“Veliki majstori portreta u koje ubrajam, prije svega, Goju i Velaskeza, prevazišli su pojam slike…To je nešto neprevaziđeno…Andrićev esej ‘Razgovor sa Gojom` najadragocjeniji je prilog studiji o portretu, on je ućutkivanje svih kvazi-knjiških raspredanja. Portret, to je prevashodno ličnost autora. I kada raznim slikarima pozira ista ličnost, svaki portret je uvijek drukčiji, jer je svaki slikar unio u svoj rad vlastito uzbuđenje i dao mu svoj pečat.”
Kazivanje Marija Mikulića, prema zapisu Gorana Mikulića
Znam da će neko reći upitno, zašto se osvrćem na knjigu koja je dostupna čitaocima već pet godina. Taj neko shvata možda osvrt na knjigu kao tekuću kritičku riječ, nešto poput preporuke, što mom pisanju ne odgovara, mada ovo i jeste velika preporuka mogućim čitaocima. Naprosto ja pišem o knjigama koje me dotaknu, bilo kada, bilo kojim povodom. U ovom slučaju riječ je o slikaru, sarajevskom, veoma značajnom u svom vremenu, a samim tim i meni koji sam u to vrijeme doživaljavao Sarajevo kao moj grad. Njegov značaj naglašen je nevjerovantom činjenicom da nema iole značajnog prvenstveno sarajevskog slikara ili pisca a da nije ostavio kraći ili duži tekst o slikarstvu Marija Mikulića. Dio toga nalazi se u ovoj knjizi koja je po nečemu i jedinstvena. Dobio sam je od Gorana Mikulića uz knjige o kojima takođe želim da pišem, koje je objavila njegova izdavačka kuća „art rabic“. Inače, u Banjaluci nema knjiga sarajevskih izdavača.
Gradove označavaju ljudi. Veliki, prije svih, koji označavaju vrijeme u kome su živjeli i koje su obogatili svojim djelovanjem. Rado pišem o Sarajevu u kome sam studirao i koje sam kasnije posjećivao kao da i dalje u njemu živim. Zapravo, i živio sam. Cijenio sam sarajevske umjetnike, književnike, slikare i muzičare. Oni i njihovo djelo za mene su označavali taj grad u kome sam pet godina ulazio u svijet umjetnosti koja se stvarala baš tu, ali sa pozivanjem na umjetnost uopšte. Činilo se da za svakoga ima mjesta, da svi koji dolaze u Sarajevo na neki način odmah se prihvataju i podstiču da stvaraju. Tako je bilo do ovog rata, četiri godine kasnije, prvi put kada sam došao u Sarajevo, o čemu sam kasnije napisao i nekoliko tekstova, ja se više nisam u njemu osjećao kao domaći. To nije bio moj grad, onaj kojeg kroz tekstove o knjigama i njihovim autorima pokušavam da sačuvam od zaborava. Znam da to što ja pišem ovdje, provjeravajući svoj put isto je što i ona slika na lesonitu u Drveniku, koju je u svom djetinjstvu gledao Miljenko Jergović, očaran njenom moći. Na toj su slici srdelice, naslikane lako, s nekoliko poteza, ali tako upečatljive da su dječaku na svoj način objašnjavale magiju umjetnosti. To mi je toliko blisko, jer je priča, koja se razvijala u Jergoviću, jer on odrasta sa tom slikom, da bi se uobličila u priču o slikaru Mariju Mikuliću, koja je i u ovoj knjizi jedan od dragocjenih priloga.
