Georgi Gospodinov: Vremensko utočište, Fraktura, Zaprešić 2022.
U Zürichu je, a gdje bi drugo, osnovana klinika za prošlost. Utemeljitelj je doktor Gaustin, iskusan književni lik Georgija Gospodinova. Ustvari, on je Augustin-Garibaldi, ali neka ga se zove Gaustin. Vrijeme u kojem Gaustin to čini nije čvrsto fiksirano. On se, kao i čuveni vjetrogonja Babukić, kreće kroz vrijeme. Ali Gaustin nije avanturist, ni od čega on ne bježi. Njegov je posao čovjekova opsesija za prošlošću, koja s razvojem naše civilizacije i sve izvjesnijom bezbudućnošću, biva sve snažnija. Njegovi pacijenti većinom boluju od alzhajmera, ljudi su to čija sjećanja bolest pustoši tako da su već pozaboravljali sve što im se nedavno dogodilo, a kao tvrđava njihova sebstva ostalo im je neko davno vrijeme, neko desetljeće ili godina u kojoj su, zapravo, bili najostvareniji. Gaustin im pruža mogućnost da nastave živjeti upravo u toj godini, u tom desetljeću, te da produbljavaju sjećanja i dalje u njima žive.
Tako on stvara sobe, kuće, dijelove grada u kojima je svaka sitnica preuzeta iz nekog prošlog vremena, i tamo naseljava svoje pacijente. Ali, naravno, ovo nije lijek samo za alzhajmerovce i ostalu dementnu čeljad. Danas mnogi ljudi imaju želju da se premjeste u neku idealnu prošlost. Već i zbog toga što je prošlost jedina (donekle) izvjesna. Sadašnjost je nesigurna, koncept budućnosti bespovratno je izgubljen, i čovjek čezne za nekom mirnom i tihom uvalom svoje mladosti. Ta uvala nije zemljopisna, nego je vremenska.
Poprilici ovo je tematski okvir “Vremenskog utočišta” Georgija Gospodinova, nevelikog, dvjestotinjak i nešto stranica, romana, koji je u odličnom prijevodu Ksenije Banović izašao u izdanju zaprešićke Frakture. Ali, kao ni inače, kao ni u drugim svojim knjigama, ni u ovoj Gospodinov svoga čitatelja ne osvaja temom ni širinom zahvata, nego načinom pripovijedanja, mikrostrukturama, pripovijestima koje su dane sitnopisom, gotovo na margini teksta… On je filigran pripovijedanja, koji je na najbolji način iskoristio one postmodernističke fore i fazone, od kojih je manje darovito a mondeno književno društvo već odavno odustalo, te je od njih stvorio gospodinovljevsku proznu gestu, koju će, pretpostavljam, mnogi pokušati imitirati, ali za to će im trebati dara.
On je, kao i svi doista važni balkanski pisci naše generacije, Mircea Cărtărescu, Srđan Valjarević, Dragan Velikić, Damir Karakaš, snažno usidren u doživljenome iskustvu socijalizma, i to ove pisce bitno razlikuje od njihovih vrsnika iz takozvanoga slobodnog svijeta zapadne Europe. Lektira je zajednička, kao i glazbena, filmska i povijesno-kulturna iskustva, ali sjećanje na djetinjstvo, mirisi i boje svakodnevice, država kao proizvođač apsurda, nešto je što čini važnu razliku, koja onda nije samo razlika u iskustvu, nego i razlika u stilu i načinu. Gospodinov je pritom šarmantan, dopadljiv i duhovit. Prošlost nije samo ono što se dogodilo, pripovijeda on, prošlost je i sve ono što si zamišljao, a nikad se nije dogodilo. I: “sve priče koje su se dogodile nalik su jedna na drugu, svaka priča koja se nije dogodila, nije se dogodila na svoj način.” Kada pripovijeda o Švicarskoj, tom današnjem raju za one koji žude za eutanazijom, on ispisuje tako nezaboravnu rečenicu, upisujući u nju djetinja iskustva sa zubarima iz komunističkih vremena: “Nije bilo anestezije, a kamoli eutanazije.” A ovako će Gospodinov o naciji: “Ljudi nisu bili svjesni da je nacija sama po sebi plačljiva povijesna beba, maskirana u biblijskog starca.”
Elem neise, ova bi knjiga trebala postati grdan bestseler, a njezino čitanje stvar statusa. Stoga, požurite, čitajte “Vremensko utočište”.
Raša Popov: Izabrane pesme, BKC Novo Miloševo 2021.
