Onda je došao rat, a postolar je pomislio dobar je Bog davao je kćeri da u ratu ne stradaju sinovi.
Naišla je vojska i obeščastila svih pet postolarevih kćeri. Tako je komandant naredio. A onda ih je, jednu za drugom, iz milosrđa pogubio.
Mati je poludjela i ubrzo pošla za kćerima.
Otac je pitao zašto?, ali nikakvog odgovora nije bilo.
Sam u životu, izrađivao je cipele za zimu. Čekićem zabijao je čavliće u potplate. Dugo je to bio jedini zvuk.
Jedne večeri, malo prije nego što će zatvoriti dućan, u dućan je ušao namirisani gospodin u crnom odijelu. Kupujem sve cipele, rekao je. Ti si izgubio sve, a svejedno tako vrijedno radiš i živiš.
– Za osvetu živim! – odgovorio je postolar.
– Jesi li siguran? – pitao je gospodin.
– Da nije tako, ne bih imao volje da udahnem – reče, i desnicu, onu u kojoj je čekić, spusti na grudi.
– Ovo je dovoljno! – reče neznanac, i diže ruku, s rukava bijele košulje sijevnu dijamant, i pucnu prstima.
Postolar je samo gledao.
– Želiš to, ili ne želiš?
– Želim!
I kako to reče, postolar se nađe u nepoznatom gradu, u vrevi ljudi koji šetaju umivenu djecu i lovačke pse, premda ništa ne sluti na lov, a niz cestu jure i jedni druge sirenama pozdravljaju, šareni automobili. On je ispred ulaza u neku zgradu, i pogled mu pade na zvonca s imenima stanara.
Među njima prepozna komandantovo ime.
Kako on pozvoni, tako se uz jedva čujan zuj vrata sama od sebe otvoriše.
Premda je tu bio lift, postolar je pješice krenuo na peti kat. Do gore će imati vremena da o svemu dobro promisli. U ruci mu je čekić kojim je zabijao čavliće u potplate.
Gore ga je dočekala nasmijana plavokosa žena, oko koje su se, žive kao dva zvrka, naganjale malene blizanke. Negdje iz kuhinje mirisala je kamilica.
– Hoćete li ga sačekati? – pitala je – Hoćete li čaj?
I tako postolar s čekićem na krilu pije čaj od kamilice, i od tog se čaja osjeća pomalo bolesno. Čeka komandanta.
Postolar
Postolar se molio Bogu da mu da sina.
Ali jedna za drugom rađale su mu se kćeri.
Onda je došao rat, a postolar je pomislio dobar je Bog davao je kćeri da u ratu ne stradaju sinovi.
Naišla je vojska i obeščastila svih pet postolarevih kćeri. Tako je komandant naredio. A onda ih je, jednu za drugom, iz milosrđa pogubio.
Mati je poludjela i ubrzo pošla za kćerima.
Otac je pitao zašto?, ali nikakvog odgovora nije bilo.
Sam u životu, izrađivao je cipele za zimu. Čekićem zabijao je čavliće u potplate. Dugo je to bio jedini zvuk.
Jedne večeri, malo prije nego što će zatvoriti dućan, u dućan je ušao namirisani gospodin u crnom odijelu. Kupujem sve cipele, rekao je. Ti si izgubio sve, a svejedno tako vrijedno radiš i živiš.
– Za osvetu živim! – odgovorio je postolar.
– Jesi li siguran? – pitao je gospodin.
– Da nije tako, ne bih imao volje da udahnem – reče, i desnicu, onu u kojoj je čekić, spusti na grudi.
– Ovo je dovoljno! – reče neznanac, i diže ruku, s rukava bijele košulje sijevnu dijamant, i pucnu prstima.
Postolar je samo gledao.
– Želiš to, ili ne želiš?
– Želim!
I kako to reče, postolar se nađe u nepoznatom gradu, u vrevi ljudi koji šetaju umivenu djecu i lovačke pse, premda ništa ne sluti na lov, a niz cestu jure i jedni druge sirenama pozdravljaju, šareni automobili. On je ispred ulaza u neku zgradu, i pogled mu pade na zvonca s imenima stanara.
Među njima prepozna komandantovo ime.
Kako on pozvoni, tako se uz jedva čujan zuj vrata sama od sebe otvoriše.
Premda je tu bio lift, postolar je pješice krenuo na peti kat. Do gore će imati vremena da o svemu dobro promisli. U ruci mu je čekić kojim je zabijao čavliće u potplate.
Gore ga je dočekala nasmijana plavokosa žena, oko koje su se, žive kao dva zvrka, naganjale malene blizanke. Negdje iz kuhinje mirisala je kamilica.
– Hoćete li ga sačekati? – pitala je – Hoćete li čaj?
I tako postolar s čekićem na krilu pije čaj od kamilice, i od tog se čaja osjeća pomalo bolesno. Čeka komandanta.
Što će postolar učiniti kad shvati da njega nema?