Nad Zagrebom tih je dana svirala laka glazba. Iz radijske postaje u Vlaškoj, ah ti vlaškovuličanski utjecaji na hrvatsku sudbinu!, u eter su odašiljane vedre note “Grofice Marice” i skurilni bečki liedovi besmrtnoga Franza Lehára, u ritmu kojih je umirovljeni austrougarski časnički zbor glancao epolete i zlatna puceta na svojim odorama, sluteći da se kajmakčalanskoj kraljevini bliži kraj. Novine su dojavile o bombardiranjima Beograda, koja viest je primljena s ushitom, uzvicima hura! i vjerničkom zahvalom Gospi od Kamenitih vrata, ali vlaškovuličanski radio, koji će se ubrzo zvati krugovalom, nastavljao je s Lehárovom glazbom, čime je još jednom dokazano da je nama Hrvatima uljudba uvijek iznad politike, a naročito kada se ruše svjetovi. Mi tada najprije poslušamo operetu, a tek zatim hrabro nastupimo u obranu svoje hrvatske pravice, vodeći pritom računa da opet ne dobijemo po gubici. Ionako kroz cijelu našu poviest samo tužno kevćemo, poput kakvih blatnjavih pasjih bastarda, nakon što nas je neki od naših brojnih gospodara, u trenucima poviesnih neuroza, raspalio po našoj umilnoj katoličkoj gubici.
Tih je dana gradskim središtem marširao Slavko Govedić, mali zagrebački führer, s nekolicinom svojih pobočnika i simpatizera, izazivajući ono nekoliko preostalih srpskih opankaša, vojnih oficira i dezorijentiranih žandarma, a oni su mu se tupo osmjehivali, kao da ne razumiju vlastiti jezik i ne čuju kako im Govedić, uz odobravanje prolaznika, psuje mater šizmatičku, ter im svečano obećava da će uskoro biti dužni sa zagrebačkih ulica polizati sve srpsko blato, koje su donijeli na svojim opancima, zagadivši tako slavni horvatski i gotski grad Zagreb, koji se milošću dragoga Boga i njemačkoga jezika još Agramom zove.
— Ah, Slavek, Slavek, fakin jedan! — odmahivale su i uzdisale postarije zagrebačke frajle, koje su se najednom prisjećale kako su u Krapinskim toplicama dvadeset i neke upoznali Slavekovog tateka, finog gospona Govedića, koji je bil tak vicig, Bobi i Rudi u jednome lajbeku, i riječima je liječio reumatične zagrebačke duše bolje nego sve ljekovite vode.
Kad Nijemci napokon uđu u Zagreb, i odlikuju Slaveka za njegovu borbenost, sjetit će se on, dobri naš zagorski Govedić, kako su mu se zagrebačke frajle po dobru tateka spominale, pa će svakoj barem ružu za spomen darivati.
Salamon Tannenbaum sjetio se da je lani sreo Slavka Govedića u Frankopanskoj i da mu je pomogao da sakupi papire koji su mu se rasuli iz aktntašne. Valjda to Slavko nije zaboravio.
Na cesti su se tih dana mogli sresti i komunistički sumnjivci, koje Maček nije stigao pohapsiti i deportirati u Kerestinac. Bacali su letke po stubištima u Ilici, plašili narod onim što će se tek dogoditi i pozivali ljude na internacionalističku svijest. Kaj je to, za miloga Boga, internacionalistička svijest?, morti da bumo s Arapimi, Eritrejcimi i Rusimi kaj boluju od sifilisa bili jedno, vapila je do neba uplašena prigorska mamica u crnome, dok su joj se muhe davile u vrhnju. Ljudi su se komunistima čudili, zaobilazili ih u širokom luku, baš kao te prve proljetne muhe, i bježali glavom bez obzira, jer im je nešto govorilo kako ti prištavi mladci neće pobijediti ratnu mašineriju Adolfa Hitlera. A mor’biti i da su pravoslavci, pa kaj nam ni već dosti tih pravoslavcih?
A onda je desetoga travnja, u popodnevnim satima, dok pošten svijet počiva poslije ručka, njemačka vojska umarširala u Zagreb. Jebemti, kak su bili lepi ti vojnici! Visoki i plavi, dva metra u svakome, a može biti da smo u dvadeset i nešto godina pod srpskom čizmom već pomalo i zaboravili kako prava vojska izgleda. A čela im podignuta k nebu, pogled oštar i hladan kao Krupov čelik, pa stupaju tvrdo naprijed, dok na prozore izlaze gospe zagrebačke, tek razbuđene iz popodnevnoga sna, i plješću im očiju punih suza. Na pločnicima se okuplja čudan svijet, uglavnom oni koji su odnekud znali da će Nijemci baš danas ući u grad, pa neki plješću i bacaju cvijeće, a drugi ih gledaju bezizražajno ili mrko, kao da mjerkaju neprijatelja protiv kojeg će uskoro pokrenuti rat.
Malo prije pet napokon je prekinut višednevni Lehárov potpuri.
— Hrvatska stanica Radio Zagreb govori. Zamjenik Poglavnika i zapovjednik cijele oružane snage slobodne Hrvatske države, gospodin Slavko Kvaternik, uputit će proglas hrvatskome narodu. Radio Zagreb, hrvatska postaja Radio Zagreb…
Na te je riječi uzdrhtala gospođa Miklošić.
Dušo, probudi se dušo, budila je muža, slavnoga zagrebačkog ginekologa, koji se kao junac pred štrojenje izvalio na kožnatom otomanu: odakle bismo, dušo, mogli znati gospodina Slavka Kvaternika?, upitala ga je, a isto pitanje postavili su jedni drugima mnogi koji su još pet minuta ranije uživali bezbrižnost Drugoga svjetskog rata u sazvučjima Franza Lehára.
— Kvaternik — glasno je sricao Moni — Kvaternik, Kvaternik, Kvaternik — ponavljao je i tješio se da to ime ne zvuči opasno. Kvaternik, kao da kažeš kralj Tomislav, nježna i eterična činjenica iz narodne poviestice.
