ZAŠTO NE BRIŠEM PRAŠINU SA STARIH KNJIGA Bar jednom mjesečno sat-dva posvetim nekolicini starih knjiga iz svoje kućne biblioteke. Pažljivo ih skinem s police, listam pazeći da da se ne odlijepe korice ili listovi u knjižnom bloku, pročitam ponešto iz njih, još jednom pogledam imena izdavača, godinu izdanja i provjerim ko ih je štampao. Ako imaju predgovor ili pogovor, provjerim ko su autori, pa i iz toga pročitam nešto. Potom, ne brišući s njih prašinu, vratim ih na policu, uvijek na onu stranu gdje su već „pregledane“ knjige, pa ću sljedećeg mjeseca uzeti druge.
Zašto ne brišem prašinu sa starih knjiga?
Plašim se da bih brisanjem prašine obrisao i miris patine, čime bi te knjige, bar u mojoj (pod)svijesti, izgubile nešto od svoje duše i neuništive duše autora koji su ih pisali.
Prvog mjeseca posljednje godine prve četvrtine prvog vijeka trećeg hrišćanskog milenijuma (baš sam ga zakukuljio i zamumuljio!), jedne kasne večeri, s radnog stola sam sve sklonio, prebrisao ga (da se svježa prašina ne miješa s onom koja pamti decenije, možda i vijekove), pa na zamišljena počasna mjesta stavio šest starih knjiga.
Prva mi se nekako, možda i zbog ilustracije na prednjoj strani korica koja me vratila u rano djetinjstvo, otvorila knjiga u kojoj nigdje nije navedena godina izdanja, ali je po svemu očigledno da je objavljena prije Drugog svjetskog rata – „Andersenove priče (za mladež) – knjiga druga“. Na naslovnoj strani još piše da je „ukrašena sa pet slika“ (čitaj: ilustracija). Na koricama čitam: „Tisak i Naklada Knjižare Stj. Kugli, Zagreb“. Knjigu otvara bajka „Anđeo“, a na kraju je bajka „Zvono“. Poslije toga slijedi ilustrovani popis osam objavljenih knjiga za djecu ovog izdavača: „Bosanske pripovijetke“, „Lutka“, „Osvajači svemira“, „110 igara za mladež“, Ružica cesargradska“…
Više se ne mogu sjetiti ko mi je poklonio baš „raskupusanu“ pa nanovo nevješto uvezanu biografsku knjigu „Marija Kiri“ koju je napisala njena kćerka Eva Kiri, a u prevodu dr Slavka Rajkovića objavila novosadska Matica srpska. . Knjigu je, kako se može proćitati u impresumu, štampala štamparija „Budućnost“, takođe iz Novog Sada, 1949. godine. Svoj vrlo kratki „Uvod“ Eva Kiri završava ovako: „Volela bih da imam spisateljski dar da bih, ne kao njena kći nego kao neka strana osoba, nezainteresovana, prirodna i skoro neosetljiva za tok njenog života i njenu čudesnu sudbinu, prikazala tu večnu studentkinju o kojoj je Ajnštajn rekao: ‘Od svih slavnih ličnosti Marija Kiri je jedina koju slava nije iskvarila’“. Pri samom kraju romansirane biografije čitamo i ovo: „U petak, 6. jula 1934, u podne, bez govora, , bez povorke, bez političara, bez i jednog jedinog zvaničnog lica, gospođa Kiri skromno zauzima mesto u boravištu mrtvih. Sahranjena je na groblju u Sou, pred porodicom, prijateljima i saradnicima koji su je voljeli. Njen kovčeg stavljen je iznad kovčega Pjera Kirija.“
„Seljačka sloga“ u Zagrebu, u ediciji „Domaći i strani pisci“, kao prvu knjigu objavila je 1951. godine roman Augusta Šenoe „Seljačka buna“, štampan u Hrvatskoj seljačkoj tiskari, Zagreb, Frankopanska 12. U opširnom „Pogovoru o piscu“, pisanom prema članku A. Barca u knjizi „Socijalistički preobražaj našega sela“, može se pročitati i ovo: „’Seljačka buna’ nije bila samo prikaz daleke prošlosti nego i poklik protiv prilika u kojima se seljaštvo još uvijek nalazi – poklik protiv njegova iskorišćavanja bilo s koje strane.“ S obzirom na godinu izdavanja knjige moglo bi se reći da je to bila vrlo smiona konstatacija.
