Ulomak iz romana “Volga, volga” (Treći dio: Ustani sine Avramov)
Ime mi je Dželal Pljevljak. Radio sam kao civilno lice na službi u armiji, a danas bih, da nisam ovo što jesam, bio penzioner, vozio golfa, boje trule višnje, godina proizvodnje 1987. ili 1988, sagradio kuću na Sandžaku i ispred kuće posadio šljivik, koji bi do danas već dobro rađao. Sjedio bih pod šljivama i ne bih znao za ovoga sebe, ali bi me mučile brige nekoga drugog mene. Sve bi mi bilo isto, samo što ne bih bio ubojica.
Ali nije tako moglo biti, a ja ne žalim što nije, jer je grijeh žaliti, nego neka je onako kako je Bog odredio da ima biti. On me je spasio, on mi je pamet sačuvao bistrom, i danas stojim tu gdje jesam, ruke mi trnu, noge više ne osjećam i čini mi se da ću uskoro pasti. Ali nije me briga, sretan sam i ovako nepomičan, dok gledam kroz prozor, vidim nebo i čujem Drinu negdje pod zidovima, ja se svakom svojom mišlju, svakom dlačicom na rukama, kosom, trepavicom i obrvom, molim Bogu i hvalim ga za ono što je za mene učinio.
I sve se bojim, srušit ću se, jer više ne znam što je iznad, a što ispod mene, ali Bog me ne da, nego me drži uspravnog.
Iza leđa mi je ahbab Avram Prodanović. U rukama drži kalašnjikov, prst mu je na orozu, i čeka kad ću da padnem na koljena, Bogu da se pomolim, da mi u potiljak puca prije nego što kažem a.
Tako on to meni kaže: bit ćeš mrtav, Dželaludine sine, prije nego što Allaha zazoveš prvi put.
A ja šutim, šta ću. Šutim, stojim i čekam, u sabah, u jaciju, u akšam, i kad mu god prahne, kad god on to hoće i kad god misli da treba, stojim i čekam sve dok mu ne dosadi i ne ode svojim putem, moj stari ahbab Avram Prodanović.
Kada su me 1. novembra 1988. okovanog doveli u Foču, on je već bio tu, u ovoj istoj ćeliji. Kada sam ušao, skočio je s kreveta, vidio je da su mi pomodrjele ruke jer je milicioner Faruk Eminović bio dušmanski stegnuo lisice. Masirao mi je dlanove i prste, ali ja ih nisam osjećao. Bilo mi je kao da trlja dvije teške natruhle cjepanice.
I lakše mi je bez ruku, htio sam se našaliti.
Nemoj tako da govoriš, rekao je i već se bio oznojio koliko su ga moje mrtve ruke zamorile.
Prošla su u tome i dva sata.
On je oživljavao ruke koje prvi put vidi, a meni su krenule suze niz lice.
Čudni su načini na koje se ljudi upoznaju i sprijatelje. Avram Prodanović moj je prijatelj, kako god bilo. Ako povuče oroz, znat ću da me ubio prijatelj.
Avram je ležao sam u ovoj ćeliji, jer se upravnik plašio da bi ga drugi zatvorenici mogli zatući. Mene je smjestio s njim jer je mislio da bi i mene drugi zatvorenici mogli ubiti kad saznaju za što sam osuđen – napio sam se kao životinja i ubio ženu, njezina muža i njihovo troje djece – a računao je da smo jedan po drugoga bezopasni, jer smo obojica progonjeni. Mudrosti treba da bi čovjek bio dobar upravnik zatvora.
Smjestio nas je tako zajedno i zato što je Avram Srbin, a ja sam Musliman, da nam se obojici naruga. Takav je čovjek bio upravnik i takva je bila država, koje, čujem, više nema. Bit će druge, a bilo bi bolje da nema nikakve kad smo takvi ljudi da nam ona nije valjala.
Moj ahbab Avram nije vjerovao u Boga. Ili je vjerovao, a nije znao da vjeruje. Ali mene nije ometao u molitvi, pogotovo u vrijeme Ramazana, i još bi mi stražu čuvao, da ko ne naiđe dok klanjam i da mi se ne naruga.
Živio je u Bijeljini i bio direktor gradske pekare. Imao ženu i sina, kojemu su nadjenuli ime Darko, po nekom fudbaleru Crvene zvezde. Dobro su se slagali, ljeti išli na more, u Trpanj, zimi na Jahorinu, u hotel, da dječaku ojača krv. Žena mu radila kao medicinska sestra u Domu zdravlja.
Avram je strepio da im se što ne dogodi.
Kad bi u novinama izašlo kako je u prometnoj nesreći izginula cijela porodica, on bi se stresao od užasa, okrenuo bi drugu stranicu i cijeli bi dan bio neraspoložen. Ili – ne daj Bože – kada bi na televiziji prikazivali dokumentarni film o nekoj rijetkoj bolesti, on je odmah grabio Darka iz krevetca i nosio ga u Tuzlu, Beograd, Sarajevo i gurao plave koverte najboljim doktorima, samo da mu pregledaju sina i kažu da ne boluje od te neke rijetke bolesti o kojoj se govorilo na televiziji.
Ljudi su mislili da je skrenuo s pameti, a Avram je samo strepio da im se što ne dogodi. Tako to biva: kad u kome prekipi ljubav, a za njom i briga koja svaku ljubav slijedi, ljudi ga otpišu jer da je sišao s uma. Lakše im je tako, pa za drukčije i ne znaju.
Avram mi je prijatelj, mrtve mi je ruke budio, a bezvjernik je. Da je u nešto vjerovao, makar u ikone što vise na zidovima crkve, da je barem jednom otvorio svoje Sveto pismo i pročitao onih nekoliko stranica o tome kako je sve počelo, ne bi počinio zločin zbog kojega je ležao u istoj ćeliji sa mnom.
Počelo je tako, govorio mi je Avram, što je noćima sanjao ovakav san: sin njegov, Darko, trči po krovu nebodera. Još nije navršio dvije godine, u snu kao ni u stvarnosti, i ne zna da ne smije prilaziti rubu, nego trči i sigurno će pasti preko. Otac ga gleda, ali mu ne može pomoći. Potrčao bi, ali u njegovim nogama nema snage. Vikao bi, ali iz njega ne izlazi glas. U zadnji čas, kada je Darko već prešao rub krova, odnekud se stvori stvor u crnom, visok, uspravan i bradat, sa šeširom na glavi, i hvata dječaka. Donosi ga ocu, govori mu spasio sam ti sina, ali jednom ću doći, a ti ćeš mi se odužiti.
Avram mu u svome snu tada obeća sve, a zatim se budi sav u znoju, skače iz kreveta, žena ga pita šta ti je čovječe, ali on joj ništa ne govori da je ne bi uznemiravao.
