čučala sam na podu nervozno sklapajući dijelove usisavača u kutiju. vrijeme je curilo i činilo se kao da će iscuriti zajedno s današnjim danom koji je ujutro bio okićen krasnim i blistavim planovina od kojih nije bilo ništa. nisu se uspjeli ostvariti, uhvatiti svoj komad vremena i nastaniti se u njemu kako bi mu pružili smisao, funkciju, ili ga, jednostavno, povezali u niz malih postignuća koja nam služe kao unutarnji ogrijev u hladnoći mehaničke izmjene dana i noći – u množini. nastojala sam u preostali sat vremena ugurati puno toga kako bih, na vrijeme, stigla tamo gdje sam tu večer trebala biti. trenuci su se posve neovisno otimali, nestajali pa se opet javljali kao valovi, kao čestice, kao kvanti energije koji su, eto baš, u to kasno siječanjsko poslijepodne zaplesali svoju misterionu koreografiju u mojoj zbunjenoj prisutnosti. čučala sam i htjela to sve ubrzati. vrata su bila otvorena i taman sam pomislila kao ih trebam, što prije, zatvoriti i zaključati se u barem jedan sat koncentracije na preuređenje izloga, kad su njene oči natkrivene krznenom kapom dugih dlaka lansirale dvije paralelne svjetlosne strijele i pogodile napete opne mojih zjenica. ušla je polako i sigurno vodeći na uzici psića čije je krzno bilo potpuno iste boje kao i njena pahuljasta šubara: u modi to kažemo off white, ili na našem: prljavobijela. i njeno, i pseće krzno je mjestimično bilo prošarano svijetlosmeđom s narančastim odsjajem. oba su izgledala pomalo naelektrizirana i kao da lebde. psić je imao i kaputić usklađen s gospođinim ogrtačem: bež boje. njegov je bio od nepromočivog kepera, rekla bih, a njen vuneni. psić se žustro stresao odmah nakon ulaska i prosuo, kaputiću unatoč, nešto dlaka po tek usisanom podu. trenuci su se opet počeli odvajati od mog linearno isplaniranog vremena. nastojala sam se držati plana i ostala sam prkosno čučati. gospođa je zatreptala u velikim zamasima i progovorila glasom djevojčice, tankim i melodioznim. psić je dvaput zalajao. rekla je kako me već dulje vrijeme nastoji uloviti jer joj treba moja pomoć. čučala sam i dalje. strpljivo sporo je opisivala svoje iskustvo štrikanja dok je bila mlada – jako, jako je to voljela i kako mu se sad, eto po nešto starije dane, opet, vratila saštrikavši jedan muški pulover skoro do kraja, no tu je baš zapela – ne zna kako se oduzimaju očice oko vratnog izreza!? nastavila sam šutke čučati. mislila je kako bih joj ja to mogla pokazati jer ne zna koga bi drugog pitala? dok je njena mama bila živa stvari su funkcionirale tako da bi ona, gospođa djevojčica, naštrikala ravne komade pletiva, a njena majka bi onda završavala i oblikovala otvore, izreze i sve te finese koje su zahtjevnije. sad, kad je više nema, kći ne zna kako dovršiti. pridigla sam se i oslonila jednom rukom o stol. malo mi se zavrtilo u glavi. njeno lice je bilo zakopčano sjajnim okruglim očima, s ugrađenim osmijehom u stanju trajne potrage za nježnim i jednostavnim izlazima iz prekompliciranih zadataka, situacija, stanja. podigla sam skute svojih usana u nešto nalik obliku osmijeha i odgovorila kako nisam baš vješta u štrikanju na ruke, više sam stručna u heklanju i strojnom pletenju tako da joj, nažalost, ne mogu osobno pomoći u nevolji oko vratnog izreza. predložila sam da pomoć potraži na internetu. uozbiljila se, u očima joj se pojavila sjena razočaranja. podignutim obrvama je isjekla riječ internet i raširila oči čuđenjem i sumnjom. psić se stresao. razmišljala sam kratko vrijeme bi li se, ipak, prihvatila rješavanja oduzimanja očica jer danas neki dobri ljudi dijele svoje znanje u praktičnim napucima za svladavanje najrazličitijih problema pa sam tako i ja, prije nekoliko godina, sama uspjela popraviti mehanizam za dizanje i spuštanje roleta, na što sam osobito ponosna, pa bih i te očice svladala vjerojatno brže nego gospođa. uostalom, štrikam na stroju i radim slične procedure s pletivom i treba ljudima pomagati i nije lijepo odbiti kad te netko zamoli i važno je biti dobar i imati vremena za druge i ne biti samoživ i treba ovo i treba ono i šta ću o sebi misliti kad o sebi budem mislila što nisam mislila na gospođu s psićem i njenu vestu koja se ne može dovršiti ako ne pomognem i ako ne budem ljubazna i dobronamjerna i gdje je sad ta dobronamjernost kad mi sve ide živce i kad ću na sve zakasniti i kad me baš briga što je gospođa zapela i što mi se ne da s tim baviti i što bih htjela završiti ono što sam naumila i što želim, a što ne želim i nek se toga držim pa taman se survala u bezdan sebičnosti: ponovila sam kako na internetu postoji zajednica koja izmjenjuje savjete o štrikanju i kako sam sigurna u gospođino snalaženje po tom pitanju. gledala me ozbiljno i pomalo zamišljeno, i konstatirala kako nije znala za tu mogućnost. nekoliko sekundi smo dijelile tišinu. s ponovo osvojenim crtama lica se, dječjim glasom, zahvalila na prijedlogu i otišla. čučnula sam i uključila usisavač. ostalo je na podu bilo još nešto dlačica i konaca.
