Živjela je u maloj kući kraj rijeke, stotinjak metara udaljenoj od kuće moje tetke kojoj sam, za vrijeme školovanja u gradu, često dolazio. Sagrađena od bukovih direka i ljeskove čatme i oblijepljena limskom pržinom, Nurijina kućica je čučala na niskoj podzidi od kamenih ploča. Prozori su bili mali, četvrtasti i po cijeli dan otvoreni.Tiha kao užjak, rijeka je dolazila niz boljhaninsku ravan, provlačila se između rasovskih vrtova i pod Huzovom baštom ulijevala u Lim.Ispod prozora čatmaruše bilo je nekoliko širokih jazeva iz kojih su Rasovci odnosili pijesak, sitan kao toz. U tim vodenim trbusima, bosa i golokraka djeca lovila su ribice.
Nurija je imala mnogo braće i sestara. Bila su to lijepa i napredna djeca. U maloj kući, sa hajatom prema putu, vrilo je kao u košnici. Po cijeli dan tu se ulazilo i izlazilo. U vrtu iza kuće nadirao je kukuruz kao gora, a između snažnih stabljika šarenjele su se krupne, krastave tikve. Kad pripekne, Nurijina majka Arifa otkine širok list i njime k’o čadorom zakloni tikvu, kao da je od očiju krije.
Arifa je bila snažna i vazda nasmijana. Živjela je bez žurbe, ali nikad neuposlena. Nijeste je mogli sresti bez njenih dugačkih, sjajnih igala sa crvenim đinđusima na krajevima, igala kojima je neprestano hvatala bijelu, beskonačno dugu nit. Spremala se za zimu.
Oca Smaja, u plavom radničkom odijelu, svakoga dana sem nedjelje mogli ste sresti u ulici od nikoljačkog mosta do pijace. Oko podne spusti kolica ukraj parka, sjedne na klupu pod starim orahom i odmota zavežljaj. I tako svaki dan.
Nurija je završila osnovnu, dalje nije mogla. Tanak radnički džep mogao je školovati tek svako treće. Često se dešavalo, ne znam da li slučajno, da se zajedno uputimo iz grada. I baš jednom dok smo se tako vraćali širokom rasovskom džadom, ona započe:
– Slušaj, reći ću ti nešto važno.
Nenavikao na ovakav ton u njenom glasu, okrenuh se prema gradu kao da me neko otud zovnu, a grad, oivičen blještavilom Lima i velikim kamenim hatulama k’o polomljenim vilicama, porumenio pod tek upaljenim svjetlima kao sazrio čir.
– Ona – reče joj ime – zaljubila se u tebe, a kad djevojka voli, znaj, to je kao da gori lučevina.
U tom se iza jedne blage krivine začuše kopite i ispred sijenom natovarenog konja, izbi čovjek. Ispod dviju ogromnih bala fiktale su noge kao močuge. Glava koja je jedva virila iz tovara bila je raspolovljena bijelom crtom od sredine čela prema nozdrvama. Čovjek pred konjem mirisaše na polje duhana. Cigara mu zalijepljena za donju usnu, pa kao da mu svitac bješe sletio na usta. Sklonili smo se ukraj, ali, iako put bješe širok, nijesmo uspjeli izbjeći onaj dražesni dodir sasušene trave i opijajući miris planinskih cvjetova.
Rastali smo se na kraju voćnjaka. Ona je otišla u svoju čatmarušu, ja – tetki Fati i tetku Mahu, šaljivdžiji kakvog ne bješe u cijelom Rasovu, na gornji sprat njihove kuće, odakle ću svunoć, pritisnut nesanicom, pogledivati u bašte okupane mjesečinom, kroz koje je promicala Boljhaninska rijeka, u kojoj se nemirno prevrtao mjesec. *** Istoga ljeta dogodila se tragedija: jednoga tihog julskog dana, kad je na rasovskoj ravnici sunce ležalo kao ćilim, utopiše se Nurijina sestra Ramija i njihov amidžić Rafet, koji bješe tek završio konobarsku školu i tih dana trebao na posao. Omamljena bjelasastim ribama koje su, ošamućene otrovima iz beranske fabrike celuloze, plutale nizvodno kao ljesa, Ramija se obrela u opasnom vrtlogu.Vidjevši da se našla u vodenom svrdlu, gdje su joj posljednji zamakli pramenovi duge kose, Rafet je skočio za njom. Osim sitnih staklenastih mjehurića u kojim su izašle njihove duše, ništa se drugo nije vratilo iz dubine. I kad se zeleno platno smirilo, a sitni mjehurići otplovili niz Lim, planula je obala. Narod je izbezumljen dotrčavao do vode i pred tom smrtonosnom branom zastajao kao okamenjen, bespomoćno gledajući u veliku zelenu plahtu što se lagano gipkala pod vrelim julskim suncem. Dolje duboko u svojim kamenim čeljustima, Lim je čvrsto držao Ramiju i Rafeta.
