Albert Einstein rođen je pola sata prije podneva u petak, 14. ožujka 1879., u švapskom gradiću Ulmu (na Dunavu, jugozapadna Njemačka, kneževina Württemberg), Bahnhofstrasse 135B (zgrada je 1944. godine razorena u zračnom napadu Savezničkih snaga; gradski oci 1922., nakon Einsteinove svjetske slave, odlučuju jednu od ulica u zapadnom dijelu Ulma imenovati Einsteinstrasse, da bi 1933., nimalo čudno, preimenovali je u Fichtestrasse, a 1945. ponovno u Einsteinstrasse), kao prvo dijete židovskih roditelja, vjenčanih 8. kolovoza 1876. u sinagogi u Cannstattu kraj Stuttgarta, Hermanna i Pauline Einstein, rođene Koch. Albert je zaplakao i svijet ugledao poslije mukotrpna poroda kao poprilično gojazno novorođenče s izrazito spljoštenim, deformiranim potiljkom (ponetko od rodbine spominje riječi: monstruoznim, nakaznim) i podosta proširenim stražnjim dijelom lubanje koja je za nekoliko tjedana u procesu srašćivanja, ipak sama od sebe splasnula i dojenčeva je glava poprimila donekle normalnu veličinu, osim maloga koščatog zadebljanja na zatiljku, doživotna fizičareva traga na evolucijske propuste i fiziološke omaške.
[Hermann Einstein, Albertov otac, sin trgovca Abrahama Einsteina (1808-1868) i Helene Moos (1814-1887), rođen je 30. kolovoza 1847. u Buchau na jezeru Federse, Bad Buchau am Federsee, gdje židovska zajednica Ainsteini, kako su se tada zapisivali, potječe još od polovice 17. stoljeća, u podnožju švapskih Alpi kneževine Württemberg. Imao je tri brata (August Ignaz, Heinrich i Jakob) i dvije sestre (Jette i Friederike). U Stuttgartu je završio Realschule i potom nastavio, obiteljske financijske prilike nisu mu omogućile studij (kao bratu Jakobu) mada je imao matematičkog dara, naukovanje za trgovca (nesumnjivi očev utjecaj). Po obavljenoj vojnoj obvezi od samo godinu dana (matura ga je poštedjele od uobičajenih tri godine novačenja), ubrzo se zaposlio u Stuttgartu i nedugo zatim postao suvlasnikom, uz bratiće Mosesa i Hermanna Levija, male trgovine posteljnih uložaka perjem “Israel & Levi” u Ulmu, a nakon ženidbe 8. kolovoza 1876. s jedanaest godina mlađom, osamnaestogodišnjom Paulineom iz Cannstatta, postaje 1880. partnerom u bratovoj münchenskoj tvrtki plinskih i vodovodnih instalacija “J. Einstein’sche Fabrik für Wasserförderung und Central-Heizungen”, zatim elektrotehnički proširenoj “Einstein und Cie.”, kasnije “Elektrotechnische Fabrik Jakob Einstein und Cie.”, elektroinženjerskog poduzeća u Münchenu koje 1894. bankrotira i seli u sjevernu Italiju, u Paviju, pod nazivom “Officine Elettromeccaniche Nazionali Einstein-Garrone & C.”, konačno 1896. neuspjelo osniva samostalnu tvrtku za nabavu elektrotehničke opreme elektrana u Milanu. Hermann je često, pače prečesto zapadao u poslovne krize, novčane dugove, bankrote, ukratko nije bio nimalo uspješan biznismen. Shrvan poslovnim neuspjesima i srčanim boljeticama umire u pedeset i šestoj godini, 10. listopada 1902. u Milanu.]
[Pauline Einstein, Albertova majka, rođena Koch, kći pekara a potom uspješnog trgovca žitom Juliusa Derzbachera (1816-1895), koji 1842. mijenja prezime u Koch, i Jette Bernheimer (1825-1886), rođena je 8. veljače 1858. u Cannstattu, pokraj Stuttgarta (glavni grad kneževine Württemberg). Imala je stariju sestru Fanny koja se udala za Hermannova bratića Rudolfa Einsteina (imali su tri kćeri: Elsu, Paulu i Herminu), i dva brata, Jakoba i, Albertu omiljenog ujaka, Cäsara. Pohađala je djevojačke škole, samostalno se obrazovala, imala sklonosti ka glazbi i dobro je svirala glasovir. Udajom za Hermanna u brak donosi izdašan miraz koji je ubrzo okopnio osnivanjem elektrotehničke firme “Einstein und Cie.” i ne baš unosnom kupnjom manjih poduzeća i radionica. Po muževoj smrti 1902. živi sa sestrom Fanny u Hechingenu i Berlinu (do 1910), 1911. radi kao domaćica u Heilbronnu i Württembergu, potom seli kod brata Jakoba u Zürich. U vrijeme Prvoga svjetskog rata pobolijeva od raka abdomena, a 1918. za posjeta kćerki Maji i njenom suprugu Paulu Winteleru u Luzernu ostaje u ondašnjem sanatoriju Rosenau, odakle je krajem 1919. svježi supružnici, sin Albert i nećakinja Elsa, preuzimaju u Berlin gdje umire 20. veljače 1920.]