Cijelu deceniju kasnije, 1961, u beogradskoj Biblioteci „Kultura“, istoimenog izdavača, objavljen je čuveni Stendalov roman „Crveno i crno“, u prevodu Miloša Jovanovića. To je period kada su se u impresumu nalazila i imena urednika, pa tako saznajemo da su knjigu uredili Miroslav Vitorović i Laza Lazić. Još nešto valja spomenuti: ovo je, bar u mojoj biblioteci, jedna od prvih knjiga u kojoj, na zadnjoj strani korica, nalazimo kratak opis sadržaja. Konkretno, na ovoj piše:
Najznačajnije delo velikog Stendala, roman „Crveno i crno“, koji predstavlja jedan od vrhova umetničke proze uopšte, prikazuje istoriju jednog odlučnog mladog čoveka u društvenoj sredini Francuske s početka XIX veka. Po rečima Sent Beva pisac je hteo da naslika klase i stranke pre 1830. Delo je međutim mnogo više od toga. Ono je veličanstvena i univerzalna pesma o životu i ljudskoj naravi, protkana mudrošću i toplinom duha, snažno osvetljena bojama epohe“
Tu je još i misao Hipolita Tena „Stendal je najveći psiholog modernih vremena“, što je i svojevrsna preporuka za čitanje ovog djela.
I još jedan klasik, Mopasan i njegov roman „Jedan život“, u prevodu, takođe klasika naših prostora, Tina ujevića. Izdavač je Matica hrvatska, u ediciji „Svjetski pisci“, a godina izdanja 1952. Pismo sitno, teško čitljivo, što je karakteristika toga vremena, uslovljena nestašicom hartije i velikim tiražima za poprilično veliko tadašnje tržište knjige. Na kraju knjige saznajemo da su do tada u istoj ediciji, pored još tri Mopasanova romana, štampana djela Celinija, Dikensa, Mana, Žeromskog, Kelera, Molijera i Šoa, a u štampi su tada bila ostvarenja Getea i Tolstoja. Zaista impresivno! Da li je tada Matica hrvatska (kao i svi ostali izdavači uostalom) imala urednika? To se ne može saznati, mada u prednjem i zadnjem impresumu vidimo da je roman štampala „Tipografija“, za izdavača je potpisan Vjekoslav Kaleb, nacrt za korice je uradila Valerija Pavić, lektor je bio Vlado Popović, a korektor Sofija Pavičić.
Ovu „šestorku“, u mojoj „režiji“, završava roman teškog derta, roman u kome srce i duša potiskuju pamet, u kome nagonsko a ne mozak vode tijelo kroz vatru. „Nečista krv“ Borisava Stankovića. Izdavač: Odbor za izdavanje dela Borisava Stankovića. Štampa: Grafički institut „Narodna misao“ A. D. Beograd. Godina izdanja: 1928. (za tri godine navršiće se pun vijek od tada).
Za one koji su davno čitali ovaj roman, evo vrlo kratkog odlomka, da ih možda podstakne da ponovo posegnu za knjigom:
Ali, tada klonu. Oseti kako iz one njegove ruke pojuri u nju i čisto je preseče tako jaka vrelina, i, sa njom, tako neko čudno, nikada do tada neosećano osećanje. Na užas oseti kako joj se ispod njegove ruke odjednom, silom, protiv njene volje, poče polovina da uvija, i prsa joj, kao živa, tako uzdrhtaše i poleteše. Ču samo kako Marko, čisto bežeći iz sobe od nje, tamo međ svojima, sa nekom strašnom nasladom, slutnjom, nadom, kao lud viče i zapoveda:
S mirisom patine (4)
ZAŠTO NE BRIŠEM PRAŠINU SA STARIH KNJIGA
Bar jednom mjesečno sat-dva posvetim nekolicini starih knjiga iz svoje kućne biblioteke. Pažljivo ih skinem s police, listam pazeći da da se ne odlijepe korice ili listovi u knjižnom bloku, pročitam ponešto iz njih, još jednom pogledam imena izdavača, godinu izdanja i provjerim ko ih je štampao. Ako imaju predgovor ili pogovor, provjerim ko su autori, pa i iz toga pročitam nešto. Potom, ne brišući s njih prašinu, vratim ih na policu, uvijek na onu stranu gdje su već „pregledane“ knjige, pa ću sljedećeg mjeseca uzeti druge.