Bog zna tko se prvi sjetio austrougarskoga pukovnika, koji je još one davne 1918. izgledao kao dobro uščuvani leš iz fundusa Hrvatskoga narodnog kazališta. Njegovu je ratnu stazu u jednome od svojih novinskih protuzagrebačkih ispada vjerno opisao gospodin Krleža, obijedivši Kvaternika u zla vremena da se istakao u boju protiv Srbalja. Škandal je načinio na čajanci u zagrebačkome Sokolu, tada mlađahni mulac Krleža, jer je skoro zatražio da se pukovnika Kvaternika strijelja u ime nove jugoslavenske vlasti i njezinih revolucionarnih principa. Užasnuto je tada bilo naše građanstvo, jer kakva su to došla vremena u kojima je dezerterska balavurdija stekla pravo da na red poziva uglednu gospodu pukovnike? Istina, ne bi njih toliko uznemirilo to što je građanskoj pogibelji bio izložen baš Slavko Kvaternik, nego ih je uzrujao sam princip. Vazda je ta naša građanska krema imala osjećaj za princip. Osjećali su, naime, da će, ako je danas na redu Kvaternik, sutra biti na redu i svi oni koji vjerno služiše caru i kralju Franji Josipu Prvome, a sada ih balavac Krleža ometa da nastave vjernu službu kralju Petru Prvome i sinu mu Aleksandru. Slavko Kvaternik bio je te 1918. metafora zagrebačke građanske urednosti, a gospodin Krleža je ambiciozno ometao tu urednost.
Tresu li se gospodinu Krleži i njegovoj pravoslavnoj madame gaće ovoga vedrog hrvatskog popodneva?
— Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda, i velika požrtvovnost našeg poglavnika doktora Antuna Pavelića, te Ustaškog pokreta u zemlji i inostranstvu: Odredili su da danas, pred dan Uskrsnuća Božjeg Sina uskrsne i naša nezavisna hrvatska država! — pištao je poneseno Kvaternik, ali je u njegovome pisku bilo više biskupskoga nazalnog soprana nego tvrde časničke riječi. Zapijevao je vojskovođa Slavko, kao da se obraća šestokrilim plamenocrvenim nebeskim serafima, a ne malome i ponosnom hrvatskom puku, koji je, uglavnom, do koljena u blatu, dok mu prašina vjeđe resi, i ne čuje on tako uzvišene glase, kakvima ga je Kvaternik častio.
Ivka je sklapala ruke pred polurastvorenim ustima pa se činilo da će svakoga trenutka kriknuti. Ruta se ranije vratila iz kazališta. Mikoci je otkazao sve probe za ovaj tjedan, a do sljedećega će se vidjeti tko je gdje i gdje je komu mjesto u ovoj novoj narodnoj nevolji koja se već i državom zove.
Tako je rekao, a onda je prišao i zagrlio Rutu pred cijelim ansamblom.
— Mama, svi su pljeskali. Čak je i Binički pljeskao, a ti znaš da me on ne voli. A gospođa Ferenčak se rasplakala… — brbljala je Ruta.
Ivka nije ni čula što joj djevojčica govori, nego je i dalje sklapala ruke i zijevala, i hvatao ju je neki novi strah, neki koji još nikada nije osjetila, pa se skoro čudila tom svome strahu. Tog desetog travnja, nekako predvečer, kao nova krema protiv dječjega osipa, kao carigradske datulje, kao najnoviji pariški parfum s mirisom cimeta i notom oholosti, stigao je, nakon govora pukovnika Slavka Kvaternika, pukovnika i još Kvaternika, te rime tipične za horvatsko lirsko pjesničtvo — strah kakvoga nije dotad bilo u bogatome katalogu zagrebačkih strahova. Imao je lice uščuvanog austrougarskog mrtvaca, glasao se sopranom ostarjeloga bečkog dječaka, slagao je riječi u sintaksu njemačkih rečenica, i zaudarao na onu duboku i strašnu provinciju u kojoj je klanje domaćih životinja prehrambena potreba, a klanje ljudi je misni ritual i čin posvećenja.
Najprije se suzdržavala da ne krikne, a onda više nije mogla pustiti glasa od sebe.
Uto se Moni vratio iz grada. Izišao je van nakon Kvaternikova govora, da oslušne što ljudi govore i da osjeti dašak povijesti na svome licu. Prošetao je do Jelačić placa, pa do Stare Vlaške, nije sreo nikoga poznatog, ali bio je to onaj trenutak, kao nakon zemljotresa ili požara, kada nepoznati počnu jedni s drugima razgovarati. Za Zagreb bio je to rijedak čas javne intimnosti, kakav nismo doživjeli od Radićeve smrti. Ali sada ljudi nisu tugovali, nego su se, kao na uskršnju nedjelju, smiješili jedni drugima i govorili one lijepe i utješne riječi, koje su im zaostale od preduge sezone jada, muka i nevolja. A Moni, jadni Moni, grešno ime Salamonovo, kojemu Bog ne dade pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši,radovao se tim ljudima onom snishodljivom radošću izopćenika koji pokušava uvjeriti rulju da je i on jedan od njih.
Ah, Moni, tužni Moni, grešno ime Salamonovo, hvalio je govor pukovnika Slavka Kvaternika.
A sada se smijao, pa je histerično grlio ženu i kćer, i govorio im da će sve biti u najboljem redu, nema razloga za strah, jer je nakon godina srama i poniženja uskrsnula slobodna Hrvatska. Nagovarao je Ivku da izađe van, neka se sama uvjeri da je tako, neka vidi nasmijane ljude i punim plućima udahne slobodu.
Baš tako je Moni rekao: punim plućima neka udahne slobodu! Na kraju je i on, jadan, postao pjesnik.
Bila su to dva straha, koji se više nikada neće sresti.
Ivka se plašila kao gluhi krik i muk, kao kći mrtvoga proroka sa Zelengaja, koji je još davno prodao dućan u Mesničkoj, jer se nadao da će sve svoje mile i drage nagovoriti da otplove u Ameriku.
Salamon Tannenbaum plašio se glasno. Smijao se, hvalio mudrost pukovnika Kvaternika koji je, zamisli ti to, iskoristio njemački bombardman Beograda da osnuje državu! Zamisli samo, Ivčice mila, kak će Hitler biti besan kad shvati kaj mu je Kvaternik priredil! Hitler je štel okupirati Jugoslaviju i pripojiti je Trećemu Reichu, a Kvaternik mu je doskočio i iza leđa mu, draga moja Ivčice, osnovao državu. A znaš kako ti je to s državama: kada se osnuju, više ih nitko ne može ukinuti, pa ni Führer Velikoga Njemačkog Reicha Adolf Hitler! Ne boj se ti ništa, Ivčice mila, ne buju Nijemci ovdje vlast, Židovima se neće dogoditi nikakvo zlo. Ni onima koji hode u sinagogu, a kamoli nama, jer ovo nije Njemačka, nego Nezavisna Država Hrvatska, Ivčice, zlato moje.