Vijest se za tili čas pronijela Rasovom, pa kad je došla do Nurije, ona je prvo zatvorila oči i čvrsto stisnula majku Arifu, skoro joj dah predvojila. Preko usana joj se navukao plav obruč, a onda je pobijeljela i pala. Zalivali su je vodom, šamarali je i ona bi dolazila sebi ali bi opet padala. Maloljetnog Aliju, mlađeg Rafetovog brata, vijest je zatekla na putu u njegovom rodnom selu, iznad kojeg se dizala visoka hrastova šuma. Istoga časa sinuo je naprijed, pa se kao sumanut vratio nazad, sve dok se i on nije srušio na put i upomoć mu pristigao komšija Bajo Radović, koji bješe izašao iz svog mlina pokraj puta, da se protegne i odmori od tutnjave vodeničkog kamena, pa ugledao kako dijete posrće i poletio mu…
Od tog kobnog jula Nurija je mrzela Lim i sve rijeke na svijetu. Grozila se kao da je njihovim koritima proticala krv. Od tada, klela se Ramijinom dušom i rijetko izlazila iz kuće. *** Ostatak ljeta prošao je u tuzi za utopljenima. Iz Nurijinih očiju iščezla je radost, a duge crne kose izgubile sjaj. U njen kućerak kraj rijeke uselila se tuga i progutala joj osmijeh. Danima je plakala. Sve rjeđe smo se viđali, a i kad bismo se sreli ona je šutjela ili pominjala Ramiju. Ništa drugo za nju nije postojalo.
Jedne večeri stajao sam ispred tetkine kuće i uživao u neponovljivoj noći rane jeseni: žarkocrven mjesec prosuo se po okolišu, cijedeći svoje zrake kroz orahove grane što su padale u vodu, u kojoj su se srebrenkaste pastrmke caklile kao žarovnice. Svojim praskavim glasovima zrikavci su slagali sa svih strana, a gore visoko u vrhovima Vlaha odliježe jedan tanak, umilan glas. Žena koja je imala običaj da otvori prozor i kroz mjesečinu pusti svoju pjesmu i te noći je zapjevala.
Nurija izviri napolje.
– Kako lijepo mirišu kadife – veli kao za sebe i zaćuta.
Nijesam se pomjerio s mjesta. Zaustavio sam dah i tako želio svu ljepotu i mirise ove čarobne noći prepustiti njoj. *** A onda je, jednog proljećnog dana, u sami sumrak, gore u mom planinskom selu Sipanju poštar Ramo donio plavi koverat u kojem je bio poziv na moje ime. Svratio kod Alja u prodavnicu, zadržao se i odocnio, pa je tek uz prve lampe, podobro pripit, stigao u našu kuću. Na papiru je bilo lijepo odštampano, pisaćom mašinom, ime grada, broj vojne pošte i datum javljanja u kasarnu. Sviju nas je u kući obuzela nekakva tajna radost i, pošto sam bio najstariji od četvoro braće, dotad nepoznat osjećaj ponosa, mada sam sutradan, na vodi, zatekao majku kako plače dok se tanak mlaz Rajevače ulijevao u crvenu testiju.
Služio sam u kraju gdje se umjesto djevojaka sreću bivolice, gdje su dani topli a noći studene, gdje se zemlja rasteže kao žvakaća guma i gdje milicija do kasno u noć juri zaprege zbog saobraćajne nediscipline.Seljaci su bili tvrdoglavi i nijesu vješali fenjere ozada, a to je po državnim propisima bila obaveza.
