Mikola Rjabčuk, Realna i imaginarna Ukrajina. Esej
Je li Europa nedovoljno slušala Ukrajinu i njezine intelektualce? Kolika je odgovornost slavistica i slavista (kao i instituta kojima pripadaju) u generiranju jednog zanemarivanja, ili ignoriranja, kulture koja Europi zasigurno ima što reći? Ne moram ni istaknuti kakav odgovor na ova dva retorička pitanja podrazumijevam. Tek je agresija kojoj je izvrgnuta ta zemlja dovela do promjene svijesti (i savjesti) na Zapadu i učinila prisutnom Ukrajinu na mapi kontinenta, kako povijesnoj tako i geografskoj, ali i mentalnoj. A nije da nije bilo materijala iz kojega se moglo učiti, na policama njemačkih knjižara i knjižnica nalazi se dovoljno knjiga koje ukazuju na zrakasto širenje pluralizma književnog, ali i povjesničarskog, sociološkog, kulturološkog, politološkog iskaza. Trebalo je samo pogledati. Istovremeno, trebalo je povezati osobni život sa životom nekog Ukrajinca ili Ukrajinke (Bjeloruskinje ili Bjelorusa) pa da se vidi kolika je moć negiranja postojanja koju širi jači, u kolikoj je mjeri ono „Priznaj da si kao ja i prihvati taj identitet ili nestani!“ replika brutalnog i arogantnog stava koji je devedesetih godina prošloga stoljeća Jugoslavijom pronio sumporni smrad poricanja prava na postojanje drugoga.
Znači ne samo čitati, nego i učiti. Mikola je Rjabčuk (1953) jedan od najznačajnijih suvremenih ukrajinskih intelektualaca koji još od stjecanja nezavisnosti države ustrajno i neumorno ukazuje na autohtonost i autentičnost povijesti i kulture svoje zemlje. Knjiga o kojoj kratko izvještavam nastala je nakon Narančaste revolucije i sadrži interpretacijske elemente koji se u sadašnjem trenutku pričinjavaju optimističnima. Sastavljena je od četiri poglavlja. Svako od njih ima zasebnu temu, a skupa tvore cjelinu grupiranu oko kompleksa ukrajinske samostalnosti i njezinoga samosvojnoga identiteta. Prvo, „Projekt Ukrajina“, odnosi se na djelimice povijesno uvjetovanu, ali u najvećoj mjeri konstruiranu metaforu o „dvije Ukrajine“, od kojih je jedna prožeta poljskom i austrougarskom, a druga ruskom kulturom. U kasnijem će se povijesnom razvoju te dvije alternative formirati na ideološkim razlikama: jedna će se smatrati građanskom, a druga boljševičkom. Geografska se podjela, pak, koja je zaživjela još u sedamnaestom stoljeću odnosi na lijevu i desnu obalu Dnipra, pri čemu je „lijevoobalna“ Ukrajina tada prekinula veze s Poljskom i odlučila se priključiti „desnoobalnoj“, s centrom u Kijivu. Otuda i dvojezičnost koja ukrajinsku naciju i kulturu prati do danas. Jezik je vladajućih klasa bio ruski dok je seosko stanovništvo pretežito govorilo ukrajinski. Naravno, snažan pritisak imperijalne Rusije, čijim katastrofalnim posljedicama danas svjedočimo u liku povjesničara-amatera, rezultirao je gotovo potpunim brisanjem ukrajinskog jezika, kao jezika kulture, i mukotrpnom borbom za njegovo oživljavanje i očuvanje. Ta je borba manje ili više uspješno razriješena u poimanju multikulturalnosti ukrajinske nacije i njezine višejezične elastičnosti. Rjabčuk će o tome reći sljedeće: „’Dvije Ukrajine’ pronalaze se u gotovo svakom pojedinačnom Ukrajincu koji je po pravilu strahovito ambivalentan i pocijepan – što se tiče njegove ideološke orijentacije, identiteta i svakodnevnih načina ponašanja.“ Tek će brutalno nasilje koordinirano iz kremaljskih centara moći danas, petnaest godina nakon objavljivanje Rjabčukove knjige, dovesti do ukrajinskoga jedinstva.