Iste te godine, Einsteinova rođenja, rak trbušne šupljine u četrdeset i devetoj godini života, u Cambridgeu 5. studenoga, zaustavlja znamenit i plodonosni znanstveni rad najistaknutijeg fizičara, matematičara i općenito znanstvenika 19. stoljeća Škota Jamesa Clerka Maxwella (1831-1879, jednaka tako, karcinom abdomene pokosio je i njegovu majku, kao i Albertovu, godinu dana prije negoli je dostigla pola stoljeća), prema većini povjesničara znanosti, uz Newtona (1642-1727) i Galileja (1564-1642) – slučajno ili ne, sudbonosno ili samo stjecaj okolnosti, podudarnost se i ovdje ponavlja (na sveopću radost new agea), naime, Sir Isaac Newton rođen je na Božić 1642., iste godine kad je u kućnom pritvoru izdahnuo (8. siječnja 1642. u seoskoj kući u Arcetri kraj Firenze) utemeljitelj klasične fizike Galileo Galilei (359 godina poslije procesa, papa Ivan Pavao II. ukinuo je presudu inkvizicije protiv Galilea Galileja) – i sad već osmomjesečnog Einsteina, jedan od četvorice najvećih umnika u povijesti fizike, tvorca (pored kinetičke teorije plinova, statističke interpretacije termodinamike, statističke fizike, prirode Saturnovih prstenova, izmišljena stvora sklonog stvaranju paradoksa, Maxwellova demona…) teorijskih osnova klasične elektrodinamike (A Dynamical Theory of elektromagnetic field, 1864.), čuvena Maxwellova sustava četiriju diferencijalnih jednadžbi koje uzajamno detaljno povezuju i pojašnjavaju promjene, od Michaela Faradaya (1791-1867) uvedenih i opisanih, električnih i magnetskih polja, zaokruženu teoriju elekromagnetizma, elektromagnetske teorije polja iz koje proizlazi elektromagnetsko valno gibanje brzinom svjetlosti (za koju je baš te godine – Albertova rođenja – mladi američki časnik i daroviti eksperimentator Albert Abraham Michelson, profesor fizike i kemije na Mornaričkoj akademiji, usavršivši Foucaltov pokus s rotacijskim zrcalima iz 1862., objavio iznos od 299.910 ± 50 km/s), dakle, naslućivao je Maxwell, svjetlost nije ništa drugo do li elektromagnetski val (Treatise on Electricity and Magnetism, 1873.) koji bi se rasprostirao, u ondašnjoj nešto malo izmijenjenoj Newtonovoj klasicističkoj slici svijeta, još od Rene Descartesa (1596-1650) uvedenim – kao što se vodeni valovi šire vodom a zvučni zrakom – eterom, poput duha izmišljenim, čudesnim transmisijskim medijem neobičnih svojstava: nepomičan, nevidljiv, elastičan, bez mase i viskoznosti, vrlo rijedak (gotovo bez gustoće) ali ujedno veoma krut (gotovo potpuno nestisljiv), potreban za prijenos energije transverzalnih valova (poput zraka za longitudinalne, zvučne valove), prema tome i svih elektromagnetskih valova pa stoga i svjetlosti, koji želatinasto prožima čitav svemirski prostor (lani je upravo Maxwell potpisao enciklopedijsku jedinicu Ether, osmi svezak devetog izdanja EncyclopeadiaeBritannice 1878., u kojoj sugerira metodu mjerenja relativne brzine Zemlje spram etera i naznačuje izglednost njegova optičkoga zapažanja); dvadesetak ljeta kasnije duge i snažne Einsteinove opsesije, intelektualne obuzetosti i misaona poticaja prema formulaciji specijalne teorije relativnosti (u vrijeme studentskih dana u Zürichu na zidu Albertove sobe visjele su tri fotografije: Newtona, Faradaya i bujna brada Jamesa Clerka Maxwella).
1880. GODINA
U lipnju (točnije, 21. lipnja), poslovno nezadovoljan Albertov otac, trgovac tehničkom i sličnom robom u Ulmu, obitelj seli u političko, gospodarsko i kulturno središte južne Njemačke, glavni grad Bavarske, u München, gdje je Hermannov tri godine mlađi (jedini visokoobrazovani) brat, još uvijek neženja, inženjer Jakob Einstein (1850-1912), pa zajedničkim snagama (uz financijske injekcije bliže i daljnje rodbine, poglavito Hermannova miraza) značajno proširuju poslovanje njegova obrta plinskih i vodovodnih instalacija “J. Einstein’sche Fabrik für Wasserförderung und Central-Heizungen” (osnovanog prije četiri godine) uvođenjem tada sve prodornije električne industrije, sveopće elektrifikacije, s elektrokemijskom i elektroinženjerskom tvrtkom za proizvodnju, instalaciju i prodaju suvremenih električnih naprava, uređaja i opreme (dinama, generatora, električnih mjerila, brojila i mjernih instrumenata, uličnih trajnožarećih svjetiljki, lučnih lampi, telegrafske i telefonske opreme…) – osnivaju firmu “Einstein und Cie.” u kojoj, dakako, Jakob vodi tehnološku i stručno-tehničku a Hermann upravnu i organizacijsko-prodajnu stranu posla.
U Münchenu, drugome po veličini njemačkome gradu s tadašnjih oko tristo tisuća žitelja (većinom katolika, 85% i samo 2% Židova), obitelj Einstein smjestila se u komfornu zgradu na trećem katu Müllerstrasse 3 (tu, u istoj zgradi smjestio se i mladi inženjer Jakob a tu je i sjedište njihove firme), u blizini Sendliner Tora, s ozelenjenom okućnicom, stražnjim dvorištem i vrtom za Albertovo bezbrižno djetinjstvo; u Münchenu ostaju do 1894.