Ljubav tu bješe zabranjena, ali sam opet, u jarugama uz prugu, često zaticao žive kamare. Pruga je vodila kroz široka pšenična polja, kuda sam svaki dan, po zadatku, često i pješke, odlazio u mjesto Belaćevac, šest kilometara udaljeno od kasarne, gdje sam na tamošnjoj željezničkoj stanici popisivao cisterne u kojima se dovozilo gorivo za mlazne avione na vojnom aerodromu Slatina.
Nedaleko od Belaćevca, na kraju širokih polja, bješe smještena industrijska varošica i kad bismo pogledali sa prozora spavaonice, sretali su nas sivi stubovi fabričkih dimnjaka iz kojih su vječito kuljali otrovnožuti oblaci i lijepili se za krovove kuća, dajući im žućkastosivu boju. Zbog toga niko u okolini nije sadio kupus. *** Bilo je oko podne kada sam vraćajući se iz vojske, stigao u Rasovo. Dan je bio vruć kao i onda kad su se utopili Rafet i Ramija. Hitam uskim puteljkom kroz Mahovu baštu, jedva čekajući da stignem svojoj tetki. Jabuke, obisle na tankim granama kalemaca, pucaju od jedrine.
Na onom istom mjestu gdje sam se prvi put sastao sa djevojkom S. – skoturala se velika šarka. Zraci joj se odbijaju od šarenog obruča kao da je staklom presvučena. Opazi me pa se brzo odmota i nestade kroz travu, ostavljajući za sobom jezivo šuštanje od kojeg mi se čak i danas podiže kosa na glavi.
Na širokim jazevima ispod čatmaruše, bosa i golokraka djeca bezbrižno hvataju ribice varajući ih crvićima vezanim na kraju dugih slamki. Prije nego sam zakoračio na drven mostić, napravljen od dvije neuglačene daske, jedna ženska prilika minu stazicom između kukuruznih stabljika i nesta za ćošak Smajove čatmaruše. Bježeći od mog pogleda odnijela je tanak repić napravljen od ostatka neopale kose.
Bika Bisa, koja se upravo spuštala niz vanjske stepenice velike tetkine kuće, raširi staračke ruke skorušene kože i još jednom ponovi da ne žali što nema sinove kad ima ovakve unuke, sinove njenih kćeri. Slabo je čula pa razveza šamiju i otkri uši. Zagrlivši se s njom govorio sam u te žive mikrofone trudeći se da me što bolje razumije.
– Gdje je Maho? – pitam je.
– Otišao je na put, čak u Irak; evo mjesec sastavio. Djeca su na Limu. Strah me, sine moj – Lim je k’o vuk. Fata je kod Mahije; sa’će, samo što nije. Koliko je to sati?
Kazah joj i smogoh snage da priupitam za Nuriju, grleći je objema rukama i moleći je time da mi ništa nevaljalo ne kaže.
Bika Bisa prvo pogleda preda se, onda tamo prema čatmaruši, pa duboko uzdahnu, izvukavši mi tako i posljednju nadu da je Nurija na zdravim nogama.
– Nema joj lijeka, snago moja. Otkako se Rafet i Ramija utopiše, svrnu joj pravo naniže. Ne pomažu ni doktor ni hodža, niko. Ubi je žalost za Ramijom i Rafetom… – Stara ugnu ramenima: – Mrav je od nje brži! Eto šta ti rekoh, mrav…Zaspi jedino pomalo u zoru. Dođe ponekad i ovamo. Evo, maločas je bila, pa veli: “Da idem, Biko, sve mi nešto kazuje neko će vam doći…”
Utom jedan prolaznik zaustavi pretila dorata na prašnjavom putu iznad čatmaruše i majku Arifu upita ima li Nuriji boljitka, a mali žuti oblaci prašine krenuše od kopita prema sedlu.
– Biće dobro, ako Bog da – odgovori Arifa i, svikla na ovako teška pitanja i ljuta na sudbinu, ne pogledavši u onog čovjeka gore na putu, okrenu u kuću.
– Dobra moja Nurija. Nije željela da je vidim – prošaptah, siguran da me na uši otvrdla bijača nije čula. I svjestan da me otud iz male čatmaruše, kroz zatvoren prozor, gledaju dva topla crna oka.