U početku taj je san sanjao jednom u tri mjeseca, pa jednom mjesečno, a onda svakoga tjedna i na kraju svake noći.
Jednom ću doći, govori mu avet u crnom, a ti ćeš mi se odužiti. Avram mu obećava sve.
Bio je juli mjesec, ljetovali su u Maloj Dubi, privatni smještaj u kući neke babe Bosiljke. Darko je spavao na pomoćnom krevetu, njih dvoje na velikom bračnom, iznad kojega visi fotografija babe Bosiljke i njezinog pokojnog muža, snimljena na dan vjenčanja. Avram je ponovo sanjao svoj san i u tom snu ponovo mu je avet u crnome spašavala sina. Sve je bilo isto, osim riječi koje će izgovoriti na kraju sna:
Došlo je vrijeme da pokažeš svoju odanost, rekao mu je stvor s crnom bradom, otići ćeš ujutro u Makarsku, kupiti nož za klanje janjadi i svinja, i njime ćeš svome sinu prerezati grkljan. Ne boj se, kada to učiniš, na kuhinjskome će se stolu stvoriti zaklano janje, a Darka ćeš naći živog i zdravog, kako se igra na plaži. Ja ću tako znati da si mi odan i moja će ruka cijeloga života nad Darkom bdjeti. Ali zapamti, moraš tako učiniti prije sumraka. Ako drukčije postupiš, tvoj sin u tvome će snu preći rub nebodera i neće doživjeti sljedeće jutro, a ti ćeš biti njegov ubojica.
Avram u svome snu nije prepoznao šejtana.
Cijelo se jutro tješio da je to samo san i da se snovi ne ostvaruju, a onda je namislio da pođe liječniku, psihijatru kojem će sve ispričati i koji će ga posavjetovati što da čini. U telefonskom je imeniku našao trojicu psihijatara u Makarskoj. Jednoga nije bilo kod kuće, drugi je prije nekoliko mjeseci umro, a treći, nekakav doktor Stamenić, rekao mu je neka dođe u ponedjeljak.
Bit će prekasno u ponedjeljak, preklinjao ga je, a doktor je zaprijetio da će zvati miliciju.
Nakon toga je otišao kupiti nož za klanje janjadi i svinja.
Vratio se u Malu Dubu, žena i dječak bili su na plaži, rekao joj je da ga boli glava i da ide u sobu leći.
Tek je prošlo tri, do sumraka je ostalo još dobra tri sata.
Stavio je nož pod jastuk, legao i zatvorio oči, u nadi da će mu avet u crnome doći u san i da će je izmoliti da mu da vremena do ponedjeljka.
Ali nije mogao zaspati. Što je duže ležao, bio je sve budniji.
Prošlo je sedam kada je odustao. Digao se i otišao do plaže. Ženi je rekao da će odvesti Darka na sladoled. Pojeo ih je već dva, rekla mu je. Dobro, onda će samo prošetati.
Oko pola osam dječaka je potrbuške položio na kuhinjski stol, rekao mu da podigne glavu i pogleda prema vrhu kredence, jer je tamo čokolada, i zaklao ga.
Zatim je otrčao na plažu i sav izbezumljen upitao ženu gdje je Darko.
Onda je trčao nazad. Žena je trčala za njim. Našla ga je kako kleči u lokvi krvi, drži dječaka za ruke i viče: ustani sine moj, samo mi ustani sine Avramov.
Na sudu mu nisu vjerovali kad im je pričao o svome snu. Nisu mu vjerovali ni kada je priznao da je kriv, jer je zakasnio, sunce je već bilo zašlo kada je dječaku prerezao vrat.
Psihijatri su napisali da je bio potpuno uračunljiv dok je klao vlastito dijete, a sud ga je osudio na dvadeset godina zatvora.
Ahbab moj Avram nije prepoznao šejtana, a htio je spasiti svoje dijete. Ljudi to ne razumiju i zato su ga osudili. Ja razumijem, ali on od toga više nema koristi. Nego mi stoji za leđima, s metkom u cijevi i prstom na orozu, pa čeka kad ću da padnem i Bogu se pomolim, da me ubije prije nego što kažem a.
Ime mi je Dželal Pljevljak. Već četvrtu godinu ležim u Foči, u ovoj istoj ćeliji. Tri sam godine i dobro i zlo dijelio s Avramom Prodanovićem, rođenjem pravoslavcem, ali koji na svoju nesreću nije vjerovao u Boga i zato je zaklao sina rođenoga. Svega se vidi u zatvoru, svakakve nesreće i žalosti, a najmanje ljudskoga zla – iako ljudi misle da u zatvorima borave zli, ali svijet nije vidio ovakve tuge i žalosti kakva je Avramova.
Imao je mene, za utjehu i mir duševni, a onda je prije šest mjeseci, jadna li mu majka, ostao sam na svijetu.
Dijelili smo što god se moglo podijeliti. Ako bi nam za doručak priredili slaninu, ja sam svoju porciju njemu davao, jer musliman ne jede krmetinu. Onda bi ručali pileći paprikaš, a on bi, iako pravoslavci jedu piletinu, svoj tanjur gurao k meni, da ne ostanem gladan.
Tako je to bilo sa nama dvojicom.
Avram se sjećao Tita, i kako je bio njegov gardist. Visok i uspravan, dva metra je u njemu, stajao bi u počasnom vodu i dočekivao cara Selasija, Keneta Kaundu, Indiru Gandi, Sirimavo Bandaranaike, Sandra Pertinija, Nicolaea Ceausescua, s puškom na gotovs, stamen i čvrst, na ponos maršalu pred uglednim gostima. Tito bi prošao pokraj njega, zamirisalo bi na limun, Avram je mislio da je to miris jutarnjeg čaja što ga je maršal s Jovankom popio, pa na bugarsko ružino ulje, a Avramu je od tada ostalo da komunizam miriše na ruže.
Govorio mi je: da je Tito živ, svega ovoga ne bi bilo. Ne bi on dao da ubijem sina. Požurio bi me da stignem prije sumraka.
Ja sam potvrđivao.
On je o tom djetetu govorio svakoga dana. Koje su bile prve Darkove riječi, šta je volio jesti, kako se zvala studentica što ga je, za pedeset hiljada dinara mjesečno, čuvala dok su žena i on bili na poslu, protiv kojih je bolesti dječak bio cijepljen i šta je govorio dok bi se plašio mraka.
Zaboravljao je što mi je ispričao i nakon nekoliko dana započinjao je ispočetka.
Rekao sam mu jednom, kad me je pitao, da ne želim pričati o svojoj ženi i kćeri. Nikad ih više nije spomenuo. Poštovao je moju žalost pa je pričao o sebi i svojima. Tako smo postali prijatelji.
