Do posljednjeg besprijekorni bjehu moji proračuni, tako će vam svi kazati. I zaista, kao u dječijoj igri, s lakoćom sam svaki problem rješavao. Nesumnjivo, i težini Zemlje statička bi moja konstrukcija od čelika i betona ne zaškripav odoljela, samo kad bi imala se na što pouzdano osloniti. Priznanja su i nagrade jedna drugu prestizale, ali ja se neprestano čudih: čemu komplimenti, laude i hvalospjevi, kad sve ono što se u najmanjem i laički dade postaviti majstor može navlas u najveće proporcije zamislivog prenijeti…?
I baš zato možda, darovitost nije mogla u zanatskom da se zaustavi. Vještina je nabujala i vlastite granice je porušila, ali pustara se pred njom tada, bez znanih oblika i razumu jasnih relacija njinih, jezna ukazala. Pa lucidno, čulom nekim, dotad nepoznatim, shvatih da je meni dato, i, štaviše, pozvan da sam svijet da čvrstim i stabilnim u nevidnoj, ali vječnoj dimenziji ispred bijednog oka ljudskog materijom uprizorim.
Ono što me za to odabralo, siguran sam, držaše na umu da sam dijete iz bosanske muslimanske kuće, koje pri tom znade kako mudri su Latini i umijeće i umjetnost istovjetnom riječju oslovili. Na taj poziv, stoga, neminovno, levhom odgovorih, kao slikom sakrosantne energije glasa Svevišnjega, onog što je, kao njezin uzrok, i nad vaseljenom. Ipak, namah sam spoznao da preda mnom nije sàmo kaligrafsko iskušenje već da moja umjetnina treba da predoči razmjere i relacije što ih bezvremena Uzvišenost uspostavlja naspram trošne ništavnosti čovjekove.
Ali nisam odustao već sam, sav kuražan, a iskusan inžinjerom, Božjem glasu u ljudskome srcu oslonac tražio, jer tek òno može spram svjetlosti nepojamne, kao lahor lake, paperjastom armaturom, konzolama od ljubavi čiste, kao niša tihe odanosti poslužiti. Te postadoh, tako, sirotim stvorenjem što se uzoholi, ni manje ni više, već da misli kako čak i s Njime zbori.
Pa sad, kada ovamo sam, gdje crvima hranom biva sve što kao materija bijah, nova mi se cerebralna dimenzija kroz lubanju svija: možda ipak Ništavilo u svemu je i nad svime; njime svako biće, odnos i načelo suštinski je određeno. I znam da će pjesnik samo, ovaj kojem o tom jedanput kazivah, istinski me razumjeti. Jer i on je patnik, koji bješe pomislio da mu jezik može dati više od banalne ljudske laži. I on i ja, smjerni, čekamo Epilog – mrtav poput živog, a živ kao mrtav.
Osmina posmrtna pjesma
Posvećeno Osmanu Morankiću
Do posljednjeg besprijekorni bjehu moji proračuni,
tako će vam svi kazati. I zaista, kao u dječijoj igri,
s lakoćom sam svaki problem rješavao. Nesumnjivo,
i težini Zemlje statička bi moja konstrukcija od čelika
i betona ne zaškripav odoljela, samo kad bi imala se
na što pouzdano osloniti. Priznanja su i nagrade jedna
drugu prestizale, ali ja se neprestano čudih: čemu
komplimenti, laude i hvalospjevi, kad sve ono što
se u najmanjem i laički dade postaviti majstor može
navlas u najveće proporcije zamislivog prenijeti…?
I baš zato možda, darovitost nije mogla u zanatskom
da se zaustavi. Vještina je nabujala i vlastite granice
je porušila, ali pustara se pred njom tada, bez znanih
oblika i razumu jasnih relacija njinih, jezna ukazala.
Pa lucidno, čulom nekim, dotad nepoznatim, shvatih
da je meni dato, i, štaviše, pozvan da sam svijet da
čvrstim i stabilnim u nevidnoj, ali vječnoj dimenziji
ispred bijednog oka ljudskog materijom uprizorim.
Ono što me za to odabralo, siguran sam, držaše na
umu da sam dijete iz bosanske muslimanske kuće,
koje pri tom znade kako mudri su Latini i umijeće
i umjetnost istovjetnom riječju oslovili. Na taj poziv,
stoga, neminovno, levhom odgovorih, kao slikom
sakrosantne energije glasa Svevišnjega, onog što
je, kao njezin uzrok, i nad vaseljenom. Ipak, namah
sam spoznao da preda mnom nije sàmo kaligrafsko
iskušenje već da moja umjetnina treba da predoči
razmjere i relacije što ih bezvremena Uzvišenost
uspostavlja naspram trošne ništavnosti čovjekove.
Ali nisam odustao već sam, sav kuražan, a iskusan
inžinjerom, Božjem glasu u ljudskome srcu oslonac
tražio, jer tek òno može spram svjetlosti nepojamne,
kao lahor lake, paperjastom armaturom, konzolama
od ljubavi čiste, kao niša tihe odanosti poslužiti. Te
postadoh, tako, sirotim stvorenjem što se uzoholi, ni
manje ni više, već da misli kako čak i s Njime zbori.
Pa sad, kada ovamo sam, gdje crvima hranom biva
sve što kao materija bijah, nova mi se cerebralna
dimenzija kroz lubanju svija: možda ipak Ništavilo
u svemu je i nad svime; njime svako biće, odnos i
načelo suštinski je određeno. I znam da će pjesnik
samo, ovaj kojem o tom jedanput kazivah, istinski
me razumjeti. Jer i on je patnik, koji bješe pomislio
da mu jezik može dati više od banalne ljudske laži.
I on i ja, smjerni, čekamo Epilog – mrtav poput
živog, a živ kao mrtav.