Teta Ljuba bila je moja susjeda, iz istog dvorišta. Ulaz u njen stan bio je udaljen od naših ulaznih vrata ne više od dva metra. Imala je troje djece, dva sina i kćerku, baš kako je bilo i kod nas, sestra, brat i ja. Prezimena su nam bila slična, razlikovala su se samo u jednom slovu pa su se naši roditelji šalili, a ja to nisam tada shvaćao:
– Haj bolan, tko gleda u jedno slovo. Sve ti je to isto. Troje tamo, troje ovamo. Ta svi smo naši.
Kod tete Ljube sam pretrčavao u pidžami, ponekad i gologuz, a ona bi mi mazala krišku kruha pekmezom, ili margarinom, ili mašću, meni je bilo svejedno, samo da namaže i da je od tete Ljube. Kad bi mi ispekla jaje na oko, kao i svojoj djeci, meni je to bilo nešto najljepše, najbolje i najukusnije što sam u životu probao. Kasnije sam, kad sam odrastao i sada kada sam, navodno, odrastao i ostario, znao napraviti jaje na oko ali nikada, baš nikada, to nije bilo tako ukusno i lijepo kao ona što bi mi pekla teta Ljuba.
Ona nije bila zvanično uposlena, ako se ne računaju svi oni poslovi koje je imala oko svoje djece, pa i oko mene, oko muža brice. Sada bih, da mogu, dao teti Ljubi beneficirani staž i solidnu mirovinu za sve one poslove koje je radila oko nas, pranje, kuhanje, slušanje učeničkih tegoba svoje djece, gledanje mog odrastanja i mojih budalaština. Jednom mi je izvadila ručku kišobrana iz usta. Ne znam kako, ali sam igrajući se ugurao dršku kišobrana u usta i nisam je znao, a ni mogao izvaditi. Zato sam, uredno, mogao vrištati toliko da se nije čula ni ćirina lokomotiva koja je prolazila pored mog dvorišta. Tada se, odnekud, ukazala teta Ljuba, moj anđeo čuvar, moja spasiteljica i izvadila je dršku iz mojih usta. Tek tada je nastao lom od mog plača i dernjave jer je potekla krv iz mojih ozlijeđenih usta, a ja sam se bojao krvi kao vraga.
Teta Ljuba bila je žilava žena, u svakom smislu. Znala je ona, kao i većina žena tog vremena, zakrpati košulje i haljine, ali i dječje duše, znala je glačati košulje i hlače, ali i teške životne situacije, znala je, iz ničega, napraviti čorbu svima za ručak, kao čarobnjak, svima ukusnu i zasitnu.
S mojom majkom pila je redovito kavu, a kad nije bilo kave Divku, ili su znale napraviti priljevušu, onu kavu kad bi ponovo prokuhale talog one prve kave. Samo da imaju razlog okupljanja, razgovora, jadanja na muževe i djecu. Muževi su im, obojica, pili, bili pomalo neodgovorni za roditeljske i bračne obveze. Nerijetko su pili skupa, i onako pjanski, žalili se jedan drugom na poslove, na žene, na Čelika.
Teta Ljuba bila je, inače, rođena Belgijanka. Malo je njezino „r“ nanosilo na francuski, tvrdo na njemački. Jedno ljeto, nakon smrti muža, brice, otišla je dva-tri mjeseca kod rodbine u Belgiju. Po povratku dovela je sa sobom malog psića, rase Dalmatiner, sa svim urednim papirima rodoslova i pedigrea. U to vrijeme, već, nismo živjeli u tom dvorištu na Carini. Dolazio sam tada posjetiti svoju tetu Ljubu, ali i malu kujicu, crno-bijelo čudo. Teta Ljuba ju je pazila i mazila toliko da joj je mlađi sin jednom rekao:
– Pa mama, bolje nju hraniš i paziš nego nas, djecu tvoju!
– Mrš! – to je bio jedini odgovor koji bi dobio.
Kujica je bila izuzetno osjetljiva na djecu. Kada bi dolazili sinovi i nevjeste u posjet teti Ljubi sa svojom djecom u kolicima, kujica bi stalno sjedila pored djece, budno pazeći da ih netko ne dodirne, ili da lagano reži ako se dijete, slučajno, u kolicima pokrene ili okrene.
Nitko tko nije član obitelji nije mogao ni slučajno prići dječjim kolicima jer je tada opasnije i ozbiljnije režala.
