Bez cipela sam, bos na pustoj gradskoj ulici, u strahu od policije, od toga da ne naiđe netko nepoznat.
Uto se pojavi vozač koji me jednom davno vozio iz Vinice do kijevskog aerodroma, krupan i visok mladić, jak kao zemlja. Malo nakon te vožnje poginuo je, zaspao za volanom. Pitam ga otkud ti. On kaže, mobilizacija je, predsjednik je najprije pustio zatvorenike iz zatvora, a onda je pustio i nas.
Dobro je tako, kažem mu. On se smješka, neugodno mu je priznati da je nešto dobro dok je rat u njegovoj zemlji.
Kaže, odvest ću te na željezničku stanicu u Poljsku. Ali uslugu da nam napraviš, da poneseš Ukrajinu.
I pruža mi plastični zeleni kofer.
Jako je lagan.
Samo ga ni za živu glavu ne otvaraj, govori mi. Nastradali smo ako ga otvoriš.
Uto smo na željezničkoj stanici u Poljskoj.
Njega je nestalo, a ja sam sa plastičnim zelenim koferom.
Ne izdržim, otvorim ga: iz kofera u čas izlete stotine leptirova.
Uplašen, hvatam ih i vraćam u kofer. Po prstima boja s njihovih krila. Mrtvi leptirovi u koferu. Žive pokušavam uhvatiti. Spasiti ono što mi je povjereno.
U tom se užasu budim.
Nekoliko dugih trenutaka ne uspijevam shvatiti gdje sam.
Zatim osjetim olakšanje.
Ali osjećaj krivnje ostaje. I nešto od užasa, jer sam otvorio kofer i ubio Ukrajinu.
Ukrajina
Noć je, rat u Ukrajini.
Bez cipela sam, bos na pustoj gradskoj ulici, u strahu od policije, od toga da ne naiđe netko nepoznat.
Uto se pojavi vozač koji me jednom davno vozio iz Vinice do kijevskog aerodroma, krupan i visok mladić, jak kao zemlja. Malo nakon te vožnje poginuo je, zaspao za volanom. Pitam ga otkud ti. On kaže, mobilizacija je, predsjednik je najprije pustio zatvorenike iz zatvora, a onda je pustio i nas.
Dobro je tako, kažem mu. On se smješka, neugodno mu je priznati da je nešto dobro dok je rat u njegovoj zemlji.
Kaže, odvest ću te na željezničku stanicu u Poljsku. Ali uslugu da nam napraviš, da poneseš Ukrajinu.
I pruža mi plastični zeleni kofer.
Jako je lagan.
Samo ga ni za živu glavu ne otvaraj, govori mi. Nastradali smo ako ga otvoriš.
Uto smo na željezničkoj stanici u Poljskoj.
Njega je nestalo, a ja sam sa plastičnim zelenim koferom.
Ne izdržim, otvorim ga: iz kofera u čas izlete stotine leptirova.
Uplašen, hvatam ih i vraćam u kofer. Po prstima boja s njihovih krila. Mrtvi leptirovi u koferu. Žive pokušavam uhvatiti. Spasiti ono što mi je povjereno.
U tom se užasu budim.
Nekoliko dugih trenutaka ne uspijevam shvatiti gdje sam.
Zatim osjetim olakšanje.
Ali osjećaj krivnje ostaje. I nešto od užasa, jer sam otvorio kofer i ubio Ukrajinu.
Tuga.