Gradonačelnik susjedne općine Woergl pozvao me na Weihnachtsfeier i time izazvao najveću poslijeratnu moralnu krizu. Moju. Znala sam još od lani da će me zvati, ali sam mislila: “Ih, dogodine … Dogodine – tko živ, tko mrtav! Možda će i zaboraviti. A možda će i vlada zglajzat, bit će izbori, OEVP izgubi i eto ti začas Woerglu novog gradonačelnika. Što će on znati koga je stari obećao zvati da s njim slavi Božić”. Zglajzala vlada, bili izbori, gradonačelnik ostao. I još nije ni zaboravio! Što ću sad?

Najprije mi je palo na pamet najjednostavnije rješenje – da ne odem. Da kažem kako moram na roditeljski te ću malo zakasniti, pa kad poslije ne dođem, reći ću da je roditeljski potrajao duže nego sam mislila. Ovo bi rješenje bilo jako jednostavno i zgodno jer ja stvarno istu večer imam roditeljski. No pitanje je onda što bih mogla slagati onim našim iz uprave kad oni budu organizirali proslavu. A da ne odem niti na jednu, stvarno nema smisla, odmah bi me potvorili da je to zato što sam auslaender. A ja zapravo i idem jedino zbog toga sto sam auslaender. Jedini u mojoj firmi pa se, htjela-ne htjela, moram ponašati prema tome. Kao zastupnik svih auslaendera. Ako netko, naime, ne dođe kad je iće i piće džabe, onda se odmah zna da nije Austrijanac već auslaender. Pa sigurno nije imao što obući.

Ma vala, kupit ću bar bluzu pa kud puklo. Hlače mogu od lani, razradit ću strategiju tako da ne moram ustajati i odlaziti u WC, a pod stolom svakako nitko ne vidi. Jedina mi je muka što moram prva doći i zadnja otići.

Da znaju ovi gradonačelnici kakav su nama belaj ove večere …?!

Najprije sam pretumbala sav ormar. Svoj, pa Jelenin, pa Sandrin. Ništa zgodno za večeru s glavešinama koji mjesec dana unaprijed počnu slaviti (bit će i naš gradonačelnik). Stvarno moram kupiti, a nijedna se prodavaonica ne zatvara zauvijek, pa ne prodaje robu pošto-poto, samo da je se riješi.

Tu ja, dakle, stvarno nemadnem kud nego se spremim u kupovinu po regularnim cijenama.

U Shikhu jeste shik, ali je sigurno skupo, pa ja uđem u Simpl; ako je jednostavno, onda je i skromno, ako je skromno, sigurno nije skupo. Osim toga, tu radi Bruno, a čula sam da je Bruno, da izvinete, peder. A za njih se zna, nije da ih hvalim, Bože sačuvaj, da imaju osjećaj za odijevanje, da to nije normalno (gdje će i bit).

Dakle, izmakne se Bruno, gleda, odmijera, prebire nešto prstima lijeve ruke po prstima desne, pa pucne jezikom i iznese nešto što čovjek ni u snu ne bi sam izabrao. Do sad sam nekoliko puta isprobala njegovo umijeće i svaki put su me, kad izađem iz kabine, čekale odgovarajuće cipele, šalovi, jakne i neko nepoznato lijepo ogledalo. Svaki put sam do sad jačala karakter odolijevajući iskušenju, pa me ovaj put Bruno ignorirao pola sata i gotovo se rasplakao kad je vidio da ja uporno razgledam, a ja sam ga tješila i jedva ga uvjerila da ću, ovaj put, stvarno nešto i kupiti.

Sav sretan zalepršao je rukicama, otišao bez sekunde dvoumljenja do police i donio nju: Vou! Ja po običaju odmah za cijenu. Vou! U usporedbi s ostalim bluzama u prodavaonici: tako-tako, u usporedbi s mojim primanjima: tako-tako, ali mislim se ja – neobrađen izrez, po dnu neki visuljci nezavršeni, ako bude lijepo stajala nagovorit ću ga da cijenu malo spusti.

Kad sam je obukla tako mi je lijepo mazila kožu da mi je došlo da je više nikad ne skinem, ili da što prije izađem iz kabine. Bruno umirio svoje prste, stoji i gleda me i nisam ni morala pogledati u ogledalo da bi mi bilo jasno – savršeno!

Dakle, vrijeme je za pregovore oko cijene. Zaustim ja da pitam, a on, kurva, sjetio se, pa da me preduhitri, kaže da im je samo još jedna ostala, da su i imali samo po jednu od svakog broja, čista vuna lijepo prerađena da ne žulja i ono što visi čista svila, sve po najnovijoj modi – neobrađeno i visi. Pričao je valjda i kad sam ja izašla da uhvatim zraka i da još jednom razmislim. Prvi put sam prohodala po prodavaonicama kad nije sniženje čisto radi usporedbe i vidim ja da je cijena normalna. Razgledala sam i uspoređivala, mislila se – ako je moja, čekat će me, ako nije, nosit će je netko drugi, a ja ću opet prekopati ormar.

Ma, vala, neću u onim stvarima što sam dobila od Karitasa, pa makar!

Vratim se i kupim!

I priča bi ovdje sretno završila da me nije, kad sam došla kući, čekala u poštanskom sandučiću karta od mame i tate.

Čestitaju mi imendan kartom i tekstom:

Potrebna su mi
dobrodošlicom
ozarena lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi je prijatelj
i to što veći,
potrebni su mi
mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma
nepremostivoga.

I tu se ja rasplačem. Tko će mi reći do mama i tata što mi treba, otkud mi ideja da mi je potrebna baš nova bluza, a svi mi prijatelji i lica ozarena dobrodošlicom ostala i čekaju u Bosni, otkud mi ideja da su mi dovoljni mostovi viseći preko mržnje, da mogu biti sretna sto sam mržnju premostila kad još nemam dovoljno za one preko nesporazuma?

80 eura! Pa ćaćinu sam penziju potrošila na neobrađenu bluzu! Samo da pokažem da nismo ni mi auslenderi zadnji. Kao da je do bluze!

Ako do večeras prestanem plakati, otići ću proslaviti Božić gotovo mjesec unaprijed sa svim glavešinama Kufsteina i Woergla (čudan svijet ovi Austrijanci – vjenčaju se unazad, a Božić slave unaprijed!).

Ali, obećavam da ću biti s dragim licima koja će me čekati kod kuće. Ozarena dobrodošlicom. Pa ću nazdraviti jednom za ta lica i za Božić i za Bajram. Svijetlit će mi baklje badnjačke na podzidi fojničkog samostana i bajramska svjetla na munari. Pjevat će mi noćas još jedanput Tomica i Mirče, svirati Ivica i pričat Džajina violina, topiti se u ustima baklava rahmetli Zade.

Sve na račun gradonačelnika Woergla.

Tako će mi se bluza isplatiti. Kad već nisu dali da im je vratim!