*
Sad evo Verlenovog čuvenog soneta Moj prisni san (Mon rêvefamilièr):
Je fais souvent ce rêve étrange et pénétrant
D’une femme inconnue, et que j’aime, et qui m’aime
Et qui n’est, chaque fois, ni tout à fait la même
Ni tout à fait une autre, et m’aime et me comprend.
Sanjam često taj čudni i prodorni san
O jednoj neznanoj ženi, i koju volim, i koja me voli,
I koja nije, nikada, ni sasvim ista
Ni sasvim drugačija, i voli me i razumije.
Car elle me comprend, et mon coeur, transparent
Pour elle seule, hélas ! cesse d’être un problème
Pour elle seule, et les moiteurs de mon front blême,
Elle seule les sait rafraîchir, en pleurant.
Jer me razumije, i moje srce, prozirno
Samo za nju, avaj! presta biti problem
Samo za nju, i znojenja mog blijedog čela,
Samo ona zna rashladiti, plačući.
Est-elle brune, blonde ou rousse? – Je l’ignore.
Son nom? Je me souviens qu’il est doux et sonore
Comme ceux des aimés que la Vie exila.
Je li smeđa, plava ili riđa? – To ne znam.
Njeno ime? Sjećam se da je blago i zvučno
Kao u onih voljenih koje Život izgna.
Son regard est pareil au regard des statues,
Et, pour sa voix, lointaine, et calme, et grave, elle a
L’inflexion des voix chères qui se sont tues.
Njen pogled je sličan pogledu statua
I u svom dalekom, i mirnom, i dubokom glasu ima
Modulacije dragih glasova koji su ućutali.
Moj prepjev:
Često u snu čudnom i prodornom snijem
Neznanku što ljubav ljubavlju mi vraća,
Nije sasvim ista, nikada, niti je
Sasvim druga, ali voli me i shvaća.
Jer me shvaća, srce, prozirno cijelo
Tek za nju, vaj! problem prestalo je biti
Tek za nju, a znojno i blijedo čelo
Tek ona, plačući, zna mi rashladiti.
Je li smeđa, plava, riđa? – Ne bih znao.
Ime? Pamtim: zvučno i blago je kao
U voljenih koje izgna Život ovaj.
Njen pogled je kao pogledi kipova,
A glas, dalek, miran, dubok, sliči više
Na glasove drage što zanijemiše.
Ponoviću: kad napravim ovakav prepjev, što mi se danas dešava mnogo češće nego ranije, jer moje prevodilačko i pjesničko iskustvo neprekidno raste, sjetim se Česlava Miloša koji je rekao da je, u prevođenju, najvažnija stvar pronaći u svome jeziku formulacije dovoljno zgusnute da neoštećenu prenesu pjesnikovu misao. Kako ste vidjeli, našao sam ih, i to s lakoćom. Evo Mićevićevog prevoda koji je takov da moram, kao Papljani, kazati: E lijep li je, četiri mu majke zakukale!
Često sanjam čudni san što me osvaja
o neznanki koja ljubit bi me htela,
i koja me, večno drukčija i vrela,
voli i svu dušu s mojom dušom spaja.
Ona shvata moje srce puno vaja,
shvatila je, avaj! mene čim me srela.
Samo ona može s moga bledog čela
otkloniti setu i dati mu sjaja.
Ne znam je li smeđa, crna ili plava.
Ime joj zvučnošću svojom očarava
Ko imena onih koje Život ubi.
Kao pogled kipa i njen pogled drema
a njen glas, ozbiljan, i tih, dok se gubi,
seća na glas dragi onih kojih nema.
Ovom prepjevu Mićević je dao naslov Moj svakodnevni san, pa bi ga možda trebalo upitati: zar srpski jezik, musje Čarobnjače, ne zahtijeva da kažete “svakonoćni san”? Ali neću ga to pitati, jer znam da je banjalučki plemić osjetljiv kao mimozica i osvetljiv kao papina mazga iz Dodeove priče, pa bi me mogao, u četničkom dnevniku Vesti, ponovo zasuti ko zna kakvim prostaklucima.
Možda bi ovdje bila na mjestu jedna obazriva, Zogović bi rekao “bojažljiva napomena”: pjesnik jeste, doduše, kazao da taj san često sanja, ali zar to priznanje ikome, svejedno je li prevodilački mag, ili je pak diletant, kao Kolja Mićević, daje pravo da ga proglasi “svakodnevnim”? No ta bi me zamjedba, bojim se, izložila opasnosti da mi Mićević opet održi bogovsko predavanje iz francuskog jezika, neoborivo dokaže da je “svakodnevan” jedini ispravan prevod pridjeva “familier” i udarcem bakandže u krsta izbaci mi iz učionice zbog toga što sam ubijeđen da naslov Mon rêvefamilièr znači Moj prisni san.
Stoga ću se držati isključivo činjenica. U tekstu Dve verzije‘Morskog groblja’ Kolja Mićević kaže: “U prvoj verziji preveo sam Valerijeve ‘phrases familièrs’ kao ‘svakodnevne reči’; u drugoj verziji, međutim, opredelio sam se za ‘prisne reči’, što deluje bolje, tačnije i prisnije”, pa ipak se, u naslovu Verlenovog soneta, opredelio da snu, od kojeg teško da ima ičeg prisnijeg u ljudskom životu, prikatari epitet “svakodnevni”, jer taj amater, a nekad i teški diletant, često prevodi kako mu se digne.