Grlio ju je tako i ljubio svim svojim vedrim strahom, a ona se utapala u njegove zagrljaje i tako je silno željela da je nema. Htjela je pobjeći, Ivka Tannenbaum, rođena Singer, i već je optuživala svoga pokojnog oca Abrahama, nekdašnjega vlasnika trgovine kolonijalnom robom u Mesničkoj ulici, da ju je izdao i prevario, da je pobjegao u ludilo i u smrt, umjesto da Rutu i nju povede sa sobom negdje daleko odavde, daleko iz ovoga grada koji će se, znala je to Ivka, uskoro pretvoriti u strašno mjesto. Mogao ju je povesti tamo gdje je i sam na kraju otišao.
A onda je netko pozvonio.
Ivka je vrisnula, Moni je poskočio, i odmah zatim se vratio na otoman. Još jednom se čulo zvono. On je drhtao, noge su mu se podsjekle, a da nije znao zašto. Čega se, zaboga, mogao uplašiti na dan vedroga i raspjevanog hrvatskog uskrsnuća?
— Hoćete li otvoriti? — pitala je djevojčica.
— Evo, sad ću ja, odmah ću ja… — blebetao je, ali se nije ni pomakao.
Sama je otišla da otvori. Mama Ivka je za njom vrištala dijetemoje, dijetemoje, kako već vrište majke u tim situacijama. Ruta je i to već naučila, vrište majke kada nisu u stanju odigrati ulogu svoga majčinstva, pa onda tako glumataju da se njihovoga glumatanja srame i zidovi, i strop, i smiješni kristalni lusteri na stropu.
— Mogu li ući? — upitao je Radoslav.
— Ne znam baš, nisam sigurna što će tata reći — odgovorila je.
Na to se odjednom pojavio tata Moni, bacio se kao lav, neki uplašeni zdvojni lav iz afričkih bajki, i pao po Radoslavu. Moj Rade, gdje si ti, tako te dugo nije bilo, a Rade je nosio bocu skupoga francuskog konjaka i zlaćanu kutiju s čokoladnim bombonima, evo ovo je za vas, rekao je, za tebe i Ivku, rekao je, a Ruti nisam ništa donio, rekao je, sve što sam joj mogao donijeti, bilo bi malo našoj zvijezdi, rekao je i nasmijao se…
Smijali su se oboje, toliko su se smijali da se Ruti činilo kako nikada neće prestati. Znojili su joj se dlanovi dok je gledala kako se tata Moni i mama Ivka smanjuju i tope, i postaju sitni kao zrno prosa, kao trun na željezničarskoj uniformi Rada Jada, koji je na kapi, umjesto nemanjićkog bijelog orla, već nosio grb od šahovskih polja.
— Eto, tako — rekao je — što je bilo, bilo je pa prošlo. Iako ja i ne znam što je zapravo bilo, ali od danas je važno da budemo prijatelji. Vidite kakva su došla vremena — jedva je nekako izustio, dok se crvenio kao rak od srama i nelagode.
Odmah zatim Rade se okrenuo i otišao.
Doviđenja, zbogom, neka vam je sa srećom, vidimo se skoro, Bog neka vas čuva, do skora, pozdravljao ih je s vrata svim pozdravima kojih se sjetio, a Moni mu se klanjao poput nekog Japanca, i trajalo je to dugo, predugo, sve dok Ruta napokon nije za gostom zatvorila vrata.
— O, kako smo samo griješili prema tim ljudima — rekao je Moni — sutra moraš otići Amaliji i ispričati joj se za sve.
Ivka je samo klimala i potvrđivala, tako da nije moglo biti nikakve sumnje da će baš tako učiniti. Otići će Amaliji, i ponijeti joj potpisane Rutine fotografije… Ne, Ruta njoj nije stranac, Amalija ju je odgojila, ona je na neki način i njezino dijete: poći će i Ruta s njom, i ponijeti će teti Amaliji afiše svih predstava u kojima je igrala, i barem šest-sedam fotografija. Nekoliko onih koje su snimljene za gostovanja u Beču. Onu na kojoj je zajedno s Arthurom Seyss-Inquartom, gospodin joj je rekao da je lijepa kao grešni anđeo, i zaista je na toj slici baš tako lijepa. Pa onda veliku fotografiju s magnolijom, koju je za reklamne potrebe Hrvatskoga narodnog kazališta snimio Tošo Dabac…
Ivka je vadila fotografije iz albuma i razbacivala ih po stolu…
— Neću ići! — u jednom trenutku rekla je Ruta.
— Ne govori tako, i ne pomišljaj da ne ideš! — vikao je je tata Moni, ta gadna gujavica iz svježe raskopane zemlje, koju bi se moglo raščetvoriti s dva kratka udarca motike. I bilo bi gotovo, zauvijek, i nikome ne bi bilo žao, mislila je Ruta i stiskala usne od bijesa.
Ujutro ju je, još prije sedam, mama Ivka obukla u najsvečaniju haljinu koju je Ruta imala, a u kojoj je djevojčica izgledala kao Pepeljuga pred prvi bal, i obukla ju je samo jednom, kada je jesenas išla na primanje kod mladoga kraljevića Petra. Mama Ivka stajala je uz prozor sve dok Radoslav nije izišao kuće i otišao niz Gundulićevu prema kolodvoru, jer mu je počinjala šihta u Novskoj.
— Idemo, požuri, idemo! — gurala ju je prema vratima. Požurivala ju je, iako je znala da Amalija neće izaći van tako brzo, jer nikada nije izlazila prije deset, ali Ivki se činilo da je svaka minuta dragocjena i da bi svako kašnjenje moglo biti fatalno.
Kratko je pozvonila. A onda još jednom malo duže, jer možda nije čula. Nakon petnaestak uzdaha i izdaha, te nervoznoga cupkanja i potezanja Rute za ruku, pozvonila je još jednom. Zatim je čekala, jer nije pristojno toliko zvoniti. U jednome trenutku Ivki se učinilo da se špijunka zamračila, kao da netko kroz nju gleda, ali svašta se čovjeku učini dok tako čeka. Još jednom je kratko pozvonila, i odmah zatim krenule su doma.
— Teta Amalija je rano izašla — rekla je mama Ivka — petak je, sigurno je pošla na ribarnicu.
Rutu je toliko zanimalo vjeruje li mama Ivka u ono što govori, da bi je sada najradije rasplakala, rekla joj nešto strašno, pa da mama prizna. Ako vjeruje, onda je blesavija nego što se moglo zamisliti, a ako ne vjeruje, nego samo laže da bi Rutu utješila, onda je to još gore, jer misli da je ona toliko blesava da u takve stvari povjeruje.