Zašto ne brišem prašinu sa starih knjiga?
Plašim se da bih brisanjem prašine obrisao i miris patine, čime bi te knjige, bar u mojoj (pod)svijesti, izgubile nešto od svoje duše i neuništive duše autora koji su ih pisali.
Prvog mjeseca posljednje godine prve četvrtine prvog vijeka trećeg hrišćanskog milenijuma (baš sam ga zakukuljio i zamumuljio!), jedne kasne večeri, s radnog stola sam sve sklonio, prebrisao ga (da se svježa prašina ne miješa s onom koja pamti decenije, možda i vijekove), pa na zamišljena počasna mjesta stavio šest starih knjiga.
Prva mi se nekako, možda i zbog ilustracije na prednjoj strani korica koja me vratila u rano djetinjstvo, otvorila knjiga u kojoj nigdje nije navedena godina izdanja, ali je po svemu očigledno da je objavljena prije Drugog svjetskog rata – „Andersenove priče (za mladež) – knjiga druga“. Na naslovnoj strani još piše da je „ukrašena sa pet slika“ (čitaj: ilustracija). Na koricama čitam: „Tisak i Naklada Knjižare Stj. Kugli, Zagreb“. Knjigu otvara bajka „Anđeo“, a na kraju je bajka „Zvono“. Poslije toga slijedi ilustrovani popis osam objavljenih knjiga za djecu ovog izdavača: „Bosanske pripovijetke“, „Lutka“, „Osvajači svemira“, „110 igara za mladež“, Ružica cesargradska“…
Više se ne mogu sjetiti ko mi je poklonio baš „raskupusanu“ pa nanovo nevješto uvezanu biografsku knjigu „Marija Kiri“ koju je napisala njena kćerka Eva Kiri, a u prevodu dr Slavka Rajkovića objavila novosadska Matica srpska. . Knjigu je, kako se može proćitati u impresumu, štampala štamparija „Budućnost“, takođe iz Novog Sada, 1949. godine. Svoj vrlo kratki „Uvod“ Eva Kiri završava ovako: „Volela bih da imam spisateljski dar da bih, ne kao njena kći nego kao neka strana osoba, nezainteresovana, prirodna i skoro neosetljiva za tok njenog života i njenu čudesnu sudbinu, prikazala tu večnu studentkinju o kojoj je Ajnštajn rekao: ‘Od svih slavnih ličnosti Marija Kiri je jedina koju slava nije iskvarila’“. Pri samom kraju romansirane biografije čitamo i ovo: „U petak, 6. jula 1934, u podne, bez govora, , bez povorke, bez političara, bez i jednog jedinog zvaničnog lica, gospođa Kiri skromno zauzima mesto u boravištu mrtvih. Sahranjena je na groblju u Sou, pred porodicom, prijateljima i saradnicima koji su je voljeli. Njen kovčeg stavljen je iznad kovčega Pjera Kirija.“
„Seljačka sloga“ u Zagrebu, u ediciji „Domaći i strani pisci“, kao prvu knjigu objavila je 1951. godine roman Augusta Šenoe „Seljačka buna“, štampan u Hrvatskoj seljačkoj tiskari, Zagreb, Frankopanska 12. U opširnom „Pogovoru o piscu“, pisanom prema članku A. Barca u knjizi „Socijalistički preobražaj našega sela“, može se pročitati i ovo: „’Seljačka buna’ nije bila samo prikaz daleke prošlosti nego i poklik protiv prilika u kojima se seljaštvo još uvijek nalazi – poklik protiv njegova iskorišćavanja bilo s koje strane.“ S obzirom na godinu izdavanja knjige moglo bi se reći da je to bila vrlo smiona konstatacija.