U isto vrijeme, na sjevernom kraju Europe, u Copenhagenu, danski akurator, astronom, matematičar, začetnik statistike Thorvald Nicolai Thiele (1838-1910) prvi pokušava matematički opisati kaotično gibanje čestica u tekućini metodom najmanjih kvadrata i samo donekle naslutiti fizikalno značenje Brownova gibanja, zamršena, isprekidana i nepredvidljiva kretanja različitih sitnih zrnaca peludi ili minerala u vodi koje je još 1827. pod sitnozorom promatrao, analizirao i potanko zabilježio škotski liječnik i botaničar Robert Brown (1773-1858). Nasumično kretanje sitnih čestica suspendiranih u tekućini čekalo je sljedećih dvadeset i pet godina na objašnjenje kaotičnog gibanja sitnih čestica u tekućinama – Einsteinovu jednostavnu primjenu molarno-kinetičke teorije topline.
1881. GODINA
Premda već u trećoj godini sin Hermanna i Pauline nikako da normalno progovori. Kako veli Einstein: “Istina je moji su se roditelji zabrinuli jer sam počeo pričati u kasnim godinama pa su zatražili čak i mišljenje liječnika”, što je Albertova baka komentirala “smiješnim idejama”, jer nema potrebe paničariti. Neutješna majka Pauline svejedno je strahovala i pribojavala se kako je mogući uzrok Albertova sporog napredovanja i neprogovaranja deformirana lubanja pri porodu.
Obitelj Einstein postala je brojnija. Albert je 18. studenoga dobio družicu, rodila se sestra Maria, iz milja zvana Maja. Tek rođenu mu sestricu nije smatrao živim bićem, bio je uvjeren kako je dobio novu igračku, novu dobro konstruiranu, gotovo savršenu mehaničku lutku, pa se shodno uvjerenju spram lutke Maje, tražeći po Majinom tjelešcu kotačiće i ključ za navijanje, tako i ponašao.
[Maria Winteler, Albertova sestra (iz milja Maja) i miljenica u poznim godinama, rođena je 18. studenog 1881. u Münchenu. Nakon završene osnovne škole u Münchenu pohađa Njemačku međunarodnu školu u Milanu, a od 1899. do 1902. Djevojačku učiteljsku školu u Aarau, zatim studira romanske jezike (francuski) i književnost u Berlinu, Parizu i Bernu gdje je i doktorirala 1909. Sljedeće godine udala se za brata Albertove prve djevojke, odvjetnika i slikara Paula Wintelera (nisu imali djece na Paulijev zahtjev, bojeći se duševnih bolesti učestalih u obitelji Winteler), a 1911. sele u Luzern gdje je Paul našao zaposlenje, pa 1922. u Colonnatu pokraj Firence, da bi 1939. (iz poznatih antisemitskih razloga) emigrirala voljenom bratu u Ameriku, Princeton (suprug, ne mogavši pak dobiti vizu iz zdravstvenih razloga, ostaje kod rodbine u Genevi, umire 1952). Od 1946. boluje od arterioskleroze i do smrti, 25. lipnja 1951., ostaje prikovana za krevet.]
Američki fizičar židovskog porijekla Albert Abraham Michelson (1852-1931) tada je na stručnom usavršavanju u Europi, Berlinu kod poznatog fiziologa i fizičara Hermanna L. F. von Helmholtza (profesor H. Kaysera, E. Goldsteina, W. Wiena, A. Königa, H. A. Rowlanda, H. Hertza, M. Plancka, M. Pupina…), tu u blizini maloga šutljivca, dvogodišnjeg sunarodnjaka i suimenjaka, zaigranoga Alberta, na astrofizičkom opservatoriju u Potsdamu (43 ljeta kasnije tu je izrastao ekspresionistički Einsteinov toranj), gdje strpljivo konstruira namjenski instrument, eterski interferometar, precizan optički uređaj za mjerenje relativne brzine kretanja Zemlje oko Sunca spram zamišljena etera: brzina svjetlosti morala bi biti različita ako je mjerimo u različitim smjerovima, manja u istom smjeru gibanja Zemlje kroz eter, veća u protivnom smjeru i, naravno, nepromijenjena za svjetlost odaslanu okomito na smjer gibanja Zemlje, jer još od Galileja znano je, brzina koja se mjeri ovisi uvijek o brzini motritelja ili uređaja koji je mjeri (Galilejeve transformacije). Mjereći različite brzine svjetlosti, ako je svjetlost valno gibanje etera, motritelj Michelson nadao se izravno utvrditi svoju brzinu prema mirnom eteru (i usput razriješiti staru znanstvenu polemiku, nedoumicu između Fresnelove i Stoksove koncepcije etera, kako će se kasnije pokazati posve nebitnu i uzaludnu raspru). Pokusi i rezultati mjerenja brzine Zemlje kroz eter nisu pokazali ama baš nikakvu razliku brzina njena kruženja oko Sunca. Rezultat Michelsonova pokusa (“The Relative Motion of the Earth and the Luminiferous Ether”, American Journal of Science, 1881.) bio je potpuno suprotan zdravorazumskim očekivanjima i fizikalnim čvrstim postavkama: bilo je nemoguće, više puta opetovanim opitom, utvrditi ikakvo relativno gibanje Zemlje kroz eter.