Na stubištu pred vratima srele su Mareka Pavletića, susjedovog sina. Istoga onog Mareka Pavletića kojemu je Ruta potpisala barem dvjesto svojih fotografija. Prvo bi iskao pet-šest potpisa, veli da mu je to za prijatelje u školi, onda bi došao po nove potpise za zaručnicu i njezinu obitelj, pa za bakicu u Bjelovaru, pa za dedeka na Korčuli i za strica Jurja i tetu Miricu, tako da je već počeo dvaput dnevno zvoniti na vrata da mu Ruta potpisuje fotografije. A kad to više nije išlo, Ivka ga je stavila pred sebe i upitala — reci ti meni, Marek, a kaj će tebi tolike Rutine slike? Na to se Marek posramil, pa se crvenil, mislil je u zemlju propasti — tatu su otpustili s posla, i nemamo kaj za jesti, pa ja prodajem Rutine fotografije! Ivka samo što se nije rasplakala, a možda i jest, jer bi svaki put suzu pustila dok je u HNK pričala ovu priču, pa je naredila Ruti da Mareku potpiše i pokloni sve svoje fotografije. Jadno je dete bilo gladno, ovolike su mu oči bile! — pričala bi Ivka gospođi Herm ili baletmajstoru Štefancu ovu priču, i kolačila bi svoje ionako krupne oči, koje bi tada bljesnule kao dva duboka kraška jezera, dvije jame koje prestraše svaku nježniju mušku dušu, pa bi Lovro Štefanac kriknuo od straha — milostiva Tannenbaum, bute me nosili na duši ak još jednom učinite to s očima! A mene nije tek tako na duši nositi, treptao bi Lovro svojim crnim trepavicama, to vam je kao da Juliju na duši ponesete.
Ama ne dvjesto, potpisala je Ruta Mareku barem tristo, ili možda četiristo, svojih fotografija!
A sada je pokraj njih prošao, i kao da mu nije bilo drago. Ljubimruke gospa Ivka, ljubimruke gospodična Ruta, pa je izjurio van, kao da mu se jako žuri. Ranije bi stao s njima, pa bi htio razgovarati, mutavi Marek Pavletić, tako da bi ga Ivka jedva otjerala s vrata. Bio se, jadničak, kao zagledao u Rutu, zaljubio se prištavac krastavac — kako mu je Ruta tepala, pa je jednom Ivku dočekao dok se vraćala s Dolca, i govorio joj:
— Gospa Ivka, ak biste mi dali ruku vaše kćeri, meni ne bi smetalo što je Židovka. Ak bi vam to bilo važno, ja bih isto postao Židov, samo da mi date njezinu ruku. Lepo vas prosim, gospa Ivka, za njezinu ruku…
O kako se Ivka smijala toj Marekovoj prošnji! A kada je to pričala njegovoj mami, gospođi Pavletić, pogurenoj i pogužvanoj frajli Simonidi, koja je, ni manje ni više nego Srbijanka iz Valjeva, gospođa Pavletić skoro da se uvrijedila.
— Vi mislite da moj sin nije dobar za vašu kćer? — ljutnula se.
Pa i nije, mislila je Ivka, ali bila je pristojna, pa ništa nije rekla. E, taj mutavi Marek Pavletić, prištavac krastavac, sada je pobjegao od njih, pa je mamu Ivku istoga trena zaboljela glava.
Uto se Salamon nenadano vratio kući.
Bio je pijan. Što je to, za miloga Boga, pijan je, a vrijeme je kada bi trebao biti na poslu!
Smijao se, podrigivao i glasno prdio, tata Moni, prljavi Moni, na što je Ruta rekla fuj i pobjegla u kuhinju. Ali tata Moni je urlao da ga se moglo i na ulici čuti.
Napio se jer nije znao što bi sa sobom.
Ušao je u birtiju kod Ive Višanina, gdje je na zidu visila nova slika.
Dva deci viške loze, rekao je, i upitao tko je na toj slici.
Kako ne znaš, ljutio se Ivo, čak i ti njega bi morao znati.
Dobro je da nema nikoga da čuje kako ne znaš da je ovo
Doktor Ante Pavelić, vođa i poglavnik svekolikog hrvatskog roda i naroda.
Najveći od kralja Tomislava, dar Božji, otac i brat. Za našega Antu
Maček nula je i gnjida, a Radić je bio beogradski sluga, pa je dobio
Što je i zaslužio. Na druge ne treba ni trošiti riječi.
Ovaj na slici je prvi od Hrvata, pupak hrvatskoga roda i naroda,
Otac domovine i majka hrvatske otadžbine, ime od imena hrvatskoga
On je prvi uz Isusa i uz Muhameda
Pred njime će biskupi na koljena pasti, pred njime će pasti i Sveti Otac
Rimske crkve. Pred doktorom Pavelićem nestat će šizme,
Kao krovova od slame nestat će Srba, Beograd će izgorjeti pred njime
I sve do Crnoga mora širi se već sveta zemlja Hrvatska.
A sada ponovi, Salamone nesrećo, sve što sam ti rekao,
Jer kada naiđu ljudi, morat ćeš im reći tko je ovo na slici.
Tako je Ivo Višanin rekao tati Moniju, a on je pio i pio, i napio se od rakije i sreće, jer Ivo Višanin nije dao naslutiti da bi Poglavnik mogao imati nešto protiv Židova. Gorjet će šizma kao krovovi od slame, rekao je. A Židovi sa šizmom nemaju nikakve veze.
Poslije su nailazili ljudi, a tata Moni je svakome ponavljao Ivinu litaniju za Poglavnika. Neki su ga samo u čudu gledali, dok su mu drugi naručivali još jednu rakiju, samo da on, Salamon Tannenbaum, ponovi tko je prvi uz Isusa i Muhameda.
— Ali zašto nisi na poslu? — pitala ga je Ivka.
— Zato jer je gazda Gjorgjije pošao za svojima! — smijao se, tako se kikotom i krikom tih dana smijao tata Moni, kao da nastoji sići s uma. Kao da misli da će zauvijek ostati ovako, i nikada neće biti gore, samo ako se dovoljno dugo bude smijao. Bio je lud tata Moni, čim bi poželio da bude lud. On se smijao svemu zbog čega su tih dana ljudi umirali od straha.
Pisarska radnja Gjorgjija Medakovića bila je zaključana, a izlog ispražnjen. Na vratima je stajala obavijest, ispisana najfinijim petrogradskim mastilom, istim onim s kojim je kralj Nikolaj potpisivao svoje posljednje ukaze, a koje je Gjorgjije čuvao kao abuzemze, i nije dozvoljavao da se petrogradsko mastilo troši. Kada umrem, govorio je, ovim će mastilom biti ispisana moja smrtovnica.
Neka se zna da smo car Nikolaj i ja istim crnilom ispraćani na onaj svijet.
Krasnopisom, mirnom gazdinom rukom, pisalo je da nema potrebe razbijati bravu, jer se ključ nalazi kod pečatoresca Alojza Ružića, druga vrata desno.
Ruta Tannenbaum, poglavlja XXIV.
