Da je samo djelić sekunde prije ili kasnije podigla oči, ne bi uhvatila njihove ukrštene poglede i užas bi bio manje potpun. Ispod njih se povukla još dublje u stolicu, u nadi da će joj ova silna želja u grudima stvarno pomoći nestati.
Dugo je te noći ležala budna u krevetu, u sobi sa širom otvorenim prozorima. Iako je bio početak svibnja i noći još svježe a zrak okupan popodnevnom kišom i ona istuširana, još je osjećala vlastiti smrad u nosnicama. Negdje pred zoru, kad su obrazi već bili suhi a jecaj bezglasan, donijela je odluku.
Otići će.
S olakšanjem ali sigurna da san neće doći zatvorila je oči i pokušala pustiti film ispočetka.
Kada je, zajedno s početkom listopada prošle godine i Petar ušao u Izletničku bb, Mihaela je tu stanovala već tri godine ali još nije izgubila osjećaj stupice, koji je u njoj budio svaki novi prostor otkad zna za sebe. Kad su je roditelji doveli na prvu operaciju, koje je bila svjesna (kao beba imala ih je, kažu, puno) i predali je ljubaznim medicinskim sestrama, javio se prvi put taj osjećaj. Istrgnuta iz toplog roditeljskog doma i uvedena u jedan novi, bijeli, sterilni svijet, osjetila je kako su se vrata za njom zalupila. Kad se, baš po maminoj i tatinoj želji, sprijateljila sa svojim tetama iz bolnice, prošlo je već nekoliko mjeseci i ona je mogla opet kući. Onaj isti, sad već bliski; svijet čistoće morala je zamijeniti roditeljskim domom, koji više nije mogla zamisliti toplim i opet je osjetila zalupljena vrata koja se više nikad neće otvoriti u napuštenu toplinu. Ova nemoć da neka sama bilo otvori, bilo zatvori, pratit će je skoro cijeli život.
*
Mihaela se, i pored toga što je stanovala u Izletničkoj bb u zajednici s još devetero ljudi, često osjećala usamljeno. Njenu žeđ za znanjem, zainteresiranost za svijet, budnost duha i potrebu za razgovorom, nije mogla zadovoljiti u ovoj grupi ljudi, koji duhovne potrebe skoro i nisu imali ili su one bile znatno ispod njenih. Neke ubijene depresijama.
*
Assistenti su ponekad uspijevali njenu žeđ utažiti, ali ni oni nisu bili svijet kojemu je mogla pripadati. Kako i razumjeti onaj žal za, drugima sasvim dostupnim i podrazumijevajućim stvarima? Ustajanje bez pomoći, sretanje na ulici s licima a ne raisferšlusima prolaznika, gađenje od vlastitih sekreta i još veća nelagoda od gađenja drugih svakog dana i još jače svakog mjeseca.
S jeseni su u Izletničku bb dolazili momci, najčešće dvojica, na odsluženje civilne službe. Njihov dolazak je bilo vrijeme u kojemu su dvadesetpetogodišnjoj djevojci misli o uzaludnosti mjesečnih ciklusa plodnosti neminovno iznova dolazile. U toku godine dobro sakrivene negdje duboko u podsvijest, pod silnu želju da se udovolji, ne samo roditeljima, i ostane dijete, nevino i bez tjelesnih potreba, one su utoliko žešće izbivale na površinu u prvim mjesecima upoznavanja novih lica, koja su već po svom zadatku ulazila i u spavaće sobe i u kupaonice i toalete, na sva ona mjesta na koja “normalni” ljudi puštaju samo one izuzetno bliske i drage. Duhu i tijelu.
Mihaela je ovo znala. i često se uspješno branila. Postavljala barijere. Dozvoljavala samo ženskim ili “bezopasnim” muškim asistentima da je tuširaju i pomažu pri odlasku na toilette. Jer – to je bio prostor u kome tijelo nije imalo zaštitu. Potpuno ogoljeno i probuđeno toplom vodom, osjetljivo na svaki dodir, izmicalo je kontroli i osamostaljivalo se, reagiralo i kad ona to nije željela. Trebala je snaga, da se najprije sakrije reakcija pred drugima, a onda upotrijebi noć za uvjeravanje sebe – da je sve u redu, da se za vrijeme tuširanja ništa nije poželjelo, ništa desilo, ništa ostalo gladno.