Sve bi se u meni izvrnulo kada bi svakih deset-petnaest dana došao do onoga kad Darka odnosi s plaže, skida stolnjak sa stola u baba Bosiljkinoj kuhinji, poliježe dječaka potrbuške na hrapavu drvenu površinu, pazi da ga kakav trn ne ozlijedi, da mu se ne zabije pod nokat, uzima nož, govori mu neka pogleda čokoladu navrh kredenca, a onda ga jednim potezom kolje.
Ta priča svaki put bi trajala skoro cijelo popodne, ja bih se triput ledenim znojem preznojio, ali morao sam ga čuti, jer mu je trebalo da ga čujem, to ga je, nevjernika, smirivalo. Morao sam ga čuti, jer smo prijatelji.
Dok sam se Bogu molio, Avram je pazio da neko ne naiđe.
A onda se prije pola godine Avram odalečio od mene.
Prestao je da priča o sinu. Upitao sam ga zašto, a on je rekao da je to zato što ja ne pričam o svome djetetu pa zašto bi on o svome. Znao sam da to nije istina.
Onda mi je rekao da više ne trebam stražariti dok on šeta zatvorskim krugom. Ubit će te, rekao sam mu. Neće, odgovorio je, puno je Srba koji će skočiti da me brane.
Niko ga nije branio, ali ga niko nije ni napadao. Došlo je takvo vrijeme da ni Avram Prodanović ni njegov strašni zločin više nikome nisu bili važni. Postao je staklo kroz koje se može gledati ravno u sunce. Crno staklo.
Rekao mi je da više ne klanjam u njegovoj ćeliji, da mu, rekao je, ne bih navlačio baksuz i crnu magiju. Možda mu se, rekao je, zbog nekoga Muslimana i dogodilo da ubije sina. Nego neka idem u zahod pa neka se u zahodu molim svome Bogu.
I prestao je spominjati Tita.
Početkom aprila novi je upravnik odlučio da će od sada Avram biti moj čuvar. Naredio mu je da pazi na mene, a moj ahbab Avram navukao je na sebe nekakvu rezervističku uniformu, ukrstio preko prsa redenike od puškomitraljeza, kao Orson Welles u nekom partizanskom filmu, nabio je šubaru na glavu, a na šubari kokarda.
I takav me sad čuva.
Ime mi je Dželal Pljevljak. Nisam jablan, nemam korijenje da me uspravnog drži, i ne znam koliko još dugo mogu ovako da stojim. Moj prijatelj Avram, osjećam, ovoga puta neće uzmaknuti, nego će čekati sve dok se ne srušim. A onda će mi pucati u potiljak.
Danas je, koliko mogu da sračunam, petak. Stojim, šutim i slušam hudbu.
Posljednju koju sam čuo u Skenderpašinoj džamiji u Livnu, izgovorio je naš dobri imam Ismet Krčo.
Vazio je na koji način nevjerniku treba čestitati njegov praznik, u kojem trenutku mu se obratiti i pružiti desnicu ruku, koga čestitavajući poljubiti u obraz, u jedan pa u drugi, a koga ne. Džamija je bila praznija nego inače, nas šestorica ili sedmorica, među kojima sam ja bio daleko najmlađi, a Krčo nam kazuje nešto što se i djeci samo jednom kaže, prije nego što ih se prvi puta same pusti van kuće.
Zima je, ja ga slušam, a oko srca mi toplo.
Poslije odlazim na stanicu, čekam autobus koji će prema Fatumima. Sretan sam i slobodan, drugih briga nemam, osim jedne sitne: hoće li danas u smjeni biti Ergin Zovko, kojega znam i za kojega mi i Osman kaže da je uslužan i stat će gdje god putnicima treba, ili će me dopasti Mustafa Efendić, koji staje samo tamo gdje mu piše u voznome redu, pa ću pet kilometara pješačiti do Fatuma?
Potrefe se takvi dani u životu, da čovjek drugih briga osim takvih nema.
I bi Zovkina smjena.
Autobus poluprazan, dvije žene, ne znam ih, idu do Kamenskog, dočekuju brata, mornara, vraća se nakon dvije godine s mora; neki stariji čovjek, ne znam ni njega, s lovačkim šeširićem na glavi, sjeda odmah iza vozača, rastvara Sportske novosti i naglas mu čita, u nedjelju je, biva, neka važna utakmica; mlada žena s blizankama, ja sam joj pomogao unijeti stvari u autobus, priča mi da ih vodi očnome doktoru u Split, razroke su, kaže, trebat će operacija, to je nasljedno, kaže, i nju je operiralo kad je bila kao njih dvoje, oči joj je rezao doktor Čavka u Sarajevu, slavni doktor Čavka, kojemu su dolazili iz cijeloga svijeta, i Japanci su mu dolazili, išlo mu se kao što se danas ide Gospi u Međugorje, govori, ali prođoše i ta vremena, nema više Čavke, govori mi mlada majka, zabrinuta za oči svojih curica; jedan čovjek srednjih godina, ni visok, ni nizak, ni lijep, ni ružan, takav da ga zaboravim svaki put kada na drugu stranu okrenem glavu, i onda ga se sjetim čim opet pogledam u njegovom pravcu, ili je nečiji špijun, il’ šejtan, il’ neki nesretan čovjek.
Sjedim u dnu autobusa, na sećiji, i sve ih gledam u potiljke. Djevojčice izviruju između sjedala, okreću se prema meni, a oči im letaju na sve strane, bježe kako se trese autobus, kao da plove po ulju. Kada ih duže gledam, spopadne me mučnina, pomislim da ću povratiti, ali im se onda nasmijem, namignem, a one se tada posrame i pobjegnu, ne vidim kako im letaju oči i više mi nije muka.
Čovjek s lovačkim šeširićem čita sastave timova koji će u nedjelju izaći na teren, od imena do imena sve je glasniji, na kraju viče:
Sarajevo!
Đurković, D. Božović, Radeljaš, Janjoš, Jozić, Hadžibegić, Smajić, Vukičević, Musemić, B. Božović i Merdanović.
Bit će to četrdeset šesti susret vječitih rivala, očekuje se puno Koševo, lijepo i sunčano vrijeme, temperatura preko dvadeset pet.
Niko se ne ruga i ne smijulji, čini se kao da svi pažljivo slušaju, djevojčice su se sasvim umirile. Nema ih.
Vozač klima glavom, svako malo obodri starca sa šeširićem – čitaj ti, samo čitaj, ja vozim i slušam! – on se okreće prema dnu autobusa, da ga i drugi čuju, da im se nakloni i pokaže kako i za njih čita, a ja shvaćam, tek sada shvaćam, da u rukama drži stare novine, od prije pet-šest godina, i da ne primjećuje kako je u njegovoj priči juni, a oko nas je zima, prvi je januar 1988, godina je počela s izvještajima davnih ljetnih utakmica.