Šta li bi mogle značiti, i da li uopće išta znače Mićeviće riječi iz prve strofe: “koja ljubit bi me htela”? Razumije se da ne znače i da ne mogu značiti ništa: ova iz maloga mozga izvađena izmišljotina je isključivo posljedica njegovog očajničkog napora da sačuva abba abba rime u katrenima originala, a tu je i zato da ovaj prevod obogati krupnom besmislicom, jer iz četvrtog stiha doznajemo da neznanka pjesnika voli, a ovo mićevićevsko oću-piškit-neću-piškit ne može da ne izazove smijeh: nije u njegovim prevodima rijetkost da se, u istoj strofi, kao u prevodu Nervalovih Stanci, drugi stih ne osvrće na ono što je kazano prvim, ili da, kao u ovom prevodu, četvrti stih uopće ne benda šta je kazano drugim.
Na temelju običnih, čak pomalo prozaičnih riječi iz originala: “voli me i razumije”, prevodilac Mićević koji, kako sam u ovoj knjizi već pokazao, pati od hroničnih lirskih proljeva, napravio je iskaz “i svu dušu s mojom dušom spaja” od kojeg umalo nisam bacio ključ na grlo, ne samo zato što njegove jeftine poetizacije izazivaju duboko gađenje, već i zato što je tom bednom izmišljotinom zapravo ponovio ono što je tren ranije kazao riječu “voli”.
Mićevićevo laganje vrhuni u tvrdnji da je nezanka “vrela”, mada Verlen malo kasnije kaže da sanjana neznanka suzama rahlađuje njegovo znojno čelo i da, uz to, ima pogled kipova, a jedan tumač kaže da je to pogled sa onog svijeta, kao Laurin u jednom Petrarkinom sonetu, dok drugi veli da je to pogled nadgrobnog kipa, u svakom slučaju ta žena jeste nešto kao posrednik između pjesnika i njegovih mrtvih, pa ipak joj je Mićević prifasterio epitet “vrela”, ali to je zapravo mila majka u poredbi sa nečim kudikamo gorim: svom glupom sroku “htela”- “vrela” – i to veoma glupom, jer su se u njemu srepile dvije laži: niti bi ga neznanka htjela ljubiti, jer ga već ljubi, niti je vrela – Mićević je prinio na žrtvu nezaboravne Verlenove riječi da ta žena “nije sasvim ista, nikada, niti je / sasvim druga”, koje su duša prve strofe i uz to prvorazredna poezija: Verlen se ovdje, sa elegantnom lakoćom, poslužio postupkom koji filozofi nazivaju negativnom definicijom: kad je teško, ili nemoguće, ili pak ne želiš kazati šta nešto jeste, reci šta sve nije, time ćeš omeđiti njegovu bit ne pominjući je.
Kad ne bih poznavao original, zakleo bih se u šta god hoćete da “moje srce puno vaja” iz druge stofe nije napisao jedan od najvećih francuskih simbolista, nego Vojislav Ilić Mlađi, ili da je od Mlađeg prepisan – takva je sablja od prevodioca taj Kolja Mićević i toliko je bila lakovjerna jugoslovenska čitačka publika koja je u njemu vidjela “čarobnjaka riječi”, kako ga i danas poneki zovu.
A drugi, treći i četvrti stih druge strofe spada u klasične zločine nad poezijom za koje se Mićević, izgleda, specijalizirao kad je, kao stipendista, u Francusku išao usavršavati svoje znanje jezika. Umjesto plesa misli (i plesa riječi, dodao bi A. G. Matoš) kojim očarava čak i bukvalni prevod Verlenovih stihova: “i moje srce, prozirno / Samo za nju, avaj! presta biti problem / Samo za nju”, Mićević nam nudi bednu prozu: “shvatila je, avaj! mene čim me srela” od čije maloumnosti bi možda i hercegovački poskok crkao, a u svakom slučaju pašu joj Ćopićevi stihovi iz romana Orlovi rano lete: “Ništa nema da te brine, / od ovoga pacov gine!”, jer bi Verlen morao biti klasičan debil, a ne veliki pesnik, da bi uzviknuo “avaj” zato što je draga razumjela! Mićević ne kapira, što mu se ne dešava ni prvi ni posljednji put, ono što prevodi: pjesnik se vajka da je njegovo srce za sve ljude, osim za sanjanu neznanku, ostalo neprozirno, i zato je problem za svakoga, osim za nju.
Uz to, samo je teški zvekan mogao izbaciti iz pjesme inventivnu sliku ženskih suza koje rashlađuju pjesnikovo oznojeno čelo i zamijeniti je stihovima koji kao da su pozajmljeni iz jedne od trećerazrednih Dučićevih pjesama o ljubavi: “Samo ona može s moga bledog čela / otkloniti setu i dati mu sjaja”. Ne jednom, nego stotinama puta ovaj prevodilac je, pred očima zadivljene čitalačke publike u Pokojnici, u banalnost pretvarao prvorazrednu poeziju, i na taj način stekao titulu mađioničara. Jedan primjer. U prvoj od četiri pjesme pod naslovom Spleen iz Cvijeća zla Bodler kaže:
Rien n’égale en longueur les boiteuses journées,
Quand sous les lourds flocons des neigeuses années
L’ennui, fruit de la morne incuriosité,
Prend les proportions de l’immortalité.
Ništa dužinom nije jednako hromim danima
Kad po teškim pahuljama snježnih godina
Dosada, plod tmurne neradoznalosti,
Dobija proporcije besmrtnosti.
Moj prevod:
I ništa od hromih dana nema dulje
Tih snježnih godina kad teške pahulje,
Čami, plodu tmurne neradoznalosti,
Daju proporcije prave besmrtnosti.
