Otprilike je 66 godina prošlo otkada je umro njemački pisac, dramatičar i pjesnik Wolfgang Borchert. Jedan je od najvažnjijih poslijeratnih pisaca u njemačkom govornom području. Njegovo djelo u Njemačkoj je uvršteno u takozvanu “Trümmerliteratur” (književnost razvalina), i odavno je postalo dio školske lektire, a time – kako se to često događa s piscima i knjigama koje su ušle u školsku lektiru – osuđeno na zaborav, jer je društvo delegiralo njegovo čitanje školama i – nastavilo dalje. Wolfgang Borchert rođen je 1921. godine u Hamburgu, još kao mladić je počeo pisati, a zapravo je htio biti glumac. Godine 1941. pridružio se grupi putujućih glumaca, ali se već nakon nekoliko mjeseci morao javiti vojnoj službi i krenuti sa Wehrmachtom u rat, i to u Rusiju). Tada mu je bilo osamnaest godina. Teško ranjen, bolestan, zaražen kojekakvim infekcijama, pogotovo na jetri, vratio se na kraju rata u Njemačku. Bio je jedan od bezbroj vojnika širom Europe koji su se vratili na jedno mjesto koje im je nekad bilo dom i koji se tamo više nisu mogli snaći. Vratili su se majkama, koje više nisu bile žive, ženama, koje ih nisu prepoznavale, djeci, koju su vidjela prvi put i koja su ih se plašila. Umro je 1947., s navršenih 26. Dvije godine imao je za pisanje, najviše toga napisao je u bolesničkoj sobi. Znao je da nema vremena. A tako je bio željan života. Pisao je pjesme, priče i tekstove za kazalište i u njih ubacio svu tugu i očaj svog iskustva. Kada govori o ratu, radi to nevjerojatno intenzivno. Heinrich Böll, koji bi, usput rečeno, baš danas slavio 96. rođendan, piše o njemu: “Bio je jedna od žrtava, iza praga rata dan mu je kratak rok, da kaže tim, milošću povijesti preživijelim, što mrtvi, kojima je i on pripadao, nisu više mogli reći: da su njihova tromost, njihova ravnodušnost, njihova mudrost, njihove laskave riječi, najveća laž. Glupi patos zastava, tresak počasnog pucnja i dosadni heroizam žalobne koračnice – sve je to tako svejedno mrtvima. (…) Beckmannov dijalog s anonimnom pukovnikom u ‘Vani pred vratima’ teži je od svake humane ravnodušnosti, teži od Pilatova umornog slijeganja ramenima. U tom dijalogu polaže račune, traži odgovornost za jedanaest očeva, sinova, braće, jedanaest od više milijuna – ali Beckmann ne dobiva odgovor, teret ostaje na njegovim leđima, i oni ga šalju u hladni prostor ravnodušne povijesti, gdje cvijeće koje mrtvi više ne vide i kruh kojeg više ne jedu nemaju značenja.”
Kazališni komad “Vani pred vratima” prvi je put izveden 13. veljače 1947. godine u emisiji na radiju “Norddeutscher Rundfunka”, dva dana nakon Borchertove smrti. Ovo je odlomak:
Beckmann: O ne, gospodine pukovniče! O ne! U tim noćima, kada dolaze mrtvi, mjesec je blijed i bolestan. Tad je kao trbuh trudne djevojke koja se utopila u potoku. Tako bijel, tako bolestan i tako okrugao. Ne, gospodine pukovniče, mjesec je blijed u tim noćima kada dolaze mrtvi, njihovo krvavo stenjanje smrdi žestoko kao mačje govno, sve do mjeseca. Krv. Krv. Onda se dižu iz masovnih grobnica u istruljenim zavojima i krvavim uniformama. Dižu se iz oceana, iz stepa i ulica, dolaze iz šuma, iz ruševina i močvara, crno zamrznuti, zeleni, raspadnuti. Iz stepa se dižu, jednooki, bezubi, jednoruki, bez noge, rastrganih utroba, bez kalote, bez ruke, izrešetani, smrdljivi, slijepi. Kao strašna plima dolaze, nepredvidljivog broja, nepredvidljive patnje! Strašno nepredvidljivo more se izlilo iz korita svojih grobnica i širi se, kašasto, boležljivo i krvavo nad svijetom. I onda mi kaže general krvavih crta: Dočasniče Beckmann. Vi preuzmite odgovornost. Odbrojavajte. I ja stojim pred milijun cerekajućih kostura, pred fragmentima, hrpama kostiju, s mojom odgovornošću, i puštam im da odbrojavaju. Ali braća ne odbrojavaju. Klecaju čeljustima, ali ne odbrojavaju. General naređuje pedeset sklekova. Krhke kosti zveckaju, pluća pijuću, ali ne odbrojavaju! Je li to možda pobuna? Gospodine pukovniče? Otvorena pobuna?