Ta jesen ’93. je bila jedna od onih lijepih, dugih jeseni iz turističkih prospekata Burgenlanda. Čim je ugledala Petra onako pravog držanja i pomalo zbunjenog ali blistavo bijelog osmjeha, znala je što će uslijediti i pomislila s ironijom “još jedan isti listopad, u ovoj se kući ništa novo ne dešava.”
I zaista je sljedećeg jutra u kombiju, specijalno prilagođenom za invalidska kolica do radionice postojala samo jedna tema: Petar – novi civi. Sabrina ga je već proglasila najnovijim zaručnikom, Lidija ponavljala oduševljeno kako joj je već prvu večer pregledao sve fotografije u kompjuteru, a Ana se, kao i obično u listopadu, smijala glasno i nekontrolirano sa zgrčenom desnom rukom dignutom u zrak.
“Ja, ja, ja bla, bla bla” mislila je Mihaela kolutajući očima i glasno uzdahnula. Asistent Marko je, sagnut pred njom, učvrstio i posljednji sigurnosni pojas, ispravio se i namignuo joj sa razumijevanjem. Zatim im je svima poželio lijep dan i izašao iz kombija.
Vozač Andi je upalio motor, a potom i radio, ali ni jedno niti drugo nije moglo nadjačati Sabrinin glas, u kojem je ona opet ispreplitala zbilju i fantaziju. Ni to a ni sva sljedeća jutra u listopadu.
Treći dan po dolasku Petar je ušao i u Mihaelinu sobu. Asistentica Marina, koja ga je pratila, razmijenila je još nekoliko rečenica s njim, zatim se okrenula Mihaeli i rekla “ostale informacije o sebi mu možeš dati ti.” I izašla.
Petar je ostao u sobi. Bio je neposredan i sladak, smijao se glasno ali meko, nenametljivo. Prije zarazno, smijehom koji osvoji srce sugovornika i zarazi ga mladalačkim poletom. Tako se desilo da su ostali duže u razgovoru a Mihaela otkrila najmanje onog što sama ne može, a puno onog što govori o tome (nije da se hvali) što ona i koliko može.
Od tog dana nadalje Petar je vrlo često kucao, provirivao glavom kroz odškrinuta vrata i unosio osmjeh u njenu još uspavanu sobu “Dobro jutro Mihaela!” Nije trebalo dugo a da ona, svaki put kad bi bila prije sedam budna, a bila je skoro uvijek, počne očekivati ovaj osmjeh.
*
Vrlo je rano i neoprezno prihvatila njegovu prisutnost i u toaletu. Kada bi čučnuo pred nju oblačeći joj čarape ili vežući cipele, s lakoćom je nastavljao započetu priču i s vremenom je izgledalo kao da se ne smiju samo njegove usne, koje u tom položaju nije mogla vidjeti, nego i potiljak i cijelo njegovo tijelo je zračilo osmjehom i prisnošću.
Jednog je jutra osjetila želju dodirnuti njegov potiljak i osjetiti u prstima energiju koja je tako neumorno kolala njegovim tijelom puštajući iskrice da preskaču i na sve koji bi se našli u blizini, a onda se prepala, naglo i zaprepašteno je povukla već ispruženu ruku pomislivši “Glupačo, zar i ti?!”
Sklupčanu pod jorganom, svu uvučenu u sjećanje, milovala je tama one besane svibanjske noći.
Ne zaljubiti se u Petra nije dakle bilo lako. Ni njoj niti ostalim curama u stanu, a uskoro je postalo očito ni nekim asistenticama.
Rozalija je bila asistentica. Mlada i puna poleta, sve do Petrovog dolaska, svima draga.
Ova se dragost počela mijenjati čim je simpatija između Petra i Rozalije postala svima vidljiva i prerasla u otvoreno neprijateljstvo kad se jednog jutra pronijela vijest da ju je Sabrina, još uvijek u vlastitom svijetu zaručnica, vidjela kako se u noćnoj smjeni ljubi s Petrom u hodniku.
Mihaela nije mogla definirati svoje osjećaje između naklonosti, zavisti, simpatije, ljubavi, mržnje, a još manje ih kontrolirati, pa je pojačala svoju odluku da sagradi distancu koja će ju štititi.
I to joj je uspijevalo sve do onog svibanjskog dana ‘94. Već ranog popodneva se pokajala što je pojela uz ručak ponuđeni kompot od suhih šljiva. Inače je uvijek vodila računa o tome i trudila se ne jesti ništa što bi je natjeralo ići u WC ako je imala muške asistente, pogotovo ako su to bili mladi “civi”.