XXIV.
Nad Zagrebom tih je dana svirala laka glazba. Iz radijske postaje u Vlaškoj, ah ti vlaškovuličanski utjecaji na hrvatsku sudbinu!, u eter su odašiljane vedre note “Grofice Marice” i skurilni bečki liedovi besmrtnoga Franza Lehára, u ritmu kojih je umirovljeni austrougarski časnički zbor glancao epolete i zlatna puceta na svojim odorama, sluteći da se kajmakčalanskoj kraljevini bliži kraj. Novine su dojavile o bombardiranjima Beograda, koja viest je primljena s ushitom, uzvicima hura! i vjerničkom zahvalom Gospi od Kamenitih vrata, ali vlaškovuličanski radio, koji će se ubrzo zvati krugovalom, nastavljao je s Lehárovom glazbom, čime je još jednom dokazano da je nama Hrvatima uljudba uvijek iznad politike, a naročito kada se ruše svjetovi. Mi tada najprije poslušamo operetu, a tek zatim hrabro nastupimo u obranu svoje hrvatske pravice, vodeći pritom računa da opet ne dobijemo po gubici. Ionako kroz cijelu našu poviest samo tužno kevćemo, poput kakvih blatnjavih pasjih bastarda, nakon što nas je neki od naših brojnih gospodara, u trenucima poviesnih neuroza, raspalio po našoj umilnoj katoličkoj gubici.
Tih je dana gradskim središtem marširao Slavko Govedić, mali zagrebački führer, s nekolicinom svojih pobočnika i simpatizera, izazivajući ono nekoliko preostalih srpskih opankaša, vojnih oficira i dezorijentiranih žandarma, a oni su mu se tupo osmjehivali, kao da ne razumiju vlastiti jezik i ne čuju kako im Govedić, uz odobravanje prolaznika, psuje mater šizmatičku, ter im svečano obećava da će uskoro biti dužni sa zagrebačkih ulica polizati sve srpsko blato, koje su donijeli na svojim opancima, zagadivši tako slavni horvatski i gotski grad Zagreb, koji se milošću dragoga Boga i njemačkoga jezika još Agramom zove.
— Ah, Slavek, Slavek, fakin jedan! — odmahivale su i uzdisale postarije zagrebačke frajle, koje su se najednom prisjećale kako su u Krapinskim toplicama dvadeset i neke upoznali Slavekovog tateka, finog gospona Govedića, koji je bil tak vicig, Bobi i Rudi u jednome lajbeku, i riječima je liječio reumatične zagrebačke duše bolje nego sve ljekovite vode.
Kad Nijemci napokon uđu u Zagreb, i odlikuju Slaveka za njegovu borbenost, sjetit će se on, dobri naš zagorski Govedić, kako su mu se zagrebačke frajle po dobru tateka spominale, pa će svakoj barem ružu za spomen darivati.
Salamon Tannenbaum sjetio se da je lani sreo Slavka Govedića u Frankopanskoj i da mu je pomogao da sakupi papire koji su mu se rasuli iz aktntašne. Valjda to Slavko nije zaboravio.
Na cesti su se tih dana mogli sresti i komunistički sumnjivci, koje Maček nije stigao pohapsiti i deportirati u Kerestinac. Bacali su letke po stubištima u Ilici, plašili narod onim što će se tek dogoditi i pozivali ljude na internacionalističku svijest. Kaj je to, za miloga Boga, internacionalistička svijest?, morti da bumo s Arapimi, Eritrejcimi i Rusimi kaj boluju od sifilisa bili jedno, vapila je do neba uplašena prigorska mamica u crnome, dok su joj se muhe davile u vrhnju. Ljudi su se komunistima čudili, zaobilazili ih u širokom luku, baš kao te prve proljetne muhe, i bježali glavom bez obzira, jer im je nešto govorilo kako ti prištavi mladci neće pobijediti ratnu mašineriju Adolfa Hitlera. A mor’biti i da su pravoslavci, pa kaj nam ni već dosti tih pravoslavcih?
A onda je desetoga travnja, u popodnevnim satima, dok pošten svijet počiva poslije ručka, njemačka vojska umarširala u Zagreb. Jebemti, kak su bili lepi ti vojnici! Visoki i plavi, dva metra u svakome, a može biti da smo u dvadeset i nešto godina pod srpskom čizmom već pomalo i zaboravili kako prava vojska izgleda. A čela im podignuta k nebu, pogled oštar i hladan kao Krupov čelik, pa stupaju tvrdo naprijed, dok na prozore izlaze gospe zagrebačke, tek razbuđene iz popodnevnoga sna, i plješću im očiju punih suza. Na pločnicima se okuplja čudan svijet, uglavnom oni koji su odnekud znali da će Nijemci baš danas ući u grad, pa neki plješću i bacaju cvijeće, a drugi ih gledaju bezizražajno ili mrko, kao da mjerkaju neprijatelja protiv kojeg će uskoro pokrenuti rat.
Malo prije pet napokon je prekinut višednevni Lehárov potpuri.
— Hrvatska stanica Radio Zagreb govori. Zamjenik Poglavnika i zapovjednik cijele oružane snage slobodne Hrvatske države, gospodin Slavko Kvaternik, uputit će proglas hrvatskome narodu. Radio Zagreb, hrvatska postaja Radio Zagreb…
Na te je riječi uzdrhtala gospođa Miklošić.
Dušo, probudi se dušo, budila je muža, slavnoga zagrebačkog ginekologa, koji se kao junac pred štrojenje izvalio na kožnatom otomanu: odakle bismo, dušo, mogli znati gospodina Slavka Kvaternika?, upitala ga je, a isto pitanje postavili su jedni drugima mnogi koji su još pet minuta ranije uživali bezbrižnost Drugoga svjetskog rata u sazvučjima Franza Lehára.
— Kvaternik — glasno je sricao Moni — Kvaternik, Kvaternik, Kvaternik — ponavljao je i tješio se da to ime ne zvuči opasno. Kvaternik, kao da kažeš kralj Tomislav, nježna i eterična činjenica iz narodne poviestice.