Ljudi, nemojte se ljutiti, okreće se prema nama šofer, komšija iz Fatuma, Ergin Zovko, vozim ga u Split u starački dom. Otkako ga je jesenas pogodio moždani udar, više ne zna za sebe. Grabi stare novine, a onda živi u onom danu koji na novinama piše. Jednom je na tavanu našao zagrebački Jutarnji list od 1939. Cijeli mi dan probijao uši kako je Njemačka napala Poljsku i kako bi valjalo poći u Zagreb i upitati predsjednika Mačeka što da se radi, da li da pakiramo stvari i bježimo u Ameriku.
A starac se samo smiješi, pa nam namiguje, okreće se zatim prema Erginu, i rukavom mu briše suzu s obraza.
Kasnije mu, pri silasku s autobusa, šakom stežem rame, kažem mu da će sve biti dobro, ja svoga oca nisam ni zapamtio, a on odgovara:
Hvala.
Iako ne znam za šta mi se zahvaljuje.
Dok idem prema Osmanovoj kući, mislim o tome kako će se Ergin Zovko, nakon što oca smjesti u starački dom, večeras sam vraćati iz Splita. Eto, što ti je život.
I tu me prvi put uhvati tuga.
Pred kućom nema nikoga.
Ispred vrata razbacane cipele, dvije-tri kokoši kljucaju u blatu, susjed Zovko stoji naslonjen na svoju ogradu i gleda avion koji se spušta prema horizontu – ma, gledaj ga molim te, leti kao da će se zabiti u brdo, a svaki put ga preleti! – uz njega sedmogodišnji dječak, unuk koji je došao iz Njemačke na božićne praznike i ne govori naš jezik.
Dobar dan, komšija, vičem prije nego što pokucam na vrata.
On mahne prema meni, ne spušta pogled s aviona.
Mubera mi otvara vrata, lice joj je oteklo kao da su je, Bože mi prosti, izbole pčele.
Šta je bilo, pitam, i smijem se.
Ni sam ne znam zašto se smijem. Tako mi, eto, došlo.
Kuća vonja na rakiju.
Murat kleči na podu, ispred njega je limeni lavor, i povraća.
Okolo su djeca. Svi šute, samo me gledaju, širom otvorenih očiju. I zaostali Ilijas me gleda, sakriven u dovratku. Pitam ih šta je bilo, i opet niko ne progovara.
Ljudi, šta vam je! Murat se napio, pa šta, nije kraj svijeta, govorim.
Jest, Boga mi dragoga, Dželale, kraj je svijeta, kaže Mubera i plače.
Murat diže glavu od lavora i gleda u mene.
Gleda me isto kao što me gledaju njegova djeca. Nije on veće pameti od njih. Samo ga patnja koju osjeća i zlo što iz patnje nastaje razlikuju od djece.
Dobro, hoće li mi već netko reći?
Pošao sam do Livna da probam volgu, govori Murat, a glava me boljela od sinoć, od dočeka, pa sam svratio kod Esada na po jedno. Stigao je jučer iz Njemačke, dugo se nismo vidjeli, pa da porazgovorimo kao ljudi. Velim, klin se klinom izbija, neće mi to jedno naškoditi.
Ali ne bi jedno?
Ne bi, brate Dželale.
I onda si na povratku skršio volgu? Neka, samo neka je živa glava.
Litru i po viskija smo popili dok si ti bio na džumi.
Puno je to.
Jest, puno je. Htio sam da te dočekam ispred džamije, pa da te vozim u Fatume, ali sam okasnio. Zato sam žurio.
I onda si skršio volgu? Nije važno, neka je živa glava. Kad se rastrijezniš sve će se zaboraviti
Ubio sam neke ljude.
Kakve ljude, jadna ti majka?
Muškarca i ženu, koliko sam vidio. I dječja kolica sam ubio, i ono što je bilo u kolicima. Pa sam se uplašio, stavio sam nogu na gas i evo me sad tu. Trebao bih se prijaviti, a strah me. Rekoh, neka se oprostim sa ženom i djecom. Sami će mi ostati.
Murat plače, niz obraze mu teku krupne djevojačke suze. U dovratku, iza njegovih leđa, plače Ilijas, kao da je samo čekao da ne plače sam.
Rekoh, ljudi nemojte se brinuti.
A ne znam zašto im to govorim, kako da se ne brinu, ali mi je srce i dalje čisto i vedro. Ne mislim na one koje je Murat pokupio volgom. Ne znam za njih, nikada ih nisam sreo, takva im je bila sudbina.
Ako ih je baš Murat pokupio.
Ja sam slobodan, kažem, ja ću to s ljudima riješiti, a ti rješavaj s dragim Bogom, u tome ti, brate moj, ne mogu pomoći.
On me samo gleda, Mubera me gleda, ne shvaćaju.
Ti imaš djecu, govorim mu, i imaš ovu ženu s kojom trebaš naći mir, a ja sam slobodan da te odmijenim i da to riješim s ljudima. Učinilo ti se, govorim mu, od puno rakije ti se učinilo da si ti ubio te ljude. Nisi ti nego sam ja.
Ovo će mi biti najteže, govorim mu, da bi ipak znao i upamtio da mi je nešto dužan, pa da dug vraća tako što će biti dobar prema ženi i djeci.
Ovo će mi biti najteže, i otvaram kredenac – iza stakla je njegova vojnička slika, slikao se u Tašmajdanskome parku, nakrivio titovku i smije se – i vadim prvu bocu koja mi se našla pod rukom.
Mislim: Bog će mi oprostiti i dok na dušak ispijam bocu rakije, vidim Osmana, stoji na vratima i gleda me užasnuto.
Ubio sam ljude, govorim mu dok izlazim iz kuće.
Više ga nisam vidio.
Ime mi je Dželal Pljevljak. Govorim da ne poludim ili da, ne daj Bože, ne pomislim da sam neki koji nisam. Ubio sam čovjeka, ženu i njihovu blizančad. Ubio sam ih na pravdi Boga, bio sam pijan. Stojim, a noge ne osjećam, gledam u prozor, slušam Drinu kako huči, pucnjavu u daljini, rat u kojemu će mnogi izginuti, i žao mi onih koji su imali za što i za koga da žive. Sretan sam čovjek, jer se i sad Bogu molim, i jer mi je za leđima onaj kojeg dobro znam, Avram Prodanović, prijatelj.