Mićevićev prevod:
Ništa nije duže od trapavih dana
Kad pod teškim prhom snega sa svih strana
Dosada, proizvod sumornog nehaja,
Poprima razmere besmrtog beskraja.
Neću u ovoj stofi analizirati sve prevodilačke “prljavštine”, da upotrijebim mićevićevsku riječ, mada hoću reći da je njegova besmislica “teški prh snega” zbilja nezaboravna, jer od riječi “prh” jamačno nema lakše u našemu, zapravu u Kulenovićevom jeziku: taj pjesnik je u naslovu soneta o rađanju jedne bubice “prhut” skratio u “prh”. Uz to, hoću Mićevića pitati: a đe su ti, bio nejadan, “teške pahulje snježnih godina”? Kakav si ti to kurčev prevodilac kad imaš srca da giljotiniraš sliku koja kaže da, u pjesniku, u njegovoj duši, dok gleda padanje snijega, prolaze čitave godine, čime je bodlerovski neponovljivo i sasma prepoznatljivo izražena ne samo bit dosade nego je naviješteno i unutrašnje vrijeme koje je preplavilo literaturu 20. stoljeća?
Ukratko : kad je, ni od kog prisiljen, sebi natovario na vrat doživotnu obavezu da se, prevodeći sonete, strogo drži katrenskih rima abba abba ili abab abab, Mićević je samog sebe, ni krivog ni dužnog, osudio da, u svojim prepjevima, doživotno ostane budala mnogo veća nego što bi neminovno morao biti, mada se očigledno trudi, valjda po uzoru na Verlenovu sanjanu draganu, da nikad ne bude ni sasvim ista, ni sasvim drukčija blesa.
Ali Verlen se nije proveo mnogo bolje ni u Mićevićevom prevodu tercina: samo vrač Dodikov, i drugi nitko, može kazati zašto je, u prvom stihu prve tercine, umjesto “rouse” (riđ”) stavio “crna”. I u originalu, i u mom prevodu, pridjevi “smeđa, plava, riđa” poredani tako da sugerišu nijanse jedne osnovne boje, jer ovaj sonet je napisao pjesnik koji je u Pjesničkoj umjetnosti rekao:
Car nous voulons la Nuance encor, Pas la Couleur, rien que la nuance!
Oh! la nuanceseule fiance
Le rêve au rêve et la flûte au cor!
Jer mi hoćemo Nijansu još,
Ne Boju, samo nijansu!
Ah! Nijansa jedina zaručuje
San sa snom, flautu s rogom.
Verlenov lov na nijanse, razumije se, nije na boje ograničen; radi se mnogo češće o nijansama osjećanja: sintagma “prodorni san” iz prvoga stiha ovog soneta, naoko je vrlo neobična, ali kad dvaput pročitate original, sama vam se nameće veza sa bolom: san u kojem se javljaju mrtvi liči na prodoran bol, izaziva takav bol, što priziva početak jedne Bodlerove pjesme u prozi iz Pariskog splina: “Que les fins de journées d’automne sont pénétrantes! Ah! pénétrantes jusqu’à la douleur!” (“Kako su prodorni jesenji svršeci danā! Ah! prodorni do bola!”). Ni te nijanse, naravno, nema u Mićevićevu prevodu gdje pjesnika san “osvaja”, glagol koji izaziva želju da, kao Zoran Radmilović u Maratoncima, tom bednom amateru uzvratite: “Ajde?”
Ali radi se i o jezičkim finesama koje Mićević, s velikim zadovoljstvom, uništava u mnogim svojim prevodima, pa i u ovome. Pitanje: “Njeno ime?” koje je u mom prevodu sažeto, ali je sačuvano, dok ga je Mićević izbacio, sugeriše imaginarni dijalog, a posve verlenovski spreg “dragi koje Život izgna” sadrži spoj perifraze i eufemizma, jer pjesnik izbjegava da pomene smrt, kao da ne pristaje na istinu da su njegovi dragi umrli, dok je Mićevićev prevod surovo izravan: “koje Život ubi”, jer mu je trebala rima sa “gubi”. Mogao bih napisati zaseban esej samo o rimi u Mićevićevim prevodima i pokazati da se njome služi kao topuzinom kojom lomi rebra mnogim stihovima, mnogim strofama, pa i cijelim pjesmama.
Uz to, Mićević je uništio i nezaboravnu nijansu u poenti soneta: u originalu, glas žene iz sna liči “na drage glasove koji su ućutali”, a u mom prevodu su zanijemili: pjesnik je odlučio da smrt, onu izričitu, ne pusti u svoj sonet, pa ju je razložio u sugestije. Sonet u kojem se smrt uopće ne pominje pun je smrti, kojoj se barem pjesmom, tačnije, barem u snu, mada ovaj san liči pomalo na uspomenu, duhovno možeš opirati, kao da je jezička igra ostala jedino što se smrti može suprotstaviti, i nema sumnje da stihovi: “glas, dalek, miran, dubok, sliči više / na glasove drage što zanijemiše” žive od suptilne jezičke igre koja bi da smrt liši težine, kako bi bila podnošljivija, mada istodobno tri pridjeva: “dalek, miran, dubok”, kako s pravom veli jedan komentator, konotiraju smrt.
Iz Mićevićevoga prevoda nestalo je tog jezičkog plesa pred smrću, čak sam u iskušenju da kažem plesa Aske pred vukom: glas sanjane žene “seća na glas dragi onih kojih nema”, a usput je pogrešno pročitao pridjev “grave” koji, kad se njim opisuje glas, ne znači “ozbiljan” nego dubok, i da je Marko Darinkin napravio ovu grešku, Mićević bi o njoj sročio esej od desetak stranica i pred svim četnicima na tlu Pokojnice raskrinkao me kao okorjelog neznalicu. Ali to nije sve.