Mali izdavač, srpsko izdanje, knjiga na ćirilici! Pjesnik čudesan, djetinji, ali čak i u matičnoj književnosti uglavnom neprisutan. Evo jedne vrlo rane pjesme Raše Popova, novinara, dječjeg gurua, koscenarista Makavejevljevog filma “Čovjek nije tica”, koji je živio između 1933. i 2017: “Svako jutro jedan cvetak bude rođen bio/ Svako jutro jedan čovek bude bio/// Jedan čovek bude bio jedna žena bude bila/ Jedna bela ovca bude imat krila/// I leteće nebom gubice šireći da se klibi/ Krepanu pastiru modrom isusu i ribi/// Svako jutro sunce gori vesela svetlost gri i sja/ Svako jutro uči nas da gorimo ti i ja” Prava stvar bila bi pisati o ovakvim pjesmama, pjesnicima i njihovim knjigama, a ljudi da se u masama raduju tome.
Olja Runjić: Lancunom preko glave, Buybook, Sarajevo-Zagreb 2018.
Fatalno često u nas književni uspjeh i slava ovise o piščevim socijalnim ambicijama. Olja Runjić duboko je u tom smislu neambiciozna, pa je njezina knjiga ostala gotovo nevidljiva. Knjiga o Šibeniku, o Dalmaciji i o dalmatinstvu, uglavnom ženskom, malomišćanskom, u se zagledanom, lijepa i tužna knjiga, čitam je često, tu mi je do ruke, i žalim što o njoj nisam pisao, ali treba mi za to platforma, ista kao i za Rašu Popova. Oljina pjesma naslova “Dalmacijo mati”, slušajte je: “jutros sam malo obilazila mrtvačnice/ jednu pa drugu nigdje nikoga/ u trećoj mi je visoki čovjek s brkovima/ i sendvičem od parizera u desnoj ruci/ između dva zalogaja saopćio/ gospođo jako mi je žao/ bio sam dobar prijatelj s vašim pokojnim ocem/ zajedno smo igrali šah jednom je/ mog sinovca spasio od sigurnog/ zatvora/ grozno je to/ kad umre majka/ moje iskreno saučešće/ a onda je pljunuo na mramorni pod/ centralne sale za žalovanja”. Sjajna pjesma, sa smislom za dramaturgiju. Života.
Ekran, knjige/6
Georgi Gospodinov: Vremensko utočište, Fraktura, Zaprešić 2022.
U Zürichu je, a gdje bi drugo, osnovana klinika za prošlost. Utemeljitelj je doktor Gaustin, iskusan književni lik Georgija Gospodinova. Ustvari, on je Augustin-Garibaldi, ali neka ga se zove Gaustin. Vrijeme u kojem Gaustin to čini nije čvrsto fiksirano. On se, kao i čuveni vjetrogonja Babukić, kreće kroz vrijeme. Ali Gaustin nije avanturist, ni od čega on ne bježi. Njegov je posao čovjekova opsesija za prošlošću, koja s razvojem naše civilizacije i sve izvjesnijom bezbudućnošću, biva sve snažnija. Njegovi pacijenti većinom boluju od alzhajmera, ljudi su to čija sjećanja bolest pustoši tako da su već pozaboravljali sve što im se nedavno dogodilo, a kao tvrđava njihova sebstva ostalo im je neko davno vrijeme, neko desetljeće ili godina u kojoj su, zapravo, bili najostvareniji. Gaustin im pruža mogućnost da nastave živjeti upravo u toj godini, u tom desetljeću, te da produbljavaju sjećanja i dalje u njima žive.
Tako on stvara sobe, kuće, dijelove grada u kojima je svaka sitnica preuzeta iz nekog prošlog vremena, i tamo naseljava svoje pacijente. Ali, naravno, ovo nije lijek samo za alzhajmerovce i ostalu dementnu čeljad. Danas mnogi ljudi imaju želju da se premjeste u neku idealnu prošlost. Već i zbog toga što je prošlost jedina (donekle) izvjesna. Sadašnjost je nesigurna, koncept budućnosti bespovratno je izgubljen, i čovjek čezne za nekom mirnom i tihom uvalom svoje mladosti. Ta uvala nije zemljopisna, nego je vremenska.