Ustani sine Avramov
Ulomak iz romana “Volga, volga” (Treći dio: Ustani sine Avramov)
Ime mi je Dželal Pljevljak. Radio sam kao civilno lice na službi u armiji, a danas bih, da nisam ovo što jesam, bio penzioner, vozio golfa, boje trule višnje, godina proizvodnje 1987. ili 1988, sagradio kuću na Sandžaku i ispred kuće posadio šljivik, koji bi do danas već dobro rađao. Sjedio bih pod šljivama i ne bih znao za ovoga sebe, ali bi me mučile brige nekoga drugog mene. Sve bi mi bilo isto, samo što ne bih bio ubojica.
Ali nije tako moglo biti, a ja ne žalim što nije, jer je grijeh žaliti, nego neka je onako kako je Bog odredio da ima biti. On me je spasio, on mi je pamet sačuvao bistrom, i danas stojim tu gdje jesam, ruke mi trnu, noge više ne osjećam i čini mi se da ću uskoro pasti. Ali nije me briga, sretan sam i ovako nepomičan, dok gledam kroz prozor, vidim nebo i čujem Drinu negdje pod zidovima, ja se svakom svojom mišlju, svakom dlačicom na rukama, kosom, trepavicom i obrvom, molim Bogu i hvalim ga za ono što je za mene učinio.
I sve se bojim, srušit ću se, jer više ne znam što je iznad, a što ispod mene, ali Bog me ne da, nego me drži uspravnog.
Iza leđa mi je ahbab Avram Prodanović. U rukama drži kalašnjikov, prst mu je na orozu, i čeka kad ću da padnem na koljena, Bogu da se pomolim, da mi u potiljak puca prije nego što kažem a.
Tako on to meni kaže: bit ćeš mrtav, Dželaludine sine, prije nego što Allaha zazoveš prvi put.
A ja šutim, šta ću. Šutim, stojim i čekam, u sabah, u jaciju, u akšam, i kad mu god prahne, kad god on to hoće i kad god misli da treba, stojim i čekam sve dok mu ne dosadi i ne ode svojim putem, moj stari ahbab Avram Prodanović.
Kada su me 1. novembra 1988. okovanog doveli u Foču, on je već bio tu, u ovoj istoj ćeliji. Kada sam ušao, skočio je s kreveta, vidio je da su mi pomodrjele ruke jer je milicioner Faruk Eminović bio dušmanski stegnuo lisice. Masirao mi je dlanove i prste, ali ja ih nisam osjećao. Bilo mi je kao da trlja dvije teške natruhle cjepanice.
I lakše mi je bez ruku, htio sam se našaliti.
Nemoj tako da govoriš, rekao je i već se bio oznojio koliko su ga moje mrtve ruke zamorile.
Prošla su u tome i dva sata.
On je oživljavao ruke koje prvi put vidi, a meni su krenule suze niz lice.
Čudni su načini na koje se ljudi upoznaju i sprijatelje. Avram Prodanović moj je prijatelj, kako god bilo. Ako povuče oroz, znat ću da me ubio prijatelj.
Avram je ležao sam u ovoj ćeliji, jer se upravnik plašio da bi ga drugi zatvorenici mogli zatući. Mene je smjestio s njim jer je mislio da bi i mene drugi zatvorenici mogli ubiti kad saznaju za što sam osuđen – napio sam se kao životinja i ubio ženu, njezina muža i njihovo troje djece – a računao je da smo jedan po drugoga bezopasni, jer smo obojica progonjeni. Mudrosti treba da bi čovjek bio dobar upravnik zatvora.
Smjestio nas je tako zajedno i zato što je Avram Srbin, a ja sam Musliman, da nam se obojici naruga. Takav je čovjek bio upravnik i takva je bila država, koje, čujem, više nema. Bit će druge, a bilo bi bolje da nema nikakve kad smo takvi ljudi da nam ona nije valjala.
Moj ahbab Avram nije vjerovao u Boga. Ili je vjerovao, a nije znao da vjeruje. Ali mene nije ometao u molitvi, pogotovo u vrijeme Ramazana, i još bi mi stražu čuvao, da ko ne naiđe dok klanjam i da mi se ne naruga.
Živio je u Bijeljini i bio direktor gradske pekare. Imao ženu i sina, kojemu su nadjenuli ime Darko, po nekom fudbaleru Crvene zvezde. Dobro su se slagali, ljeti išli na more, u Trpanj, zimi na Jahorinu, u hotel, da dječaku ojača krv. Žena mu radila kao medicinska sestra u Domu zdravlja.
Avram je strepio da im se što ne dogodi.
Kad bi u novinama izašlo kako je u prometnoj nesreći izginula cijela porodica, on bi se stresao od užasa, okrenuo bi drugu stranicu i cijeli bi dan bio neraspoložen. Ili – ne daj Bože – kada bi na televiziji prikazivali dokumentarni film o nekoj rijetkoj bolesti, on je odmah grabio Darka iz krevetca i nosio ga u Tuzlu, Beograd, Sarajevo i gurao plave koverte najboljim doktorima, samo da mu pregledaju sina i kažu da ne boluje od te neke rijetke bolesti o kojoj se govorilo na televiziji.
Ljudi su mislili da je skrenuo s pameti, a Avram je samo strepio da im se što ne dogodi. Tako to biva: kad u kome prekipi ljubav, a za njom i briga koja svaku ljubav slijedi, ljudi ga otpišu jer da je sišao s uma. Lakše im je tako, pa za drukčije i ne znaju.
Avram mi je prijatelj, mrtve mi je ruke budio, a bezvjernik je. Da je u nešto vjerovao, makar u ikone što vise na zidovima crkve, da je barem jednom otvorio svoje Sveto pismo i pročitao onih nekoliko stranica o tome kako je sve počelo, ne bi počinio zločin zbog kojega je ležao u istoj ćeliji sa mnom.
Počelo je tako, govorio mi je Avram, što je noćima sanjao ovakav san: sin njegov, Darko, trči po krovu nebodera. Još nije navršio dvije godine, u snu kao ni u stvarnosti, i ne zna da ne smije prilaziti rubu, nego trči i sigurno će pasti preko. Otac ga gleda, ali mu ne može pomoći. Potrčao bi, ali u njegovim nogama nema snage. Vikao bi, ali iz njega ne izlazi glas. U zadnji čas, kada je Darko već prešao rub krova, odnekud se stvori stvor u crnom, visok, uspravan i bradat, sa šeširom na glavi, i hvata dječaka. Donosi ga ocu, govori mu spasio sam ti sina, ali jednom ću doći, a ti ćeš mi se odužiti.
Avram mu u svome snu tada obeća sve, a zatim se budi sav u znoju, skače iz kreveta, žena ga pita šta ti je čovječe, ali on joj ništa ne govori da je ne bi uznemiravao.