I u originalu, i u mom prevodu, “njen pogled je kao pogledi kipova” , dok u Mićevića “kao pogled kipa i njen pogled drema”, da bi se rimovao sa “nema”, ali ovaj put nije ga samo srok natjerao da bude “glup kao otmjena uličarka”, kako bi rekao Bodler, nego je tome krivac i očigledno nerazumijevanje pjesme koju prevodi.
Ova slika živi od čiste sugestije, ili, kako je Verlen rekao u Pjesničkoj umjetnosti, “ništa draže od sive pjesme / gdje se Neodređeno s Preciznim spaja” ( “Rien de plus cher que la chanson grise / Où l’Indécis au Précis se joint”), a ima li šta preciznije od načina kako je izvajana statua, i ima li šta neodređenije od njenoga pogleda? Gistav Lanson u Istoriji francuske književnosti kaže: “Muzika i sugestija, to je sva Pjesnička umjetnost Verlenova”, što omogućuje veoma brojna i različita čitanja poredbe ženskoga pogleda sa pogledom statue, koja su su jednako valjana i svako od njih jednako je nedovoljno.
U toj poredbi komentatori otkrivaju Bodlerov uticaj i navode prvi stih iz njegovog soneta Ljepota (La beauté): “Je suis belle, ô mortels! comme un rêve de pierre” (“Lijepa sam, o smrtni, kao kameni san”), a sonet Prisni san je iz Verlenove prve knjige Saturnovske pjesme (1866.), čiji je naslov takođe bodlerovski: u sonetu Epigraf za jednu osuđenu knjigu (Épigraphe pour un livrecondamné) Bodler kaže: “Baci tu knjigu saturnovsku” (“Jette ce livre saturnien”). U toj knjizi Verlen jeste bio pod Bodlerovim uticajem, ali to nije sljedbeničko pjesnštvo, jer je razvio i produbio čisto lirsku žicu iz Bodlerove poezije.
No taj kip komentatori smatraju i parnasovskim: Verlen jeste donekle bio parnasovac, ili bar njihov saputnik, i objavljivao pjesme u njihovim antologijama pod naslovom SavremeniParnas (Le Parnasse contemporain), a kip je jedan od središnjih toposa njihove poetike i poezije, koji nalazimo i u Dučića (njegova pjesma Moja poezija počinje čuvenim stihom: “Mirna kao mramor, hladna kao sena”). Parnasovci su se trudili da vajaju statue od riječi, i živo često poredili sa kipovima, kao da biće, tek kad zaliči na statuu, dobija puno poetsko dostojanstvo, mada su u ovom bili, zapravo, nastavljači Bodlerove poezije: u pjesmi Jednoj prolaznici (A une passante) Bodler kaže: “Agile et noble, avec sa jambe de statue” (“Hitra i otmjena, sa nogom statue”).
Ovu Verlenovu poredbu tumači sagledavaju i u sklopu soneta: lik žene je neodređen, nejasan, dematerijaliziran, da bi nenadno, kao u kontrapunktu, iskrsnuo apsolutni pogled nepokretne vječne statue. Ima tumača koji u tom kipu vide “spomenik nadi izvajan u imaginarnom”, ili, kako već rekoh, nadgrobni spomenik koji povezuju sa smrću Verlenove rođake Elize u koju je bilo zaljubljen. A jedan od njih, vrlo trezveno, kaže da je poređenje prazno, jer statue nemaju pogled, a ako ćemo pravo ta slika i jest prazna kao pogled statue: verlenovska sugestija je ostavila prazno jezičko polje koje poziva čitaoce da ga popune, to jest da u svom duhu realizuju brojna potencijalna značenja te poredbe.
Sve što rekoh i što bi se još moglo kazati o ovom poređenju, omogućuje zaključak da je samo neviđeni diletant mogao napraviti stih: “Kao pogled kipa i njen pogled drema”, koji statuu oživljuje, ali poetsku čaroliju, na žalost, usmrćuje.
Ovu drljotinu Dodikov vrač je sočinio po receptu uzetom iz Desničinog romana: “mast od šimiša, s dlakom krasače, korijenom trave-obeznanke, i tri lista trave od nepomisli, sedam kapi krvi od nekrštena djeteta” i uroci su rastjerani, a pacijent je izdahnuo, možda ponajprije zato što je prevodilac u svoju mađijsku tinkturu stavio preveliku dozu trave obeznanke, i greškom, umjesto trave od nepomisli, turio travu od nemisli. Banjalučki barbarin je u Verlenovom sonetu do temelja uništio svu umjetnost i svu poeziju, a to dvoje, mada se u pjesama preklapaju, upućeniji čitaoci znaju da nikad nisu isto, jer ima velike poezije bez ikakve (zamjetljive) umjetnosti.
I, kako ste se mogli vlastitim gledaljkama uvjeriti, Marko Darinkin, koji nikad, kao stipendista, nigdje nije išao da usavršava znanje niti jednog jezika, pa ni francuskog, još jednom je, kao prevodilac, kao profesor poezije, i kao pjesnik, očitao propisnu lekciju iz prevođenja banjalučkome amateru Kolji Mićeviću, a rezultat ove tekme je tri naprama nula za mene, ali, ako ne vjerujete, nakon ove analize ponovo pročitajte original, ili bukvalni prevod, pa moj prepjev, pa Mićevićevu škrabotinu i samo od sebe će vam se kazati da sam mu uvalio tricu.