Poprilici ovo je tematski okvir “Vremenskog utočišta” Georgija Gospodinova, nevelikog, dvjestotinjak i nešto stranica, romana, koji je u odličnom prijevodu Ksenije Banović izašao u izdanju zaprešićke Frakture. Ali, kao ni inače, kao ni u drugim svojim knjigama, ni u ovoj Gospodinov svoga čitatelja ne osvaja temom ni širinom zahvata, nego načinom pripovijedanja, mikrostrukturama, pripovijestima koje su dane sitnopisom, gotovo na margini teksta… On je filigran pripovijedanja, koji je na najbolji način iskoristio one postmodernističke fore i fazone, od kojih je manje darovito a mondeno književno društvo već odavno odustalo, te je od njih stvorio gospodinovljevsku proznu gestu, koju će, pretpostavljam, mnogi pokušati imitirati, ali za to će im trebati dara.
On je, kao i svi doista važni balkanski pisci naše generacije, Mircea Cărtărescu, Srđan Valjarević, Dragan Velikić, Damir Karakaš, snažno usidren u doživljenome iskustvu socijalizma, i to ove pisce bitno razlikuje od njihovih vrsnika iz takozvanoga slobodnog svijeta zapadne Europe. Lektira je zajednička, kao i glazbena, filmska i povijesno-kulturna iskustva, ali sjećanje na djetinjstvo, mirisi i boje svakodnevice, država kao proizvođač apsurda, nešto je što čini važnu razliku, koja onda nije samo razlika u iskustvu, nego i razlika u stilu i načinu. Gospodinov je pritom šarmantan, dopadljiv i duhovit. Prošlost nije samo ono što se dogodilo, pripovijeda on, prošlost je i sve ono što si zamišljao, a nikad se nije dogodilo. I: “sve priče koje su se dogodile nalik su jedna na drugu, svaka priča koja se nije dogodila, nije se dogodila na svoj način.” Kada pripovijeda o Švicarskoj, tom današnjem raju za one koji žude za eutanazijom, on ispisuje tako nezaboravnu rečenicu, upisujući u nju djetinja iskustva sa zubarima iz komunističkih vremena: “Nije bilo anestezije, a kamoli eutanazije.” A ovako će Gospodinov o naciji: “Ljudi nisu bili svjesni da je nacija sama po sebi plačljiva povijesna beba, maskirana u biblijskog starca.”
Elem neise, ova bi knjiga trebala postati grdan bestseler, a njezino čitanje stvar statusa. Stoga, požurite, čitajte “Vremensko utočište”.
Raša Popov: Izabrane pesme, BKC Novo Miloševo 2021.
Mali izdavač, srpsko izdanje, knjiga na ćirilici! Pjesnik čudesan, djetinji, ali čak i u matičnoj književnosti uglavnom neprisutan. Evo jedne vrlo rane pjesme Raše Popova, novinara, dječjeg gurua, koscenarista Makavejevljevog filma “Čovjek nije tica”, koji je živio između 1933. i 2017: “Svako jutro jedan cvetak bude rođen bio/ Svako jutro jedan čovek bude bio/// Jedan čovek bude bio jedna žena bude bila/ Jedna bela ovca bude imat krila/// I leteće nebom gubice šireći da se klibi/ Krepanu pastiru modrom isusu i ribi/// Svako jutro sunce gori vesela svetlost gri i sja/ Svako jutro uči nas da gorimo ti i ja” Prava stvar bila bi pisati o ovakvim pjesmama, pjesnicima i njihovim knjigama, a ljudi da se u masama raduju tome.
Olja Runjić: Lancunom preko glave, Buybook, Sarajevo-Zagreb 2018.
Fatalno često u nas književni uspjeh i slava ovise o piščevim socijalnim ambicijama. Olja Runjić duboko je u tom smislu neambiciozna, pa je njezina knjiga ostala gotovo nevidljiva. Knjiga o Šibeniku, o Dalmaciji i o dalmatinstvu, uglavnom ženskom, malomišćanskom, u se zagledanom, lijepa i tužna knjiga, čitam je često, tu mi je do ruke, i žalim što o njoj nisam pisao, ali treba mi za to platforma, ista kao i za Rašu Popova. Oljina pjesma naslova “Dalmacijo mati”, slušajte je: “jutros sam malo obilazila mrtvačnice/ jednu pa drugu nigdje nikoga/ u trećoj mi je visoki čovjek s brkovima/ i sendvičem od parizera u desnoj ruci/ između dva zalogaja saopćio/ gospođo jako mi je žao/ bio sam dobar prijatelj s vašim pokojnim ocem/ zajedno smo igrali šah jednom je/ mog sinovca spasio od sigurnog/ zatvora/ grozno je to/ kad umre majka/ moje iskreno saučešće/ a onda je pljunuo na mramorni pod/ centralne sale za žalovanja”. Sjajna pjesma, sa smislom za dramaturgiju. Života.