Cijelu deceniju kasnije, 1961, u beogradskoj Biblioteci „Kultura“, istoimenog izdavača, objavljen je čuveni Stendalov roman „Crveno i crno“, u prevodu Miloša Jovanovića. To je period kada su se u impresumu nalazila i imena urednika, pa tako saznajemo da su knjigu uredili Miroslav Vitorović i Laza Lazić. Još nešto valja spomenuti: ovo je, bar u mojoj biblioteci, jedna od prvih knjiga u kojoj, na zadnjoj strani korica, nalazimo kratak opis sadržaja. Konkretno, na ovoj piše:
Najznačajnije delo velikog Stendala, roman „Crveno i crno“, koji predstavlja jedan od vrhova umetničke proze uopšte, prikazuje istoriju jednog odlučnog mladog čoveka u društvenoj sredini Francuske s početka XIX veka. Po rečima Sent Beva pisac je hteo da naslika klase i stranke pre 1830. Delo je međutim mnogo više od toga. Ono je veličanstvena i univerzalna pesma o životu i ljudskoj naravi, protkana mudrošću i toplinom duha, snažno osvetljena bojama epohe“
Tu je još i misao Hipolita Tena „Stendal je najveći psiholog modernih vremena“, što je i svojevrsna preporuka za čitanje ovog djela.
I još jedan klasik, Mopasan i njegov roman „Jedan život“, u prevodu, takođe klasika naših prostora, Tina ujevića. Izdavač je Matica hrvatska, u ediciji „Svjetski pisci“, a godina izdanja 1952. Pismo sitno, teško čitljivo, što je karakteristika toga vremena, uslovljena nestašicom hartije i velikim tiražima za poprilično veliko tadašnje tržište knjige. Na kraju knjige saznajemo da su do tada u istoj ediciji, pored još tri Mopasanova romana, štampana djela Celinija, Dikensa, Mana, Žeromskog, Kelera, Molijera i Šoa, a u štampi su tada bila ostvarenja Getea i Tolstoja. Zaista impresivno! Da li je tada Matica hrvatska (kao i svi ostali izdavači uostalom) imala urednika? To se ne može saznati, mada u prednjem i zadnjem impresumu vidimo da je roman štampala „Tipografija“, za izdavača je potpisan Vjekoslav Kaleb, nacrt za korice je uradila Valerija Pavić, lektor je bio Vlado Popović, a korektor Sofija Pavičić.
Ovu „šestorku“, u mojoj „režiji“, završava roman teškog derta, roman u kome srce i duša potiskuju pamet, u kome nagonsko a ne mozak vode tijelo kroz vatru. „Nečista krv“ Borisava Stankovića. Izdavač: Odbor za izdavanje dela Borisava Stankovića. Štampa: Grafički institut „Narodna misao“ A. D. Beograd. Godina izdanja: 1928. (za tri godine navršiće se pun vijek od tada).
Za one koji su davno čitali ovaj roman, evo vrlo kratkog odlomka, da ih možda podstakne da ponovo posegnu za knjigom:
Ali, tada klonu. Oseti kako iz one njegove ruke pojuri u nju i čisto je preseče tako jaka vrelina, i, sa njom, tako neko čudno, nikada do tada neosećano osećanje. Na užas oseti kako joj se ispod njegove ruke odjednom, silom, protiv njene volje, poče polovina da uvija, i prsa joj, kao živa, tako uzdrhtaše i poleteše. Ču samo kako Marko, čisto bežeći iz sobe od nje, tamo međ svojima, sa nekom strašnom nasladom, slutnjom, nadom, kao lud viče i zapoveda:
– Kapiju bre zatvarajte, kapiju zamandaljujte, da niko, niko… Ah! Ah!
Poslije prelistavanja starih knjiga bar jedan sat ne perem ruke. Da bih u jagodicama prstiju što duže osjećao patinu vremena.