da ne znam. Tako je meni oduvijek. Ili u zadnjih dvadeset godina koliko kao Ante Sirovina živim u Sarajevu među ljudima.
Rekoh, dobro, ne treba mi puška. Pušku neka nose mlađi i podobniji, a ja ću raditi ono što mi se kaže. I od tada, pa evo do dana današnjeg, a sve mi se čini da smo na kraj rata došli i da nitko nije pobijedio, ja sam ti pomoćno lice u jedinici. Provjeravam vezu, razvlačim kablove, donosim vodu, trčim u grad pa prenosim poruke u komandu, vraćam se na prvu liniju s naređenjima… Kad veze ne rade, a obično ne rade, ja sam ti jedina veza jedinice sa svijetom. Gdje god se u ove tri godine išlo na teren, na svim linijama oko grada, a poslije i izvan grada, na Igman, na Treskavicu, na Mostar i na Vitez, išao sam s njima. Zatrebat ćeš ti nama, govori komandant Muha. Šta ću vam tamo, ne trebam vam, govorim ja njemu. Muha ti je bio niški specijalac, elitni oficir one jugoslavenske armije, komunist i partijaš, delegat na nekom omladinskom kongresu, izvukli mu sliku s naslovnice birvaktilskog Oslobođenja, pa ga zezali, a sad je, eto, komandant u drugoj vojsci, s drugim vjerovanjima. A njemu, nakon što se razočarao u Jugoslaviju i u Partiju, više nikakva vjerovanja ne idu u pamet. I to čovjeka onda čini praznovjernim. Znam da mu se iz praznovjerice negdje zavuklo da mu ja donosim sreću. Osim toga, jedini sam Hrvat u jedinici. Još ih je i dvojica Srba, ali oni su pravi borci.
Tamo opet isto: razvlačim žicu, provjeravam vezu, donosim vodu i kruhove iz pekare… Ali oružje mi u ruke ne daju. Kažu, pusti ti, Anto, pušku, ne trebaš ti nama, Anto, s puškom! I sve se hvataju onih svojih pušaka, sklanjaju ih što dalje od mene, kao da ću skočiti da im ih otimam.
Smiješno je meni to. Uglavnom. Ali biva dana i trenutaka kad mi i nije smiješno. Ako poginem, u grob ću pasti bez ispaljenog metka. Kao neki jado. Kao siroče, koje je u ratu ostalo bez oca i matere, pa se vezalo za jedinicu, kao za izgubljenu obitelj. Star sam čovjek, ne mogu biti dijete! A mozak radi sam od sebe. Dok tako noću marširamo do logora, u tišini, jer prolazimo preko ničije zemlje, koja možda i nije ničija, ali naša sigurno nije, kroz glavu mi se samo razvija priča. Jedini sam u koloni bez oružja. Ispred mene je uvijek Novica, s uzijem i nekakvom američkom puščetinom, iza mene Haris s kalašnjikovom. Imaš zaštitu bolju nego Alija, šali se Muha! Samo što meni nije do šale. U toj mojoj priči ja sam dijete bez oca i matere, i bez oružja. A pritom sam džuturum! Može li to tako? I je li normalno tako? Zašto mi barem jednom ne daju pušku da je pronosim? Ne moram iz nje pucati. Neka mi Novica da onaj uzi, koji i tako izgleda kao dječja igračka, da se zadovoljim. I da se ne osjećam kao siroče.
Nikad ja to komandantu Muhi nisam rekao, ali ja i jesam siroče. Ali mislim da on to zna, kao što i sve drugo o meni zna, pa mu zato i ne govorim. Rodio sam se kod Dervente. Nije važno kako su mi se zvali pravi roditelji. To ja znam, ali nikom ne govorim. Laka im crna zemlja, u paklu će završiti. Imao sam mjesec dana kad su nas oduzeli, mene i moju sestru, od žene koja nas je rodila. A oduzeli su nas zato što nas je rodila sa čovjekom koji joj je, Bože mi prosti, bio rođeni brat. Živjeli su u nekoj šupi, nakraj sela. Ne mogu ti reći kojeg sela. Neka se i to zaboravi.