Ovaj put je to previdjela. A asistirao joj je baš Petar. Kad je osjetila prvi nagon, Mihaela je uspijevala nekako zabaviti misli nadajući se izdržati do 5 popodne kad će njemu doći smjena. Sve je ukazivalo na to da će uspjeti. Oko 4 je još odolijevala, popodnevnu kavu je izbjegla jedući čokoladu u svojoj sobi. To, što je ova vrata, zahvaljujući dugačkoj vrpci, koju je mogla povlačiti za sobom, mogla zatvoriti, nije bila velika zaštita njenog malog osobnog prostora. Uvijek je morala računati s tim da neko kuca dok već ulazi ili čak da uđe da ne pokuca pa je ona iza zatvorenih vrata žurno, kao i inače, trpala tajno čokoladu u svoje tijelo, nadajući se da će ono ovaj put brzo djelovati začepljenjem.
Rozalija je stigla na vrijeme. Točno u pet.
I tad se desilo!
Valjda od silnog olakšanja koje je osjetila čuvši njezin glas, Mihaelina koncentracija je na sekundu popustila i to je bilo dovoljno da tijelo, kao i tako često do sada, preuzme vlast nad cijelom njom.
Najprije je osjećala samo očaj i toplinu pod sobom, ali je brzo počeo reagirati i nos. Smrad se širio sporo, ali neizbježno A nikako da čuje Petrovo opraštanje.
Rozalija je nalila Ani kavu i požurila u ured u Petrov zagrljaj. Samo još da proviri kod Mihaele da dogovore tuširanje za poslije večere, pa će se, bar na sekundu, naći s njim. Sama sebi je djelovala kao nestrpljiva zaljubljena balavica. A onda je otvorila Mihaelinu sobu.
Iz sobe je zapahnuo smrad izmeta. Na sredini je u kolicima blijedog lica sjedila Mihaela. Njen pogled se izvinjavao dok je govorila nešto čemu je očito davno bilo vrijeme “Moram u WC”.
Rozalija je žurno gurala njena kolica niz hodnik do toaleta. Ostatak se dogodio iza njegovih zatvorenih vrata. Do onog momenta kad je Petar nakon uzaludnog čekanja odlučio potražiti svoju dragu i oprostiti se od nje. Istovremeno i kucajući i ulazeći, malo je zastao, nakon što je njegov nos osjetio prostor, ali se nije dao smesti.
Pogledali su se zaljubljeno, ona sa izrazom isprike, on žaljenja što upravo nju čeka taj prljavi posao, oboje s gađenjem. Ukrstili su poglede iznad Mihaeline glave upravo u onom trenu kad ju je ona podigla samo da bi vidjela tko je još svjedokom njenog užasa.
*
Dvanaest godina poslije ovog, Mihaela je daleko od Burgenlanda već nekoliko godina boravila u jednoj novoj stupici. Bila je veljača i u dnevnoj sobi toplo. Jedna asistentica je sjedila za stolom bilježeći događaje dana kad je Mihaela ozarena lica, okrećući i onom lijevom rukom, kojoj je tek učila tepati, sve češće misleći na to da i njoj treba krema za njegu, točkove kolica. “Mogu li te zagrliti?”
Iako je odložila mapu i prihvatila zagrljaj djevojke za koju nije znala da je dvanaest godina starija i dvanaest kila lakša od one djevojke iz Burgenlanda, asistentica nije osjetila koliku radost i kakav značaj imaju riječi koje joj je Mihaela šapnula u uho “Uvježbala sam! Jutros sam bila sama na toaletu i ovaj put sam to tako dobro uspjela obaviti, da na mom rublju nije ostao baš nikakav trag.”
I već je u nelagodi požurila iz dnevne sobe. Okretala je točkove objema rukama – i onom lijevom, uvijek savijenom, i desnom, koju je mogla savijati kad god je to sama htjela. Misleći kako će, kad je ovo uspjela, jednog dana voziti električna kolica te moći otvarati i zatvarati vrata onako kako ona želi. I ne ostajati u stupicama iz kojih će je odvoziti drugi taman kad im osjeti toplinu.
Asistentica je ostala odmahujući glavom, misleći kako ima posao na kojem su eto i takve gluposti važne. Potpuno zaboravivši da iz nekog, valjda nevažnog razloga, još nikad nije pustila vodu a da se nije okrenula. Ili se barem mogla okrenuti.