Nurija
Živjela je u maloj kući kraj rijeke, stotinjak metara udaljenoj od kuće moje tetke kojoj sam, za vrijeme školovanja u gradu, često dolazio. Sagrađena od bukovih direka i ljeskove čatme i oblijepljena limskom pržinom, Nurijina kućica je čučala na niskoj podzidi od kamenih ploča. Prozori su bili mali, četvrtasti i po cijeli dan otvoreni. Tiha kao užjak, rijeka je dolazila niz boljhaninsku ravan, provlačila se između rasovskih vrtova i pod Huzovom baštom ulijevala u Lim. Ispod prozora čatmaruše bilo je nekoliko širokih jazeva iz kojih su Rasovci odnosili pijesak, sitan kao toz. U tim vodenim trbusima, bosa i golokraka djeca lovila su ribice.
Nurija je imala mnogo braće i sestara. Bila su to lijepa i napredna djeca. U maloj kući, sa hajatom prema putu, vrilo je kao u košnici. Po cijeli dan tu se ulazilo i izlazilo. U vrtu iza kuće nadirao je kukuruz kao gora, a između snažnih stabljika šarenjele su se krupne, krastave tikve. Kad pripekne, Nurijina majka Arifa otkine širok list i njime k’o čadorom zakloni tikvu, kao da je od očiju krije.
Arifa je bila snažna i vazda nasmijana. Živjela je bez žurbe, ali nikad neuposlena. Nijeste je mogli sresti bez njenih dugačkih, sjajnih igala sa crvenim đinđusima na krajevima, igala kojima je neprestano hvatala bijelu, beskonačno dugu nit. Spremala se za zimu.
Oca Smaja, u plavom radničkom odijelu, svakoga dana sem nedjelje mogli ste sresti u ulici od nikoljačkog mosta do pijace. Oko podne spusti kolica ukraj parka, sjedne na klupu pod starim orahom i odmota zavežljaj. I tako svaki dan.
Nurija je završila osnovnu, dalje nije mogla. Tanak radnički džep mogao je školovati tek svako treće. Često se dešavalo, ne znam da li slučajno, da se zajedno uputimo iz grada. I baš jednom dok smo se tako vraćali širokom rasovskom džadom, ona započe:
– Slušaj, reći ću ti nešto važno.
Nenavikao na ovakav ton u njenom glasu, okrenuh se prema gradu kao da me neko otud zovnu, a grad, oivičen blještavilom Lima i velikim kamenim hatulama k’o polomljenim vilicama, porumenio pod tek upaljenim svjetlima kao sazrio čir.
– Ona – reče joj ime – zaljubila se u tebe, a kad djevojka voli, znaj, to je kao da gori lučevina.
U tom se iza jedne blage krivine začuše kopite i ispred sijenom natovarenog konja, izbi čovjek. Ispod dviju ogromnih bala fiktale su noge kao močuge. Glava koja je jedva virila iz tovara bila je raspolovljena bijelom crtom od sredine čela prema nozdrvama. Čovjek pred konjem mirisaše na polje duhana. Cigara mu zalijepljena za donju usnu, pa kao da mu svitac bješe sletio na usta. Sklonili smo se ukraj, ali, iako put bješe širok, nijesmo uspjeli izbjeći onaj dražesni dodir sasušene trave i opijajući miris planinskih cvjetova.
Rastali smo se na kraju voćnjaka. Ona je otišla u svoju čatmarušu, ja – tetki Fati i tetku Mahu, šaljivdžiji kakvog ne bješe u cijelom Rasovu, na gornji sprat njihove kuće, odakle ću svunoć, pritisnut nesanicom, pogledivati u bašte okupane mjesečinom, kroz koje je promicala Boljhaninska rijeka, u kojoj se nemirno prevrtao mjesec.