1882. GODINA
Iz još uvijek nepoznata razloga Einstein je zakašnjelo progovorio negdje krajem treće, a prema nekim autorima tekar početkom četvrte godine (osim ponekad, ali iznimno rijetko, pokoju riječ ili poneku prostu rečenicu), preskočivši tako razdoblje nerazumljiva glasanja i postupnog razvoja suvisla govora u tek prohodalog djeteta. Psiholozi rane dječje dobi, logopedi, psihijatri i psihoanalitičari proučavali su i analizirali usporeni razvoj govornih navika i kasno progovaranje djece (američki ekonomist Thomas Sowell na sličnom slučaju vlastita djeteta prozvao je takvo ponašanje 2002. godine Einsteinovim sindromom i objavio istoimenu knjigu) bez većeg uspjeha, općenito i široko pojasnili su pojavu kao mogući predskazujući predznak iznimne nadarenosti ili inteligencije (kasno su progovorili fizičari Edward Teller i Richard Feynman, glazbenici Arthur Rubenstein i Clara Schumann…), ali i autizma ili mentalne retardacije.
Braća Hermann i Jakob ponovno proširuju poslovanje “Einstein und Cie.” kupovinom dvije trećine udjela tehničko-mehaničke radionice za proizvodnju plinskih bojlera “Kiessling und Cie.” i, što je još važnije, uspješno sudjeluju na Prvome međunarodnom sajmu i izložbi elektrotehničke opreme i uređaja u Münchenu (od 16. rujna do 25. listopada, u organizaciji izumitelja, inženjera Oskara von Millera, osnivača Deutsches Museuma tehnologije i znanosti, sa sloganom: “Više svjetla”) predstavljajući svoje proizvode i Jakobove suvremene konstrukcije dinama, lučnih i trajnožarećih lampi, električnih brojila i telefonskog sustava (neke od tih inovacija kasnije je poboljšao i patentirao) što su potencijalni kupci željni tehničkih novotarija zapazili, kupovali, a poslovni klijenti dogovarali potencijalne poslove i potpisivali preliminarne ugovore.
1883. GODINA
Pretjerano šutljiv (ponovno dječji psiholozi znanstveno ekspliciraju o blagom obliku autizma i odgođene eholalije: nastoji ponoviti stereotipne fraze odraslih ili izgovoriti svoje nakane i misli, ukoliko uspije, samo kao potpune kratke rečenice, najprije isprobava dva-tri puta rečenicu u sebi, zatim jedva čujnim šaptom samo pomičući usnama i konačno je ponovi naglas, što čini uporno do svoje sedme godine), osamljen i usamljen, Albert je većinom ostajao u kući igrajući se sam (slagao je svakojake strukture i obličja od dječjih drvenih kocaka, vozikao maketu lokomotive s vagonima koju mu je darovao ujak Cäsar Koch iz Bruxellesa, plovio drvenim brodićem u kablu vode, obožavao podizati kule od karata, ustrajno i strpljivo do osobnog rekorda, četrnaestog kata, a još je više uživao u njihovom rušenju), ponekad sa sestrom (kad bi mu kakva stereotipna igra dojadila ili mu nije pogodovala, iz obijesti ili gnjeva gađao bi Maju različitim predmetima) ili s dadiljom (ova je, pak bila uvjerena kako joj povjereno dijete nije osobite razboritosti, zazivala ga je tiho, kako u svojim uspomenama navodi Maja, iz polumilja, Dümmer, glupanom ili, zbog šutljivosti, Pater Langweil, otac dosade).
Hermann, već ugledni poslovni Prus (nikada se nije oslovljavao Bavaracem), često vodi obitelj na izlete u okolicu Münchena, na razgledavanje antičkih spomenika po Bavarskoj te duge šetnje i lagana planinarenja po okolnim brdima.
1884. GODINA
Albert dobiva privatne poduke za pripremu školovanja (Volksschule) te se vrlo postupno socijalizira, i dalje naravno opsesivno, konfuzno i nesuvislo ponavlja rečenice dobronamjerne mu tutorice, kao što je i inače činio. Stariju poučavateljicu, spram koje je bio krajnje nepristojan, nediscipliniran i drzak, nije uopće podnosio, a nisu izostajali ni izljevi bijesa i svakojakih nepodopština (nekom je zgodom nasrnuo na nju i udario je stolicom), sve dok ju na koncu nije otjerao.
Kad je nekom neprilikom lagano bolestan ležao u krevetu, otac mu je pokazao, da ga razigra i oraspoloži, džepni kompas. Ostao je zaprepašten i začuđen, magnetska se igla kakogod i koliko se god kompas okretao uvijek zaustavljala u istom smjeru. “Čudo takve prirode doživio sam kao dijete od četiri ili pet godina kad mi je otac pokazao kompas. To što se ta igla ponašala tako odlučno nije se uopće uklapalo u prirodu događaja, koji su se mogli naći u podsvjesnom svijetu pojmova (učinak povezan s izravnim ‘dodirom’). Još se sjećam – ili vjerujem da se sjećam – da je to iskustvo ostavilo dubok i trajan dojam na me. Nešto duboko skriveno mora stajati iza pojava koje opažamo…”, zapisat će u 67. godini. Taj mu se događaj i ta potpunoma neuobičajena, za dječju pamet i iskustvo, magnetska pojava prevratnički i prijelomno urezala u pamćenje te je postala nezaobilazni lajtmotiv svakoga Einsteinova prisjećanja na djetinjstvo, a kasnije (i za njegova života) dobrano iskomercijalizirana, često katkad loše iskorištena i otrcana tema apsolutno svake od prekobrojnih slikovnica, za djecu i odrasle, te površnih i ozbiljnih, prepopularnih i znanstvenih monografija Einsteinova životopisa.