Moj prisni san
Prevodilačka tarapana završna
*
Sad evo Verlenovog čuvenog soneta Moj prisni san (Mon rêve familièr):
Je fais souvent ce rêve étrange et pénétrant
D’une femme inconnue, et que j’aime, et qui m’aime
Et qui n’est, chaque fois, ni tout à fait la même
Ni tout à fait une autre, et m’aime et me comprend.
Sanjam često taj čudni i prodorni san
O jednoj neznanoj ženi, i koju volim, i koja me voli,
I koja nije, nikada, ni sasvim ista
Ni sasvim drugačija, i voli me i razumije.
Car elle me comprend, et mon coeur, transparent
Pour elle seule, hélas ! cesse d’être un problème
Pour elle seule, et les moiteurs de mon front blême,
Elle seule les sait rafraîchir, en pleurant.
Jer me razumije, i moje srce, prozirno
Samo za nju, avaj! presta biti problem
Samo za nju, i znojenja mog blijedog čela,
Samo ona zna rashladiti, plačući.
Est-elle brune, blonde ou rousse? – Je l’ignore.
Son nom? Je me souviens qu’il est doux et sonore
Comme ceux des aimés que la Vie exila.
Je li smeđa, plava ili riđa? – To ne znam.
Njeno ime? Sjećam se da je blago i zvučno
Kao u onih voljenih koje Život izgna.
Son regard est pareil au regard des statues,
Et, pour sa voix, lointaine, et calme, et grave, elle a
L’inflexion des voix chères qui se sont tues.
Njen pogled je sličan pogledu statua
I u svom dalekom, i mirnom, i dubokom glasu ima
Modulacije dragih glasova koji su ućutali.
Moj prepjev:
Često u snu čudnom i prodornom snijem
Neznanku što ljubav ljubavlju mi vraća,
Nije sasvim ista, nikada, niti je
Sasvim druga, ali voli me i shvaća.
Jer me shvaća, srce, prozirno cijelo
Tek za nju, vaj! problem prestalo je biti
Tek za nju, a znojno i blijedo čelo
Tek ona, plačući, zna mi rashladiti.
Je li smeđa, plava, riđa? – Ne bih znao.
Ime? Pamtim: zvučno i blago je kao
U voljenih koje izgna Život ovaj.
Njen pogled je kao pogledi kipova,
A glas, dalek, miran, dubok, sliči više
Na glasove drage što zanijemiše.
Ponoviću: kad napravim ovakav prepjev, što mi se danas dešava mnogo češće nego ranije, jer moje prevodilačko i pjesničko iskustvo neprekidno raste, sjetim se Česlava Miloša koji je rekao da je, u prevođenju, najvažnija stvar pronaći u svome jeziku formulacije dovoljno zgusnute da neoštećenu prenesu pjesnikovu misao. Kako ste vidjeli, našao sam ih, i to s lakoćom. Evo Mićevićevog prevoda koji je takov da moram, kao Papljani, kazati: E lijep li je, četiri mu majke zakukale!
Često sanjam čudni san što me osvaja
o neznanki koja ljubit bi me htela,
i koja me, večno drukčija i vrela,
voli i svu dušu s mojom dušom spaja.
Ona shvata moje srce puno vaja,
shvatila je, avaj! mene čim me srela.
Samo ona može s moga bledog čela
otkloniti setu i dati mu sjaja.
Ne znam je li smeđa, crna ili plava.
Ime joj zvučnošću svojom očarava
Ko imena onih koje Život ubi.
Kao pogled kipa i njen pogled drema
a njen glas, ozbiljan, i tih, dok se gubi,
seća na glas dragi onih kojih nema.
Ovom prepjevu Mićević je dao naslov Moj svakodnevni san, pa bi ga možda trebalo upitati: zar srpski jezik, musje Čarobnjače, ne zahtijeva da kažete “svakonoćni san”? Ali neću ga to pitati, jer znam da je banjalučki plemić osjetljiv kao mimozica i osvetljiv kao papina mazga iz Dodeove priče, pa bi me mogao, u četničkom dnevniku Vesti, ponovo zasuti ko zna kakvim prostaklucima.
Možda bi ovdje bila na mjestu jedna obazriva, Zogović bi rekao “bojažljiva napomena”: pjesnik jeste, doduše, kazao da taj san često sanja, ali zar to priznanje ikome, svejedno je li prevodilački mag, ili je pak diletant, kao Kolja Mićević, daje pravo da ga proglasi “svakodnevnim”? No ta bi me zamjedba, bojim se, izložila opasnosti da mi Mićević opet održi bogovsko predavanje iz francuskog jezika, neoborivo dokaže da je “svakodnevan” jedini ispravan prevod pridjeva “familier” i udarcem bakandže u krsta izbaci mi iz učionice zbog toga što sam ubijeđen da naslov Mon rêve familièr znači Moj prisni san.
Stoga ću se držati isključivo činjenica. U tekstu Dve verzije ‘Morskog groblja’ Kolja Mićević kaže: “U prvoj verziji preveo sam Valerijeve ‘phrases familièrs’ kao ‘svakodnevne reči’; u drugoj verziji, međutim, opredelio sam se za ‘prisne reči’, što deluje bolje, tačnije i prisnije”, pa ipak se, u naslovu Verlenovog soneta, opredelio da snu, od kojeg teško da ima ičeg prisnijeg u ljudskom životu, prikatari epitet “svakodnevni”, jer taj amater, a nekad i teški diletant, često prevodi kako mu se digne.