Rastao sam u domovima za siročad po Slavoniji i Bosni, a onda su me, prije nego što ću krenuti u školu, uzeli moji pravi roditelji, Kata i Mijat su se zvali. Nisu mogli imati djece, pa su mene usvojili. Govorili su im, nemojte njega. S njime ima problem. Veliki problem. Ali moja mati govorila je da se dijete ne bira i da sam ja njezin i Božji. Onda su joj rekli da postoji još i starija sestra. Eno je u specijalnoj ustanovi, defektna. Usvojili su i nju, da brat i sestra zajedno budu sretni.
Tako i bi. Oni su mi dali prezime, dom i školu. I sve ono što očevi i matere djeci daju. Dali su mi ime i prezime. Anto sam po djedu Anti, očevom ocu. Božena je po očevoj majci. A Sirovine smo, brate, svi. Vidiš nas kakvi smo, sirovi, ne gorimo na lomačama! Kako smo se prije zvali, to nije važno. I to ne bih ni pamtio, jer su njih dvoje od mene to sakrivali. I neka su sakrivali. Koje bi to dijete, reci mi, trebalo znati da ga je na svijet donijela sestra s rođenim bratom?
I sve je bilo dobro, i činilo se da će biti dobro, osim što bi meni, već kao dječaku, u glavi započinjale priče, koje bi potekle mimo onoga što se okolo zbiva, i ne bi se do kraja zaustavljale. Učiteljica u školi u Modriči, Mirsada se zvala, divna je žena bila, govorila mojoj materi: to je mašta, neka djetetu mašte, brda pred takvom maštom treba razgrtati, rijeke zaustavljati, jer kad dijete poraste u čovjeka, svega toga nestaje! Moja nesretna mati ju je samo gledala, nije joj htjela kvariti tu njenu lijepu viziju. Tako se to kaže, viziju!
U školi sam imao sve petice, kod učiteljice Mirsade, a poslije i kod nastavnika i profesora. Mašta je bila za po kući. Kad se osamim i kad me uhvati strah.
Nisam znao čega se toliko bojim. Sad znam da se bojim toga što me je rodilo isto ono što me je i začelo. Drugima je, meni se tako činilo, široko u duši, a moja je duša ono što stane u stisnutu šaku.
O Boženinoj duši do danas ne znam ništa. Nju je mati Kata naučila pomalo kuhati i prati. I sva ju je slova naučila. I da se pomoli Bogu tako što kaže:
– Očenaš koji mijesi na nebesima!
Moja Božena vjeruje da Bog po nebu mijesi tijesto, i da su od toga oblaci. Dok mijesi kruh, Bog na nas pazi. Može biti da je ona u pravu, a svi popovi ovoga svijeta su u krivu.
I tako…
Umrli su jedno za drugim, čim se to dogodilo. Bilo mi je dvadeset i dvije, i opet sam ostao siroče. Pa još u zatvoru. Suđen sam na smrt, pa je na višem sudu kazna potvrđena, pa sam mjesec dana čekao pomilovanje iz Maršalata. Stiglo je kada sam već počeo ludjeti. Sve ti je to zato što si Anto, po djedu Anti, i što si Sirovina… Da sam, možda, ponio neko drugo ime, ili da nisam Hrvat, drukčije bi me sudilo. S više obzira prema mladosti i prema okolnostima. U sudnici sam prvi put čuo tko me je rodio, a tko začeo, i što su oni jedno drugom. Skočio sam, vikao lažeš! Moja mati je Kata, moj ćaća je Mijat…
U svim novinama, od Triglava do Đevđelije, kako se to onda govorilo, ovoliki naslovi: Monstrum iz Modriče: silovao pa ubio dvanaestogodišnju djevojčicu! Je l’ te da sve to ne bi tako pisalo da nije postojao nekakav problem s tim tko sam i što sam? Nama se upamtilo da smo bili ustaše, a drugima se sve odavno pozaboravljalo. Zato ovaj novi rat i jest tako krvav. Sve ti je to od manjkova sjećanja i viškova zaborava. Pazi što ti kaže Anto Sirovina! Mislio sam ja o tome dok nitko nije.