Eros fizike i fizika erosa/1
Životoplov Alberta Einsteina
*
KOMPAS — ŠUTNJA
1879. GODINA
Albert Einstein rođen je pola sata prije podneva u petak, 14. ožujka 1879., u švapskom gradiću Ulmu (na Dunavu, jugozapadna Njemačka, kneževina Württemberg), Bahnhofstrasse 135B (zgrada je 1944. godine razorena u zračnom napadu Savezničkih snaga; gradski oci 1922., nakon Einsteinove svjetske slave, odlučuju jednu od ulica u zapadnom dijelu Ulma imenovati Einsteinstrasse, da bi 1933., nimalo čudno, preimenovali je u Fichtestrasse, a 1945. ponovno u Einsteinstrasse), kao prvo dijete židovskih roditelja, vjenčanih 8. kolovoza 1876. u sinagogi u Cannstattu kraj Stuttgarta, Hermanna i Pauline Einstein, rođene Koch. Albert je zaplakao i svijet ugledao poslije mukotrpna poroda kao poprilično gojazno novorođenče s izrazito spljoštenim, deformiranim potiljkom (ponetko od rodbine spominje riječi: monstruoznim, nakaznim) i podosta proširenim stražnjim dijelom lubanje koja je za nekoliko tjedana u procesu srašćivanja, ipak sama od sebe splasnula i dojenčeva je glava poprimila donekle normalnu veličinu, osim maloga koščatog zadebljanja na zatiljku, doživotna fizičareva traga na evolucijske propuste i fiziološke omaške.
[Hermann Einstein, Albertov otac, sin trgovca Abrahama Einsteina (1808-1868) i Helene Moos (1814-1887), rođen je 30. kolovoza 1847. u Buchau na jezeru Federse, Bad Buchau am Federsee, gdje židovska zajednica Ainsteini, kako su se tada zapisivali, potječe još od polovice 17. stoljeća, u podnožju švapskih Alpi kneževine Württemberg. Imao je tri brata (August Ignaz, Heinrich i Jakob) i dvije sestre (Jette i Friederike). U Stuttgartu je završio Realschule i potom nastavio, obiteljske financijske prilike nisu mu omogućile studij (kao bratu Jakobu) mada je imao matematičkog dara, naukovanje za trgovca (nesumnjivi očev utjecaj). Po obavljenoj vojnoj obvezi od samo godinu dana (matura ga je poštedjele od uobičajenih tri godine novačenja), ubrzo se zaposlio u Stuttgartu i nedugo zatim postao suvlasnikom, uz bratiće Mosesa i Hermanna Levija, male trgovine posteljnih uložaka perjem “Israel & Levi” u Ulmu, a nakon ženidbe 8. kolovoza 1876. s jedanaest godina mlađom, osamnaestogodišnjom Paulineom iz Cannstatta, postaje 1880. partnerom u bratovoj münchenskoj tvrtki plinskih i vodovodnih instalacija “J. Einstein’sche Fabrik für Wasserförderung und Central-Heizungen”, zatim elektrotehnički proširenoj “Einstein und Cie.”, kasnije “Elektrotechnische Fabrik Jakob Einstein und Cie.”, elektroinženjerskog poduzeća u Münchenu koje 1894. bankrotira i seli u sjevernu Italiju, u Paviju, pod nazivom “Officine Elettromeccaniche Nazionali Einstein-Garrone & C.”, konačno 1896. neuspjelo osniva samostalnu tvrtku za nabavu elektrotehničke opreme elektrana u Milanu. Hermann je često, pače prečesto zapadao u poslovne krize, novčane dugove, bankrote, ukratko nije bio nimalo uspješan biznismen. Shrvan poslovnim neuspjesima i srčanim boljeticama umire u pedeset i šestoj godini, 10. listopada 1902. u Milanu.]
[Pauline Einstein, Albertova majka, rođena Koch, kći pekara a potom uspješnog trgovca žitom Juliusa Derzbachera (1816-1895), koji 1842. mijenja prezime u Koch, i Jette Bernheimer (1825-1886), rođena je 8. veljače 1858. u Cannstattu, pokraj Stuttgarta (glavni grad kneževine Württemberg). Imala je stariju sestru Fanny koja se udala za Hermannova bratića Rudolfa Einsteina (imali su tri kćeri: Elsu, Paulu i Herminu), i dva brata, Jakoba i, Albertu omiljenog ujaka, Cäsara. Pohađala je djevojačke škole, samostalno se obrazovala, imala sklonosti ka glazbi i dobro je svirala glasovir. Udajom za Hermanna u brak donosi izdašan miraz koji je ubrzo okopnio osnivanjem elektrotehničke firme “Einstein und Cie.” i ne baš unosnom kupnjom manjih poduzeća i radionica. Po muževoj smrti 1902. živi sa sestrom Fanny u Hechingenu i Berlinu (do 1910), 1911. radi kao domaćica u Heilbronnu i Württembergu, potom seli kod brata Jakoba u Zürich. U vrijeme Prvoga svjetskog rata pobolijeva od raka abdomena, a 1918. za posjeta kćerki Maji i njenom suprugu Paulu Winteleru u Luzernu ostaje u ondašnjem sanatoriju Rosenau, odakle je krajem 1919. svježi supružnici, sin Albert i nećakinja Elsa, preuzimaju u Berlin gdje umire 20. veljače 1920.]