U početku taj je san sanjao jednom u tri mjeseca, pa jednom mjesečno, a onda svakoga tjedna i na kraju svake noći.
Jednom ću doći, govori mu avet u crnom, a ti ćeš mi se odužiti. Avram mu obećava sve.
Bio je juli mjesec, ljetovali su u Maloj Dubi, privatni smještaj u kući neke babe Bosiljke. Darko je spavao na pomoćnom krevetu, njih dvoje na velikom bračnom, iznad kojega visi fotografija babe Bosiljke i njezinog pokojnog muža, snimljena na dan vjenčanja. Avram je ponovo sanjao svoj san i u tom snu ponovo mu je avet u crnome spašavala sina. Sve je bilo isto, osim riječi koje će izgovoriti na kraju sna:
Došlo je vrijeme da pokažeš svoju odanost, rekao mu je stvor s crnom bradom, otići ćeš ujutro u Makarsku, kupiti nož za klanje janjadi i svinja, i njime ćeš svome sinu prerezati grkljan. Ne boj se, kada to učiniš, na kuhinjskome će se stolu stvoriti zaklano janje, a Darka ćeš naći živog i zdravog, kako se igra na plaži. Ja ću tako znati da si mi odan i moja će ruka cijeloga života nad Darkom bdjeti. Ali zapamti, moraš tako učiniti prije sumraka. Ako drukčije postupiš, tvoj sin u tvome će snu preći rub nebodera i neće doživjeti sljedeće jutro, a ti ćeš biti njegov ubojica.
Avram u svome snu nije prepoznao šejtana.
Cijelo se jutro tješio da je to samo san i da se snovi ne ostvaruju, a onda je namislio da pođe liječniku, psihijatru kojem će sve ispričati i koji će ga posavjetovati što da čini. U telefonskom je imeniku našao trojicu psihijatara u Makarskoj. Jednoga nije bilo kod kuće, drugi je prije nekoliko mjeseci umro, a treći, nekakav doktor Stamenić, rekao mu je neka dođe u ponedjeljak.
Bit će prekasno u ponedjeljak, preklinjao ga je, a doktor je zaprijetio da će zvati miliciju.
Nakon toga je otišao kupiti nož za klanje janjadi i svinja.
Vratio se u Malu Dubu, žena i dječak bili su na plaži, rekao joj je da ga boli glava i da ide u sobu leći.
Tek je prošlo tri, do sumraka je ostalo još dobra tri sata.
Stavio je nož pod jastuk, legao i zatvorio oči, u nadi da će mu avet u crnome doći u san i da će je izmoliti da mu da vremena do ponedjeljka.
Ali nije mogao zaspati. Što je duže ležao, bio je sve budniji.
Prošlo je sedam kada je odustao. Digao se i otišao do plaže. Ženi je rekao da će odvesti Darka na sladoled. Pojeo ih je već dva, rekla mu je. Dobro, onda će samo prošetati.
Oko pola osam dječaka je potrbuške položio na kuhinjski stol, rekao mu da podigne glavu i pogleda prema vrhu kredence, jer je tamo čokolada, i zaklao ga.
Zatim je otrčao na plažu i sav izbezumljen upitao ženu gdje je Darko.
Onda je trčao nazad. Žena je trčala za njim. Našla ga je kako kleči u lokvi krvi, drži dječaka za ruke i viče: ustani sine moj, samo mi ustani sine Avramov.
Na sudu mu nisu vjerovali kad im je pričao o svome snu. Nisu mu vjerovali ni kada je priznao da je kriv, jer je zakasnio, sunce je već bilo zašlo kada je dječaku prerezao vrat.
Psihijatri su napisali da je bio potpuno uračunljiv dok je klao vlastito dijete, a sud ga je osudio na dvadeset godina zatvora.
Ahbab moj Avram nije prepoznao šejtana, a htio je spasiti svoje dijete. Ljudi to ne razumiju i zato su ga osudili. Ja razumijem, ali on od toga više nema koristi. Nego mi stoji za leđima, s metkom u cijevi i prstom na orozu, pa čeka kad ću da padnem i Bogu se pomolim, da me ubije prije nego što kažem a.
Ime mi je Dželal Pljevljak. Već četvrtu godinu ležim u Foči, u ovoj istoj ćeliji. Tri sam godine i dobro i zlo dijelio s Avramom Prodanovićem, rođenjem pravoslavcem, ali koji na svoju nesreću nije vjerovao u Boga i zato je zaklao sina rođenoga. Svega se vidi u zatvoru, svakakve nesreće i žalosti, a najmanje ljudskoga zla – iako ljudi misle da u zatvorima borave zli, ali svijet nije vidio ovakve tuge i žalosti kakva je Avramova.
Imao je mene, za utjehu i mir duševni, a onda je prije šest mjeseci, jadna li mu majka, ostao sam na svijetu.
Dijelili smo što god se moglo podijeliti. Ako bi nam za doručak priredili slaninu, ja sam svoju porciju njemu davao, jer musliman ne jede krmetinu. Onda bi ručali pileći paprikaš, a on bi, iako pravoslavci jedu piletinu, svoj tanjur gurao k meni, da ne ostanem gladan.
Tako je to bilo sa nama dvojicom.
Avram se sjećao Tita, i kako je bio njegov gardist. Visok i uspravan, dva metra je u njemu, stajao bi u počasnom vodu i dočekivao cara Selasija, Keneta Kaundu, Indiru Gandi, Sirimavo Bandaranaike, Sandra Pertinija, Nicolaea Ceausescua, s puškom na gotovs, stamen i čvrst, na ponos maršalu pred uglednim gostima. Tito bi prošao pokraj njega, zamirisalo bi na limun, Avram je mislio da je to miris jutarnjeg čaja što ga je maršal s Jovankom popio, pa na bugarsko ružino ulje, a Avramu je od tada ostalo da komunizam miriše na ruže.
Govorio mi je: da je Tito živ, svega ovoga ne bi bilo. Ne bi on dao da ubijem sina. Požurio bi me da stignem prije sumraka.
Ja sam potvrđivao.
On je o tom djetetu govorio svakoga dana. Koje su bile prve Darkove riječi, šta je volio jesti, kako se zvala studentica što ga je, za pedeset hiljada dinara mjesečno, čuvala dok su žena i on bili na poslu, protiv kojih je bolesti dječak bio cijepljen i šta je govorio dok bi se plašio mraka.
Zaboravljao je što mi je ispričao i nakon nekoliko dana započinjao je ispočetka.
Rekao sam mu jednom, kad me je pitao, da ne želim pričati o svojoj ženi i kćeri. Nikad ih više nije spomenuo. Poštovao je moju žalost pa je pričao o sebi i svojima. Tako smo postali prijatelji.