Stolica
(RollStuhlGang)
Da je samo djelić sekunde prije ili kasnije podigla oči, ne bi uhvatila njihove ukrštene poglede i užas bi bio manje potpun. Ispod njih se povukla još dublje u stolicu, u nadi da će joj ova silna želja u grudima stvarno pomoći nestati.
Dugo je te noći ležala budna u krevetu, u sobi sa širom otvorenim prozorima. Iako je bio početak svibnja i noći još svježe a zrak okupan popodnevnom kišom i ona istuširana, još je osjećala vlastiti smrad u nosnicama. Negdje pred zoru, kad su obrazi već bili suhi a jecaj bezglasan, donijela je odluku.
Otići će.
S olakšanjem ali sigurna da san neće doći zatvorila je oči i pokušala pustiti film ispočetka.
Kada je, zajedno s početkom listopada prošle godine i Petar ušao u Izletničku bb, Mihaela je tu stanovala već tri godine ali još nije izgubila osjećaj stupice, koji je u njoj budio svaki novi prostor otkad zna za sebe. Kad su je roditelji doveli na prvu operaciju, koje je bila svjesna (kao beba imala ih je, kažu, puno) i predali je ljubaznim medicinskim sestrama, javio se prvi put taj osjećaj. Istrgnuta iz toplog roditeljskog doma i uvedena u jedan novi, bijeli, sterilni svijet, osjetila je kako su se vrata za njom zalupila. Kad se, baš po maminoj i tatinoj želji, sprijateljila sa svojim tetama iz bolnice, prošlo je već nekoliko mjeseci i ona je mogla opet kući. Onaj isti, sad već bliski; svijet čistoće morala je zamijeniti roditeljskim domom, koji više nije mogla zamisliti toplim i opet je osjetila zalupljena vrata koja se više nikad neće otvoriti u napuštenu toplinu. Ova nemoć da neka sama bilo otvori, bilo zatvori, pratit će je skoro cijeli život.
*
Mihaela se, i pored toga što je stanovala u Izletničkoj bb u zajednici s još devetero ljudi, često osjećala usamljeno. Njenu žeđ za znanjem, zainteresiranost za svijet, budnost duha i potrebu za razgovorom, nije mogla zadovoljiti u ovoj grupi ljudi, koji duhovne potrebe skoro i nisu imali ili su one bile znatno ispod njenih. Neke ubijene depresijama.
*
Assistenti su ponekad uspijevali njenu žeđ utažiti, ali ni oni nisu bili svijet kojemu je mogla pripadati. Kako i razumjeti onaj žal za, drugima sasvim dostupnim i podrazumijevajućim stvarima? Ustajanje bez pomoći, sretanje na ulici s licima a ne raisferšlusima prolaznika, gađenje od vlastitih sekreta i još veća nelagoda od gađenja drugih svakog dana i još jače svakog mjeseca.
S jeseni su u Izletničku bb dolazili momci, najčešće dvojica, na odsluženje civilne službe. Njihov dolazak je bilo vrijeme u kojemu su dvadesetpetogodišnjoj djevojci misli o uzaludnosti mjesečnih ciklusa plodnosti neminovno iznova dolazile. U toku godine dobro sakrivene negdje duboko u podsvijest, pod silnu želju da se udovolji, ne samo roditeljima, i ostane dijete, nevino i bez tjelesnih potreba, one su utoliko žešće izbivale na površinu u prvim mjesecima upoznavanja novih lica, koja su već po svom zadatku ulazila i u spavaće sobe i u kupaonice i toalete, na sva ona mjesta na koja “normalni” ljudi puštaju samo one izuzetno bliske i drage. Duhu i tijelu.
Mihaela je ovo znala. i često se uspješno branila. Postavljala barijere. Dozvoljavala samo ženskim ili “bezopasnim” muškim asistentima da je tuširaju i pomažu pri odlasku na toilette. Jer – to je bio prostor u kome tijelo nije imalo zaštitu. Potpuno ogoljeno i probuđeno toplom vodom, osjetljivo na svaki dodir, izmicalo je kontroli i osamostaljivalo se, reagiralo i kad ona to nije željela. Trebala je snaga, da se najprije sakrije reakcija pred drugima, a onda upotrijebi noć za uvjeravanje sebe – da je sve u redu, da se za vrijeme tuširanja ništa nije poželjelo, ništa desilo, ništa ostalo gladno.