Šta li bi mogle značiti, i da li uopće išta znače Mićeviće riječi iz prve strofe: “koja ljubit bi me htela”? Razumije se da ne znače i da ne mogu značiti ništa: ova iz maloga mozga izvađena izmišljotina je isključivo posljedica njegovog očajničkog napora da sačuva abba abba rime u katrenima originala, a tu je i zato da ovaj prevod obogati krupnom besmislicom, jer iz četvrtog stiha doznajemo da neznanka pjesnika voli, a ovo mićevićevsko oću-piškit-neću-piškit ne može da ne izazove smijeh: nije u njegovim prevodima rijetkost da se, u istoj strofi, kao u prevodu Nervalovih Stanci, drugi stih ne osvrće na ono što je kazano prvim, ili da, kao u ovom prevodu, četvrti stih uopće ne benda šta je kazano drugim.
Na temelju običnih, čak pomalo prozaičnih riječi iz originala: “voli me i razumije”, prevodilac Mićević koji, kako sam u ovoj knjizi već pokazao, pati od hroničnih lirskih proljeva, napravio je iskaz “i svu dušu s mojom dušom spaja” od kojeg umalo nisam bacio ključ na grlo, ne samo zato što njegove jeftine poetizacije izazivaju duboko gađenje, već i zato što je tom bednom izmišljotinom zapravo ponovio ono što je tren ranije kazao riječu “voli”.
Mićevićevo laganje vrhuni u tvrdnji da je nezanka “vrela”, mada Verlen malo kasnije kaže da sanjana neznanka suzama rahlađuje njegovo znojno čelo i da, uz to, ima pogled kipova, a jedan tumač kaže da je to pogled sa onog svijeta, kao Laurin u jednom Petrarkinom sonetu, dok drugi veli da je to pogled nadgrobnog kipa, u svakom slučaju ta žena jeste nešto kao posrednik između pjesnika i njegovih mrtvih, pa ipak joj je Mićević prifasterio epitet “vrela”, ali to je zapravo mila majka u poredbi sa nečim kudikamo gorim: svom glupom sroku “htela”- “vrela” – i to veoma glupom, jer su se u njemu srepile dvije laži: niti bi ga neznanka htjela ljubiti, jer ga već ljubi, niti je vrela – Mićević je prinio na žrtvu nezaboravne Verlenove riječi da ta žena “nije sasvim ista, nikada, niti je / sasvim druga”, koje su duša prve strofe i uz to prvorazredna poezija: Verlen se ovdje, sa elegantnom lakoćom, poslužio postupkom koji filozofi nazivaju negativnom definicijom: kad je teško, ili nemoguće, ili pak ne želiš kazati šta nešto jeste, reci šta sve nije, time ćeš omeđiti njegovu bit ne pominjući je.
Kad ne bih poznavao original, zakleo bih se u šta god hoćete da “moje srce puno vaja” iz druge stofe nije napisao jedan od najvećih francuskih simbolista, nego Vojislav Ilić Mlađi, ili da je od Mlađeg prepisan – takva je sablja od prevodioca taj Kolja Mićević i toliko je bila lakovjerna jugoslovenska čitačka publika koja je u njemu vidjela “čarobnjaka riječi”, kako ga i danas poneki zovu.
A drugi, treći i četvrti stih druge strofe spada u klasične zločine nad poezijom za koje se Mićević, izgleda, specijalizirao kad je, kao stipendista, u Francusku išao usavršavati svoje znanje jezika. Umjesto plesa misli (i plesa riječi, dodao bi A. G. Matoš) kojim očarava čak i bukvalni prevod Verlenovih stihova: “i moje srce, prozirno / Samo za nju, avaj! presta biti problem / Samo za nju”, Mićević nam nudi bednu prozu: “shvatila je, avaj! mene čim me srela” od čije maloumnosti bi možda i hercegovački poskok crkao, a u svakom slučaju pašu joj Ćopićevi stihovi iz romana Orlovi rano lete: “Ništa nema da te brine, / od ovoga pacov gine!”, jer bi Verlen morao biti klasičan debil, a ne veliki pesnik, da bi uzviknuo “avaj” zato što je draga razumjela! Mićević ne kapira, što mu se ne dešava ni prvi ni posljednji put, ono što prevodi: pjesnik se vajka da je njegovo srce za sve ljude, osim za sanjanu neznanku, ostalo neprozirno, i zato je problem za svakoga, osim za nju.
Uz to, samo je teški zvekan mogao izbaciti iz pjesme inventivnu sliku ženskih suza koje rashlađuju pjesnikovo oznojeno čelo i zamijeniti je stihovima koji kao da su pozajmljeni iz jedne od trećerazrednih Dučićevih pjesama o ljubavi: “Samo ona može s moga bledog čela / otkloniti setu i dati mu sjaja”. Ne jednom, nego stotinama puta ovaj prevodilac je, pred očima zadivljene čitalačke publike u Pokojnici, u banalnost pretvarao prvorazrednu poeziju, i na taj način stekao titulu mađioničara. Jedan primjer. U prvoj od četiri pjesme pod naslovom Spleen iz Cvijeća zla Bodler kaže:
Rien n’égale en longueur les boiteuses journées,
Quand sous les lourds flocons des neigeuses années
L’ennui, fruit de la morne incuriosité,
Prend les proportions de l’immortalité.
Ništa dužinom nije jednako hromim danima
Kad po teškim pahuljama snježnih godina
Dosada, plod tmurne neradoznalosti,
Dobija proporcije besmrtnosti.
Moj prevod:
I ništa od hromih dana nema dulje
Tih snježnih godina kad teške pahulje,
Čami, plodu tmurne neradoznalosti,
Daju proporcije prave besmrtnosti.