Jednom sam, nekako usput, svratio do tete Ljube, samo da je pozdravim, pitam treba li joj što i da se poigram s kujicom, kad sam zatekao, pomalo, čudan prizor. Tri druga psa sjedila su ispod prozora i lagano cvilila. Iz prizemnog stana čuo sam isto tako, muklo, lagano cviljenje. Nije mi bilo jasno što se događa sve dok nisam čuo tetu Ljubu, kako, sjedeći pored prozora, pušeći filter Moravu govori:
– Maaarš kurvo! Nema meni, nema ni tebi! – tada sam shvatio da je vrijeme parenja i da mužjaci obilaze oko kujice slijedeći svoje nagone i potrebe.
Nasmijao sam se, pozdravio i pitao:
– Što je bona ne pustiš, nek’ malo protjera rep? Što bi joj falilo?
– Ma nemoj. Pa ona je pas s pedigreom, neće se ona petljati s ovim avlijanerima. Ima da je vodim kod onoga Miška s Kanala, on ima mužjaka Dalmatinera, isto ima papire s pedigreom. Neka se seksaju gospođa i gospodin, da im i mala paščadija ima papire i pedigre. – rekla mi je tada.
Na ovo nisam imao što dodati ni oduzeti. Bilo je smisla.
Onda je došao onaj nesretni Domovinski rat, svatko se zabavio svojom brigom. Ja se oženio, dobio dvoje djece. Nekako mi se teta Ljuba izgubila iz vidnog polja. Znao sam da su joj djeca otišla u inozemstvo, da joj šalju novca za osnovne potrebe. Imala je i mirovinu iza pokojnog brice. Viđao sam je rijetko. Činila mi se uvijek isto, nepromijenjena izvana. Za dušu joj ne znam. Znam samo da je teško podnijela smrt kćerke u Njemačkoj, još kad je čula da ju je muž kremirao, da nije pokopana u obiteljsku grobnicu na zeničkom groblju nego da joj urna s pepelom stoji na nekom regalu u Njemačkoj, to ju je dotuklo.
Nekako je prošlo vrijeme da se, baš, dugo nismo vidjeli, a onda je umrla moja mama. Kao što je običaj, teta Ljuba je došla, sjeli smo i pili kavu. Naravno, pravu kavu, nikakvu Divku ili priljevušu. Moj brat je tada odlučio uzeti nekoliko osmrtnica i polijepiti ih u naseljima gdje su moji pokojni roditelji živjeli i radili. Nakon nekih, malo više od pola sata, brat se vratio i rekao:
– Štefica pala u komu! – Štefica je bila prva žena moga tate. – Eno je na intenzivnoj njezi u bolnici!
Moja mama je bila na toj istoj intenzivnoj njezi, u istoj bolnici, poslije ćemo shvatiti da su obje bile priključene na iste aparate.
Mi smo se pogledali, i čini mi se odmah, bez riječi odlučili kako ćemo otići u bolnicu da je vidimo kad je teta Ljuba rekla nešto što ću pamtiti do kraja života:
– Došo Zvonko po obje svoje žene! – Zvonko je moj otac, mama je umrla i pokop joj treba biti za dva dana, a prva njegova žena Štefica je u komi, priključena na aparate koji je održavaju na životu.
Pogledali smo svi tetu Ljubu, naprosto ne razmišljajući na njen način, ali svjesni i te slučajnosti i činjenice. Popio sam s njom po čašicu rakije, ustao i pošao s bratom u bolnicu.
Doista, medicinska sestra koja je bila dežurna, kad smo došli, ne znajući da je naša mama umrla, kaže nama:
– Eno Bakice, na drugom krevetu, za sada je stabilna – našu mamu su zvali Bakica.
Ubrzo je i tatina prva žena umrla. Tata je iz prvog braka imao četvoro djece i nas troje iz drugog braka. Na pokopu moje majke bili smo svih sedmoro, kao i na misi poslije pokopa u crkvi sv. Josipa u Zenici. I na pokopu tatine prve žene, također, bili smo svih sedmoro.
Moja mama i Štefica su nas povezale dublje nego što smo mogli razumjeti.
A tata, pokupio ih je za sebe, obje, opet.
Možda negdje, na boljem mjestu, moja mama i teta Ljuba opet piju priljevušu.