Sve ovo napisah da bih sada prelistao knjigu Gorana Mikulića o njegovom ocu, Mariju Mikuliću, slikaru koji je, uz još neke slikare, obilježio vrijeme o kojem rado pišem kao o svom vremenu. Čini mi se da je na taj način knjigu o svome ocu, velikom slikaru, pisao i njegov sin Goran. Odlučivši se da sklopi rukopis u kome će se njegov otac osjećati dobro, autentično, on je u stvari i sam uspostavio određenu distancu između Sarajeva poslije ovog rata i Sarajeva u vrijeme života i stvaranja svoga oca. Htio ne htio, on je pisao i knjigu o sebi, stvarajući grad koji danas, bar za one koji ga vode, ne znaju, ne prepoznaju, istovremeno odgovarajući na pitanje da li se može, kao sin, odužiti ocu koji mu je toliko dao. Sin se divi svome ocu, ali je htio da to divljenje bude i njegova zahvalnost. Mene taj odnos pritišće kao vodenički kamen i melje me, jer nikada nisam upoznao svog oca, niti je on vidio mene. Zato me ovakve knjige posebno diraju u dušu, naročito ako je njihov tvorac iskoristio sve mogućnosti da pokaže svog oca u svoj njegovoj ljudskoj i umjetničkoj složenosti. A to nije jednostavno. Kada sam pisao biografiju Vlade Miloševića, nastojao sam, ne neki način, da budem bar njegov predani đak, ali i pomalo sin. Neko je morao da mi kaže ono što bi mi eventualno rekao otac. Ali otac je nezamjenjiv, kao što je i njegovo odsustvo nezamjenjivo. Majka to ne može da nadoknadi. U ovoj knjizi pratimo odrastanje sina paralelno sa razvojem oca slikara. Pratimo djelimično život slikareve porodice, pozivajući se i na njegove pretke. To je veza koja je veoma bitna, od dana rođenja. Sklapajući ovu knjigu Goran Mikulić je kao portretista stavio u nju sebe, jednako kako čine i slikari portretisti. Andre Žid je rekao da svaki portret više liči na svoga tvorca nego na portretisanu osobu. Takav je slučaj i sa portretima Marija Mikulića, ukljuujući u to slike neznanih ljudi u nekadašnjoj Ulici Vase Miskina. U svima njima vidimo slikara, potom neke ljude koji će ostati živi sve dok živi slikarstvo Marija Mikulića.
Mario Mikulić je bio izuzetna ličnost, u sve što bi stvarao udahnuo bi svoj lični pečat, koji podaruje slici, karikaturi, tekstu koji bi pisao uz karikature, toliko životnosti, toliko duhovitosti, da se to rijetko susreće. Mnogi su slikari nadareni i za poeziju, esejistiku, naročito danas teško je sve to razlučiti. Neko kaže to je slikarstvo, drugi, pak, da on tu ne vidi slikarstvo. U čemu je nesporazum? U tome što je slikar zanimanje, mada njegova djela ne moraju biti prihvaćena. Ili će neka biti prihvaćena, a druga neće. Mario Mikulić u svemu je tražio sebe, bilo da je riječ o već spomenutim ribama na lesonitu ili portretu za koje je Mikulić bio među našim najboljim majstorima. Dok bi mu supruga Nada spremala ribu za ručak, on bi tu ribu već nacrtao. Brzog poteza, stvorio je toliko djela da je svakako zaslužio da ima svoju galeriju. U kratkom tekstu o Mariju Mikuliću, genijalni Miljenko Smoje piše o pripadanju slikara Mikulića. Je li on možda Splićanin, ili Sarajlija? Osvrće se i na tekstove Marija Mikulića koji su zaista posebni po svojoj duhovitosti kojom se oplemenjuje karikatura koju objavljuje. Kad u njihovom razgovoru izvadi olovku da nešto zapiše, Smoje mu kaže: „Molaj bolan, nemoj ništa pisat. Splićani su te zaboravili. Isto smo mi Splićani karonje. Zaboravili smo svoga čovika. Otpratija me do skalini. Zagrlili smo se i šoto voče uvatili konoparsku himnu: Đira la roda, đira…“
Marijo Mikulić je bio komunista od onih koji su htjeli više slobode svakome čovjeku, što se kosilo sa vladajućoj doktrinom tvrdolinijaša. Ali on je od sebe bio stvorio instituciju koja je vremenom postala nedodirljiva. To vidimo gotovo na svakoj stranici ove jedinstvene knjige. Osjećamo u pozadini da je i njegov sin, tvroac knjige o ocu slikaru, od njega naslijedio tu potrebu da bude svoj, da ne pripada nijednoj struji ni partiji. Nije mu lako danas. Do te slobode koju imaju ljudi institucije slikar Mario Mikulić stigao je mukotrpno, radeći sve moguće crtačke i slikarske poslove, od ilustracija za dječije knjige, do oslikavanja kamiona za razne poslijeratne parade. Ništa mu nije bilo teško. Samo nije prihvatao da uludo traći vrijeme.