Bog zna tko se prvi sjetio austrougarskoga pukovnika, koji je još one davne 1918. izgledao kao dobro uščuvani leš iz fundusa Hrvatskoga narodnog kazališta. Njegovu je ratnu stazu u jednome od svojih novinskih protuzagrebačkih ispada vjerno opisao gospodin Krleža, obijedivši Kvaternika u zla vremena da se istakao u boju protiv Srbalja. Škandal je načinio na čajanci u zagrebačkome Sokolu, tada mlađahni mulac Krleža, jer je skoro zatražio da se pukovnika Kvaternika strijelja u ime nove jugoslavenske vlasti i njezinih revolucionarnih principa. Užasnuto je tada bilo naše građanstvo, jer kakva su to došla vremena u kojima je dezerterska balavurdija stekla pravo da na red poziva uglednu gospodu pukovnike? Istina, ne bi njih toliko uznemirilo to što je građanskoj pogibelji bio izložen baš Slavko Kvaternik, nego ih je uzrujao sam princip. Vazda je ta naša građanska krema imala osjećaj za princip. Osjećali su, naime, da će, ako je danas na redu Kvaternik, sutra biti na redu i svi oni koji vjerno služiše caru i kralju Franji Josipu Prvome, a sada ih balavac Krleža ometa da nastave vjernu službu kralju Petru Prvome i sinu mu Aleksandru. Slavko Kvaternik bio je te 1918. metafora zagrebačke građanske urednosti, a gospodin Krleža je ambiciozno ometao tu urednost.
Tresu li se gospodinu Krleži i njegovoj pravoslavnoj madame gaće ovoga vedrog hrvatskog popodneva?
— Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda, i velika požrtvovnost našeg poglavnika doktora Antuna Pavelića, te Ustaškog pokreta u zemlji i inostranstvu: Odredili su da danas, pred dan Uskrsnuća Božjeg Sina uskrsne i naša nezavisna hrvatska država! — pištao je poneseno Kvaternik, ali je u njegovome pisku bilo više biskupskoga nazalnog soprana nego tvrde časničke riječi. Zapijevao je vojskovođa Slavko, kao da se obraća šestokrilim plamenocrvenim nebeskim serafima, a ne malome i ponosnom hrvatskom puku, koji je, uglavnom, do koljena u blatu, dok mu prašina vjeđe resi, i ne čuje on tako uzvišene glase, kakvima ga je Kvaternik častio.
Ivka je sklapala ruke pred polurastvorenim ustima pa se činilo da će svakoga trenutka kriknuti. Ruta se ranije vratila iz kazališta. Mikoci je otkazao sve probe za ovaj tjedan, a do sljedećega će se vidjeti tko je gdje i gdje je komu mjesto u ovoj novoj narodnoj nevolji koja se već i državom zove.
Tako je rekao, a onda je prišao i zagrlio Rutu pred cijelim ansamblom.
— Mama, svi su pljeskali. Čak je i Binički pljeskao, a ti znaš da me on ne voli. A gospođa Ferenčak se rasplakala… — brbljala je Ruta.
Ivka nije ni čula što joj djevojčica govori, nego je i dalje sklapala ruke i zijevala, i hvatao ju je neki novi strah, neki koji još nikada nije osjetila, pa se skoro čudila tom svome strahu. Tog desetog travnja, nekako predvečer, kao nova krema protiv dječjega osipa, kao carigradske datulje, kao najnoviji pariški parfum s mirisom cimeta i notom oholosti, stigao je, nakon govora pukovnika Slavka Kvaternika, pukovnika i još Kvaternika, te rime tipične za horvatsko lirsko pjesničtvo — strah kakvoga nije dotad bilo u bogatome katalogu zagrebačkih strahova. Imao je lice uščuvanog austrougarskog mrtvaca, glasao se sopranom ostarjeloga bečkog dječaka, slagao je riječi u sintaksu njemačkih rečenica, i zaudarao na onu duboku i strašnu provinciju u kojoj je klanje domaćih životinja prehrambena potreba, a klanje ljudi je misni ritual i čin posvećenja.
Najprije se suzdržavala da ne krikne, a onda više nije mogla pustiti glasa od sebe.
Uto se Moni vratio iz grada. Izišao je van nakon Kvaternikova govora, da oslušne što ljudi govore i da osjeti dašak povijesti na svome licu. Prošetao je do Jelačić placa, pa do Stare Vlaške, nije sreo nikoga poznatog, ali bio je to onaj trenutak, kao nakon zemljotresa ili požara, kada nepoznati počnu jedni s drugima razgovarati. Za Zagreb bio je to rijedak čas javne intimnosti, kakav nismo doživjeli od Radićeve smrti. Ali sada ljudi nisu tugovali, nego su se, kao na uskršnju nedjelju, smiješili jedni drugima i govorili one lijepe i utješne riječi, koje su im zaostale od preduge sezone jada, muka i nevolja. A Moni, jadni Moni, grešno ime Salamonovo, kojemu Bog ne dade pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši,radovao se tim ljudima onom snishodljivom radošću izopćenika koji pokušava uvjeriti rulju da je i on jedan od njih.
Ah, Moni, tužni Moni, grešno ime Salamonovo, hvalio je govor pukovnika Slavka Kvaternika.
A sada se smijao, pa je histerično grlio ženu i kćer, i govorio im da će sve biti u najboljem redu, nema razloga za strah, jer je nakon godina srama i poniženja uskrsnula slobodna Hrvatska. Nagovarao je Ivku da izađe van, neka se sama uvjeri da je tako, neka vidi nasmijane ljude i punim plućima udahne slobodu.
Baš tako je Moni rekao: punim plućima neka udahne slobodu! Na kraju je i on, jadan, postao pjesnik.
Bila su to dva straha, koji se više nikada neće sresti.
Ivka se plašila kao gluhi krik i muk, kao kći mrtvoga proroka sa Zelengaja, koji je još davno prodao dućan u Mesničkoj, jer se nadao da će sve svoje mile i drage nagovoriti da otplove u Ameriku.
Salamon Tannenbaum plašio se glasno. Smijao se, hvalio mudrost pukovnika Kvaternika koji je, zamisli ti to, iskoristio njemački bombardman Beograda da osnuje državu! Zamisli samo, Ivčice mila, kak će Hitler biti besan kad shvati kaj mu je Kvaternik priredil! Hitler je štel okupirati Jugoslaviju i pripojiti je Trećemu Reichu, a Kvaternik mu je doskočio i iza leđa mu, draga moja Ivčice, osnovao državu. A znaš kako ti je to s državama: kada se osnuju, više ih nitko ne može ukinuti, pa ni Führer Velikoga Njemačkog Reicha Adolf Hitler! Ne boj se ti ništa, Ivčice mila, ne buju Nijemci ovdje vlast, Židovima se neće dogoditi nikakvo zlo. Ni onima koji hode u sinagogu, a kamoli nama, jer ovo nije Njemačka, nego Nezavisna Država Hrvatska, Ivčice, zlato moje.