Ta jesen ’93. je bila jedna od onih lijepih, dugih jeseni iz turističkih prospekata Burgenlanda. Čim je ugledala Petra onako pravog držanja i pomalo zbunjenog ali blistavo bijelog osmjeha, znala je što će uslijediti i pomislila s ironijom “još jedan isti listopad, u ovoj se kući ništa novo ne dešava.”
I zaista je sljedećeg jutra u kombiju, specijalno prilagođenom za invalidska kolica do radionice postojala samo jedna tema: Petar – novi civi. Sabrina ga je već proglasila najnovijim zaručnikom, Lidija ponavljala oduševljeno kako joj je već prvu večer pregledao sve fotografije u kompjuteru, a Ana se, kao i obično u listopadu, smijala glasno i nekontrolirano sa zgrčenom desnom rukom dignutom u zrak.
“Ja, ja, ja bla, bla bla” mislila je Mihaela kolutajući očima i glasno uzdahnula. Asistent Marko je, sagnut pred njom, učvrstio i posljednji sigurnosni pojas, ispravio se i namignuo joj sa razumijevanjem. Zatim im je svima poželio lijep dan i izašao iz kombija.
Vozač Andi je upalio motor, a potom i radio, ali ni jedno niti drugo nije moglo nadjačati Sabrinin glas, u kojem je ona opet ispreplitala zbilju i fantaziju. Ni to a ni sva sljedeća jutra u listopadu.
Treći dan po dolasku Petar je ušao i u Mihaelinu sobu. Asistentica Marina, koja ga je pratila, razmijenila je još nekoliko rečenica s njim, zatim se okrenula Mihaeli i rekla “ostale informacije o sebi mu možeš dati ti.” I izašla.
Petar je ostao u sobi. Bio je neposredan i sladak, smijao se glasno ali meko, nenametljivo. Prije zarazno, smijehom koji osvoji srce sugovornika i zarazi ga mladalačkim poletom. Tako se desilo da su ostali duže u razgovoru a Mihaela otkrila najmanje onog što sama ne može, a puno onog što govori o tome (nije da se hvali) što ona i koliko može.
Od tog dana nadalje Petar je vrlo često kucao, provirivao glavom kroz odškrinuta vrata i unosio osmjeh u njenu još uspavanu sobu “Dobro jutro Mihaela!” Nije trebalo dugo a da ona, svaki put kad bi bila prije sedam budna, a bila je skoro uvijek, počne očekivati ovaj osmjeh.
*
Vrlo je rano i neoprezno prihvatila njegovu prisutnost i u toaletu. Kada bi čučnuo pred nju oblačeći joj čarape ili vežući cipele, s lakoćom je nastavljao započetu priču i s vremenom je izgledalo kao da se ne smiju samo njegove usne, koje u tom položaju nije mogla vidjeti, nego i potiljak i cijelo njegovo tijelo je zračilo osmjehom i prisnošću.
Jednog je jutra osjetila želju dodirnuti njegov potiljak i osjetiti u prstima energiju koja je tako neumorno kolala njegovim tijelom puštajući iskrice da preskaču i na sve koji bi se našli u blizini, a onda se prepala, naglo i zaprepašteno je povukla već ispruženu ruku pomislivši “Glupačo, zar i ti?!”
Sklupčanu pod jorganom, svu uvučenu u sjećanje, milovala je tama one besane svibanjske noći.
Ne zaljubiti se u Petra nije dakle bilo lako. Ni njoj niti ostalim curama u stanu, a uskoro je postalo očito ni nekim asistenticama.
Rozalija je bila asistentica. Mlada i puna poleta, sve do Petrovog dolaska, svima draga.
Ova se dragost počela mijenjati čim je simpatija između Petra i Rozalije postala svima vidljiva i prerasla u otvoreno neprijateljstvo kad se jednog jutra pronijela vijest da ju je Sabrina, još uvijek u vlastitom svijetu zaručnica, vidjela kako se u noćnoj smjeni ljubi s Petrom u hodniku.
Mihaela nije mogla definirati svoje osjećaje između naklonosti, zavisti, simpatije, ljubavi, mržnje, a još manje ih kontrolirati, pa je pojačala svoju odluku da sagradi distancu koja će ju štititi.
I to joj je uspijevalo sve do onog svibanjskog dana ‘94. Već ranog popodneva se pokajala što je pojela uz ručak ponuđeni kompot od suhih šljiva. Inače je uvijek vodila računa o tome i trudila se ne jesti ništa što bi je natjeralo ići u WC ako je imala muške asistente, pogotovo ako su to bili mladi “civi”.