Dio ove monografije, pod nazivom „Mario piše“, pokazuje slikarevo izvanredno zapažanje, osluškivanje, duhovno bogatsvo. O svemu Mario je ostavio pisani trag u listu „Zadrugar“ koji je bio u to vrijeme veoma čitan. Sjećam se da sam ga redovno čitao u kiosku u kom je radila moja majka. Obično je uz svaki svoj tekst objavljivao i odgovarajući crtež urađen pikasovski gotovo jednim potezom pera. Ostavio je i zapis o pjesnicima. Volio je poeziju i poznavao je brojne pjesnike čije je portrete radio, uvijek više, od kojih jedan, onaj manji, pripada pjesniku, dok je ostale čuvao. Tako je zapisao: „Imao sam to zadovoljstvo , rekao bih, i privilegiju da mnoge portretiram još za života. Tako su nastali portreti Isaka, Sarajlića, Hromadžića, Meše, Andrića, Maka, Ćamila, Bulajića, Noge, Josipa Ostija, Jasne Šamić, Kaštelana i drugih…“ Za portret Andrića zaslužan je bio Ljubo Jandrić, Andrićev Ekerman. I o tome je Mario ostavio zapis.
Spomenuo sam njegove karikature koje je objavljivao u „Zadrugaru“ uz tekstove o karikaturisanim osobama. Izvanredan je već ovdje objavljeni prvi tekat o Alojzu Sunariću Sunari. Nekoliko rečenica iz tog teksta koga bi valjalo objaviti u cijelosti. „Novinar. Rođen u Travniku. Poznat u društvu kao duhovit i snalažljiv građanin, po mnogobrojnim anegdotama koje neumorno stvara. Prije rata, dok je boravio u Parizu, umalo da nije završio pravo. Dobar je poznavalac sarajevske čaršije. Kao predratni novinar, bio je šef pres-biroa u Simovićevoj vladi 1941. Na tom položaju bi dugo ostao da nije pala vlada. Kao Hrvat i bivši katolik pobjegao je ispred ustaša u Beograd. Nije nosilac spomenice…U prvim danima Informbioroa, kad su mu kolege iz redakcije sakrile Titovu sliku, a ostavile Staljinovu, Sunara je mudro shvatio šalu, neprimjetno potražio sliku, našao je, popeo se na stolicu i ponovo je okačio. Dok je skidao Staljina dao je izjavu: „Jebi ti njega, dok on dođe ovamo iz Moskve, ode meni glava“. Takvi su i ostali tekstovi, u kojima nalazimo značajne ljude ondašnjeg Sarajeva, duhoviti poput svih karikatura koje se crtaju bez imalo pakosti a opet jesu karikature.
Prateći tako tekst Gorana Mikulića o ocu Mariju, prolazimo godine odrastanja samog Gorana, naročito u vrijeme tinejdžerskog uzrasta, kada se mladost otima bilo kakvoj vrsti stege, čak i one najdobronamjernije, pa ne želi da sluša ni roditelje ni pedagoge, da bi se kasnije kajao što više nije proveo vremena bar sa ocem a mogao je. Sada, u ovoj knjizi, naglašava one trenutke kada se osjećao ponosnim zbog takvog oca. Tim osjećajem protkana je cijela ova knjiga, zato je vrijedi pročitati i povremeno, kasnije, zaviriti u nju, bar nakratko. Za kraj evo samo jedne opaske Gorana Mikulića o učenju gledanja. Riječ je o prizoru koji su zajedno gledali, on kao mladić a otac slikarski, na Trebeviću. Tek kada je očevu sliku vidio na zidu u Komori BiH, kod direktora Avde Rape, „progledao je“. Piše:
„Dok ja ništa nisam vidio, Mario mi je zadivljen pokazivao na snijeg na koji je vjetar nanio posljednje lišće…Prizor se vratio u sjećanje tako živo: ono njegovo vađenje tronošca i platna…Sve sam vidio tek kad sam vidio tu sliku! Tad sam vidio što je on vidio. Trebalo mi je vremena kao i za sve stvari – kad si mlad misliš da su ti roditelji suviše stari.“
Mario, moj otac
“Veliki majstori portreta u koje ubrajam, prije svega, Goju i Velaskeza, prevazišli su pojam slike…To je nešto neprevaziđeno…Andrićev esej ‘Razgovor sa Gojom` najadragocjeniji je prilog studiji o portretu, on je ućutkivanje svih kvazi-knjiških raspredanja. Portret, to je prevashodno ličnost autora. I kada raznim slikarima pozira ista ličnost, svaki portret je uvijek drukčiji, jer je svaki slikar unio u svoj rad vlastito uzbuđenje i dao mu svoj pečat.”