Iste te godine, Einsteinova rođenja, rak trbušne šupljine u četrdeset i devetoj godini života, u Cambridgeu 5. studenoga, zaustavlja znamenit i plodonosni znanstveni rad najistaknutijeg fizičara, matematičara i općenito znanstvenika 19. stoljeća Škota Jamesa Clerka Maxwella (1831-1879, jednaka tako, karcinom abdomene pokosio je i njegovu majku, kao i Albertovu, godinu dana prije negoli je dostigla pola stoljeća), prema većini povjesničara znanosti, uz Newtona (1642-1727) i Galileja (1564-1642) – slučajno ili ne, sudbonosno ili samo stjecaj okolnosti, podudarnost se i ovdje ponavlja (na sveopću radost new agea), naime, Sir Isaac Newton rođen je na Božić 1642., iste godine kad je u kućnom pritvoru izdahnuo (8. siječnja 1642. u seoskoj kući u Arcetri kraj Firenze) utemeljitelj klasične fizike Galileo Galilei (359 godina poslije procesa, papa Ivan Pavao II. ukinuo je presudu inkvizicije protiv Galilea Galileja) – i sad već osmomjesečnog Einsteina, jedan od četvorice najvećih umnika u povijesti fizike, tvorca (pored kinetičke teorije plinova, statističke interpretacije termodinamike, statističke fizike, prirode Saturnovih prstenova, izmišljena stvora sklonog stvaranju paradoksa, Maxwellova demona…) teorijskih osnova klasične elektrodinamike (A Dynamical Theory of elektromagnetic field, 1864.), čuvena Maxwellova sustava četiriju diferencijalnih jednadžbi koje uzajamno detaljno povezuju i pojašnjavaju promjene, od Michaela Faradaya (1791-1867) uvedenih i opisanih, električnih i magnetskih polja, zaokruženu teoriju elekromagnetizma, elektromagnetske teorije polja iz koje proizlazi elektromagnetsko valno gibanje brzinom svjetlosti (za koju je baš te godine – Albertova rođenja – mladi američki časnik i daroviti eksperimentator Albert Abraham Michelson, profesor fizike i kemije na Mornaričkoj akademiji, usavršivši Foucaltov pokus s rotacijskim zrcalima iz 1862., objavio iznos od 299.910 ± 50 km/s), dakle, naslućivao je Maxwell, svjetlost nije ništa drugo do li elektromagnetski val (Treatise on Electricity and Magnetism, 1873.) koji bi se rasprostirao, u ondašnjoj nešto malo izmijenjenoj Newtonovoj klasicističkoj slici svijeta, još od Rene Descartesa (1596-1650) uvedenim – kao što se vodeni valovi šire vodom a zvučni zrakom – eterom, poput duha izmišljenim, čudesnim transmisijskim medijem neobičnih svojstava: nepomičan, nevidljiv, elastičan, bez mase i viskoznosti, vrlo rijedak (gotovo bez gustoće) ali ujedno veoma krut (gotovo potpuno nestisljiv), potreban za prijenos energije transverzalnih valova (poput zraka za longitudinalne, zvučne valove), prema tome i svih elektromagnetskih valova pa stoga i svjetlosti, koji želatinasto prožima čitav svemirski prostor (lani je upravo Maxwell potpisao enciklopedijsku jedinicu Ether, osmi svezak devetog izdanja Encyclopeadiae Britannice 1878., u kojoj sugerira metodu mjerenja relativne brzine Zemlje spram etera i naznačuje izglednost njegova optičkoga zapažanja); dvadesetak ljeta kasnije duge i snažne Einsteinove opsesije, intelektualne obuzetosti i misaona poticaja prema formulaciji specijalne teorije relativnosti (u vrijeme studentskih dana u Zürichu na zidu Albertove sobe visjele su tri fotografije: Newtona, Faradaya i bujna brada Jamesa Clerka Maxwella).
1880. GODINA
U lipnju (točnije, 21. lipnja), poslovno nezadovoljan Albertov otac, trgovac tehničkom i sličnom robom u Ulmu, obitelj seli u političko, gospodarsko i kulturno središte južne Njemačke, glavni grad Bavarske, u München, gdje je Hermannov tri godine mlađi (jedini visokoobrazovani) brat, još uvijek neženja, inženjer Jakob Einstein (1850-1912), pa zajedničkim snagama (uz financijske injekcije bliže i daljnje rodbine, poglavito Hermannova miraza) značajno proširuju poslovanje njegova obrta plinskih i vodovodnih instalacija “J. Einstein’sche Fabrik für Wasserförderung und Central-Heizungen” (osnovanog prije četiri godine) uvođenjem tada sve prodornije električne industrije, sveopće elektrifikacije, s elektrokemijskom i elektroinženjerskom tvrtkom za proizvodnju, instalaciju i prodaju suvremenih električnih naprava, uređaja i opreme (dinama, generatora, električnih mjerila, brojila i mjernih instrumenata, uličnih trajnožarećih svjetiljki, lučnih lampi, telegrafske i telefonske opreme…) – osnivaju firmu “Einstein und Cie.” u kojoj, dakako, Jakob vodi tehnološku i stručno-tehničku a Hermann upravnu i organizacijsko-prodajnu stranu posla.
U Münchenu, drugome po veličini njemačkome gradu s tadašnjih oko tristo tisuća žitelja (većinom katolika, 85% i samo 2% Židova), obitelj Einstein smjestila se u komfornu zgradu na trećem katu Müllerstrasse 3 (tu, u istoj zgradi smjestio se i mladi inženjer Jakob a tu je i sjedište njihove firme), u blizini Sendliner Tora, s ozelenjenom okućnicom, stražnjim dvorištem i vrtom za Albertovo bezbrižno djetinjstvo; u Münchenu ostaju do 1894.