Teta Ljuba
Teta Ljuba bila je moja susjeda, iz istog dvorišta. Ulaz u njen stan bio je udaljen od naših ulaznih vrata ne više od dva metra. Imala je troje djece, dva sina i kćerku, baš kako je bilo i kod nas, sestra, brat i ja. Prezimena su nam bila slična, razlikovala su se samo u jednom slovu pa su se naši roditelji šalili, a ja to nisam tada shvaćao:
– Haj bolan, tko gleda u jedno slovo. Sve ti je to isto. Troje tamo, troje ovamo. Ta svi smo naši.
Kod tete Ljube sam pretrčavao u pidžami, ponekad i gologuz, a ona bi mi mazala krišku kruha pekmezom, ili margarinom, ili mašću, meni je bilo svejedno, samo da namaže i da je od tete Ljube. Kad bi mi ispekla jaje na oko, kao i svojoj djeci, meni je to bilo nešto najljepše, najbolje i najukusnije što sam u životu probao. Kasnije sam, kad sam odrastao i sada kada sam, navodno, odrastao i ostario, znao napraviti jaje na oko ali nikada, baš nikada, to nije bilo tako ukusno i lijepo kao ona što bi mi pekla teta Ljuba.
Ona nije bila zvanično uposlena, ako se ne računaju svi oni poslovi koje je imala oko svoje djece, pa i oko mene, oko muža brice. Sada bih, da mogu, dao teti Ljubi beneficirani staž i solidnu mirovinu za sve one poslove koje je radila oko nas, pranje, kuhanje, slušanje učeničkih tegoba svoje djece, gledanje mog odrastanja i mojih budalaština. Jednom mi je izvadila ručku kišobrana iz usta. Ne znam kako, ali sam igrajući se ugurao dršku kišobrana u usta i nisam je znao, a ni mogao izvaditi. Zato sam, uredno, mogao vrištati toliko da se nije čula ni ćirina lokomotiva koja je prolazila pored mog dvorišta. Tada se, odnekud, ukazala teta Ljuba, moj anđeo čuvar, moja spasiteljica i izvadila je dršku iz mojih usta. Tek tada je nastao lom od mog plača i dernjave jer je potekla krv iz mojih ozlijeđenih usta, a ja sam se bojao krvi kao vraga.
Teta Ljuba bila je žilava žena, u svakom smislu. Znala je ona, kao i većina žena tog vremena, zakrpati košulje i haljine, ali i dječje duše, znala je glačati košulje i hlače, ali i teške životne situacije, znala je, iz ničega, napraviti čorbu svima za ručak, kao čarobnjak, svima ukusnu i zasitnu.
S mojom majkom pila je redovito kavu, a kad nije bilo kave Divku, ili su znale napraviti priljevušu, onu kavu kad bi ponovo prokuhale talog one prve kave. Samo da imaju razlog okupljanja, razgovora, jadanja na muževe i djecu. Muževi su im, obojica, pili, bili pomalo neodgovorni za roditeljske i bračne obveze. Nerijetko su pili skupa, i onako pjanski, žalili se jedan drugom na poslove, na žene, na Čelika.
Teta Ljuba bila je, inače, rođena Belgijanka. Malo je njezino „r“ nanosilo na francuski, tvrdo na njemački. Jedno ljeto, nakon smrti muža, brice, otišla je dva-tri mjeseca kod rodbine u Belgiju. Po povratku dovela je sa sobom malog psića, rase Dalmatiner, sa svim urednim papirima rodoslova i pedigrea. U to vrijeme, već, nismo živjeli u tom dvorištu na Carini. Dolazio sam tada posjetiti svoju tetu Ljubu, ali i malu kujicu, crno-bijelo čudo. Teta Ljuba ju je pazila i mazila toliko da joj je mlađi sin jednom rekao:
– Pa mama, bolje nju hraniš i paziš nego nas, djecu tvoju!
– Mrš! – to je bio jedini odgovor koji bi dobio.
Kujica je bila izuzetno osjetljiva na djecu. Kada bi dolazili sinovi i nevjeste u posjet teti Ljubi sa svojom djecom u kolicima, kujica bi stalno sjedila pored djece, budno pazeći da ih netko ne dodirne, ili da lagano reži ako se dijete, slučajno, u kolicima pokrene ili okrene.