Grlio ju je tako i ljubio svim svojim vedrim strahom, a ona se utapala u njegove zagrljaje i tako je silno željela da je nema. Htjela je pobjeći, Ivka Tannenbaum, rođena Singer, i već je optuživala svoga pokojnog oca Abrahama, nekdašnjega vlasnika trgovine kolonijalnom robom u Mesničkoj ulici, da ju je izdao i prevario, da je pobjegao u ludilo i u smrt, umjesto da Rutu i nju povede sa sobom negdje daleko odavde, daleko iz ovoga grada koji će se, znala je to Ivka, uskoro pretvoriti u strašno mjesto. Mogao ju je povesti tamo gdje je i sam na kraju otišao.
A onda je netko pozvonio.
Ivka je vrisnula, Moni je poskočio, i odmah zatim se vratio na otoman. Još jednom se čulo zvono. On je drhtao, noge su mu se podsjekle, a da nije znao zašto. Čega se, zaboga, mogao uplašiti na dan vedroga i raspjevanog hrvatskog uskrsnuća?
— Hoćete li otvoriti? — pitala je djevojčica.
— Evo, sad ću ja, odmah ću ja… — blebetao je, ali se nije ni pomakao.
Sama je otišla da otvori. Mama Ivka je za njom vrištala dijetemoje, dijetemoje, kako već vrište majke u tim situacijama. Ruta je i to već naučila, vrište majke kada nisu u stanju odigrati ulogu svoga majčinstva, pa onda tako glumataju da se njihovoga glumatanja srame i zidovi, i strop, i smiješni kristalni lusteri na stropu.
— Mogu li ući? — upitao je Radoslav.
— Ne znam baš, nisam sigurna što će tata reći — odgovorila je.
Na to se odjednom pojavio tata Moni, bacio se kao lav, neki uplašeni zdvojni lav iz afričkih bajki, i pao po Radoslavu. Moj Rade, gdje si ti, tako te dugo nije bilo, a Rade je nosio bocu skupoga francuskog konjaka i zlaćanu kutiju s čokoladnim bombonima, evo ovo je za vas, rekao je, za tebe i Ivku, rekao je, a Ruti nisam ništa donio, rekao je, sve što sam joj mogao donijeti, bilo bi malo našoj zvijezdi, rekao je i nasmijao se…
Smijali su se oboje, toliko su se smijali da se Ruti činilo kako nikada neće prestati. Znojili su joj se dlanovi dok je gledala kako se tata Moni i mama Ivka smanjuju i tope, i postaju sitni kao zrno prosa, kao trun na željezničarskoj uniformi Rada Jada, koji je na kapi, umjesto nemanjićkog bijelog orla, već nosio grb od šahovskih polja.
— Eto, tako — rekao je — što je bilo, bilo je pa prošlo. Iako ja i ne znam što je zapravo bilo, ali od danas je važno da budemo prijatelji. Vidite kakva su došla vremena — jedva je nekako izustio, dok se crvenio kao rak od srama i nelagode.
Odmah zatim Rade se okrenuo i otišao.
Doviđenja, zbogom, neka vam je sa srećom, vidimo se skoro, Bog neka vas čuva, do skora, pozdravljao ih je s vrata svim pozdravima kojih se sjetio, a Moni mu se klanjao poput nekog Japanca, i trajalo je to dugo, predugo, sve dok Ruta napokon nije za gostom zatvorila vrata.
— O, kako smo samo griješili prema tim ljudima — rekao je Moni — sutra moraš otići Amaliji i ispričati joj se za sve.
Ivka je samo klimala i potvrđivala, tako da nije moglo biti nikakve sumnje da će baš tako učiniti. Otići će Amaliji, i ponijeti joj potpisane Rutine fotografije… Ne, Ruta njoj nije stranac, Amalija ju je odgojila, ona je na neki način i njezino dijete: poći će i Ruta s njom, i ponijeti će teti Amaliji afiše svih predstava u kojima je igrala, i barem šest-sedam fotografija. Nekoliko onih koje su snimljene za gostovanja u Beču. Onu na kojoj je zajedno s Arthurom Seyss-Inquartom, gospodin joj je rekao da je lijepa kao grešni anđeo, i zaista je na toj slici baš tako lijepa. Pa onda veliku fotografiju s magnolijom, koju je za reklamne potrebe Hrvatskoga narodnog kazališta snimio Tošo Dabac…
Ivka je vadila fotografije iz albuma i razbacivala ih po stolu…
— Neću ići! — u jednom trenutku rekla je Ruta.
— Ne govori tako, i ne pomišljaj da ne ideš! — vikao je je tata Moni, ta gadna gujavica iz svježe raskopane zemlje, koju bi se moglo raščetvoriti s dva kratka udarca motike. I bilo bi gotovo, zauvijek, i nikome ne bi bilo žao, mislila je Ruta i stiskala usne od bijesa.
Ujutro ju je, još prije sedam, mama Ivka obukla u najsvečaniju haljinu koju je Ruta imala, a u kojoj je djevojčica izgledala kao Pepeljuga pred prvi bal, i obukla ju je samo jednom, kada je jesenas išla na primanje kod mladoga kraljevića Petra. Mama Ivka stajala je uz prozor sve dok Radoslav nije izišao kuće i otišao niz Gundulićevu prema kolodvoru, jer mu je počinjala šihta u Novskoj.
— Idemo, požuri, idemo! — gurala ju je prema vratima. Požurivala ju je, iako je znala da Amalija neće izaći van tako brzo, jer nikada nije izlazila prije deset, ali Ivki se činilo da je svaka minuta dragocjena i da bi svako kašnjenje moglo biti fatalno.
Kratko je pozvonila. A onda još jednom malo duže, jer možda nije čula. Nakon petnaestak uzdaha i izdaha, te nervoznoga cupkanja i potezanja Rute za ruku, pozvonila je još jednom. Zatim je čekala, jer nije pristojno toliko zvoniti. U jednome trenutku Ivki se učinilo da se špijunka zamračila, kao da netko kroz nju gleda, ali svašta se čovjeku učini dok tako čeka. Još jednom je kratko pozvonila, i odmah zatim krenule su doma.
— Teta Amalija je rano izašla — rekla je mama Ivka — petak je, sigurno je pošla na ribarnicu.
Rutu je toliko zanimalo vjeruje li mama Ivka u ono što govori, da bi je sada najradije rasplakala, rekla joj nešto strašno, pa da mama prizna. Ako vjeruje, onda je blesavija nego što se moglo zamisliti, a ako ne vjeruje, nego samo laže da bi Rutu utješila, onda je to još gore, jer misli da je ona toliko blesava da u takve stvari povjeruje.