Modna trafika/4
DOBAR, LOŠ, ZAO
čučala sam na podu nervozno sklapajući dijelove usisavača u kutiju. vrijeme je curilo i činilo se kao da će iscuriti zajedno s današnjim danom koji je ujutro bio okićen krasnim i blistavim planovina od kojih nije bilo ništa. nisu se uspjeli ostvariti, uhvatiti svoj komad vremena i nastaniti se u njemu kako bi mu pružili smisao, funkciju, ili ga, jednostavno, povezali u niz malih postignuća koja nam služe kao unutarnji ogrijev u hladnoći mehaničke izmjene dana i noći – u množini. nastojala sam u preostali sat vremena ugurati puno toga kako bih, na vrijeme, stigla tamo gdje sam tu večer trebala biti. trenuci su se posve neovisno otimali, nestajali pa se opet javljali kao valovi, kao čestice, kao kvanti energije koji su, eto baš, u to kasno siječanjsko poslijepodne zaplesali svoju misterionu koreografiju u mojoj zbunjenoj prisutnosti. čučala sam i htjela to sve ubrzati. vrata su bila otvorena i taman sam pomislila kao ih trebam, što prije, zatvoriti i zaključati se u barem jedan sat koncentracije na preuređenje izloga, kad su njene oči natkrivene krznenom kapom dugih dlaka lansirale dvije paralelne svjetlosne strijele i pogodile napete opne mojih zjenica. ušla je polako i sigurno vodeći na uzici psića čije je krzno bilo potpuno iste boje kao i njena pahuljasta šubara: u modi to kažemo off white, ili na našem: prljavobijela. i njeno, i pseće krzno je mjestimično bilo prošarano svijetlosmeđom s narančastim odsjajem. oba su izgledala pomalo naelektrizirana i kao da lebde. psić je imao i kaputić usklađen s gospođinim ogrtačem: bež boje. njegov je bio od nepromočivog kepera, rekla bih, a njen vuneni. psić se žustro stresao odmah nakon ulaska i prosuo, kaputiću unatoč, nešto dlaka po tek usisanom podu. trenuci su se opet počeli odvajati od mog linearno isplaniranog vremena. nastojala sam se držati plana i ostala sam prkosno čučati. gospođa je zatreptala u velikim zamasima i progovorila glasom djevojčice, tankim i melodioznim. psić je dvaput zalajao. rekla je kako me već dulje vrijeme nastoji uloviti jer joj treba moja pomoć. čučala sam i dalje. strpljivo sporo je opisivala svoje iskustvo štrikanja dok je bila mlada – jako, jako je to voljela i kako mu se sad, eto po nešto starije dane, opet, vratila saštrikavši jedan muški pulover skoro do kraja, no tu je baš zapela – ne zna kako se oduzimaju očice oko vratnog izreza!? nastavila sam šutke čučati. mislila je kako bih joj ja to mogla pokazati jer ne zna koga bi drugog pitala? dok je njena mama bila živa stvari su funkcionirale tako da bi ona, gospođa djevojčica, naštrikala ravne komade pletiva, a njena majka bi onda završavala i oblikovala otvore, izreze i sve te finese koje su zahtjevnije. sad, kad je više nema, kći ne zna kako dovršiti. pridigla sam se i oslonila jednom rukom o stol. malo mi se zavrtilo u glavi. njeno lice je bilo zakopčano sjajnim okruglim očima, s ugrađenim osmijehom u stanju trajne potrage za nježnim i jednostavnim izlazima iz prekompliciranih zadataka, situacija, stanja. podigla sam skute svojih usana u nešto nalik obliku osmijeha i odgovorila kako nisam baš vješta u štrikanju na ruke, više sam stručna u heklanju i strojnom pletenju tako da joj, nažalost, ne mogu osobno pomoći u nevolji oko vratnog izreza. predložila sam da pomoć potraži na internetu. uozbiljila se, u očima joj se pojavila sjena razočaranja. podignutim obrvama je isjekla riječ internet i raširila oči čuđenjem i sumnjom. psić se stresao. razmišljala sam kratko vrijeme bi li se, ipak, prihvatila rješavanja oduzimanja očica jer danas neki dobri ljudi dijele svoje znanje u praktičnim napucima za svladavanje najrazličitijih problema pa sam tako i ja, prije nekoliko godina, sama uspjela popraviti mehanizam za dizanje i spuštanje roleta, na što sam osobito ponosna, pa bih i te očice svladala vjerojatno brže nego gospođa. uostalom, štrikam na stroju i radim slične procedure s pletivom i treba ljudima pomagati i nije lijepo odbiti kad te netko zamoli i važno je biti dobar i imati vremena za druge i ne biti samoživ i treba ovo i treba ono i šta ću o sebi misliti kad o sebi budem mislila što nisam mislila na gospođu s psićem i njenu vestu koja se ne može dovršiti ako ne pomognem i ako ne budem ljubazna i dobronamjerna i gdje je sad ta dobronamjernost kad mi sve ide živce i kad ću na sve zakasniti i kad me baš briga što je gospođa zapela i što mi se ne da s tim baviti i što bih htjela završiti ono što sam naumila i što želim, a što ne želim i nek se toga držim pa taman se survala u bezdan sebičnosti: ponovila sam kako na internetu postoji zajednica koja izmjenjuje savjete o štrikanju i kako sam sigurna u gospođino snalaženje po tom pitanju. gledala me ozbiljno i pomalo zamišljeno, i konstatirala kako nije znala za tu mogućnost. nekoliko sekundi smo dijelile tišinu. s ponovo osvojenim crtama lica se, dječjim glasom, zahvalila na prijedlogu i otišla. čučnula sam i uključila usisavač. ostalo je na podu bilo još nešto dlačica i konaca.