Nitko tko nije član obitelji nije mogao ni slučajno prići dječjim kolicima jer je tada opasnije i ozbiljnije režala.
Jednom sam, nekako usput, svratio do tete Ljube, samo da je pozdravim, pitam treba li joj što i da se poigram s kujicom, kad sam zatekao, pomalo, čudan prizor. Tri druga psa sjedila su ispod prozora i lagano cvilila. Iz prizemnog stana čuo sam isto tako, muklo, lagano cviljenje. Nije mi bilo jasno što se događa sve dok nisam čuo tetu Ljubu, kako, sjedeći pored prozora, pušeći filter Moravu govori:
– Maaarš kurvo! Nema meni, nema ni tebi! – tada sam shvatio da je vrijeme parenja i da mužjaci obilaze oko kujice slijedeći svoje nagone i potrebe.
Nasmijao sam se, pozdravio i pitao:
– Što je bona ne pustiš, nek’ malo protjera rep? Što bi joj falilo?
– Ma nemoj. Pa ona je pas s pedigreom, neće se ona petljati s ovim avlijanerima. Ima da je vodim kod onoga Miška s Kanala, on ima mužjaka Dalmatinera, isto ima papire s pedigreom. Neka se seksaju gospođa i gospodin, da im i mala paščadija ima papire i pedigre. – rekla mi je tada.
Na ovo nisam imao što dodati ni oduzeti. Bilo je smisla.
Onda je došao onaj nesretni Domovinski rat, svatko se zabavio svojom brigom. Ja se oženio, dobio dvoje djece. Nekako mi se teta Ljuba izgubila iz vidnog polja. Znao sam da su joj djeca otišla u inozemstvo, da joj šalju novca za osnovne potrebe. Imala je i mirovinu iza pokojnog brice. Viđao sam je rijetko. Činila mi se uvijek isto, nepromijenjena izvana. Za dušu joj ne znam. Znam samo da je teško podnijela smrt kćerke u Njemačkoj, još kad je čula da ju je muž kremirao, da nije pokopana u obiteljsku grobnicu na zeničkom groblju nego da joj urna s pepelom stoji na nekom regalu u Njemačkoj, to ju je dotuklo.
Nekako je prošlo vrijeme da se, baš, dugo nismo vidjeli, a onda je umrla moja mama. Kao što je običaj, teta Ljuba je došla, sjeli smo i pili kavu. Naravno, pravu kavu, nikakvu Divku ili priljevušu. Moj brat je tada odlučio uzeti nekoliko osmrtnica i polijepiti ih u naseljima gdje su moji pokojni roditelji živjeli i radili. Nakon nekih, malo više od pola sata, brat se vratio i rekao:
– Štefica pala u komu! – Štefica je bila prva žena moga tate. – Eno je na intenzivnoj njezi u bolnici!
Moja mama je bila na toj istoj intenzivnoj njezi, u istoj bolnici, poslije ćemo shvatiti da su obje bile priključene na iste aparate.
Mi smo se pogledali, i čini mi se odmah, bez riječi odlučili kako ćemo otići u bolnicu da je vidimo kad je teta Ljuba rekla nešto što ću pamtiti do kraja života:
– Došo Zvonko po obje svoje žene! – Zvonko je moj otac, mama je umrla i pokop joj treba biti za dva dana, a prva njegova žena Štefica je u komi, priključena na aparate koji je održavaju na životu.
Pogledali smo svi tetu Ljubu, naprosto ne razmišljajući na njen način, ali svjesni i te slučajnosti i činjenice. Popio sam s njom po čašicu rakije, ustao i pošao s bratom u bolnicu.
Doista, medicinska sestra koja je bila dežurna, kad smo došli, ne znajući da je naša mama umrla, kaže nama:
– Eno Bakice, na drugom krevetu, za sada je stabilna – našu mamu su zvali Bakica.
Ubrzo je i tatina prva žena umrla. Tata je iz prvog braka imao četvoro djece i nas troje iz drugog braka. Na pokopu moje majke bili smo svih sedmoro, kao i na misi poslije pokopa u crkvi sv. Josipa u Zenici. I na pokopu tatine prve žene, također, bili smo svih sedmoro.
Moja mama i Štefica su nas povezale dublje nego što smo mogli razumjeti.
A tata, pokupio ih je za sebe, obje, opet.
Možda negdje, na boljem mjestu, moja mama i teta Ljuba opet piju priljevušu.