***
Istoga ljeta dogodila se tragedija: jednoga tihog julskog dana, kad je na rasovskoj ravnici sunce ležalo kao ćilim, utopiše se Nurijina sestra Ramija i njihov amidžić Rafet, koji bješe tek završio konobarsku školu i tih dana trebao na posao. Omamljena bjelasastim ribama koje su, ošamućene otrovima iz beranske fabrike celuloze, plutale nizvodno kao ljesa, Ramija se obrela u opasnom vrtlogu. Vidjevši da se našla u vodenom svrdlu, gdje su joj posljednji zamakli pramenovi duge kose, Rafet je skočio za njom. Osim sitnih staklenastih mjehurića u kojim su izašle njihove duše, ništa se drugo nije vratilo iz dubine. I kad se zeleno platno smirilo, a sitni mjehurići otplovili niz Lim, planula je obala. Narod je izbezumljen dotrčavao do vode i pred tom smrtonosnom branom zastajao kao okamenjen, bespomoćno gledajući u veliku zelenu plahtu što se lagano gipkala pod vrelim julskim suncem. Dolje duboko u svojim kamenim čeljustima, Lim je čvrsto držao Ramiju i Rafeta.
Vijest se za tili čas pronijela Rasovom, pa kad je došla do Nurije, ona je prvo zatvorila oči i čvrsto stisnula majku Arifu, skoro joj dah predvojila. Preko usana joj se navukao plav obruč, a onda je pobijeljela i pala. Zalivali su je vodom, šamarali je i ona bi dolazila sebi ali bi opet padala.
Maloljetnog Aliju, mlađeg Rafetovog brata, vijest je zatekla na putu u njegovom rodnom selu, iznad kojeg se dizala visoka hrastova šuma. Istoga časa sinuo je naprijed, pa se kao sumanut vratio nazad, sve dok se i on nije srušio na put i upomoć mu pristigao komšija Bajo Radović, koji bješe izašao iz svog mlina pokraj puta, da se protegne i odmori od tutnjave vodeničkog kamena, pa ugledao kako dijete posrće i poletio mu…
Od tog kobnog jula Nurija je mrzela Lim i sve rijeke na svijetu. Grozila se kao da je njihovim koritima proticala krv. Od tada, klela se Ramijinom dušom i rijetko izlazila iz kuće.
***
Ostatak ljeta prošao je u tuzi za utopljenima. Iz Nurijinih očiju iščezla je radost, a duge crne kose izgubile sjaj. U njen kućerak kraj rijeke uselila se tuga i progutala joj osmijeh. Danima je plakala. Sve rjeđe smo se viđali, a i kad bismo se sreli ona je šutjela ili pominjala Ramiju. Ništa drugo za nju nije postojalo.
Jedne večeri stajao sam ispred tetkine kuće i uživao u neponovljivoj noći rane jeseni: žarkocrven mjesec prosuo se po okolišu, cijedeći svoje zrake kroz orahove grane što su padale u vodu, u kojoj su se srebrenkaste pastrmke caklile kao žarovnice. Svojim praskavim glasovima zrikavci su slagali sa svih strana, a gore visoko u vrhovima Vlaha odliježe jedan tanak, umilan glas. Žena koja je imala običaj da otvori prozor i kroz mjesečinu pusti svoju pjesmu i te noći je zapjevala.
Nurija izviri napolje.
– Kako lijepo mirišu kadife – veli kao za sebe i zaćuta.
Nijesam se pomjerio s mjesta. Zaustavio sam dah i tako želio svu ljepotu i mirise ove čarobne noći prepustiti njoj.
***
A onda je, jednog proljećnog dana, u sami sumrak, gore u mom planinskom selu Sipanju poštar Ramo donio plavi koverat u kojem je bio poziv na moje ime. Svratio kod Alja u prodavnicu, zadržao se i odocnio, pa je tek uz prve lampe, podobro pripit, stigao u našu kuću. Na papiru je bilo lijepo odštampano, pisaćom mašinom, ime grada, broj vojne pošte i datum javljanja u kasarnu. Sviju nas je u kući obuzela nekakva tajna radost i, pošto sam bio najstariji od četvoro braće, dotad nepoznat osjećaj ponosa, mada sam sutradan, na vodi, zatekao majku kako plače dok se tanak mlaz Rajevače ulijevao u crvenu testiju.
Služio sam u kraju gdje se umjesto djevojaka sreću bivolice, gdje su dani topli a noći studene, gdje se zemlja rasteže kao žvakaća guma i gdje milicija do kasno u noć juri zaprege zbog saobraćajne nediscipline. Seljaci su bili tvrdoglavi i nijesu vješali fenjere ozada, a to je po državnim propisima bila obaveza.