(…)
Beckmann!, viču. Dočasniče Beckmann! Uvijek dočasniče Beckmann. I urlanje se približava, životinjsko kao Bog, viče, nepoznato, hladno, ogromno. I urlanje raste i kotura se i raste i kotura se. I onda urlanje raste i tako ogromno guši da ne dolazim do zraka. I onda vičem, vičem glasno usred noći. Moram urlati, tako strašno urlati. I od toga se uvijek probudim. Svake noći. Svake noći čujem koncert na ksilofonu kostiju, svake noći zbor govora, i svake noći to strašno urlanje. I onda ne mogu zaspati, jer sam preuzeo odgovornost. Da, preuzeo sam odgovornost. I zato dolazim k vama, gospodine pukovniče, jer želim konačno spavati. Konačno spavati. Zato sam došao, jer želim konačno spavati.
(…)
Beckmann: Odgovornost. Vraćam odgovornost! Jeste li zaboravili, gospodine pukovniče? Četrnaesti veljače. Kod Gorodoka. Bilo je 42 ispod nule. Tada ste došli na naš položaj, gospodine pukovniče, i rekli ste: Dočasniče Beckmann. Ovdje, vikao sam. I onda ste rekli, i Vaš dah se zalijepio kao mraz na krznenom ovratniku – točno se sjećam, jer ste imali vrlo lijepi krzneni ovratnik –onda ste rekli: Povjeravam vam odgovornost za 20 momaka. Istražite šumu istočno od Gorodoka i po mogućnosti zarobite nekolicinu, je li jasno? Jasno, gospodine pukovniče. I onda smo krenuli i istraživali. I ja – ja sam preuzeo odgovornost. Istraživali smo cijele noći, i onda se pucalo, i kad smo se vratili na položaj, falilo je jedanaest momaka. I ja sam imao odgovornost. To je sve, gospodine pukovniče. Ali sada je rat gotov, i ja želim spavati, ja vraćam odgovornost, ne želim je više, vraćam je, gospodine pukovniče.
Da, da, gospodine pukovniče. Odgovornost nije samo prazna riječ, nije kemijska formula po kojoj se svijetlo ljudsko meso pretvara u tamnu zemlju. Ne može se dopustiti da čovjek umire za praznu riječ. Moramo nekamo ići s tom odgovornošću. Mrtvi – ne odgovaraju. Bog – ne odgovara. Ali živi, oni pitaju. Pitaju svake noći, gospodine pukovniče. Kada ležim budan, onda dolaze i pitaju. Žene, gospodine pukovniče, tužne, tugujuće žene. Stare žene sa sijedom kosom i tvrdim ispucanim rukama . Mlade žene sa osamljenim čeznutljivim očima, djeca, gospodine pukovniče, mnogo male djece. I ona šapću u mraku: Dočasniče Beckmann, gdje mi je otac, dočasniče Beckmann? Dočasniče Beckmann, gdje mi je muž? Dočasniče Beckmann, gdje mi je sin, gdje mi je brat, dočasniče Beckmann, gdje mi je zaručnik, dočasniče Beckmann? Gdje, gdje, gdje? Šapću dok ne svane. Samo ih je jedanaest, gospodine pukovniče, kod mene ih je samo jedanaest. Koliko ih je kod vas, gospodine pukovniče? Tisuću? Dvije tisuće? Da li dobro spavate, gospodine pukovniče? Onda vam sigurno ne smeta kad vam uz vaše dvije tisuće dajem još mojih jedanaest. Da li možete spavati, gospodine pukovniče? S dvije tisuće noćnih duhova? Da li uopće možete samo jednu minutu živjeti da ne vičete, gospodine pukovniče? Da li po noći dobro spavate? Da? Onda vas to ne dira, onda ja mogu konačno zaspati – ako ste tako ljubazni da je primite nazad, tu odgovornost. Onda mogu mirne duše spavati. Mirne duše, to je to, mirne duše, gospodine pukovniče! I onda spavati! Bože moj…
Wolfgang Borchert: Draußen vor der Tür. Rowohlt 1956.