U isto vrijeme, na sjevernom kraju Europe, u Copenhagenu, danski akurator, astronom, matematičar, začetnik statistike Thorvald Nicolai Thiele (1838-1910) prvi pokušava matematički opisati kaotično gibanje čestica u tekućini metodom najmanjih kvadrata i samo donekle naslutiti fizikalno značenje Brownova gibanja, zamršena, isprekidana i nepredvidljiva kretanja različitih sitnih zrnaca peludi ili minerala u vodi koje je još 1827. pod sitnozorom promatrao, analizirao i potanko zabilježio škotski liječnik i botaničar Robert Brown (1773-1858). Nasumično kretanje sitnih čestica suspendiranih u tekućini čekalo je sljedećih dvadeset i pet godina na objašnjenje kaotičnog gibanja sitnih čestica u tekućinama – Einsteinovu jednostavnu primjenu molarno-kinetičke teorije topline.
1881. GODINA
Premda već u trećoj godini sin Hermanna i Pauline nikako da normalno progovori. Kako veli Einstein: “Istina je moji su se roditelji zabrinuli jer sam počeo pričati u kasnim godinama pa su zatražili čak i mišljenje liječnika”, što je Albertova baka komentirala “smiješnim idejama”, jer nema potrebe paničariti. Neutješna majka Pauline svejedno je strahovala i pribojavala se kako je mogući uzrok Albertova sporog napredovanja i neprogovaranja deformirana lubanja pri porodu.
Obitelj Einstein postala je brojnija. Albert je 18. studenoga dobio družicu, rodila se sestra Maria, iz milja zvana Maja. Tek rođenu mu sestricu nije smatrao živim bićem, bio je uvjeren kako je dobio novu igračku, novu dobro konstruiranu, gotovo savršenu mehaničku lutku, pa se shodno uvjerenju spram lutke Maje, tražeći po Majinom tjelešcu kotačiće i ključ za navijanje, tako i ponašao.
[Maria Winteler, Albertova sestra (iz milja Maja) i miljenica u poznim godinama, rođena je 18. studenog 1881. u Münchenu. Nakon završene osnovne škole u Münchenu pohađa Njemačku međunarodnu školu u Milanu, a od 1899. do 1902. Djevojačku učiteljsku školu u Aarau, zatim studira romanske jezike (francuski) i književnost u Berlinu, Parizu i Bernu gdje je i doktorirala 1909. Sljedeće godine udala se za brata Albertove prve djevojke, odvjetnika i slikara Paula Wintelera (nisu imali djece na Paulijev zahtjev, bojeći se duševnih bolesti učestalih u obitelji Winteler), a 1911. sele u Luzern gdje je Paul našao zaposlenje, pa 1922. u Colonnatu pokraj Firence, da bi 1939. (iz poznatih antisemitskih razloga) emigrirala voljenom bratu u Ameriku, Princeton (suprug, ne mogavši pak dobiti vizu iz zdravstvenih razloga, ostaje kod rodbine u Genevi, umire 1952). Od 1946. boluje od arterioskleroze i do smrti, 25. lipnja 1951., ostaje prikovana za krevet.]
Američki fizičar židovskog porijekla Albert Abraham Michelson (1852-1931) tada je na stručnom usavršavanju u Europi, Berlinu kod poznatog fiziologa i fizičara Hermanna L. F. von Helmholtza (profesor H. Kaysera, E. Goldsteina, W. Wiena, A. Königa, H. A. Rowlanda, H. Hertza, M. Plancka, M. Pupina…), tu u blizini maloga šutljivca, dvogodišnjeg sunarodnjaka i suimenjaka, zaigranoga Alberta, na astrofizičkom opservatoriju u Potsdamu (43 ljeta kasnije tu je izrastao ekspresionistički Einsteinov toranj), gdje strpljivo konstruira namjenski instrument, eterski interferometar, precizan optički uređaj za mjerenje relativne brzine kretanja Zemlje oko Sunca spram zamišljena etera: brzina svjetlosti morala bi biti različita ako je mjerimo u različitim smjerovima, manja u istom smjeru gibanja Zemlje kroz eter, veća u protivnom smjeru i, naravno, nepromijenjena za svjetlost odaslanu okomito na smjer gibanja Zemlje, jer još od Galileja znano je, brzina koja se mjeri ovisi uvijek o brzini motritelja ili uređaja koji je mjeri (Galilejeve transformacije). Mjereći različite brzine svjetlosti, ako je svjetlost valno gibanje etera, motritelj Michelson nadao se izravno utvrditi svoju brzinu prema mirnom eteru (i usput razriješiti staru znanstvenu polemiku, nedoumicu između Fresnelove i Stoksove koncepcije etera, kako će se kasnije pokazati posve nebitnu i uzaludnu raspru). Pokusi i rezultati mjerenja brzine Zemlje kroz eter nisu pokazali ama baš nikakvu razliku brzina njena kruženja oko Sunca. Rezultat Michelsonova pokusa (“The Relative Motion of the Earth and the Luminiferous Ether”, American Journal of Science, 1881.) bio je potpuno suprotan zdravorazumskim očekivanjima i fizikalnim čvrstim postavkama: bilo je nemoguće, više puta opetovanim opitom, utvrditi ikakvo relativno gibanje Zemlje kroz eter.