Kazivanje Marija Mikulića, prema zapisu Gorana Mikulića
Znam da će neko reći upitno, zašto se osvrćem na knjigu koja je dostupna čitaocima već pet godina. Taj neko shvata možda osvrt na knjigu kao tekuću kritičku riječ, nešto poput preporuke, što mom pisanju ne odgovara, mada ovo i jeste velika preporuka mogućim čitaocima. Naprosto ja pišem o knjigama koje me dotaknu, bilo kada, bilo kojim povodom. U ovom slučaju riječ je o slikaru, sarajevskom, veoma značajnom u svom vremenu, a samim tim i meni koji sam u to vrijeme doživaljavao Sarajevo kao moj grad. Njegov značaj naglašen je nevjerovantom činjenicom da nema iole značajnog prvenstveno sarajevskog slikara ili pisca a da nije ostavio kraći ili duži tekst o slikarstvu Marija Mikulića. Dio toga nalazi se u ovoj knjizi koja je po nečemu i jedinstvena. Dobio sam je od Gorana Mikulića uz knjige o kojima takođe želim da pišem, koje je objavila njegova izdavačka kuća „art rabic“. Inače, u Banjaluci nema knjiga sarajevskih izdavača.
Gradove označavaju ljudi. Veliki, prije svih, koji označavaju vrijeme u kome su živjeli i koje su obogatili svojim djelovanjem. Rado pišem o Sarajevu u kome sam studirao i koje sam kasnije posjećivao kao da i dalje u njemu živim. Zapravo, i živio sam. Cijenio sam sarajevske umjetnike, književnike, slikare i muzičare. Oni i njihovo djelo za mene su označavali taj grad u kome sam pet godina ulazio u svijet umjetnosti koja se stvarala baš tu, ali sa pozivanjem na umjetnost uopšte. Činilo se da za svakoga ima mjesta, da svi koji dolaze u Sarajevo na neki način odmah se prihvataju i podstiču da stvaraju. Tako je bilo do ovog rata, četiri godine kasnije, prvi put kada sam došao u Sarajevo, o čemu sam kasnije napisao i nekoliko tekstova, ja se više nisam u njemu osjećao kao domaći. To nije bio moj grad, onaj kojeg kroz tekstove o knjigama i njihovim autorima pokušavam da sačuvam od zaborava. Znam da to što ja pišem ovdje, provjeravajući svoj put isto je što i ona slika na lesonitu u Drveniku, koju je u svom djetinjstvu gledao Miljenko Jergović, očaran njenom moći. Na toj su slici srdelice, naslikane lako, s nekoliko poteza, ali tako upečatljive da su dječaku na svoj način objašnjavale magiju umjetnosti. To mi je toliko blisko, jer je priča, koja se razvijala u Jergoviću, jer on odrasta sa tom slikom, da bi se uobličila u priču o slikaru Mariju Mikuliću, koja je i u ovoj knjizi jedan od dragocjenih priloga.