Ovaj put je to previdjela. A asistirao joj je baš Petar. Kad je osjetila prvi nagon, Mihaela je uspijevala nekako zabaviti misli nadajući se izdržati do 5 popodne kad će njemu doći smjena. Sve je ukazivalo na to da će uspjeti. Oko 4 je još odolijevala, popodnevnu kavu je izbjegla jedući čokoladu u svojoj sobi. To, što je ova vrata, zahvaljujući dugačkoj vrpci, koju je mogla povlačiti za sobom, mogla zatvoriti, nije bila velika zaštita njenog malog osobnog prostora. Uvijek je morala računati s tim da neko kuca dok već ulazi ili čak da uđe da ne pokuca pa je ona iza zatvorenih vrata žurno, kao i inače, trpala tajno čokoladu u svoje tijelo, nadajući se da će ono ovaj put brzo djelovati začepljenjem.
Rozalija je stigla na vrijeme. Točno u pet.
I tad se desilo!
Valjda od silnog olakšanja koje je osjetila čuvši njezin glas, Mihaelina koncentracija je na sekundu popustila i to je bilo dovoljno da tijelo, kao i tako često do sada, preuzme vlast nad cijelom njom.
Najprije je osjećala samo očaj i toplinu pod sobom, ali je brzo počeo reagirati i nos. Smrad se širio sporo, ali neizbježno A nikako da čuje Petrovo opraštanje.
Rozalija je nalila Ani kavu i požurila u ured u Petrov zagrljaj. Samo još da proviri kod Mihaele da dogovore tuširanje za poslije večere, pa će se, bar na sekundu, naći s njim. Sama sebi je djelovala kao nestrpljiva zaljubljena balavica. A onda je otvorila Mihaelinu sobu.
Iz sobe je zapahnuo smrad izmeta. Na sredini je u kolicima blijedog lica sjedila Mihaela. Njen pogled se izvinjavao dok je govorila nešto čemu je očito davno bilo vrijeme “Moram u WC”.
Rozalija je žurno gurala njena kolica niz hodnik do toaleta. Ostatak se dogodio iza njegovih zatvorenih vrata. Do onog momenta kad je Petar nakon uzaludnog čekanja odlučio potražiti svoju dragu i oprostiti se od nje. Istovremeno i kucajući i ulazeći, malo je zastao, nakon što je njegov nos osjetio prostor, ali se nije dao smesti.
Pogledali su se zaljubljeno, ona sa izrazom isprike, on žaljenja što upravo nju čeka taj prljavi posao, oboje s gađenjem. Ukrstili su poglede iznad Mihaeline glave upravo u onom trenu kad ju je ona podigla samo da bi vidjela tko je još svjedokom njenog užasa.
*
Dvanaest godina poslije ovog, Mihaela je daleko od Burgenlanda već nekoliko godina boravila u jednoj novoj stupici. Bila je veljača i u dnevnoj sobi toplo. Jedna asistentica je sjedila za stolom bilježeći događaje dana kad je Mihaela ozarena lica, okrećući i onom lijevom rukom, kojoj je tek učila tepati, sve češće misleći na to da i njoj treba krema za njegu, točkove kolica. “Mogu li te zagrliti?”
Iako je odložila mapu i prihvatila zagrljaj djevojke za koju nije znala da je dvanaest godina starija i dvanaest kila lakša od one djevojke iz Burgenlanda, asistentica nije osjetila koliku radost i kakav značaj imaju riječi koje joj je Mihaela šapnula u uho “Uvježbala sam! Jutros sam bila sama na toaletu i ovaj put sam to tako dobro uspjela obaviti, da na mom rublju nije ostao baš nikakav trag.”
I već je u nelagodi požurila iz dnevne sobe. Okretala je točkove objema rukama – i onom lijevom, uvijek savijenom, i desnom, koju je mogla savijati kad god je to sama htjela. Misleći kako će, kad je ovo uspjela, jednog dana voziti električna kolica te moći otvarati i zatvarati vrata onako kako ona želi. I ne ostajati u stupicama iz kojih će je odvoziti drugi taman kad im osjeti toplinu.
Asistentica je ostala odmahujući glavom, misleći kako ima posao na kojem su eto i takve gluposti važne. Potpuno zaboravivši da iz nekog, valjda nevažnog razloga, još nikad nije pustila vodu a da se nije okrenula. Ili se barem mogla okrenuti.