Sve bi se u meni izvrnulo kada bi svakih deset-petnaest dana došao do onoga kad Darka odnosi s plaže, skida stolnjak sa stola u baba Bosiljkinoj kuhinji, poliježe dječaka potrbuške na hrapavu drvenu površinu, pazi da ga kakav trn ne ozlijedi, da mu se ne zabije pod nokat, uzima nož, govori mu neka pogleda čokoladu navrh kredenca, a onda ga jednim potezom kolje.
Ta priča svaki put bi trajala skoro cijelo popodne, ja bih se triput ledenim znojem preznojio, ali morao sam ga čuti, jer mu je trebalo da ga čujem, to ga je, nevjernika, smirivalo. Morao sam ga čuti, jer smo prijatelji.
Dok sam se Bogu molio, Avram je pazio da neko ne naiđe.
A onda se prije pola godine Avram odalečio od mene.
Prestao je da priča o sinu. Upitao sam ga zašto, a on je rekao da je to zato što ja ne pričam o svome djetetu pa zašto bi on o svome. Znao sam da to nije istina.
Onda mi je rekao da više ne trebam stražariti dok on šeta zatvorskim krugom. Ubit će te, rekao sam mu. Neće, odgovorio je, puno je Srba koji će skočiti da me brane.
Niko ga nije branio, ali ga niko nije ni napadao. Došlo je takvo vrijeme da ni Avram Prodanović ni njegov strašni zločin više nikome nisu bili važni. Postao je staklo kroz koje se može gledati ravno u sunce. Crno staklo.
Rekao mi je da više ne klanjam u njegovoj ćeliji, da mu, rekao je, ne bih navlačio baksuz i crnu magiju. Možda mu se, rekao je, zbog nekoga Muslimana i dogodilo da ubije sina. Nego neka idem u zahod pa neka se u zahodu molim svome Bogu.
I prestao je spominjati Tita.
Početkom aprila novi je upravnik odlučio da će od sada Avram biti moj čuvar. Naredio mu je da pazi na mene, a moj ahbab Avram navukao je na sebe nekakvu rezervističku uniformu, ukrstio preko prsa redenike od puškomitraljeza, kao Orson Welles u nekom partizanskom filmu, nabio je šubaru na glavu, a na šubari kokarda.
I takav me sad čuva.
Ime mi je Dželal Pljevljak. Nisam jablan, nemam korijenje da me uspravnog drži, i ne znam koliko još dugo mogu ovako da stojim. Moj prijatelj Avram, osjećam, ovoga puta neće uzmaknuti, nego će čekati sve dok se ne srušim. A onda će mi pucati u potiljak.
Danas je, koliko mogu da sračunam, petak. Stojim, šutim i slušam hudbu.
Posljednju koju sam čuo u Skenderpašinoj džamiji u Livnu, izgovorio je naš dobri imam Ismet Krčo.
Vazio je na koji način nevjerniku treba čestitati njegov praznik, u kojem trenutku mu se obratiti i pružiti desnicu ruku, koga čestitavajući poljubiti u obraz, u jedan pa u drugi, a koga ne. Džamija je bila praznija nego inače, nas šestorica ili sedmorica, među kojima sam ja bio daleko najmlađi, a Krčo nam kazuje nešto što se i djeci samo jednom kaže, prije nego što ih se prvi puta same pusti van kuće.
Zima je, ja ga slušam, a oko srca mi toplo.
Poslije odlazim na stanicu, čekam autobus koji će prema Fatumima. Sretan sam i slobodan, drugih briga nemam, osim jedne sitne: hoće li danas u smjeni biti Ergin Zovko, kojega znam i za kojega mi i Osman kaže da je uslužan i stat će gdje god putnicima treba, ili će me dopasti Mustafa Efendić, koji staje samo tamo gdje mu piše u voznome redu, pa ću pet kilometara pješačiti do Fatuma?
Potrefe se takvi dani u životu, da čovjek drugih briga osim takvih nema.
I bi Zovkina smjena.
Autobus poluprazan, dvije žene, ne znam ih, idu do Kamenskog, dočekuju brata, mornara, vraća se nakon dvije godine s mora; neki stariji čovjek, ne znam ni njega, s lovačkim šeširićem na glavi, sjeda odmah iza vozača, rastvara Sportske novosti i naglas mu čita, u nedjelju je, biva, neka važna utakmica; mlada žena s blizankama, ja sam joj pomogao unijeti stvari u autobus, priča mi da ih vodi očnome doktoru u Split, razroke su, kaže, trebat će operacija, to je nasljedno, kaže, i nju je operiralo kad je bila kao njih dvoje, oči joj je rezao doktor Čavka u Sarajevu, slavni doktor Čavka, kojemu su dolazili iz cijeloga svijeta, i Japanci su mu dolazili, išlo mu se kao što se danas ide Gospi u Međugorje, govori, ali prođoše i ta vremena, nema više Čavke, govori mi mlada majka, zabrinuta za oči svojih curica; jedan čovjek srednjih godina, ni visok, ni nizak, ni lijep, ni ružan, takav da ga zaboravim svaki put kada na drugu stranu okrenem glavu, i onda ga se sjetim čim opet pogledam u njegovom pravcu, ili je nečiji špijun, il’ šejtan, il’ neki nesretan čovjek.
Sjedim u dnu autobusa, na sećiji, i sve ih gledam u potiljke. Djevojčice izviruju između sjedala, okreću se prema meni, a oči im letaju na sve strane, bježe kako se trese autobus, kao da plove po ulju. Kada ih duže gledam, spopadne me mučnina, pomislim da ću povratiti, ali im se onda nasmijem, namignem, a one se tada posrame i pobjegnu, ne vidim kako im letaju oči i više mi nije muka.
Čovjek s lovačkim šeširićem čita sastave timova koji će u nedjelju izaći na teren, od imena do imena sve je glasniji, na kraju viče:
Sarajevo!
Đurković, D. Božović, Radeljaš, Janjoš, Jozić, Hadžibegić, Smajić, Vukičević, Musemić, B. Božović i Merdanović.
Željezničar!
Šujica, Berjan, Ivanović, Škoro, Čapljić, Čilić, Bahtić, Odović, Paprica, Baždarević i Grabo.
Sudija Vlajić iz Beograda.
Bit će to četrdeset šesti susret vječitih rivala, očekuje se puno Koševo, lijepo i sunčano vrijeme, temperatura preko dvadeset pet.
Niko se ne ruga i ne smijulji, čini se kao da svi pažljivo slušaju, djevojčice su se sasvim umirile. Nema ih.
