Davno je bilo, i ja sam bila mlada
skrivala se od pogleda majke
kako bih stih po stih iščitavala Nerudu
i Bodlera, sve pjesmu po pjesmu.
Moralo je proći četrdeset godina
da shvatim kako ništa nisam razumjela
jer to nisam čitala ja, nego moja želja
da me od dana kad se pretvorim u ženu
neko voli kao u stihu koji ispisuje žudnja.
Sada znam da me bilo stid i samo stid
što se uvlačim u taj mračni i duboki svijet
koji onima oko mene nije bio dostupan
plašeći se da uz majčine krikove koji prate
Nerudu i Bodlera ne poludim kao Silvija Plat.
Čovjek je smrtno ruho – rekao je Neko odozgo
i zato prestajem plakati za svaku poderotinu
odlučujem kao majka da se pretvorim u čovjeka
lijepu smrtnost upakovanu u haljinu od viskoze
uz mnogo nacigovanih volana u svijetlim bojama.
Tako je nastupilo i moje prvo sa-slušanje
koje zapravo nikada nije ni prestalo
i mrak je nastupio – sladak kao pekmez od jabuka
tišina je mazno curila kroz moje duge prste
a ja sam je pohlepno oblizivala osluškujući
Una palabra, un aliento.
Nikada od toga nisam sklopila priču
zato što je riječima koje su silazile niz grlo
nedostajalo hrabrosti, pouzdanja, stila
i onog što je zabranjeno izgovarati naglas
jer spada u zonu mrske patetike
Njenog Visočanstva Duše.
Otkako su nam zabranili i dušu
pretvarajući je u jeftinoću koja nipošto
ne smije u dobru poeziju i otmeno tijelo
pjesnici su isukali britve kojima presijecaju
nebesa, okeane, dahove, privide i muze.
Ali dobro je, još je sve dobro
evo ja sam postala slobodna žena
koja sve pojave smije nazvati kako hoće
shvatajući takođe da mi na putu ka spoznaji
nije pomogla ljepota pjesničkih riječi.
Ni Neruda, ni Bodler, još manje krhka Silvija
koja je odlučila staviti glavu u rernu
kako bi se kroz dolazeće decenije i vijekove
dopadala muškarcima koje oduševljavaju
očajne, lude, slabe, a naročito mrtve pjesnikinje.
Sve to što danas smijem nije došlo
od riječi i daha, još manje od skrivanja u knjige
smjelost ovu porodili su ljudi i njihova krhka djela
oni koji su pojeftinili mrsku riječ – duša
i plemenitost koja oduvijek teži ka nevidljivosti.
Danas iščitavam britve, strojarske složenice
pjesničke konstrukcije, nategnutu tugu
izmišljen bol i laž, krivotvorene uzdahe
nesuvislo i crvotočno do pornografije
na isti način na koji je majka iščitavala recepte
dodajući im kašiku šećera više i brašna manje.
A misli gravitiraju smanjujući se u obimu
dobijajući na težini, samo vrijeme tone
i čovjeka u haljama od čiste viskoze
čini slobodnim, starim i bestežinskim.
Una palabra, un aliento.
(Jedna riječ, jedan dah)
Davno je bilo, i ja sam bila mlada
skrivala se od pogleda majke
kako bih stih po stih iščitavala Nerudu
i Bodlera, sve pjesmu po pjesmu.
Moralo je proći četrdeset godina
da shvatim kako ništa nisam razumjela
jer to nisam čitala ja, nego moja želja
da me od dana kad se pretvorim u ženu
neko voli kao u stihu koji ispisuje žudnja.
Sada znam da me bilo stid i samo stid
što se uvlačim u taj mračni i duboki svijet
koji onima oko mene nije bio dostupan
plašeći se da uz majčine krikove koji prate
Nerudu i Bodlera ne poludim kao Silvija Plat.
Čovjek je smrtno ruho – rekao je Neko odozgo
i zato prestajem plakati za svaku poderotinu
odlučujem kao majka da se pretvorim u čovjeka
lijepu smrtnost upakovanu u haljinu od viskoze
uz mnogo nacigovanih volana u svijetlim bojama.
Tako je nastupilo i moje prvo sa-slušanje
koje zapravo nikada nije ni prestalo
i mrak je nastupio – sladak kao pekmez od jabuka
tišina je mazno curila kroz moje duge prste
a ja sam je pohlepno oblizivala osluškujući
Una palabra, un aliento.
Nikada od toga nisam sklopila priču
zato što je riječima koje su silazile niz grlo
nedostajalo hrabrosti, pouzdanja, stila
i onog što je zabranjeno izgovarati naglas
jer spada u zonu mrske patetike
Njenog Visočanstva Duše.
Otkako su nam zabranili i dušu
pretvarajući je u jeftinoću koja nipošto
ne smije u dobru poeziju i otmeno tijelo
pjesnici su isukali britve kojima presijecaju
nebesa, okeane, dahove, privide i muze.
Ali dobro je, još je sve dobro
evo ja sam postala slobodna žena
koja sve pojave smije nazvati kako hoće
shvatajući takođe da mi na putu ka spoznaji
nije pomogla ljepota pjesničkih riječi.
Ni Neruda, ni Bodler, još manje krhka Silvija
koja je odlučila staviti glavu u rernu
kako bi se kroz dolazeće decenije i vijekove
dopadala muškarcima koje oduševljavaju
očajne, lude, slabe, a naročito mrtve pjesnikinje.
Sve to što danas smijem nije došlo
od riječi i daha, još manje od skrivanja u knjige
smjelost ovu porodili su ljudi i njihova krhka djela
oni koji su pojeftinili mrsku riječ – duša
i plemenitost koja oduvijek teži ka nevidljivosti.
Danas iščitavam britve, strojarske složenice
pjesničke konstrukcije, nategnutu tugu
izmišljen bol i laž, krivotvorene uzdahe
nesuvislo i crvotočno do pornografije
na isti način na koji je majka iščitavala recepte
dodajući im kašiku šećera više i brašna manje.
A misli gravitiraju smanjujući se u obimu
dobijajući na težini, samo vrijeme tone
i čovjeka u haljama od čiste viskoze
čini slobodnim, starim i bestežinskim.