Sve ovo napisah da bih sada prelistao knjigu Gorana Mikulića o njegovom ocu, Mariju Mikuliću, slikaru koji je, uz još neke slikare, obilježio vrijeme o kojem rado pišem kao o svom vremenu. Čini mi se da je na taj način knjigu o svome ocu, velikom slikaru, pisao i njegov sin Goran. Odlučivši se da sklopi rukopis u kome će se njegov otac osjećati dobro, autentično, on je u stvari i sam uspostavio određenu distancu između Sarajeva poslije ovog rata i Sarajeva u vrijeme života i stvaranja svoga oca. Htio ne htio, on je pisao i knjigu o sebi, stvarajući grad koji danas, bar za one koji ga vode, ne znaju, ne prepoznaju, istovremeno odgovarajući na pitanje da li se može, kao sin, odužiti ocu koji mu je toliko dao. Sin se divi svome ocu, ali je htio da to divljenje bude i njegova zahvalnost. Mene taj odnos pritišće kao vodenički kamen i melje me, jer nikada nisam upoznao svog oca, niti je on vidio mene. Zato me ovakve knjige posebno diraju u dušu, naročito ako je njihov tvorac iskoristio sve mogućnosti da pokaže svog oca u svoj njegovoj ljudskoj i umjetničkoj složenosti. A to nije jednostavno. Kada sam pisao biografiju Vlade Miloševića, nastojao sam, ne neki način, da budem bar njegov predani đak, ali i pomalo sin. Neko je morao da mi kaže ono što bi mi eventualno rekao otac. Ali otac je nezamjenjiv, kao što je i njegovo odsustvo nezamjenjivo. Majka to ne može da nadoknadi. U ovoj knjizi pratimo odrastanje sina paralelno sa razvojem oca slikara. Pratimo djelimično život slikareve porodice, pozivajući se i na njegove pretke. To je veza koja je veoma bitna, od dana rođenja. Sklapajući ovu knjigu Goran Mikulić je kao portretista stavio u nju sebe, jednako kako čine i slikari portretisti. Andre Žid je rekao da svaki portret više liči na svoga tvorca nego na portretisanu osobu. Takav je slučaj i sa portretima Marija Mikulića, ukljuujući u to slike neznanih ljudi u nekadašnjoj Ulici Vase Miskina. U svima njima vidimo slikara, potom neke ljude koji će ostati živi sve dok živi slikarstvo Marija Mikulića.
Mario Mikulić je bio izuzetna ličnost, u sve što bi stvarao udahnuo bi svoj lični pečat, koji podaruje slici, karikaturi, tekstu koji bi pisao uz karikature, toliko životnosti, toliko duhovitosti, da se to rijetko susreće. Mnogi su slikari nadareni i za poeziju, esejistiku, naročito danas teško je sve to razlučiti. Neko kaže to je slikarstvo, drugi, pak, da on tu ne vidi slikarstvo. U čemu je nesporazum? U tome što je slikar zanimanje, mada njegova djela ne moraju biti prihvaćena. Ili će neka biti prihvaćena, a druga neće. Mario Mikulić u svemu je tražio sebe, bilo da je riječ o već spomenutim ribama na lesonitu ili portretu za koje je Mikulić bio među našim najboljim majstorima. Dok bi mu supruga Nada spremala ribu za ručak, on bi tu ribu već nacrtao. Brzog poteza, stvorio je toliko djela da je svakako zaslužio da ima svoju galeriju. U kratkom tekstu o Mariju Mikuliću, genijalni Miljenko Smoje piše o pripadanju slikara Mikulića. Je li on možda Splićanin, ili Sarajlija? Osvrće se i na tekstove Marija Mikulića koji su zaista posebni po svojoj duhovitosti kojom se oplemenjuje karikatura koju objavljuje. Kad u njihovom razgovoru izvadi olovku da nešto zapiše, Smoje mu kaže: „Molaj bolan, nemoj ništa pisat. Splićani su te zaboravili. Isto smo mi Splićani karonje. Zaboravili smo svoga čovika. Otpratija me do skalini. Zagrlili smo se i šoto voče uvatili konoparsku himnu: Đira la roda, đira…“
Marijo Mikulić je bio komunista od onih koji su htjeli više slobode svakome čovjeku, što se kosilo sa vladajućoj doktrinom tvrdolinijaša. Ali on je od sebe bio stvorio instituciju koja je vremenom postala nedodirljiva. To vidimo gotovo na svakoj stranici ove jedinstvene knjige. Osjećamo u pozadini da je i njegov sin, tvroac knjige o ocu slikaru, od njega naslijedio tu potrebu da bude svoj, da ne pripada nijednoj struji ni partiji. Nije mu lako danas. Do te slobode koju imaju ljudi institucije slikar Mario Mikulić stigao je mukotrpno, radeći sve moguće crtačke i slikarske poslove, od ilustracija za dječije knjige, do oslikavanja kamiona za razne poslijeratne parade. Ništa mu nije bilo teško. Samo nije prihvatao da uludo traći vrijeme.