Vozač klima glavom, svako malo obodri starca sa šeširićem – čitaj ti, samo čitaj, ja vozim i slušam! – on se okreće prema dnu autobusa, da ga i drugi čuju, da im se nakloni i pokaže kako i za njih čita, a ja shvaćam, tek sada shvaćam, da u rukama drži stare novine, od prije pet-šest godina, i da ne primjećuje kako je u njegovoj priči juni, a oko nas je zima, prvi je januar 1988, godina je počela s izvještajima davnih ljetnih utakmica.
Ljudi, nemojte se ljutiti, okreće se prema nama šofer, komšija iz Fatuma, Ergin Zovko, vozim ga u Split u starački dom. Otkako ga je jesenas pogodio moždani udar, više ne zna za sebe. Grabi stare novine, a onda živi u onom danu koji na novinama piše. Jednom je na tavanu našao zagrebački Jutarnji list od 1939. Cijeli mi dan probijao uši kako je Njemačka napala Poljsku i kako bi valjalo poći u Zagreb i upitati predsjednika Mačeka što da se radi, da li da pakiramo stvari i bježimo u Ameriku.
A starac se samo smiješi, pa nam namiguje, okreće se zatim prema Erginu, i rukavom mu briše suzu s obraza.
Kasnije mu, pri silasku s autobusa, šakom stežem rame, kažem mu da će sve biti dobro, ja svoga oca nisam ni zapamtio, a on odgovara:
Hvala.
Iako ne znam za šta mi se zahvaljuje.
Dok idem prema Osmanovoj kući, mislim o tome kako će se Ergin Zovko, nakon što oca smjesti u starački dom, večeras sam vraćati iz Splita. Eto, što ti je život.
I tu me prvi put uhvati tuga.
Pred kućom nema nikoga.
Ispred vrata razbacane cipele, dvije-tri kokoši kljucaju u blatu, susjed Zovko stoji naslonjen na svoju ogradu i gleda avion koji se spušta prema horizontu – ma, gledaj ga molim te, leti kao da će se zabiti u brdo, a svaki put ga preleti! – uz njega sedmogodišnji dječak, unuk koji je došao iz Njemačke na božićne praznike i ne govori naš jezik.
Dobar dan, komšija, vičem prije nego što pokucam na vrata.
On mahne prema meni, ne spušta pogled s aviona.
Mubera mi otvara vrata, lice joj je oteklo kao da su je, Bože mi prosti, izbole pčele.
Šta je bilo, pitam, i smijem se.
Ni sam ne znam zašto se smijem. Tako mi, eto, došlo.
Kuća vonja na rakiju.
Murat kleči na podu, ispred njega je limeni lavor, i povraća.
Okolo su djeca. Svi šute, samo me gledaju, širom otvorenih očiju. I zaostali Ilijas me gleda, sakriven u dovratku. Pitam ih šta je bilo, i opet niko ne progovara.
Ljudi, šta vam je! Murat se napio, pa šta, nije kraj svijeta, govorim.
Jest, Boga mi dragoga, Dželale, kraj je svijeta, kaže Mubera i plače.
Murat diže glavu od lavora i gleda u mene.
Gleda me isto kao što me gledaju njegova djeca. Nije on veće pameti od njih. Samo ga patnja koju osjeća i zlo što iz patnje nastaje razlikuju od djece.
Dobro, hoće li mi već netko reći?
Pošao sam do Livna da probam volgu, govori Murat, a glava me boljela od sinoć, od dočeka, pa sam svratio kod Esada na po jedno. Stigao je jučer iz Njemačke, dugo se nismo vidjeli, pa da porazgovorimo kao ljudi. Velim, klin se klinom izbija, neće mi to jedno naškoditi.
Ali ne bi jedno?
Ne bi, brate Dželale.
I onda si na povratku skršio volgu? Neka, samo neka je živa glava.
Litru i po viskija smo popili dok si ti bio na džumi.
Puno je to.
Jest, puno je. Htio sam da te dočekam ispred džamije, pa da te vozim u Fatume, ali sam okasnio. Zato sam žurio.
I onda si skršio volgu? Nije važno, neka je živa glava. Kad se rastrijezniš sve će se zaboraviti
Ubio sam neke ljude.
Kakve ljude, jadna ti majka?
Muškarca i ženu, koliko sam vidio. I dječja kolica sam ubio, i ono što je bilo u kolicima. Pa sam se uplašio, stavio sam nogu na gas i evo me sad tu. Trebao bih se prijaviti, a strah me. Rekoh, neka se oprostim sa ženom i djecom. Sami će mi ostati.
Murat plače, niz obraze mu teku krupne djevojačke suze. U dovratku, iza njegovih leđa, plače Ilijas, kao da je samo čekao da ne plače sam.
Rekoh, ljudi nemojte se brinuti.
A ne znam zašto im to govorim, kako da se ne brinu, ali mi je srce i dalje čisto i vedro. Ne mislim na one koje je Murat pokupio volgom. Ne znam za njih, nikada ih nisam sreo, takva im je bila sudbina.
Ako ih je baš Murat pokupio.
Ja sam slobodan, kažem, ja ću to s ljudima riješiti, a ti rješavaj s dragim Bogom, u tome ti, brate moj, ne mogu pomoći.
On me samo gleda, Mubera me gleda, ne shvaćaju.
Ti imaš djecu, govorim mu, i imaš ovu ženu s kojom trebaš naći mir, a ja sam slobodan da te odmijenim i da to riješim s ljudima. Učinilo ti se, govorim mu, od puno rakije ti se učinilo da si ti ubio te ljude. Nisi ti nego sam ja.
Ovo će mi biti najteže, govorim mu, da bi ipak znao i upamtio da mi je nešto dužan, pa da dug vraća tako što će biti dobar prema ženi i djeci.
Ovo će mi biti najteže, i otvaram kredenac – iza stakla je njegova vojnička slika, slikao se u Tašmajdanskome parku, nakrivio titovku i smije se – i vadim prvu bocu koja mi se našla pod rukom.
Mislim: Bog će mi oprostiti i dok na dušak ispijam bocu rakije, vidim Osmana, stoji na vratima i gleda me užasnuto.
Ubio sam ljude, govorim mu dok izlazim iz kuće.
Više ga nisam vidio.
Ime mi je Dželal Pljevljak. Govorim da ne poludim ili da, ne daj Bože, ne pomislim da sam neki koji nisam. Ubio sam čovjeka, ženu i njihovu blizančad. Ubio sam ih na pravdi Boga, bio sam pijan. Stojim, a noge ne osjećam, gledam u prozor, slušam Drinu kako huči, pucnjavu u daljini, rat u kojemu će mnogi izginuti, i žao mi onih koji su imali za što i za koga da žive. Sretan sam čovjek, jer se i sad Bogu molim, i jer mi je za leđima onaj kojeg dobro znam, Avram Prodanović, prijatelj.