1882. GODINA
Iz još uvijek nepoznata razloga Einstein je zakašnjelo progovorio negdje krajem treće, a prema nekim autorima tekar početkom četvrte godine (osim ponekad, ali iznimno rijetko, pokoju riječ ili poneku prostu rečenicu), preskočivši tako razdoblje nerazumljiva glasanja i postupnog razvoja suvisla govora u tek prohodalog djeteta. Psiholozi rane dječje dobi, logopedi, psihijatri i psihoanalitičari proučavali su i analizirali usporeni razvoj govornih navika i kasno progovaranje djece (američki ekonomist Thomas Sowell na sličnom slučaju vlastita djeteta prozvao je takvo ponašanje 2002. godine Einsteinovim sindromom i objavio istoimenu knjigu) bez većeg uspjeha, općenito i široko pojasnili su pojavu kao mogući predskazujući predznak iznimne nadarenosti ili inteligencije (kasno su progovorili fizičari Edward Teller i Richard Feynman, glazbenici Arthur Rubenstein i Clara Schumann…), ali i autizma ili mentalne retardacije.
Braća Hermann i Jakob ponovno proširuju poslovanje “Einstein und Cie.” kupovinom dvije trećine udjela tehničko-mehaničke radionice za proizvodnju plinskih bojlera “Kiessling und Cie.” i, što je još važnije, uspješno sudjeluju na Prvome međunarodnom sajmu i izložbi elektrotehničke opreme i uređaja u Münchenu (od 16. rujna do 25. listopada, u organizaciji izumitelja, inženjera Oskara von Millera, osnivača Deutsches Museuma tehnologije i znanosti, sa sloganom: “Više svjetla”) predstavljajući svoje proizvode i Jakobove suvremene konstrukcije dinama, lučnih i trajnožarećih lampi, električnih brojila i telefonskog sustava (neke od tih inovacija kasnije je poboljšao i patentirao) što su potencijalni kupci željni tehničkih novotarija zapazili, kupovali, a poslovni klijenti dogovarali potencijalne poslove i potpisivali preliminarne ugovore.
1883. GODINA
Pretjerano šutljiv (ponovno dječji psiholozi znanstveno ekspliciraju o blagom obliku autizma i odgođene eholalije: nastoji ponoviti stereotipne fraze odraslih ili izgovoriti svoje nakane i misli, ukoliko uspije, samo kao potpune kratke rečenice, najprije isprobava dva-tri puta rečenicu u sebi, zatim jedva čujnim šaptom samo pomičući usnama i konačno je ponovi naglas, što čini uporno do svoje sedme godine), osamljen i usamljen, Albert je većinom ostajao u kući igrajući se sam (slagao je svakojake strukture i obličja od dječjih drvenih kocaka, vozikao maketu lokomotive s vagonima koju mu je darovao ujak Cäsar Koch iz Bruxellesa, plovio drvenim brodićem u kablu vode, obožavao podizati kule od karata, ustrajno i strpljivo do osobnog rekorda, četrnaestog kata, a još je više uživao u njihovom rušenju), ponekad sa sestrom (kad bi mu kakva stereotipna igra dojadila ili mu nije pogodovala, iz obijesti ili gnjeva gađao bi Maju različitim predmetima) ili s dadiljom (ova je, pak bila uvjerena kako joj povjereno dijete nije osobite razboritosti, zazivala ga je tiho, kako u svojim uspomenama navodi Maja, iz polumilja, Dümmer, glupanom ili, zbog šutljivosti, Pater Langweil, otac dosade).
Hermann, već ugledni poslovni Prus (nikada se nije oslovljavao Bavaracem), često vodi obitelj na izlete u okolicu Münchena, na razgledavanje antičkih spomenika po Bavarskoj te duge šetnje i lagana planinarenja po okolnim brdima.
1884. GODINA
Albert dobiva privatne poduke za pripremu školovanja (Volksschule) te se vrlo postupno socijalizira, i dalje naravno opsesivno, konfuzno i nesuvislo ponavlja rečenice dobronamjerne mu tutorice, kao što je i inače činio. Stariju poučavateljicu, spram koje je bio krajnje nepristojan, nediscipliniran i drzak, nije uopće podnosio, a nisu izostajali ni izljevi bijesa i svakojakih nepodopština (nekom je zgodom nasrnuo na nju i udario je stolicom), sve dok ju na koncu nije otjerao.
Kad je nekom neprilikom lagano bolestan ležao u krevetu, otac mu je pokazao, da ga razigra i oraspoloži, džepni kompas. Ostao je zaprepašten i začuđen, magnetska se igla kakogod i koliko se god kompas okretao uvijek zaustavljala u istom smjeru. “Čudo takve prirode doživio sam kao dijete od četiri ili pet godina kad mi je otac pokazao kompas. To što se ta igla ponašala tako odlučno nije se uopće uklapalo u prirodu događaja, koji su se mogli naći u podsvjesnom svijetu pojmova (učinak povezan s izravnim ‘dodirom’). Još se sjećam – ili vjerujem da se sjećam – da je to iskustvo ostavilo dubok i trajan dojam na me. Nešto duboko skriveno mora stajati iza pojava koje opažamo…”, zapisat će u 67. godini. Taj mu se događaj i ta potpunoma neuobičajena, za dječju pamet i iskustvo, magnetska pojava prevratnički i prijelomno urezala u pamćenje te je postala nezaobilazni lajtmotiv svakoga Einsteinova prisjećanja na djetinjstvo, a kasnije (i za njegova života) dobrano iskomercijalizirana, često katkad loše iskorištena i otrcana tema apsolutno svake od prekobrojnih slikovnica, za djecu i odrasle, te površnih i ozbiljnih, prepopularnih i znanstvenih monografija Einsteinova životopisa.