Mićevićev prevod:
Ništa nije duže od trapavih dana
Kad pod teškim prhom snega sa svih strana
Dosada, proizvod sumornog nehaja,
Poprima razmere besmrtog beskraja.
Neću u ovoj stofi analizirati sve prevodilačke “prljavštine”, da upotrijebim mićevićevsku riječ, mada hoću reći da je njegova besmislica “teški prh snega” zbilja nezaboravna, jer od riječi “prh” jamačno nema lakše u našemu, zapravu u Kulenovićevom jeziku: taj pjesnik je u naslovu soneta o rađanju jedne bubice “prhut” skratio u “prh”. Uz to, hoću Mićevića pitati: a đe su ti, bio nejadan, “teške pahulje snježnih godina”? Kakav si ti to kurčev prevodilac kad imaš srca da giljotiniraš sliku koja kaže da, u pjesniku, u njegovoj duši, dok gleda padanje snijega, prolaze čitave godine, čime je bodlerovski neponovljivo i sasma prepoznatljivo izražena ne samo bit dosade nego je naviješteno i unutrašnje vrijeme koje je preplavilo literaturu 20. stoljeća?
Ukratko : kad je, ni od kog prisiljen, sebi natovario na vrat doživotnu obavezu da se, prevodeći sonete, strogo drži katrenskih rima abba abba ili abab abab, Mićević je samog sebe, ni krivog ni dužnog, osudio da, u svojim prepjevima, doživotno ostane budala mnogo veća nego što bi neminovno morao biti, mada se očigledno trudi, valjda po uzoru na Verlenovu sanjanu draganu, da nikad ne bude ni sasvim ista, ni sasvim drukčija blesa.
Ali Verlen se nije proveo mnogo bolje ni u Mićevićevom prevodu tercina: samo vrač Dodikov, i drugi nitko, može kazati zašto je, u prvom stihu prve tercine, umjesto “rouse” (riđ”) stavio “crna”. I u originalu, i u mom prevodu, pridjevi “smeđa, plava, riđa” poredani tako da sugerišu nijanse jedne osnovne boje, jer ovaj sonet je napisao pjesnik koji je u Pjesničkoj umjetnosti rekao:
Car nous voulons la Nuance encor,
Pas la Couleur, rien que la nuance!
Oh! la nuance seule fiance
Le rêve au rêve et la flûte au cor!
Jer mi hoćemo Nijansu još,
Ne Boju, samo nijansu!
Ah! Nijansa jedina zaručuje
San sa snom, flautu s rogom.
Verlenov lov na nijanse, razumije se, nije na boje ograničen; radi se mnogo češće o nijansama osjećanja: sintagma “prodorni san” iz prvoga stiha ovog soneta, naoko je vrlo neobična, ali kad dvaput pročitate original, sama vam se nameće veza sa bolom: san u kojem se javljaju mrtvi liči na prodoran bol, izaziva takav bol, što priziva početak jedne Bodlerove pjesme u prozi iz Pariskog splina: “Que les fins de journées d’automne sont pénétrantes! Ah! pénétrantes jusqu’à la douleur!” (“Kako su prodorni jesenji svršeci danā! Ah! prodorni do bola!”). Ni te nijanse, naravno, nema u Mićevićevu prevodu gdje pjesnika san “osvaja”, glagol koji izaziva želju da, kao Zoran Radmilović u Maratoncima, tom bednom amateru uzvratite: “Ajde?”
Ali radi se i o jezičkim finesama koje Mićević, s velikim zadovoljstvom, uništava u mnogim svojim prevodima, pa i u ovome. Pitanje: “Njeno ime?” koje je u mom prevodu sažeto, ali je sačuvano, dok ga je Mićević izbacio, sugeriše imaginarni dijalog, a posve verlenovski spreg “dragi koje Život izgna” sadrži spoj perifraze i eufemizma, jer pjesnik izbjegava da pomene smrt, kao da ne pristaje na istinu da su njegovi dragi umrli, dok je Mićevićev prevod surovo izravan: “koje Život ubi”, jer mu je trebala rima sa “gubi”. Mogao bih napisati zaseban esej samo o rimi u Mićevićevim prevodima i pokazati da se njome služi kao topuzinom kojom lomi rebra mnogim stihovima, mnogim strofama, pa i cijelim pjesmama.
Uz to, Mićević je uništio i nezaboravnu nijansu u poenti soneta: u originalu, glas žene iz sna liči “na drage glasove koji su ućutali”, a u mom prevodu su zanijemili: pjesnik je odlučio da smrt, onu izričitu, ne pusti u svoj sonet, pa ju je razložio u sugestije. Sonet u kojem se smrt uopće ne pominje pun je smrti, kojoj se barem pjesmom, tačnije, barem u snu, mada ovaj san liči pomalo na uspomenu, duhovno možeš opirati, kao da je jezička igra ostala jedino što se smrti može suprotstaviti, i nema sumnje da stihovi: “glas, dalek, miran, dubok, sliči više / na glasove drage što zanijemiše” žive od suptilne jezičke igre koja bi da smrt liši težine, kako bi bila podnošljivija, mada istodobno tri pridjeva: “dalek, miran, dubok”, kako s pravom veli jedan komentator, konotiraju smrt.
Iz Mićevićevoga prevoda nestalo je tog jezičkog plesa pred smrću, čak sam u iskušenju da kažem plesa Aske pred vukom: glas sanjane žene “seća na glas dragi onih kojih nema”, a usput je pogrešno pročitao pridjev “grave” koji, kad se njim opisuje glas, ne znači “ozbiljan” nego dubok, i da je Marko Darinkin napravio ovu grešku, Mićević bi o njoj sročio esej od desetak stranica i pred svim četnicima na tlu Pokojnice raskrinkao me kao okorjelog neznalicu. Ali to nije sve.