Drugo je poglavlje eseja posvećeno „Povijesnim kontroverzama“. Pod tim Rjabčuk podrazumijeva problem postojanja (koje ne dovodi u pitanje) i negiranja postojanja (kojemu traži razloge) ukrajinske nacije. Dok je rusko, a potom sovjetsko i postsovjetsko stajalište formirano na osnovi imperijalnoga i neoimperijalnog mišljenja, zapadna se pozicija može promatrati s tri aspekta: duhovne lijenosti (o kojoj sam nešto kazao na početku ovoga serijala), komformiteta i refleksnog odbijanja pojma nacije kojega se povezivalo s nacionalizmom i, nažalost, nacizmom. Ruska je pozicija vješto manipulirala ovim trima faktorima zloupotrebljavajući ih u svrhu obnavljanja imperijalnog projekta. Tek je 24.2.2022. probudio Zapad iz trnoružičinskoga sna i naveo ga na učenje i promišljanje. Bi li bilo drukčije da smo se ranije „sjetili“? Rjabčuk će se posvetiti temama na kojima se ukrajinska i ruska povijest presijecaju i pokušati se oduprijeti aproprijacijama od strane „velikog brata“. Tri su velike teme koje dodiruje Kijevski Rus, kozaci i suprotstavljenost ruskog odnosno sovjetskog i habsburškog naslijeđa u povijesti Ukrajine te zaključuje: „Ukrajincima često teko pada napuštanje njihova crno-bijelog svijeta koji je jasno podijeljen na ‘naše’ i ‘strance’; osjećaj da ste stanovnik ‘opkoljene tvrđava’ povremeno ograničava sposobnosti autorefleksije, samokritike i autoironije; stalno alarmno stanje ograničava mogućnosti slobodnog i otvorenog dijaloga. Postimperijalno društvo treba psihoterapiju – kao žrtva silovanja, trajnoga ponižavanja ili drugih traumatskih iskustava.“
Treće i četvrto poglavlje, Između dvije revolucije i Domovina naranči, tematiziraju blisku prošlost odnosno sadašnjost (sadašnjost nastanka) i razmatraju opcije ukrajinskoga osamostaljenja – nerijetko kritički procjenjujući aberacije (korupcija, nepotizam, političke neslobode) u samome društvu i gospodarstvu novonastale zemlje. Optimizam o kojemu je bilo riječi na početku teksta odnosi se na Narančastu revoluciju i njezinoga vođu Viktora Juščenka. S naknadnom pameću možemo lako reći da su pojedine Rjabčukove prognoze bile promašene. No predbaciti mu da nije anticipirao herojske (Euro-Majdan) i tragične (aneksija Krima, formiranje „narodnih republika“ i sadašnji barbarski rat) povijesne događaje graničilo bi s arogantnom samouvjerenošću protiv koje govori ova cijela korisna knjiga. Stoga joj se i mogu oprostiti povremena otkliznuća u diskurs nacionalnoga. U borbi protiv suvremenoga ultranacionalizma, čija je preteča u Europi Slobodan Milošević sa svojom povjesničarskom kamarilom, a uzoriti nastavljač povjesničar-amater skriven iza zidina Kremlja i praćen gotovo cijelim svojim narodom, dozvoljena su i poneka pretjerivanja.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/5
Mikola Rjabčuk, Realna i imaginarna Ukrajina. Esej
Je li Europa nedovoljno slušala Ukrajinu i njezine intelektualce? Kolika je odgovornost slavistica i slavista (kao i instituta kojima pripadaju) u generiranju jednog zanemarivanja, ili ignoriranja, kulture koja Europi zasigurno ima što reći? Ne moram ni istaknuti kakav odgovor na ova dva retorička pitanja podrazumijevam. Tek je agresija kojoj je izvrgnuta ta zemlja dovela do promjene svijesti (i savjesti) na Zapadu i učinila prisutnom Ukrajinu na mapi kontinenta, kako povijesnoj tako i geografskoj, ali i mentalnoj. A nije da nije bilo materijala iz kojega se moglo učiti, na policama njemačkih knjižara i knjižnica nalazi se dovoljno knjiga koje ukazuju na zrakasto širenje pluralizma književnog, ali i povjesničarskog, sociološkog, kulturološkog, politološkog iskaza. Trebalo je samo pogledati. Istovremeno, trebalo je povezati osobni život sa životom nekog Ukrajinca ili Ukrajinke (Bjeloruskinje ili Bjelorusa) pa da se vidi kolika je moć negiranja postojanja koju širi jači, u kolikoj je mjeri ono „Priznaj da si kao ja i prihvati taj identitet ili nestani!“ replika brutalnog i arogantnog stava koji je devedesetih godina prošloga stoljeća Jugoslavijom pronio sumporni smrad poricanja prava na postojanje drugoga.