Na stubištu pred vratima srele su Mareka Pavletića, susjedovog sina. Istoga onog Mareka Pavletića kojemu je Ruta potpisala barem dvjesto svojih fotografija. Prvo bi iskao pet-šest potpisa, veli da mu je to za prijatelje u školi, onda bi došao po nove potpise za zaručnicu i njezinu obitelj, pa za bakicu u Bjelovaru, pa za dedeka na Korčuli i za strica Jurja i tetu Miricu, tako da je već počeo dvaput dnevno zvoniti na vrata da mu Ruta potpisuje fotografije. A kad to više nije išlo, Ivka ga je stavila pred sebe i upitala — reci ti meni, Marek, a kaj će tebi tolike Rutine slike? Na to se Marek posramil, pa se crvenil, mislil je u zemlju propasti — tatu su otpustili s posla, i nemamo kaj za jesti, pa ja prodajem Rutine fotografije! Ivka samo što se nije rasplakala, a možda i jest, jer bi svaki put suzu pustila dok je u HNK pričala ovu priču, pa je naredila Ruti da Mareku potpiše i pokloni sve svoje fotografije. Jadno je dete bilo gladno, ovolike su mu oči bile! — pričala bi Ivka gospođi Herm ili baletmajstoru Štefancu ovu priču, i kolačila bi svoje ionako krupne oči, koje bi tada bljesnule kao dva duboka kraška jezera, dvije jame koje prestraše svaku nježniju mušku dušu, pa bi Lovro Štefanac kriknuo od straha — milostiva Tannenbaum, bute me nosili na duši ak još jednom učinite to s očima! A mene nije tek tako na duši nositi, treptao bi Lovro svojim crnim trepavicama, to vam je kao da Juliju na duši ponesete.
Ama ne dvjesto, potpisala je Ruta Mareku barem tristo, ili možda četiristo, svojih fotografija!
A sada je pokraj njih prošao, i kao da mu nije bilo drago. Ljubimruke gospa Ivka, ljubimruke gospodična Ruta, pa je izjurio van, kao da mu se jako žuri. Ranije bi stao s njima, pa bi htio razgovarati, mutavi Marek Pavletić, tako da bi ga Ivka jedva otjerala s vrata. Bio se, jadničak, kao zagledao u Rutu, zaljubio se prištavac krastavac — kako mu je Ruta tepala, pa je jednom Ivku dočekao dok se vraćala s Dolca, i govorio joj:
— Gospa Ivka, ak biste mi dali ruku vaše kćeri, meni ne bi smetalo što je Židovka. Ak bi vam to bilo važno, ja bih isto postao Židov, samo da mi date njezinu ruku. Lepo vas prosim, gospa Ivka, za njezinu ruku…
O kako se Ivka smijala toj Marekovoj prošnji! A kada je to pričala njegovoj mami, gospođi Pavletić, pogurenoj i pogužvanoj frajli Simonidi, koja je, ni manje ni više nego Srbijanka iz Valjeva, gospođa Pavletić skoro da se uvrijedila.
— Vi mislite da moj sin nije dobar za vašu kćer? — ljutnula se.
Pa i nije, mislila je Ivka, ali bila je pristojna, pa ništa nije rekla. E, taj mutavi Marek Pavletić, prištavac krastavac, sada je pobjegao od njih, pa je mamu Ivku istoga trena zaboljela glava.
Uto se Salamon nenadano vratio kući.
Bio je pijan. Što je to, za miloga Boga, pijan je, a vrijeme je kada bi trebao biti na poslu!
Smijao se, podrigivao i glasno prdio, tata Moni, prljavi Moni, na što je Ruta rekla fuj i pobjegla u kuhinju. Ali tata Moni je urlao da ga se moglo i na ulici čuti.
Napio se jer nije znao što bi sa sobom.
Ušao je u birtiju kod Ive Višanina, gdje je na zidu visila nova slika.
Dva deci viške loze, rekao je, i upitao tko je na toj slici.
Kako ne znaš, ljutio se Ivo, čak i ti njega bi morao znati.
Dobro je da nema nikoga da čuje kako ne znaš da je ovo
Doktor Ante Pavelić, vođa i poglavnik svekolikog hrvatskog roda i naroda.
Najveći od kralja Tomislava, dar Božji, otac i brat. Za našega Antu
Maček nula je i gnjida, a Radić je bio beogradski sluga, pa je dobio
Što je i zaslužio. Na druge ne treba ni trošiti riječi.
Ovaj na slici je prvi od Hrvata, pupak hrvatskoga roda i naroda,
Otac domovine i majka hrvatske otadžbine, ime od imena hrvatskoga
On je prvi uz Isusa i uz Muhameda
Pred njime će biskupi na koljena pasti, pred njime će pasti i Sveti Otac
Rimske crkve. Pred doktorom Pavelićem nestat će šizme,
Kao krovova od slame nestat će Srba, Beograd će izgorjeti pred njime
I sve do Crnoga mora širi se već sveta zemlja Hrvatska.
A sada ponovi, Salamone nesrećo, sve što sam ti rekao,
Jer kada naiđu ljudi, morat ćeš im reći tko je ovo na slici.
Tako je Ivo Višanin rekao tati Moniju, a on je pio i pio, i napio se od rakije i sreće, jer Ivo Višanin nije dao naslutiti da bi Poglavnik mogao imati nešto protiv Židova. Gorjet će šizma kao krovovi od slame, rekao je. A Židovi sa šizmom nemaju nikakve veze.
Poslije su nailazili ljudi, a tata Moni je svakome ponavljao Ivinu litaniju za Poglavnika. Neki su ga samo u čudu gledali, dok su mu drugi naručivali još jednu rakiju, samo da on, Salamon Tannenbaum, ponovi tko je prvi uz Isusa i Muhameda.
— Ali zašto nisi na poslu? — pitala ga je Ivka.
— Zato jer je gazda Gjorgjije pošao za svojima! — smijao se, tako se kikotom i krikom tih dana smijao tata Moni, kao da nastoji sići s uma. Kao da misli da će zauvijek ostati ovako, i nikada neće biti gore, samo ako se dovoljno dugo bude smijao. Bio je lud tata Moni, čim bi poželio da bude lud. On se smijao svemu zbog čega su tih dana ljudi umirali od straha.
Pisarska radnja Gjorgjija Medakovića bila je zaključana, a izlog ispražnjen. Na vratima je stajala obavijest, ispisana najfinijim petrogradskim mastilom, istim onim s kojim je kralj Nikolaj potpisivao svoje posljednje ukaze, a koje je Gjorgjije čuvao kao abuzemze, i nije dozvoljavao da se petrogradsko mastilo troši. Kada umrem, govorio je, ovim će mastilom biti ispisana moja smrtovnica.
Neka se zna da smo car Nikolaj i ja istim crnilom ispraćani na onaj svijet.
Krasnopisom, mirnom gazdinom rukom, pisalo je da nema potrebe razbijati bravu, jer se ključ nalazi kod pečatoresca Alojza Ružića, druga vrata desno.