I u originalu, i u mom prevodu, “njen pogled je kao pogledi kipova” , dok u Mićevića “kao pogled kipa i njen pogled drema”, da bi se rimovao sa “nema”, ali ovaj put nije ga samo srok natjerao da bude “glup kao otmjena uličarka”, kako bi rekao Bodler, nego je tome krivac i očigledno nerazumijevanje pjesme koju prevodi.
Ova slika živi od čiste sugestije, ili, kako je Verlen rekao u Pjesničkoj umjetnosti, “ništa draže od sive pjesme / gdje se Neodređeno s Preciznim spaja” ( “Rien de plus cher que la chanson grise / Où l’Indécis au Précis se joint”), a ima li šta preciznije od načina kako je izvajana statua, i ima li šta neodređenije od njenoga pogleda? Gistav Lanson u Istoriji francuske književnosti kaže: “Muzika i sugestija, to je sva Pjesnička umjetnost Verlenova”, što omogućuje veoma brojna i različita čitanja poredbe ženskoga pogleda sa pogledom statue, koja su su jednako valjana i svako od njih jednako je nedovoljno.
U toj poredbi komentatori otkrivaju Bodlerov uticaj i navode prvi stih iz njegovog soneta Ljepota (La beauté): “Je suis belle, ô mortels! comme un rêve de pierre” (“Lijepa sam, o smrtni, kao kameni san”), a sonet Prisni san je iz Verlenove prve knjige Saturnovske pjesme (1866.), čiji je naslov takođe bodlerovski: u sonetu Epigraf za jednu osuđenu knjigu (Épigraphe pour un livre condamné) Bodler kaže: “Baci tu knjigu saturnovsku” (“Jette ce livre saturnien”). U toj knjizi Verlen jeste bio pod Bodlerovim uticajem, ali to nije sljedbeničko pjesnštvo, jer je razvio i produbio čisto lirsku žicu iz Bodlerove poezije.
No taj kip komentatori smatraju i parnasovskim: Verlen jeste donekle bio parnasovac, ili bar njihov saputnik, i objavljivao pjesme u njihovim antologijama pod naslovom Savremeni Parnas (Le Parnasse contemporain), a kip je jedan od središnjih toposa njihove poetike i poezije, koji nalazimo i u Dučića (njegova pjesma Moja poezija počinje čuvenim stihom: “Mirna kao mramor, hladna kao sena”). Parnasovci su se trudili da vajaju statue od riječi, i živo često poredili sa kipovima, kao da biće, tek kad zaliči na statuu, dobija puno poetsko dostojanstvo, mada su u ovom bili, zapravo, nastavljači Bodlerove poezije: u pjesmi Jednoj prolaznici (A une passante) Bodler kaže: “Agile et noble, avec sa jambe de statue” (“Hitra i otmjena, sa nogom statue”).
Ovu Verlenovu poredbu tumači sagledavaju i u sklopu soneta: lik žene je neodređen, nejasan, dematerijaliziran, da bi nenadno, kao u kontrapunktu, iskrsnuo apsolutni pogled nepokretne vječne statue. Ima tumača koji u tom kipu vide “spomenik nadi izvajan u imaginarnom”, ili, kako već rekoh, nadgrobni spomenik koji povezuju sa smrću Verlenove rođake Elize u koju je bilo zaljubljen. A jedan od njih, vrlo trezveno, kaže da je poređenje prazno, jer statue nemaju pogled, a ako ćemo pravo ta slika i jest prazna kao pogled statue: verlenovska sugestija je ostavila prazno jezičko polje koje poziva čitaoce da ga popune, to jest da u svom duhu realizuju brojna potencijalna značenja te poredbe.
Sve što rekoh i što bi se još moglo kazati o ovom poređenju, omogućuje zaključak da je samo neviđeni diletant mogao napraviti stih: “Kao pogled kipa i njen pogled drema”, koji statuu oživljuje, ali poetsku čaroliju, na žalost, usmrćuje.
Ovu drljotinu Dodikov vrač je sočinio po receptu uzetom iz Desničinog romana: “mast od šimiša, s dlakom krasače, korijenom trave-obeznanke, i tri lista trave od nepomisli, sedam kapi krvi od nekrštena djeteta” i uroci su rastjerani, a pacijent je izdahnuo, možda ponajprije zato što je prevodilac u svoju mađijsku tinkturu stavio preveliku dozu trave obeznanke, i greškom, umjesto trave od nepomisli, turio travu od nemisli. Banjalučki barbarin je u Verlenovom sonetu do temelja uništio svu umjetnost i svu poeziju, a to dvoje, mada se u pjesama preklapaju, upućeniji čitaoci znaju da nikad nisu isto, jer ima velike poezije bez ikakve (zamjetljive) umjetnosti.
I, kako ste se mogli vlastitim gledaljkama uvjeriti, Marko Darinkin, koji nikad, kao stipendista, nigdje nije išao da usavršava znanje niti jednog jezika, pa ni francuskog, još jednom je, kao prevodilac, kao profesor poezije, i kao pjesnik, očitao propisnu lekciju iz prevođenja banjalučkome amateru Kolji Mićeviću, a rezultat ove tekme je tri naprama nula za mene, ali, ako ne vjerujete, nakon ove analize ponovo pročitajte original, ili bukvalni prevod, pa moj prepjev, pa Mićevićevu škrabotinu i samo od sebe će vam se kazati da sam mu uvalio tricu.