Dio ove monografije, pod nazivom „Mario piše“, pokazuje slikarevo izvanredno zapažanje, osluškivanje, duhovno bogatsvo. O svemu Mario je ostavio pisani trag u listu „Zadrugar“ koji je bio u to vrijeme veoma čitan. Sjećam se da sam ga redovno čitao u kiosku u kom je radila moja majka. Obično je uz svaki svoj tekst objavljivao i odgovarajući crtež urađen pikasovski gotovo jednim potezom pera. Ostavio je i zapis o pjesnicima. Volio je poeziju i poznavao je brojne pjesnike čije je portrete radio, uvijek više, od kojih jedan, onaj manji, pripada pjesniku, dok je ostale čuvao. Tako je zapisao: „Imao sam to zadovoljstvo , rekao bih, i privilegiju da mnoge portretiram još za života. Tako su nastali portreti Isaka, Sarajlića, Hromadžića, Meše, Andrića, Maka, Ćamila, Bulajića, Noge, Josipa Ostija, Jasne Šamić, Kaštelana i drugih…“ Za portret Andrića zaslužan je bio Ljubo Jandrić, Andrićev Ekerman. I o tome je Mario ostavio zapis.
Spomenuo sam njegove karikature koje je objavljivao u „Zadrugaru“ uz tekstove o karikaturisanim osobama. Izvanredan je već ovdje objavljeni prvi tekat o Alojzu Sunariću Sunari. Nekoliko rečenica iz tog teksta koga bi valjalo objaviti u cijelosti. „Novinar. Rođen u Travniku. Poznat u društvu kao duhovit i snalažljiv građanin, po mnogobrojnim anegdotama koje neumorno stvara. Prije rata, dok je boravio u Parizu, umalo da nije završio pravo. Dobar je poznavalac sarajevske čaršije. Kao predratni novinar, bio je šef pres-biroa u Simovićevoj vladi 1941. Na tom položaju bi dugo ostao da nije pala vlada. Kao Hrvat i bivši katolik pobjegao je ispred ustaša u Beograd. Nije nosilac spomenice…U prvim danima Informbioroa, kad su mu kolege iz redakcije sakrile Titovu sliku, a ostavile Staljinovu, Sunara je mudro shvatio šalu, neprimjetno potražio sliku, našao je, popeo se na stolicu i ponovo je okačio. Dok je skidao Staljina dao je izjavu: „Jebi ti njega, dok on dođe ovamo iz Moskve, ode meni glava“. Takvi su i ostali tekstovi, u kojima nalazimo značajne ljude ondašnjeg Sarajeva, duhoviti poput svih karikatura koje se crtaju bez imalo pakosti a opet jesu karikature.
Prateći tako tekst Gorana Mikulića o ocu Mariju, prolazimo godine odrastanja samog Gorana, naročito u vrijeme tinejdžerskog uzrasta, kada se mladost otima bilo kakvoj vrsti stege, čak i one najdobronamjernije, pa ne želi da sluša ni roditelje ni pedagoge, da bi se kasnije kajao što više nije proveo vremena bar sa ocem a mogao je. Sada, u ovoj knjizi, naglašava one trenutke kada se osjećao ponosnim zbog takvog oca. Tim osjećajem protkana je cijela ova knjiga, zato je vrijedi pročitati i povremeno, kasnije, zaviriti u nju, bar nakratko. Za kraj evo samo jedne opaske Gorana Mikulića o učenju gledanja. Riječ je o prizoru koji su zajedno gledali, on kao mladić a otac slikarski, na Trebeviću. Tek kada je očevu sliku vidio na zidu u Komori BiH, kod direktora Avde Rape, „progledao je“. Piše:
„Dok ja ništa nisam vidio, Mario mi je zadivljen pokazivao na snijeg na koji je vjetar nanio posljednje lišće…Prizor se vratio u sjećanje tako živo: ono njegovo vađenje tronošca i platna…Sve sam vidio tek kad sam vidio tu sliku! Tad sam vidio što je on vidio. Trebalo mi je vremena kao i za sve stvari – kad si mlad misliš da su ti roditelji suviše stari.“