Vani, pred vratima
Otprilike je 66 godina prošlo otkada je umro njemački pisac, dramatičar i pjesnik Wolfgang Borchert. Jedan je od najvažnjijih poslijeratnih pisaca u njemačkom govornom području. Njegovo djelo u Njemačkoj je uvršteno u takozvanu “Trümmerliteratur” (književnost razvalina), i odavno je postalo dio školske lektire, a time – kako se to često događa s piscima i knjigama koje su ušle u školsku lektiru – osuđeno na zaborav, jer je društvo delegiralo njegovo čitanje školama i – nastavilo dalje. Wolfgang Borchert rođen je 1921. godine u Hamburgu, još kao mladić je počeo pisati, a zapravo je htio biti glumac. Godine 1941. pridružio se grupi putujućih glumaca, ali se već nakon nekoliko mjeseci morao javiti vojnoj službi i krenuti sa Wehrmachtom u rat, i to u Rusiju). Tada mu je bilo osamnaest godina. Teško ranjen, bolestan, zaražen kojekakvim infekcijama, pogotovo na jetri, vratio se na kraju rata u Njemačku. Bio je jedan od bezbroj vojnika širom Europe koji su se vratili na jedno mjesto koje im je nekad bilo dom i koji se tamo više nisu mogli snaći. Vratili su se majkama, koje više nisu bile žive, ženama, koje ih nisu prepoznavale, djeci, koju su vidjela prvi put i koja su ih se plašila. Umro je 1947., s navršenih 26. Dvije godine imao je za pisanje, najviše toga napisao je u bolesničkoj sobi. Znao je da nema vremena. A tako je bio željan života. Pisao je pjesme, priče i tekstove za kazalište i u njih ubacio svu tugu i očaj svog iskustva. Kada govori o ratu, radi to nevjerojatno intenzivno. Heinrich Böll, koji bi, usput rečeno, baš danas slavio 96. rođendan, piše o njemu: “Bio je jedna od žrtava, iza praga rata dan mu je kratak rok, da kaže tim, milošću povijesti preživijelim, što mrtvi, kojima je i on pripadao, nisu više mogli reći: da su njihova tromost, njihova ravnodušnost, njihova mudrost, njihove laskave riječi, najveća laž. Glupi patos zastava, tresak počasnog pucnja i dosadni heroizam žalobne koračnice – sve je to tako svejedno mrtvima. (…) Beckmannov dijalog s anonimnom pukovnikom u ‘Vani pred vratima’ teži je od svake humane ravnodušnosti, teži od Pilatova umornog slijeganja ramenima. U tom dijalogu polaže račune, traži odgovornost za jedanaest očeva, sinova, braće, jedanaest od više milijuna – ali Beckmann ne dobiva odgovor, teret ostaje na njegovim leđima, i oni ga šalju u hladni prostor ravnodušne povijesti, gdje cvijeće koje mrtvi više ne vide i kruh kojeg više ne jedu nemaju značenja.”
Kazališni komad “Vani pred vratima” prvi je put izveden 13. veljače 1947. godine u emisiji na radiju “Norddeutscher Rundfunka”, dva dana nakon Borchertove smrti. Ovo je odlomak:
Beckmann: O ne, gospodine pukovniče! O ne! U tim noćima, kada dolaze mrtvi, mjesec je blijed i bolestan. Tad je kao trbuh trudne djevojke koja se utopila u potoku. Tako bijel, tako bolestan i tako okrugao. Ne, gospodine pukovniče, mjesec je blijed u tim noćima kada dolaze mrtvi, njihovo krvavo stenjanje smrdi žestoko kao mačje govno, sve do mjeseca. Krv. Krv. Onda se dižu iz masovnih grobnica u istruljenim zavojima i krvavim uniformama. Dižu se iz oceana, iz stepa i ulica, dolaze iz šuma, iz ruševina i močvara, crno zamrznuti, zeleni, raspadnuti. Iz stepa se dižu, jednooki, bezubi, jednoruki, bez noge, rastrganih utroba, bez kalote, bez ruke, izrešetani, smrdljivi, slijepi. Kao strašna plima dolaze, nepredvidljivog broja, nepredvidljive patnje! Strašno nepredvidljivo more se izlilo iz korita svojih grobnica i širi se, kašasto, boležljivo i krvavo nad svijetom. I onda mi kaže general krvavih crta: Dočasniče Beckmann. Vi preuzmite odgovornost. Odbrojavajte. I ja stojim pred milijun cerekajućih kostura, pred fragmentima, hrpama kostiju, s mojom odgovornošću, i puštam im da odbrojavaju. Ali braća ne odbrojavaju. Klecaju čeljustima, ali ne odbrojavaju. General naređuje pedeset sklekova. Krhke kosti zveckaju, pluća pijuću, ali ne odbrojavaju! Je li to možda pobuna? Gospodine pukovniče? Otvorena pobuna?