Ljubav tu bješe zabranjena, ali sam opet, u jarugama uz prugu, često zaticao žive kamare. Pruga je vodila kroz široka pšenična polja, kuda sam svaki dan, po zadatku, često i pješke, odlazio u mjesto Belaćevac, šest kilometara udaljeno od kasarne, gdje sam na tamošnjoj željezničkoj stanici popisivao cisterne u kojima se dovozilo gorivo za mlazne avione na vojnom aerodromu Slatina.
Nedaleko od Belaćevca, na kraju širokih polja, bješe smještena industrijska varošica i kad bismo pogledali sa prozora spavaonice, sretali su nas sivi stubovi fabričkih dimnjaka iz kojih su vječito kuljali otrovnožuti oblaci i lijepili se za krovove kuća, dajući im žućkastosivu boju. Zbog toga niko u okolini nije sadio kupus.
***
Bilo je oko podne kada sam vraćajući se iz vojske, stigao u Rasovo. Dan je bio vruć kao i onda kad su se utopili Rafet i Ramija. Hitam uskim puteljkom kroz Mahovu baštu, jedva čekajući da stignem svojoj tetki. Jabuke, obisle na tankim granama kalemaca, pucaju od jedrine.
Na onom istom mjestu gdje sam se prvi put sastao sa djevojkom S. – skoturala se velika šarka. Zraci joj se odbijaju od šarenog obruča kao da je staklom presvučena. Opazi me pa se brzo odmota i nestade kroz travu, ostavljajući za sobom jezivo šuštanje od kojeg mi se čak i danas podiže kosa na glavi.
Na širokim jazevima ispod čatmaruše, bosa i golokraka djeca bezbrižno hvataju ribice varajući ih crvićima vezanim na kraju dugih slamki. Prije nego sam zakoračio na drven mostić, napravljen od dvije neuglačene daske, jedna ženska prilika minu stazicom između kukuruznih stabljika i nesta za ćošak Smajove čatmaruše. Bježeći od mog pogleda odnijela je tanak repić napravljen od ostatka neopale kose.
Bika Bisa, koja se upravo spuštala niz vanjske stepenice velike tetkine kuće, raširi staračke ruke skorušene kože i još jednom ponovi da ne žali što nema sinove kad ima ovakve unuke, sinove njenih kćeri. Slabo je čula pa razveza šamiju i otkri uši. Zagrlivši se s njom govorio sam u te žive mikrofone trudeći se da me što bolje razumije.
– Gdje je Maho? – pitam je.
– Otišao je na put, čak u Irak; evo mjesec sastavio. Djeca su na Limu. Strah me, sine moj – Lim je k’o vuk. Fata je kod Mahije; sa’će, samo što nije. Koliko je to sati?
Kazah joj i smogoh snage da priupitam za Nuriju, grleći je objema rukama i moleći je time da mi ništa nevaljalo ne kaže.
Bika Bisa prvo pogleda preda se, onda tamo prema čatmaruši, pa duboko uzdahnu, izvukavši mi tako i posljednju nadu da je Nurija na zdravim nogama.
– Nema joj lijeka, snago moja. Otkako se Rafet i Ramija utopiše, svrnu joj pravo naniže. Ne pomažu ni doktor ni hodža, niko. Ubi je žalost za Ramijom i Rafetom… – Stara ugnu ramenima: – Mrav je od nje brži! Eto šta ti rekoh, mrav… Zaspi jedino pomalo u zoru. Dođe ponekad i ovamo. Evo, maločas je bila, pa veli: “Da idem, Biko, sve mi nešto kazuje neko će vam doći…”
Utom jedan prolaznik zaustavi pretila dorata na prašnjavom putu iznad čatmaruše i majku Arifu upita ima li Nuriji boljitka, a mali žuti oblaci prašine krenuše od kopita prema sedlu.
– Biće dobro, ako Bog da – odgovori Arifa i, svikla na ovako teška pitanja i ljuta na sudbinu, ne pogledavši u onog čovjeka gore na putu, okrenu u kuću.
– Dobra moja Nurija. Nije željela da je vidim – prošaptah, siguran da me na uši otvrdla bijača nije čula.
I svjestan da me otud iz male čatmaruše, kroz zatvoren prozor, gledaju dva topla crna oka.