Odležao sam petnaest godina, i onda me pomilovalo za Dan Republike 1975. U Modriču se nisam vraćao, nisam imao kome, nego sam iz Foče, gdje sam služio zadnjih pet godina, pošao u Sarajevo. A u Sarajevu su upravo otvorili konkurs za vozače tramvaja. Primilo me na tečaj, samo sa svjedodžbom, u kojoj su sve petice, niti me je pitalo za uvjerenje o nekažnjavanju, niti ih je bilo briga šta sam radio do trideset i osme. Rekoh, bio sam po brodovima, na prekooceanskim linijama. A ni ne slagah, jer to sam dvije godine i radio nakon što sam svršio srednju pomorsku u Bakru.
– Eto, ti s prekooceanskog broda spade na tramvaj trojku! – u šali mi reče šef Lazo, kad me je zapošljavalo u Grasu.
Prošlo je pola godine prije nego što je netko otkrio tko sam i odakle sam. Sad je gotovo, slijegao je Lazo ramenima, trebali ste ranije paziti, govorio im je, a zapravo me štitio. Zbog nečega sam mu bio drag. I sad kad mi kažu Lazo je četnik, prvi je otišao na Pale, ja ga branim, kao što je on branio mene. Kažem nije Lazo četnik, ne znate vi kako je Lazi i šta je Lazo doživljavao. A ne ide mi pod kapu i u glavu da je Lazo s Pala mogao mirno gledati kako mu pucaju po tramvajima. Kao što ni njemu nije pod kapu išlo ono moje.
– Jesi li ti, sine, stvarno ubio to dijete? Silovao i ubio? – sjećam se kao danas da me Lazo na remizi pita; prišao mi, spustio ruku na rame, pa mi sve u uho šapće.
– Jesam, čika Lazo! – tako sam ga otpočetka zvao, premda nema između nas razlike u godinama – A da ikako mogu vratiti vrijeme, ubio bih i stoput samoga sebe silovao!
I nitko me, pa ni on, neće razumjeti šta kažem dok to govorim. Pa nećeš ni ti. Zato računaj da ti ništa nisam rekao. I da između nas dvojice u ovoj priči nema ni mog zločina, ni moje robije.
Šta bi ljudi rekli da su znali da ih u tramvaju trojki, dok s djecom idu na Vrelo Bosne, vozi jedan ovakav kakav sam ja? Jugoslavija je bila lijepa zemlja. U Jugoslaviji se to moglo i ne znati. Danas više ne može. Sve se danas dozna, i nikom se ništa ne prašta.
Eto, prođe skoro i rat, a meni ne dadoše pušku u ruke. Toliko je strašno ono što sam učinio, da ih je strah. Zamisli, onakav čovjek kakav je komandant Muha, niški specijalac, rođeni ratnik, sav od kosti i od mišića načinjen, nikakvog straha, fobije, traume nema u njemu, a plaši se da meni ne dopadne puška u ruke. Mimo toga je, kao i svi drugi, dobar i duševan, rekao bih i da mi je prijatelj, pa se sve nadam da ćemo i poslije ovoga rata ostati dobri, ali pušku mi ne da.
Ne mogu ti objasniti šta se to dogodi da čovjek učini ono što sam ja učinio. Ali i s time, kao i sa svim drugim, navikneš se živjeti. Ja najbolje znam da će se svatko tko je u ovom ratu ubijao, klao, masakrirao, silovao, mirno poslije rata spavati. Traume imaju oni koji nisu učinili ništa. Eto, tako sam se i ja navikao na to da sam učinio ono za što sam odležao. I poslije sam bio dobar tramvajdžija.
Ali tek kada mi Muha nije dao pušku, pa mi je po stoti put opet nije dao, izmišljajući hiljadu i jedan razlog zašto mi je ne da, možda sam shvatio koliko je duboko i strašno to što za mnom ide.
I sad mi više neće san na oči.
Pa poželim da umrem i da mi se ljudi smiju.