Znači ne samo čitati, nego i učiti. Mikola je Rjabčuk (1953) jedan od najznačajnijih suvremenih ukrajinskih intelektualaca koji još od stjecanja nezavisnosti države ustrajno i neumorno ukazuje na autohtonost i autentičnost povijesti i kulture svoje zemlje. Knjiga o kojoj kratko izvještavam nastala je nakon Narančaste revolucije i sadrži interpretacijske elemente koji se u sadašnjem trenutku pričinjavaju optimističnima. Sastavljena je od četiri poglavlja. Svako od njih ima zasebnu temu, a skupa tvore cjelinu grupiranu oko kompleksa ukrajinske samostalnosti i njezinoga samosvojnoga identiteta. Prvo, „Projekt Ukrajina“, odnosi se na djelimice povijesno uvjetovanu, ali u najvećoj mjeri konstruiranu metaforu o „dvije Ukrajine“, od kojih je jedna prožeta poljskom i austrougarskom, a druga ruskom kulturom. U kasnijem će se povijesnom razvoju te dvije alternative formirati na ideološkim razlikama: jedna će se smatrati građanskom, a druga boljševičkom. Geografska se podjela, pak, koja je zaživjela još u sedamnaestom stoljeću odnosi na lijevu i desnu obalu Dnipra, pri čemu je „lijevoobalna“ Ukrajina tada prekinula veze s Poljskom i odlučila se priključiti „desnoobalnoj“, s centrom u Kijivu. Otuda i dvojezičnost koja ukrajinsku naciju i kulturu prati do danas. Jezik je vladajućih klasa bio ruski dok je seosko stanovništvo pretežito govorilo ukrajinski. Naravno, snažan pritisak imperijalne Rusije, čijim katastrofalnim posljedicama danas svjedočimo u liku povjesničara-amatera, rezultirao je gotovo potpunim brisanjem ukrajinskog jezika, kao jezika kulture, i mukotrpnom borbom za njegovo oživljavanje i očuvanje. Ta je borba manje ili više uspješno razriješena u poimanju multikulturalnosti ukrajinske nacije i njezine višejezične elastičnosti. Rjabčuk će o tome reći sljedeće: „’Dvije Ukrajine’ pronalaze se u gotovo svakom pojedinačnom Ukrajincu koji je po pravilu strahovito ambivalentan i pocijepan – što se tiče njegove ideološke orijentacije, identiteta i svakodnevnih načina ponašanja.“ Tek će brutalno nasilje koordinirano iz kremaljskih centara moći danas, petnaest godina nakon objavljivanje Rjabčukove knjige, dovesti do ukrajinskoga jedinstva.
Drugo je poglavlje eseja posvećeno „Povijesnim kontroverzama“. Pod tim Rjabčuk podrazumijeva problem postojanja (koje ne dovodi u pitanje) i negiranja postojanja (kojemu traži razloge) ukrajinske nacije. Dok je rusko, a potom sovjetsko i postsovjetsko stajalište formirano na osnovi imperijalnoga i neoimperijalnog mišljenja, zapadna se pozicija može promatrati s tri aspekta: duhovne lijenosti (o kojoj sam nešto kazao na početku ovoga serijala), komformiteta i refleksnog odbijanja pojma nacije kojega se povezivalo s nacionalizmom i, nažalost, nacizmom. Ruska je pozicija vješto manipulirala ovim trima faktorima zloupotrebljavajući ih u svrhu obnavljanja imperijalnog projekta. Tek je 24.2.2022. probudio Zapad iz trnoružičinskoga sna i naveo ga na učenje i promišljanje. Bi li bilo drukčije da smo se ranije „sjetili“? Rjabčuk će se posvetiti temama na kojima se ukrajinska i ruska povijest presijecaju i pokušati se oduprijeti aproprijacijama od strane „velikog brata“. Tri su velike teme koje dodiruje Kijevski Rus, kozaci i suprotstavljenost ruskog odnosno sovjetskog i habsburškog naslijeđa u povijesti Ukrajine te zaključuje: „Ukrajincima često teko pada napuštanje njihova crno-bijelog svijeta koji je jasno podijeljen na ‘naše’ i ‘strance’; osjećaj da ste stanovnik ‘opkoljene tvrđava’ povremeno ograničava sposobnosti autorefleksije, samokritike i autoironije; stalno alarmno stanje ograničava mogućnosti slobodnog i otvorenog dijaloga. Postimperijalno društvo treba psihoterapiju – kao žrtva silovanja, trajnoga ponižavanja ili drugih traumatskih iskustava.“
Treće i četvrto poglavlje, Između dvije revolucije i Domovina naranči, tematiziraju blisku prošlost odnosno sadašnjost (sadašnjost nastanka) i razmatraju opcije ukrajinskoga osamostaljenja – nerijetko kritički procjenjujući aberacije (korupcija, nepotizam, političke neslobode) u samome društvu i gospodarstvu novonastale zemlje. Optimizam o kojemu je bilo riječi na početku teksta odnosi se na Narančastu revoluciju i njezinoga vođu Viktora Juščenka. S naknadnom pameću možemo lako reći da su pojedine Rjabčukove prognoze bile promašene. No predbaciti mu da nije anticipirao herojske (Euro-Majdan) i tragične (aneksija Krima, formiranje „narodnih republika“ i sadašnji barbarski rat) povijesne događaje graničilo bi s arogantnom samouvjerenošću protiv koje govori ova cijela korisna knjiga. Stoga joj se i mogu oprostiti povremena otkliznuća u diskurs nacionalnoga. U borbi protiv suvremenoga ultranacionalizma, čija je preteča u Europi Slobodan Milošević sa svojom povjesničarskom kamarilom, a uzoriti nastavljač povjesničar-amater skriven iza zidina Kremlja i praćen gotovo cijelim svojim narodom, dozvoljena su i poneka pretjerivanja.