Zovem se Ragib i nekad sam bio klesar. Već Tri Hiljade Devet
Stotina Šezdeset i Četvrti dan sam, evo, nakaza i bogalj,
crkavam u vlastitom tijelu i po rukama one
što se potajno od mene zgraža – moje žene, Vasvije.
Mina mi posiječe noge i iskasapi tijelo
pa sam ćorav u jedno oko i, k tome još, nijem.
Zovem se Ragib i rijetko izlazim iz svoje sobe. Odavno je
zgasla moja žeđ za ljudima. Staro pero sa sedefnim
poklopcem, jedina je moja veza sa ostalim svijetom.
Njime govorim i razlučujem se od mrtve tišine stvari
i zidova. Njime bivam ono što mi je od Boga
uskraćeno da budem – insan. Ime mi je Ragib,
onaj na čijem je prozoru jutros uveho cvijet.
Oko još jedno imam al suza nemam da ga
zalijem: presaho bunar u meni, pa mi dato
da patim a zabranjeno da plačem.
Jes, zovem se Ragib i o meni ste čuli ako ste nekad prošli
sokakom. Ne umijem da govorim pa zapisujem ono što mi
kroz usta ne more izać. Ne idem nigdje i ne pokazujem se
nikom. Tako moja muka biva manja jer je ne dotiču drugi.
Zovem se Ragib i otkako sam bogalj nisam usnuo –
ne bojim se zaspati već se bojim probuditi. I tako
vazda – jedno oko u ovaj drugo u Onaj gleda svijet!
Zovem se Ragib. Onaj kojeg je jučer prevarila žena.
U ratu sam ostao bez nogu, ali su mi zato u miru izrasli rogovi.
Ne pitaj me jer ne znam koji mi je Usud veći.
Zovem se Ragib. Klesar sam koji od ruku
kleše riječi. Riječi od kamena.
Usud
Zovem se Ragib i nekad sam bio klesar. Već Tri Hiljade Devet
Stotina Šezdeset i Četvrti dan sam, evo, nakaza i bogalj,
crkavam u vlastitom tijelu i po rukama one
što se potajno od mene zgraža – moje žene, Vasvije.
Mina mi posiječe noge i iskasapi tijelo
pa sam ćorav u jedno oko i, k tome još, nijem.
Zovem se Ragib i rijetko izlazim iz svoje sobe. Odavno je
zgasla moja žeđ za ljudima. Staro pero sa sedefnim
poklopcem, jedina je moja veza sa ostalim svijetom.
Njime govorim i razlučujem se od mrtve tišine stvari
i zidova. Njime bivam ono što mi je od Boga
uskraćeno da budem – insan. Ime mi je Ragib,
onaj na čijem je prozoru jutros uveho cvijet.
Oko još jedno imam al suza nemam da ga
zalijem: presaho bunar u meni, pa mi dato
da patim a zabranjeno da plačem.
Jes, zovem se Ragib i o meni ste čuli ako ste nekad prošli
sokakom. Ne umijem da govorim pa zapisujem ono što mi
kroz usta ne more izać. Ne idem nigdje i ne pokazujem se
nikom. Tako moja muka biva manja jer je ne dotiču drugi.
Zovem se Ragib i otkako sam bogalj nisam usnuo –
ne bojim se zaspati već se bojim probuditi. I tako
vazda – jedno oko u ovaj drugo u Onaj gleda svijet!
Zovem se Ragib. Onaj kojeg je jučer prevarila žena.
U ratu sam ostao bez nogu, ali su mi zato u miru izrasli rogovi.
Ne pitaj me jer ne znam koji mi je Usud veći.
Zovem se Ragib. Klesar sam koji od ruku
kleše riječi. Riječi od kamena.