(…)
Beckmann!, viču. Dočasniče Beckmann! Uvijek dočasniče Beckmann. I urlanje se približava, životinjsko kao Bog, viče, nepoznato, hladno, ogromno. I urlanje raste i kotura se i raste i kotura se. I onda urlanje raste i tako ogromno guši da ne dolazim do zraka. I onda vičem, vičem glasno usred noći. Moram urlati, tako strašno urlati. I od toga se uvijek probudim. Svake noći. Svake noći čujem koncert na ksilofonu kostiju, svake noći zbor govora, i svake noći to strašno urlanje. I onda ne mogu zaspati, jer sam preuzeo odgovornost. Da, preuzeo sam odgovornost. I zato dolazim k vama, gospodine pukovniče, jer želim konačno spavati. Konačno spavati. Zato sam došao, jer želim konačno spavati.
(…)
Beckmann: Odgovornost. Vraćam odgovornost! Jeste li zaboravili, gospodine pukovniče? Četrnaesti veljače. Kod Gorodoka. Bilo je 42 ispod nule. Tada ste došli na naš položaj, gospodine pukovniče, i rekli ste: Dočasniče Beckmann. Ovdje, vikao sam. I onda ste rekli, i Vaš dah se zalijepio kao mraz na krznenom ovratniku – točno se sjećam, jer ste imali vrlo lijepi krzneni ovratnik –onda ste rekli: Povjeravam vam odgovornost za 20 momaka. Istražite šumu istočno od Gorodoka i po mogućnosti zarobite nekolicinu, je li jasno? Jasno, gospodine pukovniče. I onda smo krenuli i istraživali. I ja – ja sam preuzeo odgovornost. Istraživali smo cijele noći, i onda se pucalo, i kad smo se vratili na položaj, falilo je jedanaest momaka. I ja sam imao odgovornost. To je sve, gospodine pukovniče. Ali sada je rat gotov, i ja želim spavati, ja vraćam odgovornost, ne želim je više, vraćam je, gospodine pukovniče.
Da, da, gospodine pukovniče. Odgovornost nije samo prazna riječ, nije kemijska formula po kojoj se svijetlo ljudsko meso pretvara u tamnu zemlju. Ne može se dopustiti da čovjek umire za praznu riječ. Moramo nekamo ići s tom odgovornošću. Mrtvi – ne odgovaraju. Bog – ne odgovara. Ali živi, oni pitaju. Pitaju svake noći, gospodine pukovniče. Kada ležim budan, onda dolaze i pitaju. Žene, gospodine pukovniče, tužne, tugujuće žene. Stare žene sa sijedom kosom i tvrdim ispucanim rukama . Mlade žene sa osamljenim čeznutljivim očima, djeca, gospodine pukovniče, mnogo male djece. I ona šapću u mraku: Dočasniče Beckmann, gdje mi je otac, dočasniče Beckmann? Dočasniče Beckmann, gdje mi je muž? Dočasniče Beckmann, gdje mi je sin, gdje mi je brat, dočasniče Beckmann, gdje mi je zaručnik, dočasniče Beckmann? Gdje, gdje, gdje? Šapću dok ne svane. Samo ih je jedanaest, gospodine pukovniče, kod mene ih je samo jedanaest. Koliko ih je kod vas, gospodine pukovniče? Tisuću? Dvije tisuće? Da li dobro spavate, gospodine pukovniče? Onda vam sigurno ne smeta kad vam uz vaše dvije tisuće dajem još mojih jedanaest. Da li možete spavati, gospodine pukovniče? S dvije tisuće noćnih duhova? Da li uopće možete samo jednu minutu živjeti da ne vičete, gospodine pukovniče? Da li po noći dobro spavate? Da? Onda vas to ne dira, onda ja mogu konačno zaspati – ako ste tako ljubazni da je primite nazad, tu odgovornost. Onda mogu mirne duše spavati. Mirne duše, to je to, mirne duše, gospodine pukovniče! I onda spavati! Bože moj…
Wolfgang Borchert: Draußen vor der Tür. Rowohlt 1956.